MOLITVA «OČE NAŠ» - U OBLIKU CIKLUSA
Tage Buch

Vježbati se u izgovaranju molitve «Oče naš» sa potpunim razumijevanjem onoga što se nalazi prikriveno u njenim riječima ili u njenom tekstu, neminovno će dovesti do ostvarenja molitve, ne samo na fizičkom planu već i na kozmičkom planu i to će sa apsolutnom sigurnošću dovesti svijest osobe koja se moli do najveće sreće : do sjedinjenja sa Božjom sviješću, prirodom i ljubavlju.»

Martinus u knjizi «Misterij molitve» Molitva ima svoju dugu povijest razvoja sve od životinjskog krika straha kroz manje ili više primitivnu ili nesavršenu upotrebu riječi zemaljskog čovjeka sve do intimne, savršene, svakodnevne ili trajne komunikacije u jedinstvu sa Bogom.

Molitva se koristi u svim religijama. Jedan od velikih navjestitelja kršćanstva, Sveti Pavao, u pismu svojim prijateljima u Filipima, piše da se oni ne bi trebali brinuti ni zbog čega, «već u svemu iznesite svoje potrebe Bogu prošnjom i molitvom, sve u zahvalnosti». Isus je u brojnim prilikama govorio o molitvi i pokrenuo je globalnu molitvu «Oče naš».

Prema Martinusu, ova molitva je najsavršeniji način obraćanja Bogu. Zbog toga što je savršena, ona mora opisivati ciklus.

Ciklus je glavni princip u doživljavanju života. Savršeni ciklus počinje i završava na istom mjestu i molitva «Oče naš» nije izuzetak. Sada slijedi pokušaj da se objasni ovaj ciklus.

Zazivanje

Prije svega čovjek zaziva Boga, jer on kaže «Oče naš». Dakle, molitva se tiče pojedinca kao i cjeline, tj. čitavog čovječanstva. Nakon zazivanja dolazi «koji jesi na nebesima». To znači da se Bog nalazi u svemu i iznad svega u svemiru, on se nalazi u svakom živom biću i čitavoj materiji. Svi smo mi dijelovi svemira, koji predstavlja Božji organizam i svijest. «U Njemu živimo, krećemo se i postojimo». Sada znamo kome se obraćamo i tražimo suosjećajan odgovor od Boga.

Sadržaj molitve

Zatim dolaze riječi : «Sveto je ime tvoje». Da Božje ime treba svetiti znači da se molimo kako bi uistinu razumjeli Božji način postojanja, da bi razumjeli savršenstvo svemira kojim Bog upravlja putem svoje beskrajne mudrosti, svemoći i neograničene ljubavi. Rezultat tog upravljanja je da je «sve vrlo dobro». Mi se molimo da bi mi sami kao i svi drugi ljudi postupno mogli razumjeti da je Bog savršen usprkos prividnom kaosu na svijetu. Dakle, ne treba se samo svetiti ime ili riječ Bog, već i razumjeti, cijeniti ili slaviti Boga zbog Njegovih djela, Njegove stvaralačke sposobnosti, pravednosti i ljubavi i na taj način «svetiti Njegovo ime». Ako mi ne svetimo Božje ime i nemamo povjerenja u Njegovu nepogrešivost, u Njegovu pomoć i ljubav u svim situacijama, mi nemamo dobru polazišnu točku za molitve upućene Njemu koje slijede. No, ako imamo to povjerenje možemo se moliti : «Neka dođe kraljevstvo Tvoje».

U Bibliji su proroci najavili da će na Zemlji biti stvoreno «kraljevstvo nebesko», carstvo pravog čovjeka u kojem će ljudi moći živjeti u savršenom miru, radosti i sreći, u skladu sa Bogom i svojim bližnjima, u trajnom miru. Mi se molimo da to carstvo može doći ili da postane stvarnost. I tome dodajemo : «Budi volja Tvoja kako na nebu tako i na Zemlji». «Nebo» je carstvo pravog čovjeka koje već postoji i koje je sačinjeno od savršenih bića koja se nalaze daleko ispred nas u evolucijskoj spirali. Mi se molimo kako bi upoznali Božju volju i životne zakone i principe i molimo se za vodstvo iz tog carstva kako bi bili prosvijetljeni na takav način da mi sami možemo pridonjeti tome da carstvo nebesko postane stvarnost na ovom planetu.

Sljedeća je molitva : «Kruh naš svagdanji daj nam danas». Time se mi prije svega molimo da se zadovolje naše svakodnevne potrebe; potrebe kao što su hrana, odjeća, krov nad glavom i druge stvari, kako bi mogli održavati naš fizički instrument i naša osjetila. Bez zdravlja i dobrobiti našeg tijela mi ne možemo pridonjeti stvaranju carstva nebeskog, već ćemo biti spriječeni u našem kreativnom radu.

Mi se molimo za «kruh» svagdanji, no Isus je rekao da «čovjek ne živi samo od kruha, već od svake riječi koja dolazi od usta Božjih». Dakle riječi koje dolaze od usta Božjih predstavljaju govor života, sve stvari koje doživimo, vidimo, čujemo, osjećamo i poznajemo kao obraćanje samoga života.

Mi se molimo da budemo motivirani u našem radu, ali i da možemo prihvatiti zadatke, izazove, patnje i poteškoće koje se neophodne za stjecanje iskustava, a time i za naš mentalni razvoj. Poduka je teoretska i praktična tako da svatko od nas može postati – kako je rečeno u priči o Postanku – «Čovjek poput Boga i Njemu nalik» i time postati dostojni stanovnik budućeg carstva pravog čovjeka na Zemlji. Mi ne možemo stupiti u to carstvo ukoliko ne nosimo «svadbenu odoru». Niti će nam kao nesavršenim bićima predstavljati bilo kakvu radost boravak među potpuno savršenim bićima.

Dakle, mi se trebamo vježbati kako bi postali prava ljudska bića razvijajući ljudsku stranu i prevazilazeći životinjsku ili nesavršenu stranu našeg mentaliteta i ponašanja. Na taj način život postaje eksperiment, školovanje, jer bez prakse mi ne možemo steći ljudske sposobnosti i razviti više osjećaje i inteligenciju. To eksperimentiranje neminovno uključuje naše greške i to da ranjavamo, povređujemo ili nanosimo bol i patnju drugim živim bićima, usprkos našoj želji da činimo suprotno.

Ovdje se možemo prisjetiti riječi Svetog Pavla : «Dobro koje želim činiti ja ne činim; već zlo koje ne želim činiti, ja činim». S obzirom da nenamjerno povrjeđujemo druge, mi imamo potrebu za oprostom, kao što mi sami trebamo naučiti opraštati drugima, koji u svojem pokušaju da promijene sebe i svijet nenamjerno nam stvaraju neugodnosti i poteškoće.

Upravo zato se u sljedećoj rečenici molimo : «Oprosti nam grijehe naše kao što mi opraštamo onima koji griješe protiv nas». Mi imamo potrebu za oprostom za naše grijehe i trebamo se naučiti opraštati drugima bez obzira koliko je zlo i neugodno ono što su nam učinili.

No, ne bi trebali propustiti zahvaliti se za sve dobre stvari koje mi dobivamo od života kroz svoje bližnje. Posljednja stvarna prepreka ili neugodnost ne dolazi izvana, od drugih ljudi, već iz nas samih, iz naše vlastite nutrine. Razlog zašto mi, poput Svetog Pavla, ne činimo dobro koje želimo činiti, već često činimo suprotno, nalazi se u našoj naviknutoj svijesti, tj. u činjenici da je životinjski, egoistični element u našem umu milionima godina stara automatska funkcija, dok je humani element tek na svojem početku.

Nas uvijek nanovo preplavljuju te nehumane automatske funkcije i proizlazeće stečene navike i sklonosti koje lako izmaknu kontroli i upravo zato se u sljedećoj molitvi molimo : «Ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla».

Dakle, mi se molimo da uvijek nanovo ne ponavljamo sve budalaste ili pogrešne navike koje štete drugima i nama samima, stvari koje činimo i za koje savršeno dobro teoretski znamo da će nam donijeti nesreću ili neugodnosti, jer mi žanjemo ono što smo posijali. Mi tražimo da nas se oslobodi od «zla», što znači od svih neugodnih posljedica koje su rezultat pogrešnog ponašanja prema drugima i prema životu.

Ciklus

I tako završavamo kao što smo započeli, sa Božjom veličinom. Ciklus je došao do kraja. I na kraju ovako stoje stvari. Mi se obraćamo Bogu i priznajemo Njegovu veličinu, savršenstvo, čistoću, beskrajnu mudrost i neograničenu ljubav. Mi tražimo da nastane Njegovo carstvo i da mi možemo naučiti postati dostojni stanovnici u Božjem carstvu na Zemlji, mi tražimo da naša volja bude u skladu sa Božjom voljom i da se Njegova volja ostvari u dolazećem svjetskom carstvu. Mi tražimo održavanje našeg života i našeg organizma i da dobijemo duhovnu i fizičku hranu koju trebamo. Isto tako se molimo da nam tijekom perioda učenja bude oprošteno svako tkzv. zlo koje nanesemo svojem bližnjem i na kraju da naša naviknuta svijest ne nastavi dominirati našim ponašanjem, već da se možemo osloboditi od «zla» i da usprkos padovima ustrajemo u želji da činimo «dobro».

Veličanje i zahvalnost

Na kraju se ponovno vraćamo na Božju veličinu kada kažemo : «Jer Tvoje je kraljevstvo, moć i slava, u vijeke vjekova. Amen.» Mi u početku priznajemo da je «Sve vrlo dobro» i da je Božje stvaranje savršeno u Njegovom vlastitom carstvu, u svemiru. Mi time potvrđujemo da je carstvo Njegovo, da je moć koja upravlja svemirom Njegova i da je slava tog savršenog upravljanja svemirom isto tako Njegova. Čija bi drugo slava mogla biti ?

A kako mi priznajemo Božje savršenstvo i Njegovo savršeno, sveljubeće ponašanje prema čitavom stvaranju u svemiru, mi istovremeno priznajemo da i naš organizam pripada Bogu, jer smo mi dobili građevni materijal za njega od Boga. Isto tako mi smo dobili znanje i iskustvo od Boga, kroz svakodnevni govor života. Teoretsko znanje i mudrost koje smo tijekom naše dugačke evolucije tijekom tisućljeća dobivali od velikih mudraca isto tako dolazi od Boga, kao i maleno ili veliko znanje i mudrost koje smo sami stvorili, također pripada Bogu. Prema tome i u ovome pogledu slava pripada samo Bogu.

U svojoj maloj knjizi «Misterij molitve» Martinus koristi izraze koncentracija misli ili predmet meditacije kada govori o pojedinim rečenicama u molitvi. Kao što je bilo pokazano, molitva ne predstavlja slučajan niz rečenica, već pravi ciklus, u kojem svaka koncentracija misli predstavlja stepenicu ili vezu u tom ciklusu i zapravo je preduvjet za ono što slijedi. Svrha ove molitve, kao i svih drugih, nije utjecati ili nagovarati Boga da promijeni nešto u svojem stavu prema nama – Bog je uostalom savršen – naprotiv, mi se sami trebamo postupno mijenjati i početi razumjeti, slaviti i zahvaljivati, a naročito oponašati Boga u Njegovom postojanju i prirodi, tako da možemo stupiti u kontakt i sklad sa Njime na isti način na koji su organi i stanice u našem organizmu u kontaktu sa nama, a bez takvog kontakta niti oni, niti mi sami ne bi mogli doživjeti harmoničan ili sretan život.

Međutim, sama molitva ne može nam garantirati savršenu i trajnu sreću. Samo molitva povezana sa kozmičkim znanjem i mudrošću može – usprkos patnjama krvi i mesa – «držati tamu tuge i briga podalje od naše duše», kao što piše Martinus. Dakle, to znači da pored potpunog razumijevanja sadržaja ove globalne molitve mi trebamo upoznati kozmičke analize Trećeg zavjeta, koje obuhvaćaju čitavu vječnu sliku svijeta, prije nego što postignemo radost i sreću sjedinjenja sa Bogom.

Preveo sa danskog na engleski : AB

Preveo sa engleskog na hrvatski : Davorin Gruden (05.11.2010.)