MISLI  O  ŽIVOTU  I  SMRTI

                 Micael Söderberg

 

 

Prema Martinusu, smrt je iluzija. Mi ne možemo umrijeti. Život je vječan, i nešto što je vječno ne može imati ni početak ni kraj. Mi nikada ne možemo prestati doživljavati, iako u našim mračnim vremenima želimo biti oslobođeni doživljavanja, želimo prestati postojati.

    No doživljavanje se temelji na kontrastima. Kako bi upoznali svjetlost moramo doživjeti tamu. Duboka tama nije nešto zlo, jer predstavlja suštinski dio stvaralačkog procesa. Martinus ju naziva „neugodno dobro“. Razlog zašto doživljavamo tamu kao nešto neugodno jest taj što trenutno čeznemo za svjetlošću i zasićeni smo iskustvima tame. To da li doživljavamo nešto kao svjetlo ili tamno ovisi dakle o tome iz koje perspektive to doživljavamo.

    Za nas je to naravno samo teorija. Mi nemamo isto znanje iz prve ruke kao Martinus. Nama nedostaje intuitivna sposobnost kako bi dobili apsolutno rješenje misterija života. Savršeno je prirodno da nas tu i tamo pogodi egzistencijalna kriza i tjeskoba da ćemo izgubiti svoj vlastiti život ili nekoga tko nam je blizak. Gledano iz materijalističke perspektive smrt predstavlja krajnji gubitak, nestanak svijesti, a time i gubitak svega što život ima za ponuditi : prijateljstva, harmonije, inspiracije, radosti i ljubavi.   

    Ako se smrt može povezati sa gubitkom, to bi značilo da mnogo puta tijekom našeg života mi doživljavamo male „smrti“, male „epizode ubijanja“, kada se nešto promijeni : kada nas netko napusti, kada promijenimo posao, kada promijenimo kuću, kada nešto što nas je nekada inspiriralo postupno postane obično i nezanimljivo. Ono što je važno mijenja oblik i karakter kako se krećemo kroz ocean iskustava.

    Obzirom da se promjena ne događa uvijek u skladu sa našom voljom, mi imamo sklonost čvrsto se držati za ono što nam mnogo znači : naši voljeni, naše vlasništvo, sliku koju imamo o samima sebi i naše principe ili ideje o životu i postojanju. Zbog tih se stvari osjećamo sigurno i one uzrokuju nelagodu približavanjem „smrti“.

    Često mi trebamo da nas netko malo pogura izvana kako bi se usudili poduzeti korake prema promjeni. Bog je ponekad dovoljno ljubazan da nas malo pogurne u obliku drugog čovjeka koji možda objašnjava da „mi više ne možemo živjeti zajedno, upoznao sam nekog drugog“ ili „žao mi što to moram reći, ali morao sam smanjiti broj zaposlenika, i ti si na žalost jedan od onih koji nas mora napustiti“. Guranje također može predstavljati osjećaj snažne privlačnosti prema novim pojavama u životu. Nešto nas „pogodi“ velikom snagom i daje nam inspiraciju da prekinemo sa starim obrascima ili navikama u životu. To na primjer može biti zaljubljenost. No to također može biti početak nove sposobnosti, novi interes ili unutarnji osjećaj ili uvjerenje koje nikada prije nismo imali.

     Karakteristika znanja je da ono dolazi u impulsima koji potiču promjenu. To dolazi kao rezultat iskustva. Mi odjednom razumijemo nešto o životu ili nama samima što nam je do sada bilo sakriveno. Jednoga dana prije mnogo godina dobio sam osjećaj da se više ne moram bojati da ću izgubiti svoje voljene. Povezanost između nas nema ništa sa vremenom i prostorom, čak ni kada nas smrt uspije razdvojiti. Smijao sam se samome sebi : zašto se brinem ? Koje olakšanje ! Neće nas moći razdvojiti niti moj vlastiti život – ne u najdubljem smislu. „Znao“ sam (barem sam imao takav osjećaj) da ćemo nastaviti naše putovanje zajedno. Prisjećam se da se to dogodilo nakon perioda egzistencijalne krize i preispitivanja o životu i smrti. Tada još nisam počeo proučavati duhovnu znanost, ali otprilike u to vrijeme ili ne dugo nakon toga dobio sam impuls od kolege studenta, koji je spomenuo da je čuo za danskog filozofa koji misli da život nema ni početak ni kraj.

    Koje su promjene obilježile vaš život ? Koji događaji su vas potaknuli na okretanje, promjenu smjera ili pokretanje u novom smjeru ? Što ili tko vas je nadahnuo ? Sve što uključuje „malu smrt“ istovremeno uključuje i maleno rođenje, novi „život“. Može biti tako da bilo koja promjena znači da čovjek doživljava nešto što se može povezati sa egzistencijalnom krizom ili strahom, iako je promjena poželjna. „Što će donijeti sa sobom to nešto novo ? Da li se usuđujem otpustiti staro ? Hoću li se moći nositi sa svojim novim poslom ? Da li ćemo nastaviti voljeti jedno drugo ?“ 

     Duhovna znanost daje nam do znanja koliko je važno imati povjerenja u božanski plan svijeta, da smo svi mi jedno sa Bogom, i da mi zapravo nikada nismo odvojeni od Boga, iako je iskustvo odvojenosti vrlo snažno tijekom materijalističke epohe. Mi se svi nalazimo usred procesa razvijanja našeg dijaloga sa Bogom, kroz naše bližnje u direktnom govoru života. Mi se trebamo naučiti čitati „knjigu života“ kako bi razumjeli što nam Bog govori kroz ono što nam se događa svakoga dana, i da ne trebamo osjećati strah ili nelagodu. Smrt ne postoji, osim kao sila koja donosi slom koji je neophodan ako želimo da nešto novo bude stvoreno.

    Međutim kroz epohu tame smrt i princip ubijanja krajnje su prisutni kao oblik doživljavanja. Svi mi nanosimo malena ubojstva svojem bližnjem kada dozvolimo da životinjske sklonosti dođu do izražaja. U intimnim vezama negativna strana zaljubljenosti može dozvoliti ljutnji, ljubomori i posesivnosti da sabotiraju životnu radost kod oba partnera, jednom kada je period medenog mjeseca gotov, ukoliko humane sposobnosti ne uspiju nadići poteškoće. Tijekom svih životnih ispita životinja u nama izlazi na vidjelo.

     Sve što činimo našem bližnjem ima posljedice i utječe na našu sudbinu, i životinjska strana će postupno ustuknuti pred humanom stranom. Stara svijest će se slomiti, umrijeti i ustuknuti pred novom sviješću koja se temelji na dvopolnosti i ljubavi prema bližnjem.

     Ovdje mi padaju na um prekrasne misli švedske pjesnikinje, Karin Boye :

Da, naravno da boli kada se pupoljci otvaraju.

Zašto bi se inače proljeće kolebalo ?

Zašto bi se sve naše žarke želje

Vezale u smrznutom, gorkom bljedilu ?

Uostalom, pupoljak je bio pokriven čitave zime.

Koja je to nova stvar koja puca i troši se ?

Da, naravno da boli kada se pupoljci otvaraju,

Boli zbog onoga što raste i što se zatvara.

Da, teško je kada kapljice padaju.

Drhte od straha i teško vise,

Drže se grančice, a težina koja natiče i klizi

Vuče ih dolje, iako one nastavljaju čvrsto se držati.

Teško je biti nesiguran, uplašen i podijeljen,

Teško je osjećati kako dubine privlače i zovu,

A ipak stajati na mjestu i samo drhtati –

Teško je željeti ostati i željeti pasti.

 

Tada, kada su stvari gore da ne mogu biti i kada ništa ne pomaže

Pupoljci na drveću otvaraju se s radošću ,

Tada kada više ne sputava nikakav strah,

Kapljice sa grančice poniru dolje u sjaj,

Zaboravljaju da su bile uplašene zbog novoga,

Zaboravljaju svoj strah prije nego što se let dogodio –

Osjećaju na trenutak svoju najveću sigurnost,

Počivaju u tom povjerenju koje stvara svijet.

 

Pjesmu je preveo na engleski David McDuff u knjizi „Karin Boye“

Prijevod članka : Andrew Brown

Preveo sa engleskog na hrvatski : Davorin Gruden (19.02.2013.)