MOLITVA  I  OSOBNI  ODNOS  SA  BOGOM 

Søren Olsen

 

 

Poznajem dvoje ljudi koji su bili „čudesno“ izliječeni od po život opasnih bolesti. U oba slučaja vidovnjak je imao viziju da je sa iscjeljenjima povezana grupa duhovnih kirurga. Dakle, zapravo ta iscjeljenja nisu predstavljala čuda – jer čuda zapravo ne postoje – već su ona bila rezultat mentalno-psihičke operacije koju su izvela duhovna bića. Ova činjenica je u meni osobno ojačala potvrdu koliko su široke granice kada se govori o duhovnom iscjeljivanju bolesti. No ipak ostaje veliko pitanje : zašto su bolesti još uvijek toliko raširene ?

     Današnji uslovi života za brojne ljude na Zemlji su ekstremni, što dovodi do toga da brojni osjetljivi i inteligentni ljudi, sasvim razumljivo, poriču postojanje Boga i duhovnog svijeta, jer da Bog postoji „on“ ne bi dozvolio toliku patnju. Zaključak : Bog ne postoji i molitva kao i brojni drugi aspekti povezani sa duhovnom dimenzijom samo su za naivne vjernike. Tako sam i ja razmišljao neko vrijeme prije nego što se probudio moj interes za Martinusovu duhovnu znanost.

     Martinus piše da molitva djeluje čak iako ne vjerujemo u nju. Svatko je slobodan to provjeriti. Tijekom brojnih godina koliko je molitva dio mojeg svakodnevnog života, doživio sam nekoliko malih „čuda“ kao i nekoliko iznenađujućih učinaka, isto kao što sam mnogo puta doživio da mi je bilo vrlo teško primijetiti bilo kakav učinak. Ne bi bilo dobro da u redovitim intervalima nije bilo takozvanog pozitivnog odgovora, ali ipak moram reći da sam vjerojatno naučio najviše onda kada nije bilo moguće primijetiti bilo kakav učinak molitve. Svakome bi preporučio kratku Martinusovu knjižicu naslova „Misterij molitve“ koja pruža odgovore na pitanja o molitvi, uključujući i pitanje zašto učinci molitve često nisu vidljivi.

Misija molitve

Mnogi ljudi vjeruju da je primarna svrha molitve spasiti ljude ili čak spasiti svijet. I to usprkos činjenici da je osoba koja se moli potpuno svjesna da molitva ne djeluje direktno od osobe koja se moli prema osobi za koju se moli. Molitva djeluje kroz dimenziju duhovnih bića, koja u obliku duhova koji služe predstavljaju Božje organe koji su podešeni na fizički svijet. Prema tome, činjenica da je netko čuo molitvu ne ovisi samo o onome tko se moli.

    Ali da li to znači da se molitva svodi na aktiviranje tih prividno polu-gluhih duhovnih bića, koja očigledno ne znaju mnogo o kaosu koji se događa na Zemlji ? Postoje tri moguća odgovora na ovo pitanje : 1) Oni, anđeli, ne postoje. 2) Oni ne znaju što se događa na Zemlji i zato ih treba probuditi putem molitve. 3) Oni imaju znanje i uvid u neophodnu sudbinu i razvoj svakog pojedinog čovjeka, što dovodi do toga da samo u rijetkim okolnostima oslobađaju njega ili nju od patnji.

    O ovome posljednjem objašnjenju vrijedi razmisliti, također zbog činjenice da stavlja osobu koja se moli u potpuno drugačiju ulogu : osoba koja se moli treba mnogo toga naučiti kako bi dobila mnogo širu perspektivu. Prema Martinusu primarni smisao molitve jest razvijanje nečijeg osobnog odnosa sa Bogom. Oni koji su trajni „stanovnici“ duhovnog svijeta i koji preuzimaju na sebe ulogu Božjih organa za slušanje, imaju uvid i sposobnosti koje ja još nemam, ali koje trebam steći kako bi jednoga dana u budućnosti postao poput njih. Dakle, molitva se primarno svodi na svakodnevno razvijanje svjesne komunikacije sa Bogom. Ona treba učiniti Boga vašim osobnim vodičem i partnerom u svim aspektima života. Što bi više mogli tražiti od toga ?

     Martinus potvrđuje da se na molitvu uvijek odgovara, ali ne uvijek na način na koji smo to očekivali ili željeli. Učinak molitve mjeri se time koliko je moguće pomoći osobi za koju se moli, a da se pri tome ne stvori prepreka njegovom ili njenom dugoročnom razvoju. Sve dok se na bolest i patnju gleda iz perspektive jednog života, bez obzira na sveukupni kontekst, ništa neće imati smisla, niti kada su u pitanju učinci molitve niti kada je u pitanju opće razumijevanje onoga što nazivamo život.

Pitanje savršenstva

„Ako život ima bilo kakvu svrhu, tada i patnja mora imati neku svrhu“. Nitko to nije jasnije i snažnije izrazio od doktora i psihologa Viktora E. Frankla. On je preživio 3 godine u Auschwitzu, koncentracijskom logoru, i napisao je nekoliko knjiga o egzistencijalnoj psihologiji, kao i nimalo uljepšavajući izvještaj o svojem boravku u logoru. Duhovna znanost potvrđuje smisao života kao i smisao patnje – patnje koja nije sama sebi svrha već patnje koja je određena sudbinom i koja se ne može izbjeći. Postoje brojne bolesti i teški uslovi života kojih se ne možemo osloboditi pomoću medicine ili sveg novca na svijetu.

     Gledano iz perspektive duhovne znanosti u vječnom životu svakog živog bića nema niti najmanje slučajnosti. Bez doživljavanja patnji tijekom miliona godina naše evolucije u životinjskom carstvu, kojem još uvijek pripadamo, mi nikada ne bi mogli doživjeti humane kvalitete, razumijevanje, suosjećanje, kao i početnu ljubav prema našem bližnjem. Isus je sve rekao u svojoj izjavi da kako sijemo, tako ćemo i žeti. Iako je žetva ponekad teška, ona ima veliko značenje za razvoj svakog pojedinca.

     Svi znamo da pušenje vodi ka patnji, između ostalog zato jer pušač s vremenom čini život nemogućim za brojne vrste stanica koje sačinjavaju pluća, čime ugrožava neophodan dotok kisika za čitavo tijelo. Isti princip vrijedi za sve vrste bolesti i patnje, ali veza između uzroka i posljedice – sjetve i žetve – često je sakrivena i uzrok se često ne može pronaći u trenutnoj inkarnaciji. Čovjek treba biti oprezan kada misli da je pronašao uzrok, jer čak i takozvani uzrok predstavlja dio lanca uzroka i posljedica, koji se u većini slučajeva mogu pronaći daleko u prošlosti. Pravi uzrok uvijek može voditi samo do Jastva.

    Tijekom našeg razvoja nitko ne može izbjeći da žanje patnju jednostavno zbog nedostatka znanja. Mi moramo upoznati dobro i zlo u našem vlastitom tijelu i duhu kao rezultat naših vlastitih iskustava. Iskustvo patnje je ukorijenjeno u našoj višoj duhovnoj strukturi i mi ga donosimo sa sobom iz života u život kada ono igraju često nevidljivu ali odlučujuću ulogu po pitanju naše savjesti i obzira prema drugima, kao i naših etičkih i moralnih normi, drugim riječima po pitanju onoga što mi imamo srca napraviti drugima.

     Na primjer, ako smo doživjeli bolne posljedice zlostavljanja, ovo iskustvo će s vremenom pretvoriti zlostavljača u bivšeg zlostavljača i spriječit će ga u ponavljanju istog djela. Svi mi imamo slobodu završiti bijedno. Možete moliti i preklinjati zlostavljača da prestane sa svojim zlostavljanjem, ali ga obično ne možemo na to prisiliti. Zlostavljač mora sam zatražiti potrebnu pomoć. Prvo se moraju požeti neophodna gorka iskustva, i tada pomagači trebaju biti spremni uskočiti. Ovo pravilo se odnosi na sve pomagače, kako na one na fizičkoj razini tako i na one u duhovnoj dimenziji.  

     Martinus ide tako daleko da naziva svaku bolest ili patnju „pitanjem usavršavanja“ i zapravo kaže da je to stvar „prirode“ da nas nečemu nauči i potakne naš razvoj, čiji cilj je savršenstvo. Gledano iz te perspektive, nije neobično da su takozvana „čudesna iscjeljenja“ rijetka i vjerojatno kratko traju. „Iscjeljenje“ je gledano iz perspektive duhovne znanosti prilično velika riječ jer ako nije uklonjen duhovni uzrok bolesti, dotična osoba će nastaviti „sijati“ bolest, koja će se ponovno pojaviti. To je vrlo dugotrajan proces kojim „priroda“ – škola života – ispravlja svu štetu koju si, iz neznanja, nastavljamo sami nanositi. Pored toga, trebamo se sjetiti da ne govorimo samo o ispravljanju, već prije o neprestanom razvoju.

Ne moja, već neka bude Tvoja volja

Ako ste anđeo na nebu ili na Zemlji i stoga imate duboko u sebi dokaz da su uspjeh i neuspjeh oblikovali vašu osobnost i vodili vaš razvoj na savršeni način sve do stupnja anđela, da li bi tada pomoću „čuda“ – samo zato jer ste to bili traženi od svega srca – prevarili osobu koja pati ili bolesnu osobu, i uskratili ju za odlučujući stupanj razvoja u njegovoj ili njenoj osobnoj povijesti ? Normalno da će odgovor niti ne. To ne bi bio čin ljubavi koji bi gledano dugoročno bio od koristi. To bi bilo protivno ljubećem savršenstvu kojim Bog usmjerava svakoga od nas nesavršenih ljudi prema dobivaju istih uvida poput samoga Boga.

     Jedan od najtežih dijelova kada se molite za sebe ili za neku drugu osobu koja pati jest iskreno završiti molitvu poput Isusa : „Ne moja, već neka bude Tvoja volja!“ Nemoj ukloniti (moju) ili patnju te osobe ukoliko to nije dobro za (moj) ili njegov/njen razvoj. Potrebna je ogromna poniznost priznati da ja nikako ne mogu znati što je potrebno osobi u nevolji. Ali ja bi trebao kao profesionalac ili kao „dobri Samarićanin“ napraviti sve što je u mojoj moći kako bi pomogao toj osobi.

     Kada Martinus piše da molitva uvijek pomaže, to znači po smislu da se osobi koja pati daje energija, životna sila i snaga kako bi ona mogla izdržati patnju, koja može biti ublažena, ali možda ne u potpunosti uklonjena. To je plodonosan pristup molitvi tražiti da nam se pomogne riješiti životne probleme, a ne ih ukloniti, jer iz toga onda ne bi baš mnogo naučili.

Dobri Bog

Nemoj mi pomoći postići ovo ili ono ukoliko to nije u mojem najboljem interesu. Moći moliti u tom duhu znači da nam je jasno koja je svrha patnje i molitve. Ova jasnoća se za uzvrat temelji na viziji Boga kao apsolutnog izraza svemoći, beskrajne mudrosti i bezuvjetne ljubavi. To nema ništa sa Bogom kojeg se treba bojati. To nema ništa sa Bogom koji kažnjava ljude zbog njihovih grijeha ili zahtijeva poklone i žrtve. To nema ništa sa pristranim Bogom koji je za neke ljude, a protiv drugih. A sve ima sa Bogom u kojem svi mi živimo, krećemo se i postojimo, bez obzira na vjeru ili znanje kojeg se držimo. Ja sam u „Njemu“ i „On“ je u meni. Iz istog razloga Bog je naravno prisutan i u mojem bližnjem i, kao što Martinus objašnjava, nije potrebno tražiti pomoć u duhovnim područjima u slučaju kada možemo dobiti pomoć iz fizičke dimenzije. Bolničko osoblje kao i alternativni iscjelitelji Božji su predstavnici. Oni možda toga nisu svjesni, ali oni predstavljaju široki spektar onoga što mi na Zemlji vjerujemo, znamo, razumijemo i čime možemo pomoći.

     Toliko je bliska veza između Boga i našeg bližnjeg da nije moguće voljeti Boga, a istovremeno mrziti našeg bližnjeg, čak i u onim slučajevima kada se naš bližnji ponaša neprijateljski. Kao što nam je poznato, Isus savjetuje da činimo nešto što je potpuno suprotno onome što bi prirodno činili, a to je da se molimo za naše neprijatelje i oprostimo sedamdeset puta sedam puta na dan – drugim riječima uvijek. Mi se suočavamo sa velikim izazovima u našem osobnom razvoju prema izlasku iz životinjskog carstva, i u toj velikoj perspektivi treba gledati na razvoj osobnog odnosa prema Bogu putem molitve, ne samo kao nešto korisno već i kao nešto što je nužno.

 

Prijevod : Mette Holland

Preveo sa engleskog na hrvatski : Davorin Gruden (23.02.2013.)