MRAČNI  DANI  

 

    (Mogens Møller)

«Mentalitet dizala»

Pitam se da li većina nas povremeno doživljava «mračne dane», dane kada smo loše raspoloženi i kada se čini da je sve naopako? Pretpostavljam da je tako. Čak i ljudi koji su većinom veseli i pozitivni mogu tu i tamo, u mentalnom smislu, dizalom sići u podrum i dulje ili kraće ostati tamo. Nasreću, dizalo će se ponovno dići ka svijetlim, dobrim danima, no sjećanje na «dubine podruma» još uvijek je prisutno poput ožiljka u umu i tu također može biti prisutan strah da bi se još jednom moglo sići u tamu.

      Što uzrokuje te naše posjete podrumu i kako ih možemo učiniti čim rjeđima kako bi na kraju potpuno nestale?  

      Postoje brojni uzroci tog stanja, kao što postoje brojni «ljudi dizala». No, postoje brojne osobine koje su zajedničke ljudima na tom području, kao što je slučaj sa brojnim drugim područjima. U podrumu može jednako lako završiti milijunaš kao i njegovi siromašniji sugrađani, učeni i školovani ljudi jednako kao i neškolovani, žene jednako kao i muškarci, mladi jednako kao i stari. Ono što nekoga dovodi u podrum možda neće utjecati na nekog drugog i obrnuto, jer svatko ima svoje slabe točke. Međutim, svima njima je nešto zajedničko, a to je da događaji u vanjskom svijetu pokreću to stanje, uzrokuju potonuće duha, no sama «tama» je karakteristika nečijeg unutarnjeg svijeta i ona može biti nadiđena. Kada se naši bližnji ili događaji pokažu drugačijima od onoga što smo očekivali, ljutnja, ogorčenost i razočaranje mogu pomračiti um tako da čovjek potone u mračne dubine. Obično ljudi prebacuju krivnju na nešto ili nekoga; ljutnja, ogorčenost ili razočaranje ih drže neko vrijeme i uzrokuju loše raspoloženje, no ako im se dozvoli da izraze i ispušu svoju ljutnju ili svoje prigovore protiv uslova ili ljudi koji su «krivi»za to, pritisak se smanjuje i oni se relativno brzo uzdižu, barem do prizemlja. U najgorem slučaju (koji je, kao što ćemo uskoro vidjeti, zapravo usprkos svemu najbolji) mi se nađemo u najdubljem dijelu podruma ne zato što ne možemo podnijeti druge ljude, već zato što ne možemo podnijeti same sebe i naše vlastito društvo. Postoji prostorija ispod podruma, njegov najdublji dio i tu mi padamo kada sve izgleda beznadno jer smo se zgadili samima sebi, siti smo, umorni i razočarani samim sobom.

 

Duboki mentalni podrum

 

Kada nam drugi ljudi idu na živce obično se možemo, ako ne odmah onda nešto kasnije, udaljiti od njih i otići svojim putem. No, to ne možemo učiniti kada se borimo sami sa sobom; tada ne samo da moramo biti u istoj sobi sa osobom koja nam stvara poteškoće, već mi moramo dijeliti i tijelo sa tom osobom. Možda zvuči budalasto govoriti o sebi kao o trećoj osobi, no što drugo možemo činiti kada je dobro poznato da je većina nas ponekad podijeljena u našem umu i u svađi sami sa sobom? Taj osjećaj nije karakterističan samo za današnje ljude; izvještaji iz prošlosti pokazuju da su i tada ljudi poznavali tu unutarnju podijeljenost koja je obavila njihov um tamom depresije. Od Davidovih psalma i knjige o Jobu pa sve do svetog Pavla, Biblija nudi brojne primjere tog ljudskog osjećaja, osjećaja krivice i nezadovoljstva samim sobom. Svaki propovjednik na svijetu koristio je taj osjećaj da sugerira ljudima priznavanje vlastitih grijeha. Istina je da su neki od njih, nakon što su se našli u boljem raspoloženju, zaželjeli u manjoj mjeri u javnosti igrati ulogu grešnika pokajnika i u određenoj mjeri su se povukli iz grupe «spašenih», no postoje i drugi kojima je uistinu pomoglo to emocionalno «preobraćenje» ili «spasenje» i čak su zahvaljujući tome uspjeli izbjeći depresiju i samoubojstvo. No, postoje i brojni ljudi koje su ti propovjednici pokajanja tijekom godina svojim propovijedima o paklenoj vatri bacili u pakao, u pravi pakao koji je predstavljao duboki mentalni podrum tih ljudi u kojem je bio prisutan stvarni plač i škrgut zuba, jer su oni sebe vidjeli kao najodvratnija bića na Zemlji za koja nije bilo nikakvog spasenja ili otkupljenja.

      No, vratimo se u sadašnjost gdje više ne postoje propovjednici pokajanja već psihijatri i psihoanalitičari koji se brinu o ljudima čiji su umovi postali toliko pomračeni i depresivni da se oni više ne mogu izvući iz tog dubokog mentalnog podruma u koji su se oni zatvorili svojim gađenjem prema samima sebi i svojim nezadovoljstvom samim sobom. U naše vrijeme veliki su zahtjevi postavljeni pred snagu izdržljivosti ljudi; umor i nedostatak snage lako mogu uzrokovati da ljutnja, ogorčenost i razočaranje prevladavaju u umu, a povrh toga brojni ljudi žive u okolnostima u kojima pojedinac jednostavno nema svoj vlastiti prostor gdje bi on mogao imati mira i gdje bi se mogao ispuhati. No, današnjim ljudima ne nedostaje samo fizički prostor u kojem bi mogli živjeti, jer ljudima koji imaju dovoljno prostora ponekad nedostaje nešto u životu što je jednako važno kao i fizički prostor, a to je naime mentalni prostor u kojem mogu živjeti. U brojnim slučajevima ljudima su umovi toliko zgrčeni i stisnuti, podčinjavajući se naviknutim obrascima dana, klišejima koje koriste iz dana u dan, da se nešto u osobi počinje buniti. Što je to «nešto»? Tko je taj buntovnik? To je živi čimbenik koji se nalazi u umu svakog čovjeka i to je ono što daje život našem postojanju. Ta božanstvena snaga može neko vrijeme spavati u nečijem umu, ali ne za dugo. Ona će se prije ili kasnije probuditi, a s obzirom da predstavlja konstruktivnu ali i destruktivnu silu, neće sve što ona pokrene biti ugodno.

 

Oživljavajuća sila

 

Čuli smo da trebamo «ljubiti bližnjega svoga kao samoga sebe». I mi sa time imamo poteškoće. I mi nemamo samo poteškoće sa ostvarivanjem prvog dijela te zapovijedi, već i sa drugim dijelom, koji se inače čini prilično laganim. No, zapravo je jednako teško voljeti samoga sebe kao što je teško voljeti svojeg bližnjeg. Zapravo su ta dva oblika ljubavi međusobno tako blisko povezani da netko ne može voljeti svojeg bližnjeg ukoliko istovremeno ne voli samoga sebe i obrnuto. Mi imamo dojam da je lako voljeti samoga sebe samo zato jer miješamo tu ljubav sa pojmom egoizma ili sebičnosti. No, to je veliki nesporazum. Egoizam predstavlja nedostatak bilo kakve ljubavi – uključujući i ljubav prema samome sebi. Jednostavno rečeno «mračni dani» predstavljaju bolest uzrokovanu nedostatkom i životna «tvar» koja pacijentu nedostaje je ljubav, kako prema samome sebi tako i prema svojem bližnjem. No, to se ne bi trebalo shvatiti kao upiranje prstom ili moralno propovijedanje govoreći: «ti se nalaziš u paklu depresije jer si grešnik bez imalo ljubavi». To je u principu ono što propovjednici rade i što stvara ili samo privremeno pozitivne ili direktno negativne posljedice. Današnji ljudi ne bi trebali i ne mogu biti «spašeni» ili «preobraćeni» u staromodnom religioznom smislu. Oni su stupili na put znanja, koji je također i put samospoznaje i putem marljivog i svjesnog rada na sebi oni trebaju napredovati do dionice puta koja predstavlja unutarnju harmoniju, a istovremeno će time pridonijeti stvaranju harmonije među ljudima. Ta harmonija je ljubav, ljubav prema svojem bližnjem i samome sebi, ali također i ljubav prema sili koja nas povezuje sa našim bližnjim i bez koje pojam «ti i ja» ne bi postojao, a to je ljubav prema Bogu.  

      Nezadovoljstvo samim sobom, zapravo činjenica da ponekad čovjek ne može podnijeti samog sebe, užasno je stanje; to je zapravo gore od toga kada ne možemo podnijeti druge ljude. No, kada sam prethodno napisao da je to stanje najgore, ali istovremeno i najbolje, to je zato jer usprkos svemu to stanje izvodi čovjeka iz tame ili vrlo ograničenog svijeta sebičnosti, koja je isto što i pakao.

      Kada se osjećamo nezadovoljni samim sobom, to nije ništa drugo nego oživljavajuća sila života koja djeluje u našem umu, to je ono što je poznato kao «sveti duh». No, kako to može rezultirati time da se nađemo u najdubljoj mentalnoj tami? To bi trebalo biti sasvim suprotno: svijetlo i uzdižuće iskustvo. Kada ta sila počne djelovati u našem umu, ona se sasvim prirodno mora povezati sa silama koje već postoje u tom umu. A kakve su to sile? Između ostalog to su sile koje djeluju kao ogorčenost, razočaranje, ljutnja i bijes prema DRUGIMA i okrivljavanje DRUGIH što su takvi kakvi jesu. Mi kažemo da su oni krivi što se ovo ili ono dogodilo na način koji nam ne odgovara, mi ih osuđujemo, zapravo sudimo im u mislima i riječima, i sve nam se to sada vraća. Čuli smo da «kojim sudom sudimo i nama će biti suđeno». No, tko je taj koji sudi? To smo mi sami.

      No, mi imamo i druge sile u našoj svijesti, inače mi ni na koji način ne bi bili nezadovoljni samim sobom, i upravo te sile mi trebamo pokrenuti kada smo pali u duboki, mračni podrum nezadovoljstva samim sobom i povezati se sa silom koja nas čini nezadovoljnim samim sobom.

 

Piramida inicijacije 

 

U davna vremena odabrani ljudi prolazili su kroz inicijaciju u velikoj Keopsovoj piramidi. Ukoliko je bila uspješna ta inicijacija je pokazala da je čovjek koji je izdržao ispite bio dostojan postati faraon ili visoki svećenik ili na neki drugi način služiti i pomagati čovječanstvu. On je imao kraljevsku svijest ili kraljevski mentalitet u punom i pravom smislu riječi. Jedan od ispita koji je on morao izdržati bilo je optuživanje. Bile su mu predočene sve njegove ljudske slabosti i on je bio ismijavan i izrugivan zbog pomisli da bi on uopće bio dostojan inicijacije, on koji je tako nedostojan. On je samo mogao odgovoriti da se on više ne osjeća kao osoba koja je prije bila, već teži tome da postane jedno sa božanskim. On je mogao izdržati fizičke i mentalne poteškoće kojima je bio izložen u piramidi pomoću sile koja mu je bila dana putem molitve i koncentracije na Boga. On je morao znati da sam po sebi ne može ništa napraviti.

      U naše vrijeme ljudi obično ništa ne znaju o inicijacijama u piramidi, za veliku se piramidu misli da predstavlja kraljevsku grobnicu, a na stare običaje inicijacije se gleda kao na staro praznovjerje i mistiku koji nemaju nikakvo značenje za današnje ljude. Naravno da mi ne bi trebali biti mistici, već bi se trebali koncentrirati na stvarne činjenice. Međutim, stvarne činjenice nisu samo fizičke stvari, kao što trenutno misli većina ljudi na Zapadu, to su također i sile u ljudskoj svijesti i to su zapravo jedine stvari koje netko može posjedovati. Te sile u našoj svijesti imat će udjela u pretvaranju ovog planeta u svijet pravih ljudskih bića i odgovornost je svakog čovjeka kao demokrata, jer se tako nazivamo, da poradi na svojem umu kako bi se on transformirao u pravu kraljevsku svijest.

 

Kozmologija i «piramida svakodnevnog života» 

 

Vratimo se sada na «mračne dane». Inicijacije u piramidi pripadaju davnoj prošlosti, ali su principi na kojima su se te inicijacije zasnivale vječni principi i oni su jednako važni, iako u drugačijem obliku, za današnje ljude. Danas se svatko od nas nalazi usred procesa inicijacije koji se proteže kroz nekoliko fizičkih inkarnacija, koji bi se mogao nazvati «piramida svakodnevnog života». Mračne podzemne komore u piramidi odgovaraju «dubokom podrumu» u našem umu. Činjenica da smo došli do stupnja kada se tu i tamo osjećamo vrlo nezadovoljni samim sobom pokazuje da se preobražavamo. Samooptuživanje i samo-okrivljavanje (pri čemu nam ponekad pomažu i drugi ljudi) dolazi od suca unutar nas samih, od svijesti pravog ljudskog bića koja nastaje u našem umu. Taj sud kojim smo uvijek nanovo sudili drugima, sada je usmjeren prema nama samima. To je unutarnji ispit. Mi to možda ne možemo izdržati i u najgorem slučaju to može dovesti do mentalne bolesti ili samoubojstva. No, to su iznimke. Mnogo češće mi bježimo od te čitave situacije utapajući unutarnji glas u alkoholu i jeftinim zabavama. No, mi ćemo se sa time ponovno suočiti, ako ne prije onda kada napustimo ovaj svijet. Dakle, što možemo činiti? Isto što je vrijedilo u starim piramidama, vrijedi i za našu vlastitu piramidu (riječ piramida zapravo znači «kuća rođenja», mjesto gdje se duša ponovno rađa), naime da mi ništa ne možemo sami učiniti. Molitva i koncentracija na Boga daje nam snagu da nadiđemo poteškoće NAŠE VLASTITE piramide. Mi sucu u nama samima možemo odgovoriti samo ovim riječima: «Osjećam da sam nešto više od osobe koju ti optužuješ i kojoj sudiš, iako moram priznati da sam istovremeno ta osoba». To «više» su humane sile koje predstavljaju početak mudrosti i ljubavi. Pomoću te mudrosti i ljubavi mi trebamo pokušati razumjeti, oprostiti i imati strpljenja sa drugim ljudima, ali i sa nama samima, jer u protivnom nećemo nigdje dospjeti ! Mi moramo napraviti inventuru i sa samokontrolom i obzirom istraživati našu svijest kako bi razmrsili zapetljane niti koje su stvorile uzorak kojim je naša sudbina postala tako čvrsto zapetljana  i mi moramo moliti za pomoć kako bi razmrsili taj čvor. Mi moramo biti pošteni kako u našim molitvama tako i u radu na samima sebi; ako se molimo za jasnoću, onda nema svrhe da uzvraćamo na napade ako počnemo shvaćati da je jedan od temeljnih uzroka našeg stanja taština, ne vanjska, već unutarnja taština. «Tko visoko leti, nisko pada». Svi ćemo mi mnogo puta pasti, poput malenog djeteta koje uči hodati. No, dijete uvijek ponovno ustaje, možda suznih očiju, ali na kraju ono nauči stajati na svojim nogama i hodati. I mi ćemo to također naučiti, mi ćemo se naučiti kretati duhovnim ili misaonim putovima, no nitko od nas to ne može činiti bez da se tu i tamo osjeća nesposobnim. No, to nas ne bi trebalo gurnuti u duboki podrum, već bi mi trebali putovati tim putem kao što nas je naučila osoba koja je predstavila putovanje «piramidom svakodnevnog života» na ovoj Zemlji: «Oče, ne moja, već neka bude tvoja volja».

      Martinusove analize mogu predstavljati veliku pomoć svakom pojedincu u njegovoj ili njenoj privatnoj piramidi i to je Martinusova namjera. On nam pokazuje kozmičke perspektive našeg postojanja , što je prirodno i logično u svemu, a pod prirodnim i logičnim on podrazumijeva ono što je božanstveno. Na taj način se može proširiti duhovni prostor u kojem boravimo tako da možemo vidjeti svakodnevne događaje iz kozmičke perspektive i razumjeti da mi nismo ni užasna osoba kao što ponekad mislimo kada se nalazimo duboko u podrumu niti vrlo napredna osoba kao što se ponekad osjećamo u našim svijetlim trenucima. Svatko od nas je osoba sa dva uma, sa mračnim i svijetlim umom, i kada se ponizno molimo za pomoć u nadilaženju tame u našem umu postaju nam dostupne vrlo snažne i inspirirajuće sile. No, ta pomoć nam je dana kako bi pomogli samima sebi i naš smisao za humor, ljubav koju pokazujemo prema svemu što živi (uključujući i nas same), naša odlučnost da radimo na sebi i naša strpljivost predstavljaju plodno tlo na kojem te sile mogu rasti.

      Jednoga dana svaki pojedini «mračni dan» postati će takvo sjećanje koje Martinus naziva «zlatna kopija», jer ćemo tada doživjeti istinu koju je danski pjesnik sa Jutlanda, Anton Berntsen, izrazio riječima: 

 

«Nemoj misliti da svaki mračni i teški oblak

Pronosi loše vrijeme svojom nišom;

Ti bi sivi oblaci vrlo lako mogli osvježiti

Tvoja polja i usjeve svojom kišom.» 

 

 

Izvorni danski naslov: «Mørke dage», 1964.

Preveo sa danskog na engleski:  Andrew Brown

Preveo sa engleskog na hrvatski:  Davorin Gruden (02.02.2010.)

 

 

 

Martinusov citat 

 

Postoje brojni ljudi koji sada kao učenici pohađaju kozmičko obrazovanje. Ali ne bi trebali vjerovati da se to obrazovanje samo sastoji od proučavanja kozmičkih analiza i pokazivanja interesa za njih. Vaše proučavanje duhovne znanosti može se usporediti sa učenicima koji, kao dio svoje prakse, pohađaju tehničku srednju školu i tu oni mogu naučiti brojne vrlo korisne stvari. No, oni uče te stvari kako bi ih koristili u praktičnom životu, inače to ne bi imalo nikakvog smisla. Isto vrijedi i za duhovnu znanost; da bi imala smisla ona se treba koristiti u praktičnom, svakodnevnom životu.

 

Izvadak iz danskog kontaktnog pisma br. 8, 1958. Izdano u danskom kozmosu 2000, str.54. Prijevod : MKB