MISLI O USKRSU

Uskršnji događaj je misterij U čitavom kršćanskom svijetu, ljudi će sada slaviti Uskršnji blagdan. Ja bih stoga volio nešto reći o jednom posebnom aspektu Uskrsa, koji je duhovni razlog da ljudi slave taj posebni blagdan. Za većinu kršćanskog svijeta Uskrs je uspomena na događaj koji se desio u Palestini prije skoro dvije tisuće godina. To je morao biti događaj posebne vrste, kad se još uvijek proslavlja sjećanje na njega, nakon tolikih stoljeća. Unutar kršćanskih religija svuda po svijetu, slušaju se propovijedi, bogosluženja, pjevanja, zvonjava zvona i sl. tijekom Uskrsa, kao i za vrijeme drugih blagdana, Božića i Duhova. Ali Uskrs nije samo bajka o događaju koji se desio prije beskonačno mnogo vremena. Uskrsni je događaj misterij za nedovršenog čovjeka. To je razlog zbog kojeg taj događaj nije tako dugo zaboravljen. Isti je, kao što je spomenuto, slučaj s ostala dva blagdana, Božićem i Duhovima. Svaki od njih izraz je posebne misterije. U svim crkvama svijeta govori se jedino o vanjskom, fizičkom događaju, koji se, kao što je spomenuto, dogodio davno.

Svi vi znate priču o raspeću, smrti i uskrsnuću Isusa. Ali vi to poznajete jedino kao čisto fizički događaj, sudbinu koja je zadesila potpuno savršenu osobu, zahvaljujući netoleranciji i ljubomori religioznih autoriteta tog vremena. Prividno nema posebne misterije u takvom događaju.

Mnogi su ljudi bili raspeti kao Isus. Raspeće je bila uobičajena metoda smaknuća ili smrti. Nije stvoren misterij oko ijednog od tih ostalih koji su bili raspeti.

Zašto je stvoren misterij oko Isusovog raspeća Što je proizvelo misterij oko Isusovog raspeća, a ne oko smaknuća bilo koga od ostalih ljudi ? Netko može odgovoriti da je to bilo i zato jer je on bio «Sin Božji». Ali kako je došlo do tog uvjerenja da je on bio «Sin Božji» ? To je bilo, kao što ćemo vidjeti, zato jer su izuzetno velike kozmičke sile bile povezane s njegovim rođenjem i njegovom vrstom postojanja, koje su kroz njega formirane u riječ i djelo.

Zemlja je mikrokozmičko područje u organizmu kojeg nazivamo svemir Za razumijevanje ovih kozmičkih sila morate naučiti razumjeti da univerzum sačinjava jedan jedini, ogromni, živi makrokozmički organizam. U tom organizmu sunca, planeti, i galaktike su organski sustavi koji rade i uzrokuju životne sile i odašilju ih na takav način da je svaki planet, svaki životni sustav, svako živo biće nabijeno tim kozmičkim silama, svi točno u skladu sa svojim potrebama.

Isto to se događa i unutar našeg vlastitog organizma. On je sam po sebi minijaturni univerzum. Isto je tako prepun živih bića kao i univerzum izvan nas. Naš organizam i organi imaju za svoj zadatak pomagati, dijeliti i sređivati «životnu prehranu» za sva ta mala mikrokozmička bića, tako da je njihov život i postojanje zaštićeno.

Zemlja sa svim životom koji postoji na njoj sačinjava mikrokozmičko područje u velikom beskonačnom organizmu kojeg nazivamo svemir. Zemljina duhovna i fizička hrana Ali da bi održala svoje životno iskustvo, ili svoju sposobnost za život, ona mora imati životnu ishranu. Ta životna ishrana sadržava dvije vrste procesa ishrane : fizičku i duhovnu. Ona dobiva svoju fizičku ishranu od sunca i njegovih čestica, meteora i ostalih pojava u obliku materije koje akumulira i probavlja pomoću oceana zraka ili svoje posebne fizičke atmosfere. Ona prima svoju duhovnu ishranu od strane sustava duhovne jezgre u centru ili unutrašnjosti našeg mliječnog puta. Princip otkupljenja svijeta, spasitelja svijeta i stvaranja nove kulture Kozmička prehrana je ta koja se manifestira u principu otkupljenja svijeta kroz bića koja mi zovemo «spasiteljima svijeta».

Svaki put kad Zemlja primi takve kozmičke hranjive impulse, nastaje nova epoha razvoja sa višim idealima. Ideali su formirani od strane već spomenutih spasitelja svijeta koji se istovremeno inkarniraju u sferi života čovječanstva dovodeći ljude koji su dovoljno zreli za to u kontakt s tim novim idealima, koji obično postaju nova religija, s vremenom postavljajući temelje čitavoj novoj kulturnoj epohi.

U naše vrijeme novi ideali neće formirati religiju nego duhovnu znanost, koja će s vremenom postaviti temelje svjetske kulture koja će ukloniti rat i načiniti čitavi svijet jednim kraljevstvom, jednim narodom ; u kojem su Božanstvo, besmrtnost i ljubav znanost, ljepota i svakodnevni način ponašanja među svim ljudima na Zemlji.

Isusov pogled na život i način ponašanja

Isus Krist se inkarnirao u sferama Zemlje istovremeno s takvim kozmičkim impulsom svijeta. U njemu je bila inkarnirana prava, velika kozmička istina. On je pripadao savršenstvu i stupnju razvoja koji do tada nije postojao na Zemlji. Njegovo kraljevstvo nije bilo od ovoga svijeta. Njegov način ponašanja je stoga bio prilično različit u odnosu na druge ljude. Njegov dom nije bila Zemlja, nego mnogo viša sfera razvoja, plan postojanja na kojem čovjek voli svojeg bližnjeg kao samog sebe, i gdje su ideali njegovog Govora na gori univerzalno prihvaćeni sami po sebi u svakodnevnom ponašanju. Isus Krist je stoga bio ljudsko biće iz višeg svijeta, čiji su ideali i osnova života bili inkarnirani u njemu kao urođene sposobnosti i talenti u njegovom zemaljskom postojanju. On stoga nije mogao izbjeći da bude drukčiji od zemaljskog čovjeka u svom pogledu na život, načinu mišljenja i načinu postojanja. Životni moral na svijetu, «oko za oko i zub za zub» bio je za njega vrlo primitivan i nesavršen način postojanja. Njegov način postojanja bio je voljeti Boga više od svega, svojeg bližnjeg kao samoga sebe i ljubav prema neprijateljima. To je način postojanja koji se do danas, čak unutar takozvane kršćanske svjetske religije i od strane milijuna neupućenih ljudi smatrao nenormalnim, pa čak i ludim.

Hrabrost spasitelj svijeta

Zamislite hrabrost koja je bila neophodna za podučavanje takvom načinu postojanja službenih svećenika i pismoznanaca, koji su bili stručnjaci po pitanju religije, morala i filozofije tog vremena. Oni su bili potpuno neuki po pitanju neophodnosti takvog novog morala i vidjeli su u Kristu vrlo opasno biće koje je propovijedalo lažno učenje i zavodilo ljude. Moral njihove religije bio je «oko za oko i zub za zub». Zbog toga su oni mislili da on mora biti zaustavljen. Zato su ga morali odstraniti. I dali su ga razapeti kao «kriminalca» vjerujući da je s njime gotovo i svršeno. Ali to se nije dogodilo.

Raspeće Krista nije nešto što pada u zaborav, kao što se dogodilo mnogim drugima koji su tada bili raspeti ili pogubljeni. Tko danas zna podatke i imena tih bića ? Ali ime i životna priča Isusa znana je čak do današnjeg dana i nastavit će sjati i blistati s rastućim sjajem kako se čovječanstvo kreće naprijed u evoluciji. Kao da ova priča o patnjama apsolutno ne može umrijeti. Zaista, danas milijuni ljudi još uvijek slave sjećanje na taj događaj u obliku proslave Uskrsa.

Kristov ili Uskršnji misterij može biti riješen

Kako je došlo do toga da je siromašni tesar, rođen u siromašnim okolnostima i koji je umro mlad, mogao stvoriti takvu reputaciju da ga danas milijuni ljudi, devetnaest stoljeća kasnije, slave s poštovanjem ? Moralo je biti nešto u Isusu što je stvorilo činjenicu da ga čovječanstvo nije sposobno zaboraviti i napustiti čak i nakon što su ga ponizili kao «kriminalca» koji zaslužuje smaknuće.

Veliki kraljevi i imperatori su živjeli i postigli velika djela u terminima zemaljskih ljudi, ali tko njih danas poštuje, tko slavi festivale i praznike za njih ?

Ali Krist, koji je bio rođen u štali, postao samo zanatlija, pogubljen kao kriminalac, danas je slavljen diljem čitavog svijeta. To je misterij. Može li taj misterij biti riješen ?

Taj Kristov ili Uskršnji misterij može biti riješen i više apsolutno neće ostati misterij za čovječanstvo. Ali tko će razumjeti ovo rješenje, to je sasvim drugo pitanje. Tko ne može razumjeti rješenje treba samo nastaviti smatrati Uskršnji događaj misterijem, ako uopće može vjerovati da se taj događaj ikada i dogodio.

Nehumano stanje kulture prije Krista

Ako netko želi naučiti razumjeti rješenje misterija Uskrsa, mora se prisjetiti stanja religije koje je vladalo među Židovima i među čitavim čovječanstvom prije osobnog pojavljivanja Isusa. Bila je to vrlo nehumana i barbarska filozofija koja je dominirala i vodila ljude. Bilo je moralno držati robove, voditi ratove, pokoravati druge ljude i njihova kulturna blaga, i načiniti ih svojim robovima. U židovskoj religiji postojali su robovi, podržavajući temelj u religiji, a time i u vladi, a praktični način postojanja tako je bio još nehumaniji nego princip «oko za oko i zub za zub». Tu nije bilo nikakvog razumijevanja ljudske psihe koje bi omogućilo razumijevanje zašto su «kriminalci» bili «kriminalci», i zbog toga je prevladavalo mišljenje da oni moraju biti nemilosrdno kažnjeni, pa čak i pogubljeni, ako se to smatralo potrebnim.

Počeci rasta Kristove svijesti istovremeno sa nehumanim ostacima kultura iz prošlosti u današnjoj modernoj svjetskoj kulturi

Nije li još uvijek ovdje u dvadesetom stoljeću činjenica da su ostaci tog pogleda na život još uvijek vrlo dominantni u takozvanim dobrim politikama, dobrom ukusu i ponašanju unutar takozvane kršćanske svjetske religije ? Ne koriste li se još uvijek smrtne i ostale kazne, mučenja i psihološka sakaćenja ? Ali danas se mračna strana života odvija zajedno s počecima humanosti. Poprilična grupa ljudi danas se ne može složiti s vođenjem ratova, sudjelovanjem u ubijanju i sakaćenju, oni čak ne mogu sudjelovati ni u ubijanju životinja. Ovi su ljudi razvili prilično različitu mentalnu valnu duljinu od one koja je normalna unutar tkz. civiliziranih nacija.

Što se to događa ? Nije li to upravo početak sposobnosti i talenata koji su bili očigledni u Isusovom načinu postojanja, moralu i načinu mišljenja i idealima koje je on otkrio čovječanstvu ? I nije li taj način mišljenja i način postojanja nešto sasvim novo u sferi života čovječanstva ? A nije li ta nova manifestacija kozmička, duhovna snaga iz višeg svijeta ? Krist je bio prema tome neka vrsta transformatora za prijenos viših mentalnih sila područja svijesti višeg svijeta za početak stvaranja kulture nižeg svijeta. To transformiranje se moglo odigrati ili dogoditi zahvaljujući činjenici da su u nižoj sferi postojali ljudi koji su postali toliko duhovno zreli da su bili prijemčivi za više kozmičke valne duljine koje su se manifestirale kroz Kristovu strukturu svijesti. Tim je kontaktom Zemlja bila duhovno oplođena misaonom klimom višeg svijeta ili područja svijesti ili sjajnim idealima moralnog načina postojanja. Te ideale su prihvatili oni zemaljski ljudi koji su bili dovoljno razvijeni da bi došli u kontakt sa tim idealima i time bili motivirani učiniti ih pravilom ponašanja u svojem svakodnevnom životu.

Ako Kristov način postojanja ne postane način postojanja ljudi na Zemlji, bit će im nemoguće uspostaviti trajni mir

Ovaj način postojanja nije samo otkriven teoretski nego također i praktično. Razapinjanje spasitelja svijeta se stoga moralo dogoditi da bi taj događaj mogao stajati kao nepobitan dokaz da takva ljubav prema bližnjem koju je on propovijedao, stvarno može postojati u biću od krvi i mesa. Način postojanja u ljubavi i opraštanju koji je Krist demonstrirao postaje u realnosti model za način postojanja koji je apsolutni smisao života za svako biće. Ako taj način postojanja ne postane prirodni i svakodnevni način postojanja ljudi na Zemlji, oni nikada neće imati istinsko iskustvo apsolutnog i trajnog mira. Na križu, usred najveće patnje koja može zadesiti čovjeka, Krist je pokazao da voli svoje neprijatelje i molio se da ne pate zbog njegovog brutalnog smaknuća. On je istaknuo da oni nisu znali što čine.

Neophodnost raspeća

Ali Isus je također iznio na vidjelo svojim načinom postojanja i svojom molitvom za svoje krvnike da je doživio Boga svemira kao svojeg pravog kozmičkog oca. I molio je «Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine». Uslijed toga bilo je razotkriveno kako ljudi viših sfera svijesti doživljavaju Boga kao realnost ili činjenicu. S doživljavanjem Boga kao svog oca, on nije znao za strah – čak ni od razapinjanja – kada je shvatio da je Božja volja da on to mora podnijeti. Takvo duhovno stanje moralo je biti demonstrirano ljudima da bi oni uopće mogli vjerovati u postojanje takve ljubavi koja može dovesti do toga da biće dobrovoljno dopusti biti raspeto i da umre kako bi pokazao ostalim bićima put ka svjetlu i da tako postanu sretni i jedno sa Bogom. Kristov način postojanja morao je biti usađen u mentalitet i sferu života čovječanstva Kristova sudbina je bila, prema tome, velika igra između zemaljskih i božanskih sila, što će princip spasenja uvijek i biti. Bilo je to stvaranje kontakta između tih dviju vrsta sila, koje je uzrokovalo da kozmičke sile, u obliku kozmičkih ideala, budu usađene u svijesti čovječanstva. Zahvaljujući pomoći tog višeg svijeta, koji se nalazio iza Isusovog života i načina postojanja, njegov život nije odavno nestao iz pamćenja, kao što je bio slučaj sa svim ostalim ljudima koji su bili raspeti i pogubljeni, već se sada slavi širom svijeta. U njemu je bio inkarniran potpuno savršeni način postojanja. On je morao biti usađen u mentalitet ili sferu života čovječanstva da bi rastao i učinio ljude savršenima.

Određeno područje u svjetskoj kulturi počelo je ići Isusovim stopama

I mi smo svjedoci određenog područja u načinu postojanja zemaljskog čovjeka u civiliziranim zemljama koje je počelo ići Isusovim duhovnim stopama. Na primjer, koji je smisao velikih modernih bolnica, sanatorija, i ostalih oblika zdravstvene brige ? Nije li to realizacija u svakodnevnom životu parabole o dobrom Samaritancu ? Što je sve ono što se nalazi pod kategorijom «socijalnih službi» ? Nije li to pomoć države ljudima s ograničenim mogućnostima kojima je uslijed starosti, bolesti ili nesreće to postalo neophodno potrebno ? Nije li to ostvarenje Isusovih riječi kada je rekao da onaj tko ima dva kaputa treba jedan dati onome tko nema nijedan ? Nema li također zemalja koje su ukinule smrtnu kaznu ? To je zaista korak naprijed ka ostvarenju njegovih riječi o okretanju desnog obraza kada si udaren po lijevom, ili obrnuto, iako to ostvarenje ne predstavlja potpuno ostvarenje njegovih savjeta. Ukidanje smrtne kazne je početak sklonosti ka prevazilaženju okrutne, primitivne ili poganske strane čovjekovog shvaćanja pravde i kazne. Ta sklonost će nastaviti slijediti Isusove stope.

Jednog će dana čovječanstvo ukinuti sve oblike «kažnjavanja», jer su oni zapravo istovjetni sa «osvetom», koja ni na koji način ne predstavlja pravo kršćanstvo. To naravno ne znači da se ne smijemo zaštititi od smrtonosne životinjske prirode, koja može biti usmjerena prema nama od strane našeg bližnjeg. Ali ta zaštita se ne smije ispoljavati kroz bijes, mržnju ili osvetu.

Moderni sustav policije i pravosuđa predstavlja početak takve zaštite, ali je još uvijek daleko od ostvarenja svrhe koju će jednoga dana ostvariti. Spasitelj svijeta kao model bića za Božje stvaranje «čovjeka na svoju sliku» Dakle, sada unutar čovječanstva vidimo pojavljivanje dijelova Kristove svijesti, svijesti koju je Krist otkrio teoretski u svojim govorima učenicima i drugim ljudima, i potvrdio u svojem praktičnom načinu postojanja svojim raspećem. Ovdje je on postao model svijesti za svijet i njegovo postojanje je postalo primjeran način života. Stoga su njegovi ideali ljubavi, koji su otkriveni kroz njegove riječi i način postojanja, jezgra svih kršćanskih učenja širom svijeta. Njegov način razmišljanja i postojanja, koji se temelji na Bogu i ljubavi, manifestirao se u svijetu kao primjer savršenog čovjeka poput Boga i Njemu nalik. Takvo stanje svijesti, takav intimni odnos sa izvorom svemira, sa vječnim Ocem svih živih bića predstavlja Božji cilj evolucije svih živih bića, stvaranje sudbine i doživljavanje tame. Sva se živa bića moraju uzdići iznad te tame, da bi živjela svjesna Boga i u zajedništvu sa Bogom u najvišim sferama života.

Sama suština Kristovog uskrsnuća

Kroz život spasitelja svijeta vidjeli smo da se on uzdigao iznad užasa ili pakla tame, patnje i raspeća kako bi Božji duh blistao, sjajio i zračio širom čitavog svijeta. Suština njegovog uskrsnuća nije samo da bi njegovim učenicima i nekima od njegovih dragih prijatelja iz njegovog fizičkog života, bilo dopušteno vidjeti ga u zračećem, kozmičkom tijelu, tijekom nekoliko kratkih susreta nakon raspeća ili njegove fizičke smrti. To bi njihovo iskustvo relativno brzo bilo zaboravljeno da je otkrivanje njegovog zračećeg, kozmičkog tjelesnog stanja bio jedini besmrtni dio njega koji je postojao nakon njegove fizičke smrti. Ono što je preživjelo raspeće ili fizičku smrt nije bio samo Krist, već besmrtni duh božanske mudrosti i ljubavi, koji se kroz njega inkarnirao u fizičkoj materiji u obliku njegovih božanstvenih riječi i rečenica, njegovog Govora na gori i ostalih govora ljudima i njegovim učenicima. Nastankom tih riječi, koje su bile potvrđene njegovim božanstvenim načinom postojanja, on već gotovo dvije tisuće godina nakon svoje fizičke smrti govori milionima i milionima ljudi, stvarajući na taj način početak potpuno nove svjetske epohe. U toj će epohi sve ljudske generacije biti blagoslovljene. Zašto ne bi Kristovo proročanstvo o dolazećoj epohi svjetlosti postalo činjenica kao što je to postalo njegovo proročanstvo o epohi tame ili Sudnjem danu čovječanstva ? On je također predvidio što će se dogoditi prije te epohe. Strašno vrijeme tame, stanje Sudnjeg dana ili Armagedona u kojem će vrag bjesniti svom svojom snagom. Bit će ratova i glasina o ratovima. Narod će se dići protiv naroda. Religioznost i obožavanje Boga biti će prezirani, pa čak i progonjeni. I što je to što čovjek doživljava u ovom našem stoljeću ? Nije li to ostvarenje njegovih proročanstava ? Što je smrt na bojnim poljima, u koncentracijskim logorima, komore za mučenje, plinske komore, eksplozije projektila i atomskih bombi ? Nije li to suština Sudnjeg dana, kojim upravlja i diktira «demonska svijest» ? Ali kada je mentalna tama, koju je Krist predvidio, postala pred našim očima činjenica, zašto onda i velika mentalna svjetlost, koju je on također predvidio, ne bi isto tako došla i postala činjenica za čovječanstvo ? Što je on o tome prorekao ? On je označio ta teška vremena kao «posljednje dane». Da to nije «kraj svijeta» ili uništenje Zemlje, može se vidjeti iz njegovih proročanstava o tome što će se desiti na Zemlji, ostatku čovječanstva, kada ti «posljednji dani» prođu. On predviđa veliku epohu svjetlosti koja će nastupiti za čovječanstvo. Njegove riječi, tj. apsolutnu i vječnu istinu u njima, čuti će i upoznati svi ljudi na Zemlji. I onda će biti jedno stado i jedan pastir. To znači da će svi ljudi na Zemlji imati samo jednu religiju, naime vječnu istinu kao znanost i potpuno savršeni način postojanja koji će iz toga proizaći.

Zašto su visoki ideali kršćanstva svedeni ili pretvoreni u nešto između mračnih, poganskih ideala i potpuno savršenih kozmičkih ideala

Kao znanost, religija ne može biti židovska, budistička, muslimanska ili hinduistička, niti može na bilo koji drugi način nositi oznaku nacionalnosti. Ona ne može biti ni kršćanstvo kao takvo, jer njegova tekuća crkvena interpretacija odstupa od duha i srca njegovog osnivača. Ovo nije kritika kršćanstva ili drugih svjetskih religija. Ovi visoki božanski ideali u to vrijeme nisu mogli biti razumljivi, niti potpuno prihvaćeni od strane još uvijek primitivnih i poganskih naroda kojima su bili dati. Ti su ideali stoga bili reducirani na slabiju jasnoću, tako da su mogli predstavljati nešto između, prijelaz od uobičajenih poganskih ideala ka visokim, čistim idealima. Ratom, atomskim bombama, projektilima, plinskim komorama i koncentracijskim logorima ne ostvaruju se čisti i najveći ideali ili zapovijedi kršćanstva.

Ne služi na slavu kršćanstvu to što su njegove nacije i države do sada bile najveći svjetski ratnici i tlačitelji ostalih naroda na Zemlji. Što je predvidio spasitelj svijeta Nije stoga neobično da je Krist razumio da njegova inkarnacija na fizičkom planu nije bila dovoljna za spasenje svijeta ili za čovjekovo oslobođenje od njegovog unutarnjeg životinjskog mentaliteta. On je svojom kozmičkom sviješću vidio da njegovo čisto učenje neće biti pobjedonosno sve do završetka Sudnjeg dana ili Armagedona, koji će moći pokazati ljudima pakao, smrtonosne mentalne sile i demonsku svijest koji će doći do izražaja u svijetu gdje je čovjek tisućljećima razapinjao njegove ideale ignorirajući njegovo propovijedanje o Bogu i neophodnosti ljubavi prema bližnjem. On je također vidio da će se čovječanstvo nakon tog iskustva Sudnjeg dana probuditi za svoja religiozna uvjerenja, što će zauzvrat izbaciti na površinu veliko pitanje : Što ja moram činiti da bih bio blagoslovljen ? On je također razumio da odgovor na ovo pitanje neće biti dan ni od kakve informacije o fizičkoj materiji ili fizičkim pojavama. Do tog vremena ljudi će u izobilju dobiti odgovore na ta pitanja. No, ono što su ljudi stvarno trebali bio je pravi odgovor na misterij samoga života, odgovor ili informaciju o inteligentnoj sili koja se nalazi iza svih stvaralačkih procesa u prirodi. Ono što im je nedostajalo bio je odgovor na pitanja o svim nevidljivim realitetima koji sačinjavaju njihovu vlastitu jezgru, sebstvo ili Jastvo, koje nisu mogli promatrati mikroskopima ili drugim optičkim instrumentima. Doista, oni su trebali informacije o čitavom svijetu za koji su počeli razumijeti da postoji iza fizičkog svijeta, ali koji je bio nepristupačan njihovim običnim fizičkim čulima, i stoga ga nisu mogli istraživati. Isus je vidio da će se sljedeći proces spasenje svijeta morati zasnivati na znanosti koja će omogućiti ljudima istraživanje i promatranje za njih još uvijek misterioznog svijeta, za koji su shvatili da postoji. I on je znao da je ta znanost ono što je ljudima dao kroz svoje ideale ili rješenja i zapovijedi. To je bilo ništa manje nego takozvani «Sveti duh». Isto tako on je znao da će ovu znanost Otac razotkriti čovjeku pred sami kraj Sudnjeg dana, «posljednjeg dana» ratne kulture. To postaje činjenica kroz njegove izjave o «govorniku, Svetom duhu, kojeg će Otac poslati u moje ime. On će vas naučiti svim stvarima i podsjetiti vas na sve što sam vam rekao. Kada dođe Duh istine, on će vas uvesti u svu istinu ; jer on neće govoriti od sebe, već ono što čuje, on će govoriti, i on će vam objaviti stvari koje trebaju doći. On će me slaviti, jer on će uzeti što je moje i objavit će vama. Sve što je Očevo, također je i moje ; stoga ja kažem da će on uzeti što je moje i objavit će vama.»

Spas svijeta dvadesetog stoljeća S obzirom da je duh istovjetan mislima i znanju, «govornik, Sveti duh» nije stoga čovjek koji će doći ljudima. To su, naprotiv, misli i znanje o čitavoj istini, tj. znanost. Kada Krist kaže «on će uzeti što je moje i objavit će vama», to znači da će čovječanstvu biti dano Kristovo učenje u znanstvenom obliku. To je znanost koja će ga proslaviti. Kozmičke analize te božanstvene znanosti predstavljaju spas svijeta dvadesetog stoljeća. To je znanost o vječnom postojanju Boga i živih bića, znanost o Božjem vječnom duhu koji je «lebdio nad vodama», čija svjetlost blista i sjaji u ključnoj noti svemira kao kulminirajuća ljubav, koja predstavlja rješenje misterija života. To je utjecaj tog božanskog duha u ljudskom načinu postojanja koji će stvoriti «kraljevstvo nebesko» na Zemlji, koje je, drugim riječima, istovjetno ostvarenju mira na zemlji i dobre volje među ljudima Božićnog evanđelja. Nije stoga neobično da uspomena na Isusa iz Nazareta nije pala u zaborav ili umrla, kao što je to bio slučaj sa ostalima koji su bili raspeti. S takvim pritjecanjem božanstvene svjetlosti u područje Zemlje, koje je Bog otkrio i koje još uvijek otkriva kroz njega, svaki će čovjek na kraju biti primoran priznati da je on uistinu bio «put, istina i život», i da će svatko tko ga slijedi postati potpuno svjestan Boga i svojeg vlastitog vječnog života.

Copyright © Martinus Institut

www.martinus.dk