MIŠLJENJE PLANETARNOG POLILOGA I JEDNA MOGUĆA ARTIKULACIJA PITANJA TEHNIKA/TEHNOLOGIJA/DRUŠTVO

Filozofijsko mišljenje in statu nascendi, u svojim post –metafizièkim meandrima, suoèeno s kriznošæu dotrajavanjastarog svijeta a u slutnji inicijalnosti duhovnog Novog doba, nemože više proizvoljno odreðivati teme i problematska podruèjasvog promišljanja. Ono postaje sve više suoèavanje i mišljenjepod odreðenjima nekih univerzalnih i planetarno prezentnih silnica bivstvovanja in toto, unutar fenomenologije duhovnih planetarnih dogaðanja i latencija potencija jedne virtuelno prospektivne zbilje koja transmodira i prirodu samog filozofijskog mišljenja i daje mu usmjerenje. Filozofijsko mišljenje sve æe se više situirati u konstelaciji onog što nazivamo mišljenjem planetarnog poliloga koje izrasta u dimenziji planetarnog multiloga svih duhovnih tradicija èovjeèanstva, steèevina pojedinih duhovnih i kulturnih area koje determiniraju profiliranje i formativno uèestvuju u zaèecima duhovnog Novog doba (koje treba misliti šire od paradigme «New age-a», tek jedne duhovne formacije suvremenog Zapada, koja integralno pripada duhovnom Novom dobu).

Svijest o planetarnom bivstvovanju koja prezentira uvažavanje digniteta svega onog što èovjeèanstvo u svojoj utopijskoj dimenziji, na «frontu Novuma» (Ernst Bloch) «nosi» u buduænost, - tek se budi kao fetus jednog novog èovjeka i èovjeèanstva. Možda je to najoèitije u kontekstu jednog ekološkog mišljenja i èuvstvovanja; ali ta svijest pripada zakonomjernosti duhovne evolucije èovjeka i èovjeèanstva i signira slijedeæi stadij «povijesti» onog humanoidnog na Zemlji, prijelaz «homo sapiensa» na viši stupanj bivstvovanja. O tome su u duhovnoj tradiciji Zapada mislili Pierre Teilhard de Chardin, a u duhovnoj tradiciji Istoka Sri Aurobindo (Aravind) Ghose, prvi u kontekstu kristocentrièke noogeneze, a drugi u kontekstu integralne yoge. To je ona dimenzija u kojoj se može dalje misliti i artikulirati i ono o èemu želimo mi nešto reći.

Filozofijsko mišljenje, in nuce, time postaje jedno meta-filozofijsko mišljenje, u znaèenju kako je ono mišljeno unutar meta-fizièke tradicije Zapada. Ono postaje poliloško mišljenje koje stjeèe i drugaèije, ne-europske moduse mišljenja ali se suodreðuje i drugaèijim duhovnim iskustvima, prije svega religijskim. Nit tog mišljenja slijedi vjernost jednoj «philosophii perennis» i nagovora iz tijekova, in prima faciae, procesualnosti univerzalne i planetarne duhovnosti koja trasira ono krucijalno u duhovnoj evoluciji èovjeka i èovjeèanstva kroz koju zraèi osvit duhovnog Novog doba.

Ono prerasta disciplinarna razgranièenja ali ne time da ih negira veæ u znaèenju inkorporiranja temeljnih pitanja svake filozofije u ono najviše koje ipak transcendira pojedinaène odgovore dane u pojedinim filozofskim pravcima, sustavima ili «stazama» filozofije (Martin Heidegger je to apostrofirao u kratkoæi svojih «Feld – i Holz-wege»). Sve vrhuni u pitanju o èovjeku kao kozmièkom biæu koji po tome jest i planetarno biæe, etc., etc. (što više nije neka antropološka skica!), što jest i pitanje o Bogu i Božanskoj zbilji (što više nije neka nova metafizièka konstrukcija): pitanje o duhovnom biæu èovjeka i njegovom perfekcioniranju pod Milošæu onog Božanskog i po njegovoj mjeri. Odgovori dani u pojedinim duhovnim i religijskim tradicijama samo su svjetionici koji vode dalje a filozofijska su mišljenja markiri na stazama koje sve vode jednoj Istini (pluralitet putova do Istine: duboki uvid, karakteristièan za sve indijske duhovne tradicije, a sve više i za novu svijestsuvremenog èovjeka).

Duhovni horizonti planetarizacije odreðuju i narav mišljenja planetarnog poliloga i onog filozofijskog mišljenja koje osluškuje «nagovor bivstvovanja» (M. Heidegger), koje u «pozno doba» vidi Svjetlo u svom duhovnom biæu, u duhovnoj suštini kozmièke dimenzije koje smo premalo svjesni u svom svakidašnjem egzistiranju i zabavljenosti onim epifenomenalnim, materijalnim i priruènim radi èega i padamo u «zaborav» svog duhovnog biæa, oglušujemo se o narav njegovog rasta i potvrðujemo «iskorijenjenost» i «bez-zavièajnost» o kojoj je govorio profetski Martin Heidegger. 

Temeljno pitanje tog novog mišljenja jest pitanje o naravi i rastu našeg duhovnog biæa, a to implicira i promišljanje «zapalosti» u ono niže, zatamnjeno silnicama materijalnog, usvjetovljenog bivstvovanja u kojem mi jesmo i doživljavamo sebe po odreðenjima tehnièkog doba, in nuce: planetarizacije tehnike i tehnoidnosti. Duhovni fenomeni planetarizacije zasjenjeni su i donekle kriptizirani oèitošæu i sveprisutnošæu planetarizacije tehnike i tehonolikog bivstvovanja. Heidegger je to nazivao «iskorijenjenim» bivstvovanjem: mi to vidimo samo kao jednu suštinsku, ali ne jedinu, komponentu planetarizacije. Ono što je toliko vidno kao «doba tehnièke slike svijeta» nosi i ono sebi antipodno, drugost i razliku. Suština èovjeka nije tehnièka, niti je to suština kozmièke dimenzije, to je samo jedna razvojna moguænost evolucije i svijeta, èovjekovog bivstvovanja u svijetu po odreðenjima tehnoidnog razumijevanja i svjetovne prakse. Naprotiv, suština kosmosa i èovjeka jest duhovna. Iz te dimenzije treba razumijevati i planetarizaciju tehnike i pitanje o suštini Tehnike (koji je prvi postavio upravo Heidegger). Njegov uvid da suština Tehnike nije ništa «tehnièko», da je to «Gestell» kao jedan planetarni «Ereignis» - in ultima linea, govori upravo o onom duhovnom, o skrivenom temelju kozmièkog i ljudskog bivstvovanja po kojem je i moguæ «nagovor bitka» i jedno više, spiritualno savršenije (zemaljsko isvjetovno punije) bivstvovanje. Ali to duhovno ne mora znaèiti, «neprijateljsko» tehnièkom, puka moæ negacije ili nihilizacije, veæ moæ transformacije tehnoidnog u humano po mjerilima duhovnosti. Kao što spiritualni rast implicira korijenitu transformaciju zemaljskog i korporalnog po mjeri duhovnog, to važi u izvjesnom smislu, i za tehnoidno planetarno bivstvovanje, za naš odnos prema Tehnici i aplikacijama tehnolike priruènosti u svim modusima usvjetovljenosti kao materijalne protežnosti planetom i totalitetom našeg svakidašnjeg života. 

Mišljenje planetarnog poliloga razumijeva tako svoj odnos prema pitanju o Tehnici i svim njenim modalitetima. Odgovor je u suštini kozmosa i èovjeka, u duhovnoj dimenziji. Ali to ne implicira simplificirani odgovor da je religija naprosto «razrješenje» pitanja o Tehnici, apsolutni «odgovor» na ono skriveno («alethés») u biæu samog tehnièkog i tehnoidnog. Problem je mnogo dublji i kompleksniji, jer i religija u planetarnoj dimenziji duhovne univerzalizacije samo je jedan temeljni momenat, kao i Tehnika u svekolikosti njene prisutnosti i potencijalnosti. I religija podliježe razvoju i transformacijama po duhovnim silnicama koje ju nose iz dubina i visina spiritualneIstine. Tehnika je ovladala površinskim èovjekom a homo interior (unutarnji èovjek) nije dodirnut i on najviše preko religije ima svoj odnos s onim Božanskim. Duhovna evolucija èovjeka i èovjeèanstva i zora duhovnog Novog doba odnosi se na unutarnjeg èovjeka èiji rast u njegovom duhovnom biæu vodi i korijenitim promjenama u onom perifernom, vanjskom, u naravi i svrsi svjetovnog bivstvovanja. To znaèi i razvoj Tehike i planetarizacija tehnièkog po mjeri rasta unutarnjeg èovjeka. Toje odgovor na Heideggerovo pitanje o suštini Tehnike. Kostas Axelos na tragu Heideggera pojmio je temeljni fenomen planetarizacije Tehnike kao Igru, jedan temeljni lik bitka, dao je dakle jedan metafizièki odgovor. Time je apsolutizirao fenomenologiju planetarizacije Tehnike, onog tehnièkog i tehnoidnog: Igra koja igra samu sebe i iz koje nema «izlaza», virtuelni labirint in statu nascendi kojim èovjek postaje sve više «lutajuæe biæe». Ali to nije buduænost èovjeka i èovjeèanstva veæ samo dovršavanje jednog prijelaznog stadija u duhovnoj evoluciji, znaèajka kriznosti onog što se u indijskoj duhovnoj tradiciji naziva «kali juga» razdoblje. Stara se svijest i kognitivno mišljenje zatoèeno u meandrima mentalnosti, boji višeg duhovnog iskustva, onog supramentalnog kojeg sluti, ona posustaje sklona nihilizmu i pesimizmu spram slutnje Božanskog života na Zemlji, po kojem i Tehnika postaje ono božansko a ne više samo ljudsko, «Izum» i «postav», ili demonija moæi tehnoidnog nad èovjekom.

Nemojmo se zavaravati onim epifenomenalnim, onim što nam se pokazuje u prijeteæoj masivnosti i ekstenzitetu, onim tehnoidnim koje je naizgled proželo svô naše biæe i preusmjerilo svekoliko planetarno bivstvovanje. Istina je skrivena mnogo dublje. S tom Istinom seže èovjek preko mjere svoje planetarnosti i kriptocentrizma prošlih i sadašnjih povijesnih silnica koje su ga formirale samo u onom vanjskom, u svim modalitetima njegove usvjetovljenosti. Kao duhovno biæe èovjek pripada duhovnoj suštini kozmosa, ne samo onom svjetovnom, ali upravo po svjetovnom i svojoj materijalnoj i tehnoidnoj ukorijenjenosti, «izgubio je dimenziju dubine» (P. Tillich), pa se èini da je «postao skitnica svemira» (B. D. Dupuy), izgubljen, «iskorijenjen» kroz barbarizirajuæe moæi svoje niže prirode i egzistencijalne metamorfoze nižeg života.

«Samo Božansko može štovati Boga» («Nadevo devamarcayet») (anonimni citat u Bhaskararâyasinom komentaru «Nityâschodasch-tkârnava») «Slijediti put mistika je stjecanje dodatne dimenzije, jer taj put nije ništa drugo do mjera dubine» (Martin Lings) Put mistike u razlièitim duhovnim tradicijama (ono što uvažava mišljenje planetarnog poliloga) upuæuje duhovnoj Istini našeg biæa, ali postaje rezonantan i za znanstveni um i mišljenje Tehnike: slutnje potencijalnih komplementiranja mistike i znanosti postaju sve prezentnije (F. Capra i drugi). Znanstveni um dodiruje svoju peiriu (granicu) koja jest u pregnantnoj formi i granica mentalnosti: i u tome dokazuje telos po mjeri onog duhovnog koje postaje mjera svjetovnog i tehnolikog. To meðutim, ne implicira odbacivanje ili potiskivanje znanstvenog uma veæ njegovo perfekcioniranje koje jest jedan važan pars uduhovnoj evoluciji èovjeka i èovjeèanstva. Znanstveni um je temelj i formativna snaga tehnizacije i tehnoizacije svijeta i èovjeka i baza svekolike tehno(e)-logije tj. tehno(e)-logija kao pogona i postava svjetovnog bivstvovanja po mjeri tehnolikosti.

Znanstveni je um utopijski i prospektivan, on je skrivena težnja za dimenzijom beskonaènosti i vjeènosti, a to je in nuce dimenzija spiritualnosti, ozbiljenje Božanske zbilje. To je «ezoterija» znanstvenog uma koja se objektivira i aplicira u mnoštvu tehno(e)-logija koje mijenjaju zemaljsko lice i usvjetovljenost èovjeka kroz milijarde «nevidljivih» zahvata i pri-rukovanja onim usvjetovljenim, biæima i samim èovjekom.

Usmjerenost pragmatiènosti i utilitarnosti je samo jedna komponenta znanstvenog uma. U njemu meðutim postoje duhovne silnice koje donekle «slièe» starim metafizièkim poljima: buduænost je znanosti odreðena renovacija onog metafizièkog», prije svega u približavanju znanosti krucijalnimenergijama i oblicima drevnih duhovnih praksi iskustava koje trasiraju znatan potencijal duhovnog Novog doba. Mentalna æe se dimenzija, u modusima znanstvenog uma, dalje razvijati i perfekcionirati transformirana moæima onog supramentalnog uprožimanju duhovnom dimenzijom, po involutivnoj snazi onog Božanskog. A to odreðuje i buduænost Tehnike i tehnolikosti, kao i pogone tehno(e)-logija koje planetarno mijenjaju narav svijeta i bivstvovanja èovjeka.

Opasnost po èovjeka nije naprosto u tehnoizaciji kao

takvoj, u «demoniji» nekih modusa tehnolikosti, veæ u naravi

èovjekove niže prirode koja se «služi» snagama tehnoizacije da

dehumanizira i barbarizira èovjeka, druga biæa., zajednièki

«oikonon» zemaljskog bivstvovanja. Spiritualno osvješæivanje

znanstvenog uma djeluje i djelovati æe protiv toga, artikulirati

kompleks pitanja tehnika/tehnologija/društvo iz te najdublje

dimenzije, implicira ono što se još uvijek imenuje

«alternativnim» kao nešto upitno i maglovito, nedoreèeno i

znanstveno «nedokazano» etc. Proton pseudos jest meðutim,

misliti to iz pliæe dimenzije koja samo sažima iskustva i znanja iz

postojeæe znanstvenosti i tehnolike pri-ruènosti u postojeæem

društvenom životu i zajednicama koje su upregnute u

tehnološke, industrijske, politièke uze danoga svijeta. Pogrešno

je isto tako ono duhovno vidjeti samo u auri spiritualne osobnosti

koja ostavlja postrani ono društveno kao «niže» ili polje «maje»

tj. svijet obmane, iluzije. Èovjek jest i društveno biæe u èemu se

iskazuje i polivalentnost njega kao duhovnog biæa u kozmosu

biæa. Mijenjajuæi sebe on mijenja i svoj društveni bitak;

korijenita promjena èovjeka u njegovom duhovnom biæu na

najrazlièitije naèine vodi i promjeni društvenog života. Kako,

kojim putovima, u kojim formama – to je posebito pitanje, kao

što je pitanje promjena u tehno(e)-logijama pri rukovanju biæima

i svjetovnim odnosima in toto.

Društveno biæe èovjeka zavisi od duhovnog biæa èovjeka:

ta istina je zakrivena kroz mnogolikost usvjetovljenosti i

mimikrije, svakidašnjosti u koju je uvuèena egzistencija, i do nje

se dolazi samo duhovnim uvidom. Promjena duhovnog biæa vodi

promjeni društvenog biæa a ne vice verso iako smatra

materijalizam i njemu srodne silnice mišljenja u svim vidovima

plitkog mišljenja. Uz svekoliko uvažavanje svih komponenti

društvovnosti i društvenog života treba sagledavati taj Krucijalni

duhovni aspekt.

Svijet biæa s kojim smo srasli i kojeg produciramo

(«pro-du-cere»), koji nas «okružuje» i su-odreðuje u našem

svjetovnom, dakle i društvenom bivstvovanju, jest svijet in statu

nascendi po mjeri onog tehnolikog. Mnogi to nazivaju

«vještaèkim svijetom», «drugom Prirodom» etc. Pokazuje se on

88

i kao neka vis creans prema kojoj smo nemoæni u svom biæu: ali,

istina je mnogo dublja i kompleksnija. Razumijevanje rasta

èovjeka kao duhovnog biæa i spiritualne evolucije èovjeka i

èovjeèanstva, otvara horizont dubljeg razumijevanja i geièke

tehnoidnosti u procesima tehnolike planetarizacije. Mi urastamo

u ono što je Heidegger nazvao «nagovorom bitka» i «slušanjem

bitka», a to je ona suptilna dimenzija èovjekovog bivstvovanja

kao duhovnog kozmièkog biæa koja mijenja narav i logiku

razvoja svekolikog znanstvenog uma, tehnike planetarne

umreženosti u sustave i pogone tehno(e)-logija.

Božanski život na zemlji: ne zvuèi li to suviše arhaièno ili

religiozno doktrinarno? Kako možemo «povezati» sve niže,

materijalne dimenzije svjetovanja i društvenosti s onim

transcendentnim i «okultnim»? Kako možemo «ekstazirati» iz

toliko moæne i sveprisutne masivnosti mentalne dimenzije koja

pokazuje zastrašujuæe metamorfoze u svim modusima

bivstvovanja èovjeka? Možemo li iz slutnji onog

«alternativnog» zakljuèivati na nešto toliko razlièito od onog

iskustveno provjerenog i materijaliziranog u postojeæem

znanstvenom svakidašnjem mišljenju? Etc.etc.

Tako rezonira plitki um pun skepse i agnosticizma spram

više duhovne istine. On zaboravlja da je èovjek kao homo

interior i homo sperans ustvari homo viator u ono više i

savršenije. On zaboravlja da uz svjetovno perfekcioniranje

postoji i duhovno perfekcioniranje èovjeka, i da ta skrivena

procesualnost nosi implikacije i za totalitet èovjekove

usvjetovljenosti i društvovnosti. On zaboravlja da zbilja i moæ

transcendentnog nije samo «izvan» èovjeka, u dimenziji

Božanske Zbilje veæ da je i «u èovjeku» što su slutili naši

duhovni preci stvarajuæi sliku makro- i mikro-kozmosa, sliku

kozmièkog èovjeka. On ne vidi da evolucija života nije završila s

èovjekom kao mentalnim biæem i svekolikim ustrojem njegove

svjetovnosti po mjeri tehnike i oblicima tehnolikosti, veæ da se

nastavlja u suptilnoj dimenziji kao spiritualna evolucija, rast

èovjeka kao duhovnog biæa; ali, za to treba duhovni vid koji se ne

može razviti u stegama mentalnosti kao diskurzivnosti.

Duhovno Novo doba («New age» je samo jedna

europolika komponenta onog poèetnog po silnicama Novog

života) nije samo još jedna «epoha» u razvoju èovjeèanstva: ono

je oduvijek bilo u èovjeku i njegovim duhovnim iskustvima, u

89

svim religijskim tradicijama i mišljenjima Božanske Zbilje ali

tek sada ono se najavljuje aurorski èisto a ne više kao «aurora

consurgens»: jer dolazi do «iscrpljivanja» smisla materijalnog

svijeta, upravo u njegovom zenitu, u njegovoj globalizaciji i

apsolutnosti (kako se prièinja plitkom mišljenju). Vrhunac znaèi

krizu ali kriza nije nekakav «pad» veæ stadij metamorfoze: po

mjeri metamorfoze koja dolazi iz Božanske Zbilje i iz samih

temelja èovjekove duhovnosti. Djeluju spiritualne sile

sinergezije èiji je telos u procesima unionizacije, što se ne može

mjeriti godinama ili stoljeæima niti znanstveno «verficirati» etc.

jer to pripada nevidljivoj duhovnoj dimenziji višeg života, što æe

sve više odreðivati sudbinu èovjeka i èovjeèanstva i buduænosti

po mjeri Božanskog.

Nudimo li jednu «utopiju» (pored tolikih drugih u vrijeme

anti-utopija)? Prejudiciramo li nešto na osnovu ozbiljenih

duhovnih iskustava pojedinih duhovnih tradicija «prošlosti» i ne

idealiziramo li totalitet bivstvovanja koji je toliko raznolik i

divergentan u svojim modalitetima i iskustvima?

Znanstveni i ini drugi prigovori važe u onoj dimenziji i

onim vidovima Istine koji su dani kroz velove mentalnosti:

postoje razlièiti nivoi zbilje i istina primjerenih tim nivoima. U

nižim svjetovnima važe i niže istine a one govore samo o moæi

razlikovanja i zbilji razlika i smislu kojeg èovjek tome pridaje u

svom razumijevanju. Ali što više razumijevamo naše duhovno

biæe i ono kozmièko kao duhovno, slabe oštri profili nižih istina i

sve ono divergentno i razlikovno sve više konvergira jednom

holistièkom suptilnijem viðenju Istine. To je rast svijesti, rast

onog duhovnog u èovjeku koje teži transformirati sve ono niže

po mjeri tog duhovnog rasta. To nije «utopija» niti nekakav

Idealistièki sustav «novog mišljenja» veæ najdublja zbilja našeg

biæa. Istina ovog svijeta, u kojem kao da za vjeèno vladaju

bogovi (i demoni) materijalnih i tehnolikih ingerencija.

Duhovni vid jest i moæ duhovnog senzibiliteta; æutiti iz

dubina svog biæa ono što èovjek postaje i na suptilne, kriptizirane

naèine mijenja svoj svijet i totalitet svog bivstvovanja. Ono što

æe biti, on to veæ jest u odreðenom smislu kao iskreni homo

religiosus, ali ne u svojoj punini i najvišoj metanoji. Mi, s

postojeæim velovima mentalnosti, to tek možemo slutiti jer i naša

mentalnosti još nije dovoljno spiritualizirana. I mi imamo više

pitanja nego odgovora, ali odgovor smo mi sami u rastu našeg

90

duhovnog biæa. I naše društveno biæe i naša društvena ustrojstva

zakonomjerno ulaze u dimenziju spiritualne evolucije èovjeka i

èovjeèanstva. I svekolikost sustava i pogona tehno(e)-logija i

logosa znanstvenog i tehnoidnog uma, nose stigme

transmodacije: samo što mi to još ne uoèavamo zbog sporosti

našeg mišljenja i inercije svjetovnih praksi pri-rukovanju biæima

i naèinima «simbioze» s njima.

Pokušavamo misliti ono u velikoj mjeri ne-mišljivo što

izmièe i projekcijama znanstvenog artikuliranja, ali to je znak

onog višeg i jaèeg od nas. To je mišljenje virtualno i u

naznakama, mišljenje – suoèavanje s onim transcendentnim i

imanentnim koje više nije samo «teorija», religijski nauk niti

imaginacija veæ Istina našeg biæa, mjera našeg buduæeg života.

In ultima ultima linea, da li je to samo «jedna moguæa

artikulacija pitanja tehnika/tehnologija/društvo», ili i više od

toga? Za mišljenje planetarnog poliloga to je mnogo više. Ali,

uvažavati treba i sva druga filozofska i znanstvena artikuliranja

kojima se zahvaæaju pojedini aspekti te vrlo kompleksne i

zahtjevne problematike. Naše je razmatranje bilo ozbiljeno iz

horizonta duhovnosti i jedne antropološke perspektive èovjeka

kao duhovnog biæa. Jer, to je «…stjecanje dodatne dimenzije, jer

taj Put nije ništa drugo do mjera dubine» (Martin Zings). Ali,

spiritualni putovi postaju in nuce, putovi istinske buduænosti

èovjeka i èovjeèanstva a najviša je svrha filozofijskog mišljenja

da bude budna za to auorsko, da osluškuje «nagovor bitika»

(Heidegger) tamo gdje je sve drugo još u tami neznanja a vid

suvremenika zaluðen velovima epifenomenalnosti.

SAŽETAK

MIŠLJENJE PLANETARNOG POLILOGA I JEDNA

MOGUÆA ARTIKULACIJA PITANJA

TEHNIKA/TEHNOLOGIJA/DRUŠTVO

Problematiku odnosa i kompleksnu cjelinu

tehnika/tehnologija/društvo artikulirali smo u dimenziji

spiritualnog razvoja èovjeka i èovjeèanstva èime postojeæa

razumijevanja dobivaju nova i drugaèija znaèenja. U kontekstu

mišljenja planetarnog poliloga bivstvovanje-s-tehnikom i svi

91

sustavi i pogoni tehno(e)-logija sagledava se u aspektu

transformacije po mjeri onog duhovnog što je prisutno i u suštini

samog znanstvenog uma. Planetarni procesi tehnoizacije i

planetarni procesi spiritualizacije nisu potpuno razlièiti: oni

imaju isti vrhunski cilj a to je ozbiljenje Božanskog života na

Zemlji. Možemo to smatrati «utopijom» ili «vizijom» ali to je

najdublje pitanje naše buduænosti, nažalost pitanje do kojeg

postojeæa svijest i mišljenje još nije dovoljno jasno doprlo.