MISTERIJ ŽIVOTA I SUDBINA U DJETINJSTVU ( Harry Rasmussen )

Postoji veza između Hansa Christiana Andersena i Martinusa – ne samo po tome što su obojica bili Danci, već i po tome što su dijelili u principu isti pogled na život. Harry Rasmussen posvetio je brojne godine proučavanju Andersenovog života i djela i pronašao je brojne sličnosti. Martinus je opisao život kao veliku bajku. Ovo postaje očiglednim u sljedećem članku koji baca svjetlo na neke veze između Andersena i Martinusa.

Hans Christian Andersen, međunarodno priznati danski pisac bajki, vjerovao je da su život i naše postojanje dio sveobuhvatne strukture, organske, međusobno povezane i božanske cjeline. No njemu je također bilo jasno da naše doživljavanje i svjesnost da smo dio sveobuhvatne strukture života, ne može biti trajno. To doživljavanje i svjesnost privremeno su prekinuti «Padom», tijekom kojeg vječne jedinke, jednako muškarci i žene, gube osjećaj srodstva sa drugim jedinkama i Bogom i počinju se doživljavati kao smrtna bića. Andersen se na brojnim mjestima u svojim djelima bavio tim centralnim pitanjem, a naročito u svojoj zanimljivoj i prekrasnoj bajci «Snježna kraljica» iz 1843g.

U principu «Snježna kraljica», poput većine Andersenovih bajki, kao i veliki dio drugih sličnih djela, otkriva četiri dimenzije ili četiri razine interpretacije :

(1) zaplet,

(2) ideju ili moral,

(3) autobiografski dio i

(4) univerzalni ili kozmički dio.

Prisutnost četvrte dimenzije ili razine interpretacije može se zahvaliti njegovoj relativno naprednoj sposobnosti intuicije, talentu koji je on vrlo mnogo koristio u svojem stvaralačkom radu. Očigledno je da je osnovna poruka «Snježne kraljice» pokazati nedovoljnost hladnog, nemaštovitog, odbijajućeg i analitičkog uma. tj. uma koji je djelomično upućen u duboke istine i vrijednosti života. Ta nedovoljnost je još više pojačana činjenicom da mi u našem relativnom, perspektivnom odnosu sa svijetom oko nas dozvoljavamo da nama u vrlo velikoj mjeri upravljaju osobne simpatije i antipatije , što su često izrazi ograničenosti koja manje ili više konstantno osuđuje opažanja i poglede koji se nalaze izvan našeg mentalnog horizonta. Andersen nam je to želio pokazati u svojoj kratkoj, genijalnoj bajci o fragmentiranom ogledalu, u prvoj od sedam priča u «Snježnoj kraljici».

Ova priča predstavlja uvod u mudru bajku o dvoje djece, o Kaju i Gerdi, koji, kako se radnja odvija, postaju predstavnici s jedne strane arogancije hladnog, kritičnog i neosjetljivog uma, a s druge strane naivno nevinog i emocionalnog mentaliteta.

Kozmičko obrazovanje

Ovo je osnovni problem koji je u vrlo velikoj mjeri prisutan u Andersenovim pisanim djelima : hladan i nemaštoviti um i razum u odnosu na toplu i odgovornu intuiciju; ograničenost u odnosu na dalekovidnost; buržoaska samodovoljnost u odnosu na kozmopolitski pogled; sebičnost u odnosu na nesebičnost. Svojim divnim i naprednim smislom za humor, koji je istinski pratilac mudrosti, on nam pokazuje da nas hladni um, sebičnost, ograničenost i buržoaski stavovi vežu za mentalni zatvor koji nas sprječava da doživljavamo život kao božanstveno i bajkovito čudo.

Prema Martinusovim kozmičkim analizama upravo nam taj «nedovršeni» mentalitet ili psiha, koji su istovjetni sa «kozmičkom nesvjesnošću», onemogučava postignuće kozmičke svijesti, koja će za uzvrat proširiti i produbiti naš mentalni horizont kako bi obuhvatio potpuni opseg našeg postojanja. Međutim, Martinus naglašava da taj problem nije posljedica čovjekove «loše volje», već nedostatak sposobnosti, što je samo stvar vremenskog okvira koji nadaleko nadilazi jedan zemaljski život.

Kao što smo već spomenuli, Andersen dijeli takvo gledište i on to pokazuje na primjer u svojem eseju Tro og Videnskab (Prædiken i Naturen) «Sudbina i znanost (Propovjed o prirodnom uređenju)», što je dio njegove putopisne knjige koja je bila izdana 1851 pod naslovom «I Sverrig» (U Švedskoj), gdje on piše : «Životni nesklad ogleda se u tome da mi vidimo samo sićušni djelić našeg života, naime djelić koji živimo na Zemlji. Mora postojati nastavak života, besmrtnost.» U 6-tom poglavlju drugog dijela svojeg romana iz 1837, «Samo svirač na violini», Andersen opisuje svoje «razvijanje duše», naglašavajući da se život i evolucija uglavnom svode na kozmičko obrazovanje. Ovdje Andersen dolazi do sljedečeg zaključka : «Tijekom našeg velikog putovanja kroz vječnost moramo naučiti voljeti jedinke ne samo na određenim mjestima; mi nismo građani Zemlje, već svemira. Čovjekovo srce ne bi trebalo biti komet koji sjaji samo u jednom smjeru, već sunce koje jednako snažno sjaji u svim smjerovima.»

Andersen je stvorio rane skice kozmičkog putovanja evolucije u svojem prvom romanu «Hodajuće kružno putovanje» (1829), u kojem glavni lik, koji dogovara Andersenu, susreće Palčiča koja je došao na Zemlju sa planeta Sirius i priča mu o svojem putovanju : «Što je naš oceanski svijet sa svim njegovim otocima u usporedbi sa prostranim nebeskim oceanom sa svim njegovim plivajućim planetama ? Čak niti mrlja od tinte u usporedbi sa crnim morem. Čovjek mi je rekao da je čitavi planetarni sustav kojem pripadamo samo velika škola organizirana u obliku različitih razreda, poput škola koje poznajemo na Zemlji; i u toj školi inteligentna bića dobivaju obrazovanje koje ih priprema za prostranu vječnost. No mi ne smijemo vjerovati da ćemo smrću odmah diplomirati na ovdašnjem velikom sveučilištu. O ne ! Mi smo ovdje na Zemlji tek u predškolskom razredu; smrt je samo mali ispit koji nas kvalificira za sljedeći razred.»

Ideja o kozmičkom obrazovnom putovanju od planeta do planeta također je opisana u Martinusovoj kozmologiji : Livets Bog (Knjiga života) 1, pasus 284. A pojam da je trenutni cilj naše evolucije da «čovjekovo srce» postane poput sunca koje jednako sjaji i grije sve i svakoga također se može naći u Martinusovoj prekrasnoj i poetskoj knjižici «Blade af Guds Billedbog» (Listovi iz Božje slikovnice), koja je dostupna samo na danskom. Ponovno možemo vidjeti da u suštini postoji velika usklađenost principa između Andersenove religiozne slike svijeta i Martinusovih genijalnih kozmičkih analiza.

Slika svijeta logičkog uma

No Andersen je vidio i predvidio da će snažno vjerovanje u nadmoć inteligencije i racionalizma, koje je manje više prevladavalo od vremena renesanse i prosvjetiteljstva, po pitanju istraživanja života i našeg svijeta, potisnuti religiozne i duhovne ideale i vrijednosti koje je predstavljao romanticizam i da će se to razviti u materijalistički pogled na život. Taj razvoj je bio pojačan čestim zapanjujućim otkrićima i pobjedonosnim rezultatima istraživanja prirodne znanosti koji su bili postignuti kao posljedica njenog bezkompromisnog inzistiranja na objektivnosti i uzročnosti.

Materijalistička slika svijeta pretpostavlja i potvrđuje temeljnu ideju da su život i svemir u potpunosti sačinjeni od fizičko-kemijskih uzroka i posljedica i da njihovo razumijevanje ne zahtijeva prisutnost nikakvog duha ili duše, niti Boga i pravilnosti ili svrhe života koji iz njih proizlaze.

Budućnost je pokazala da je Andersen vrlo jasno razumio što će se dogoditi, prije svega po pitanju slike svijeta Zapadnih kultura. Događaji od sredine 19 stoljeća pa do danas u vrlo velikoj mjeri su potvrdili da su Andersenova gledišta bila ispravna, kao što ih je na primjer predstavio u svojem romanu iz 1857 «Biti ili ne biti», gdje je tvrdio da je materijalistička slika svijeta «čudovište koje guta sve što je božanstveno». U tom kontekstu trebamo se prisjetiti da je Andersen imao vrlo pozitivan, pa čak i entuzijastičan stav prema znanstvenim otkrićima i tehnološkom napretku, koji je uglavnom bio veći nego kod većine njegovih suvremenika. U principu Andersen je smatrao znanost i tehnologiju od Boga poslanim darovima koji bi trebali ugoditi čovječanstvu i poboljšati njegovu budućnost. On je bio daleko od toga da bude pobornik tkzv. «dobrih starih vremena». Naprotiv, on je bio oduševljen novim, nadolazećim vremenom i zahvaljujući svojem kulturnom optimizmu on je bio uvjeren da će ono čovječanstvu donijeti mnogo toga dobroga. Njegova djela vrve primjerima tog stava, ali on je najbolje objašnjen u suptilnoj i čudesnoj bajci, «Kaljače sudbine», iz 1838g.

Taj optimizam po pitanju čovječanstva i čitavog svijeta on je dijelio sa danskim znanstvenikom i piscem H.C. Ørstedom, čija je knjiga «Aanden i naturen» (Duh u prirodi) (1849-50) Andersenu značila gotovo kao i Biblija. On je poznavao ideje i misli iz te knjige prije nego što je ona bila izdana, jer je on godinama raspravljao o njima sa svojim starijim prijateljem i mentorom Ørstedom.

Materijalizam i Martinusova kozmologija

U svojim kozmičkim analizama Martinus daje temeljite analize problema ili pitanja materijalističke slike svijeta, njenog uzroka i posljedica i njenog mjesta u cjelokupnom kozmičkom planu svijeta. U toj slici svijeta ona ima dopunsku, različitu funkciju u odnosu na religioznu životnu filozofiju prošlih vremena, koja se u suštini isključivo temeljila na instinktu, osjećajima i vjeri. Ona također ima primarnu funkciju pružanja čovječanstvu, a time i svakome pojedinom čovjeku, iskustava, a time i patnje, što je apsolutno neophodan preduvjet razvoja prave ljudske sposobnosti, ljubavi prema bližnjem u čovjekovoj psihi, ponašanju i stavovima. S time u vezi Martinus pruža jasan dokaz kapaciteta i principa djelovanja inteligencije i jednako jasno naglašava da inteligencija nije dovoljna kada je u pitanju rješavanje temeljnih problema i misterija života. Inteligencija može opažati i tumačiti život i svijet samo u pojmovima udaljenosti, težine i brzine i te funkcije su sve brojnije kao rezultat analitičkih i dualističkih principa djelovanja same te inteligencije. Jedan od rezultata toga je da sveobuhvatna slika svijeta koju čovjek traži postaje izgubljena u oceanu zbunjujućih detalja. Kada se tome doda tkzv. duhovna tama, koja uglavnom odgovara odsutnosti Boga, duha, duše i besmrtnosti, što je u suštini posljedica nepotpunog ili potpuno nepostojećeg iskustva i nepoznavanja sveobuhvatne strukture života, a time i neznanja, koje ne predstavlja samo negiranje znanja, već i mentalno stanje ljudskog uma ili psihe, kojeg karakterizira činjenica da projicira kao stvarnost sve što je zapravo samo puka iluzija ili praznovjerje, tada postaje očigledna sva ozbiljnost situacije. Međutim, čak i u toj situaciji životna praktičnost ili Božja volja i svrhovitost postaju očigledni pred našim začuđenim očima : čovjek stvara planove i djeluje u skladu sa iskustvom i znanjem ili nedostatkom istoga. U skladu sa zakonom karme to će neminovno dovesti do pogrešnih, neugodnih ili čak opasnih inicijativa ili postupaka.

Nedostatak znanja ili iskustva može na primjer značiti da bi bilo korisno i najbolje kontrolirati svoje želje umjesto dozvoliti da naše želje upravljaju našom voljom. No takva situacija predstavlja osnovu za nova iskustva na dva ključna područja svijesti : intelektualnom i emocionalnom, od kojih je potonje važnije jer se upravo na tom području događa doživljavanje patnje, što je prema Martinusu osnovni preduvjet za razvoj naše sposobnosti humanosti, tj. ljubavi prema bližnjem i kozmičke osjetilne sposobnosti koja o tome ovisi, a to je intuicija.

Genijalna bajka «Snježna kraljica» predstavlja sjajan primjer Andersenove potpune usklađenosti sa Martinusom : humana životna filozofija i stav ljubavi prema bližnjem i intuitivno doživljavanje života vraća biće «natrag u život», a time i natrag Bogu. Prema Martinusovim kozmičkim analizama, nastanak i funkcioniranje sposobnosti intuicije temelji se na funkcionalnom harmoniziranju dva komplementarna seksualna pola i polnih organa u mentalnoj strukturi svakog pojedinog čovjeka. Između ostalog ovo harmoniziranje pokazuje se u praksi kroz uravnoteženi odnos između osjećaja i intelekta, koji stavlja pod kontrolu tkzv. «energiju teže» koja između ostalog predstavlja osnovu svih negativnih, agresivnih i destruktivnih mentalnih sila. Ova ravnoteža uvjetuje nastanak tkzv. «kozmičkih bljeskova», i jednom kada ova ravnoteža postane potpuna, također i dobivanje trajne kozmičke svijesti.

Sada ćemo vidjeti da to predstavlja samu suštinu «Snježne kraljice», barem kada tumačimo tu Andersenovu čudesnu i zagonetnu bajku iz kozmičke perspektive. Na prvi pogled radnja ove bajke svodi se na dirljivu priču o dvoje prijatelja iz djetinjstva, o djevojčici Gerdi i dječaku Kaju. Na početku priče oni su nerazdvojni i uživaju u međusobnom društvu, uživaju u svojoj kršćanskoj sudbini iz djetinjstva koja je simbolizirana sa dva malena ružina grma koja rastu u dvije tegle za cvijeće. Oni žive blaženim životom i njihov djetinji svemir prožet je sunčevom svjetlošću sve dok se jednoga dana ne dogodi to da Kaj dobije jedan komadić «Demonskog» razbijenog ogledala u svoje oko, a drugi u svoje srce. Zbog toga se njegovo srce pretvara u neosjetljivi komad leda, i on sve počinje vidjeti iskrivljeno. No on to doživljava drugačije. On vjeruje da je tek tada on uistinu upoznao svijet i ljude i uvidio da su i svijet i ljudi puni mana i nedostataka. Postavši nezadovoljan svime i svakime, Kaj dozvoljava da bude zaveden i očaran od strane Snježne kraljice. Ona ga otima iz njegovog udobnog doma i okruženja iz djetinjstva i dovodi ga u svoj čudesan dvorac koji je napravljen od hladnoće, leda i snijega i ovdje on provodi svoje vrijeme igrajući očaravajuću «igru razuma». To je neka vrsta puzzle sa plosnatim komadićima leda pomoću kojih se mogu oblikovati zadivljujući geometrijski, logički oblici, figure i riječi, ali «postoji jedna riječ koju on nikako ne može oblikovati, iako je on to silno želio. To je riječ Vječnost.» I Snježna kraljica mu je rekla : «Kada otkriješ kako to napraviti, postat ćeš svoj vlastiti gospodar i ja ću ti dat čitavi svijet...», i misleći na svoje mlade čitatelje, Andersen razigrano dodaje : «... i par novih klizaljki.» U međuvremenu, mala Gerda je tražila svojeg prijatelja širom svijeta, ali s vremenom je izgubila iz vida svoj cilj i postala zaslijepljena emocionalnim i raznobojnim cvjetnim vrtom romanticizma na koji nailazi kod jedne žene koja je bila čarobnica. U njenom društvu Gerda zaboravlja svojeg prijatelja Kaja na neko vrijeme, i da ga se ne bi sjetila ugledavši grm ruže u njenom vrtu, cvječarica učini da svi grmovi ruža potonu u zemlju i nestanu. No stara cvječarica zaboravi magijom ukliniti ružu koja ukrašava njen šešir i čim ju Gerda ugleda, ona počne razmišljati o ružama u svojem domu iz djetinjstva. «Što, zar ovdje nema ruža ?», kaže Gerda i otrči u vrt i počne tražiti i tražiti, ali nijednu ne nađe. Ona je sjela i plakala i njene suze su pale upravo tamo gdje je potonuo jedan od ružinih grmova. Tople suze su navlažile zemlju i ružin grm je ponovno izniknuo, cvjetajući kao onda kada je potonuo i Gerda ga je zagrlila i poljubila ruže i pomislila na prekrasne ruže kod kuće, a time i na malenog Kaja. «Oh, koliko sam se zadržala !», rekla je mlada djevojka. «Ja tražim malenog Kaja. Da li znate gdje je on ?», pitala je ruže. «Da li mislite da je mrtav ?» A ruže su odgovorile : «Ne, on nije mrtav. Mi smo bile u zemlji gdje leže svi koji su umrli, ali Kaj nije tamo !» Vjerna mala Gerda, koja nije zaboravila svoje molitve, nastavila je svoju potragu za Kajem i nakon brojnih izazova i iskušenja i pomoću duhovne vojske anđela pronašla je ledeni dvorac gdje se nalazio Kaj. U međuvremenu on je postao potpuno plav, gotovo crn od hladnoće. No on to nije primjećivao jer je bio toliko zaposlen slaganjem ledenih puzzli kako bi one zvučale razumno. Kada se pojavila Gerda, on ju u prvi trenutak nije prepoznao. «Tada je mala Gerda počela plakati i njene tople suze su pale na njegova prsa i doprijele do njegovog srca i otopile komad leda i isprale maleni komadić stakla koji je zapeo tamo. Tada je on pogledao u nju i ona je zapjevala : «Ruže cvatu i prestaju biti. No mi ćemo dijete Krista otkriti.» Tada se Kaj rasplakao i toliko je plakao da je komadić stakla isplivao iz njegovog oka. Tada je on prepoznao Gerdu i radosno rekao : «Gerda, mala Gerda, gdje si bila sve ovo vrijeme i gdje sam ja bio ?» U tom je trenutku Kaj shvatio koliko je hladan i prazan sav sjaj carstva razuma Snježne kraljice. Dakle, njegova inteligencija ga je naučila da postoji toplina, istina, snaga i poštenje u otvorenom, bezuvjetnom i punom povjerenja pristupu životu ili «vjeri iz djetinjstva», koju hladan, analitički i kritički um ne može shvatiti, već se samo tome može rugati i ismijavati.

Kozmička bajka

Kada se tumači iz kozmičke perspektive «Snježna kraljica» je bajka sa dvojnom poviješću, o dva seksualna pola i o promjeni polova. Prva je situacija u kojoj dva pola (dvoje djece) predstavljaju jedno biće ili jednu cjelinu, a tada dolazi do situacije kada se muški pol (Kaj) putem spiralnog ciklusa i principa kontrasta (Snježna kraljica i čarobno ogledalo) u kombinaciji sa principom želje i zasićenja, odvaja od ženskog pola. U drugu ruku ženski pol (Gerda) isto se tako odvaja od muškog pola. Kao jednopolna bića spomenute jedinke lutaju svijetom u pokušaju da pronađu i ponovno se sjedine sa svojim suprotnim polom.

U svojoj kozmičkoj dimenziji «Snježna kraljica» i brojne druge Andersenove bajke govore nam o «Padu» i «kozmičkom ponovnom rođenju». Preciznije govoreći, on nam priča o onome što Martinus naziva «princip seksualnih polova» i «preobražavanje seksualnih polova», a to je temeljni, univerzalni proces koji se zasniva na organskoj vječnoj strukturi svih živih bića. Čitatelji koji nisu sa time upoznati mogu proučiti Livets Bog (Knjiga života) 3-6, Vječnu sliku svijeta 3 (objašnjenje simbola br. 33) ili druge knjige.

Dakle, kada čitamo «Snježnu kraljicu» kroz «kozmičke naočale», možemo vidjeti da Andersen dozvoljava da njegova priča počne u «rajskom» okruženju i stanju («okruženje i dom iz djetinjstva») što uvjetuje činjenica da su dva seksualna pola («dvoje djece, dječak i djevojčica») jednaki i ravnopravni. Kao što je to znao Martinus, tako je i mudri Andersen također znao da vječni zakoni ili principi života i stvaranja zahtijevaju promjenu i obnavljanje kako bi unaprijedili, održavali i obnavljali život i doživljavanje života : dva seksualna pola («dječak i djevojčica») moraju se rastaviti i postati međusobno «odvojeni» («i jedno i drugo dijete mora napustiti svoj dom i okruženje iz djetinjstva») da bi se stvorio neophodno potreban kontrast na kojem se temelji čitavo postojanje i doživljavanje života.

Mitološki Sotona, Đavo, Zavodnik ili Zmija iz Biblije istovjetan je sa kozmološkim «principom spasitelja svijeta» i u skladu sa «principom spiralnog ciklusa i principa kontrasta» («zmija» i njena «glava» i «rep») i u kombinaciji sa «principom gladi i zasićenja» to je najdublji uzrok i izvor «procesa pada». U Postanku Eva kaže zmiji da je Bog zabranio njoj i Adamu da jedu plodove sa «drveta spoznaje o dobru i zlu» jer će u protivnom sigurno umrijeti. No zmija joj je rekla : «Ne, nećete umrijeti ! Nego, zna Bog : onog dana kad budete s njega jeli otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi, koji razlučuju dobro i zlo.» U «Snježnoj kraljici» bijela kraljica u svojem identitetu «principa spasitelja svijeta» kaže Kaju, koji je u svojem začaranom, jednopolnom stanju neka vrsta «zarobljenika» u «dvorcu razuma» (materijalistički pogled na život i svijet) da je čarobna riječ koja će ga osloboditi «vječnost» : «Kada ti to otkriješ, biti ćeš svoj vlastiti gospodar i dati ću ti čitavi svijet i par novih klizaljki.» (Osobno vjerujem da je Andersen pod klizaljkama mislio novu sposobnost stjecanja duhovne pokretljivosti). I kada «polovi» postanu sjedinjeni, kada Gerda ponovno pronađe Kaja, tj. kada se u njemu ponovno probude humanost, razum i intuicija, i kada se u njoj ponovno probude sposobnost inteligencije i intuicije, tada je moguće pronaći čarobnu riječ koja će dozvoliti kozmičku slobodu, koja je istovjetna sa nadmoćnom pobjedom duha nad smrću i materijom, nad vremenom i prostorom. Dakle, čovjek zadobiva «čitavi svijet» i ponovno je uspostavljeno i pronađeno «rajsko stanje», «djeca» su se vratila svojem «okruženju i domu iz djetinjstva» : «... Gerda i Kaj sa rukom u ruci vraćali su se svojem domu; i kako su napredovali, došlo je divno proljeće sa svojim zelenim raslinjem i prekrasnim cvijećem. Uskoro su prepoznali veliki grad u kojem su živjeli i visoke tornjeve crkava u kojima su slatka zvona veselo zvonila kako su ulazili u grad i pronašli svoj put do vrata svoje bake. Popeli su se stepenicama do male sobe, gdje je sve izgledalo kao prije. Stari sat je kucao «tik, tak», a kazaljke su pokazivale vrijeme, no kako su ušli kroz vrata u sobu primjetili su da su oboje odrasli i da su postali muškarac i žena. Ruže na krovu su bile u punom cvatu i pomaljale su se kroz prozor; i tu su se nalazile male stolice na kojima su sjedili kada su bili djeca; i Kaj i Gerda sjeli su na svoje stolice, držali su se za ruke, dok je hladna, prazna veličanstvenost palače Snježne kraljice nestajala iz njihovog sjećanja poput ružnog sna. Baka je sjedila na Božjoj jasnoj sunčevoj svjetlosti i na glas je čitala iz Biblije : «Ukoliko ne postanete poput male djece, nećete ući u kraljevstvo nebesko.» A Kaj i Gerda pogledali su se u oči i odjednom su razumjeli riječi stare pjesme : «Ruže cvatu i prestaju biti. No mi ćemo dijete Krista otkriti.» I oni su oboje tamo sjedili, odrasli, a ipak djeca u srcu; i bilo je ljeto, toplo, prekrasno ljeto.» Sa ovim čudesnim i prekrasnim završetkom «Snježne kraljice», koji na brojne načine nalikuje na kraj gotovo suvremenoj bajci «Mala starija – majka drveća», Andersen također gotovo da upućuje na «princip spiralnog ciklusa» kao što je opisan u kontekstu Martinusove kozmologije.

Na kraju svoje bajke Andersen piše da su «djeca» prilikom svojeg povratka kući otkrila da su «odrasla». To upućuje na to da su se oni vratili u svoj «dom iz djetinjstva», ali na višoj razini usklađenosti sa principima spiralnog ciklusa. «Odrasli, ali još uvijek djeca u srcu» - točno, «odrasli» u odnosu na evolucijski put koji su završili, ali «ponovno rođena djeca» u odnosu na novoosvojeno carstvo Božje ili «raj». Nalazim prigodnim zaokružiti ovaj članak citirajući Andersenov vlastiti zaključak na bajku o «Snježnoj kraljici» : «Ukoliko ne postanete poput male djece, nećete ući u kraljevstvo nebesko.» Drugim riječima : ukoliko ponovno ne steknemo neposredan, nesputan i otvoreni stav prema životu koji je obično karakteristika vrlo male djece, i ukoliko ne naučimo imati razumijevanja, biti tolerantni i opraštati, što su karakteristike prave ljubavi prema bližnjem – ukratko, naše humane osobine, mi se ne možemo nadati da ćemo riješiti misterij života i da ćemo doživjeti život kao božanstvenu i čudesnu bajku, što on i jest, uvijek je bio i nastavit će biti kroz čitavu vječnost.

Preveo sa danskog na engleski : Mogens K. Bech

Preveo sa engleskog na hrvatski : Davorin Gruden (30.01.2011.)