MESIJANIZAM I IDEJA KRISTOGENEZE

(ulomci iz šire rasprave s istim naslovom, rasprave koja sažima jedan aspekt problematike iznijete u ciklusima predavanja «Novo doba i mišljenje planetarnog poliloga»)

Jedino duhovno otvoreni filozofsko nedoktrinarni pristup mišljenja može pokušati promišljati ono esencijalno svake religijske tradicije, dakle i kršæanstva. U dimenziji duhovne planetarizacije i multiloga svjetonazora, tradicija, religija, filozofija etc. potrebno je sve više osmišljavati temeljne pretpostavke, ideje i duhovne vrednote svih religijskih tradicija u smislu onog duhovno univerzalnog i misaono plodonosnog.

Pitanje o nekim suštinskim znaèajkama kršæanstva (ideja zgrešenja i pada, caritasa, anthropolilije, krivnje etc.) intendira pitanju o središnjoj ideji kršæanstva – ideji spasa kroz Krista, ideji mesijanizma. Treba ukazati na supremno znaèenje te ideje, ali i njene geneze. U Starom Zavjetu ta je ideja prisutna kroz apsolutnost Jahvea i Sklopljenog Saveza s njim, u Novom kroz apsolutnost Krista, Žrtvu i Advent. Opravdano je govoriti o jedinstvenoj genezi središnjeg telosa razvoja religijske svijesti što u suvremenoj kršæanskoj svijesti ima puni adaptilitet i prezenciju.

Patnja koja se zbivala prije negdje «izvan» èovjeka, premješta se sada u srce èovjeka, u središte ljudskosti. Krist se naziva i Mironosni knez koji dakle daje smisao upravo u ozbiljenju mira srca i spasu. U skladu s osnovnom intencijom kršæanske tradicije, može i jedan Schelling reæi: «Duša je unutarnje nebo èovjeka».

Kristova je ljubav istodobno usmjerena i spram nevidljivog transcendentnog i spram vidljivog, ovosvjetovnog.

Ona je dakle tranmundana i intramundana, spiritualna i ljudski opipljiva. Kristov martirizam i caritatizam postaje istinski oznaèitelj mesijanskog. To daje bitno novi kvalitet ideji mesijanizma.

Po Kristu, mesijanizam više nije mogao biti shvaæen u svijetlu obnove Davidova carstva i svjetovne moæi židovske države, veæ samo u smislu opæeljudskog spasa i adventa u srcu èovjeka i èovjeèanstva. Kršæanska duhovna praksa postaje priprema adventa, svijet i èovjek su upravljeni apokaliptièkom i eshatološkom. Eshatologija postaje kozmièko zbivanje povratka Krista (prvo uskrsnuæe jest samo paradigma potpunog Prisustva!) po kojem se ozbiljuje punina mesijanskog. Eshaton podrazumijeva duhovnu Pleromu kao telos mesijanskog.

Parakletici istièu da je time Bog na sebe preuzeo svu prošlost, a Krist preuzima svu buduænost. Buduænost jest po Kristu i Kristova (što utemeljuje i ideju Kristogeneze), a sadašnjost jest samo priprema te buduænosti. Kršæanin živi u-buduæe, utopijski eshatoliko, pod supremnim znaèenjem ideje mesijanizma i Kristove žrtve.

«Križ je odgovor svijetu na kršæansku ljubav» (Ernst Bloch).

Ljubav jest kozmièka moæ. Ljubav prema bližnjemu samo je jedan aspekt univerzalne ljubavi prema svim biæima. Služenje biæima jest univerzalnije od sebedarivanja. Kršæanski se život ex profundis shvaæa kao život in caritate, tj. on se temelji na metanoji od nižeg egoiziranog života na viši, duhovni život u Ljubavi. Tu treba spomenuti moment religijskog egoizma koji èesto puta kriptizirano perzistira u modusima kvazireligioznosti, ali koji s istinskim kršæanstvom nema veze. Egocentrizam koji vlada nižom ljudskom prirodom, prisutan je kod èovjeka svake religijske tradicije, a upravo je moæ same religijske istine da se on prevlada i iskorijeni. I sam mesijanizam nosi u sebi prikriveni egocentrizam, mesijanizam u svom nižem, neduhovnom aspektu. Ali istinski mesijanizam jest pobjeda nad egocentrizmom niže prirode što potvrðuje i istina Kristogeneze, kako æemo kasnije problematizirati.

Mesijanizam se u suvremenoj kršæanskoj misli aspektira i akceptira kao rast èovjeka u perfectum virum, tj. rast Krista u èovjeèanstvu spram eshatonièke Plerome. Ljudska povijest jest «historia salutis» i po tome jest i mesijanizam kao i akt Božjeg stvaranja misterij za kršæansku svijest. Taj misterij pretpostavlja i duhovni neofitizam, ponovno raðanje kroz Krista tj. u mesijanskoj dimenziji po Kristu ljudi dobivaju višu moguæost da postanu sinovi Božji («potestatem filios dei fieri», Ivan Prolog 1/12). Sjetimo se ideje Adama Kadmona. Humaniziranje, sakraliziranje svijeta i èovjeka usmjereno je Kristu i ono jest po Kristu te se shvaæa kao mesijansko Dobro, bonum perfectum.

Krist je «novi èovjek» pa je po tome i svaki èovjek koji živi po Misteriju Kristogeneze, ukljuèen dakle u «Misterij Krista».

Emergencija ljudskog u božansko zbiva se kroz utjelovljenje i po njemu, dakle kroz Krista kao Bogo-èovjeka. Po Kristu postoji i jednakost svih ljudi, ljudsko bratstvo u onom «fundamentalis aequalitatis», et sacris. Svi su ljudi braæa jer su iznova «roðeni» u Kristu. To je kršæanski neofitizam na kojem se temelji i sama ideja i planetarna praksa ekumenizma koja nije samo praksa dijaloga veæ pokušaja kristijanizacije svih religijskih modaliteta.

Što to sve implicira, drugo je pitanje.

Dakle neofitizam, prisutan gotovo u svim religijskim tradicijama, u kršæanstvu je artikuliran u mesijanskom aspektu kao utjelovljenje Krista u èovjeku i za èovjeka, ili toènije, samog Boga u Kristu Bogo-èovjeku. Kršæanska svijest locirana je upravo u proživljavanju tog Utjelovljenja. Kristova korporifikacija mesijanski je determinirana, pa su tako razumljivi i svi sakralni momenti, npr. simbolika hostije. Svi ritualizmi prisutni u kršæanskoj svakodnevnosti, nose sakralnu determinantu mesijanskog i dimenziju sakralnog izbavljenja.

Ideja mesijanizma i ideja caritasa stožeri su tolatilteta kršæanske tradicije. Oni uvijek iznova podliježu revitalizaciji i to pokazuje unutarnju snagu same tradicije. Bez obzira na kvazi-religijske manifestacije, religija NADE i SRCA odolijeva profaniziranju i onom epifenomenalnom. Jednom je spomenuo C. G. Jung:

«Tamo gdje se Bog ne priznaje nastaje ego-manija, a iz te manije dolazi bolest».

Religijske tradicije, svaka na svoj posebiti naèin, kroz univerzum svojih duhovnih vrednota, ukazuju na znaèaj odnosa èovjeka i onog božanskog. U dimenziji planetarnog poliloga kao multiloga, svaka od njih jest duhovni entitet po sebi i subjekt ravnopravnog susretanja i zajedništva. Dijalog svih tradicija èovjeèanstva postaje nužnost razvoja èovjeka i èovjeèanstva. To više nije dijalog iz jednog centra ili pod supermacijom jedne tradicije nad drugima. Razlièite religijske tradicije i prakse postaju mostovi zbližavanja ljudi. Samo u tom najdubljem naèenju treba razumijevati ideju i praksu ekumenizma i uopæe planetarne duhovne mobilnosti kršæanske religija, skrb za duhovnu evoluciju èovjeka i èovjeèanstva. «Mjesto gdje se slažu Istok i Zapad jest Bratstvo» (Kalidasa).

Homo religiosus svake religijske tradicije, jest u najvišem smislu homo humanis treba to biti još više. Ideal kristijanizacije jest «maximus homo», tj. svaki èovjek po Kristu treba da slijedi imperativ nesebiènosti èinjenja dobra i sebe-žrtvovanja za dobro drugih. Ili kako kaže Kantov suvremenik, Emanuel Swedenborg:

«Omnis religio est vitae, et vita ejus est facere bonum».

Treba vidjeti dublje implikacije toga da je èovjek «po slici Boga», da je po Kristu. To naime implicira diviniènost èovjeka, njegovu duhovnu božansku suštinu koju u prvi plan stavljaju sve duhovne tradicije Istoka. Swami Vivekanda nije jedini koji je isticao zajednièki univerzalni pratemelj svih religija, koji je i u liènosti Krista vidio taj funamentalni princip duhovnosti a i same ljudske diviniènosti. Agape i caritas bliski su maitri i karuni, in caritate vita blisko je životu po Zakonu ahimse etc. da samo naznaèimo neke temeljne pojmove i stožere duhovne prakse.

Spomenimo samo krucijalnost mistike koja èini krintesencijalnost svake religijske prakse. One stoje na izvoru istine pa nije èudno da izmeðu njih ima toliko sliènosti i duhovne bliskosti iskustava koliko ima razlika u doctrini sacri svake religijske tradicije a pogotovo u njihovom corpusu svjetovne prakse i plitkog ritualizma. Ali pitanje mistike jest posebito pitanje. Poslušajmo ipak rijeèi koje potjeèu iz mistike kršæanstva:

«Znam da bez mene Bog ne može proživjeti nijednog trenutka. Ako ja nestanem i on mora nestati» (Angelus Silezius).

«Sakralno je strukturirano u èovjekovoj svijesti, a nije jedna etapa te svijesti» (Mircea Eliade).

Èovjek jest i anima ireligiosa, ali samo u svjetovnoj dimenziji. Dublje odreðenje èovjeènosti jest duhovnost, a po njemu jest on anima naturaliter religiosa. Religiozna svijest jest konstitutivni faktor duhovnog perfekcioniranja èovjeka, rasta unutarnjeg èovjeka. Zanemarivati primaran znaèaj religijskog, bila bi jedna naroèita greška (proton pseudos) spram vlastite duhovne suštine. Ali se religijsko ne smije poistovjeæivati s mundanim objektivacijama odreðene religijske prakse ili politike. Religijsko nije samo «pribježište nemirne egzistencije» (G. Marcel) jer je religija u biti Ljubav, kozmièka moæ transformacije ljudskog u božansko. «Ljubav je život èovjeka» - rekao je E. Swenborg, a E. Mounier kaže: «Ljubim, dakle bivstvujem, život vrijedi da se proživi». Radi se o najdubljem smislu ljudskog bivstvovanja. Religijsko treba shvatiti u najširem smislu i kao najdublju duhovnu i egzistencijalnu  potrebu èovjeka za smislom, traženje i podavanje duhovnog smisla sebi i svijetu. Tako P. Tillich kaže:

«Biti religiozan znaèi strastveno tražiti smisao svoje egzistencije.»

Plitko je misliti da se duhovni svijet traži samo stoga što je ovaj život i svjetovnost «doline patnje» ili «zemaljski inferno» (Schopenhauer). I «saopæiti istinu znaèi patiti» (Kierkegaard) unutar odreðenja svjetovne zapalosti i barbariziranosti.

«Ne postoji nijedno stvorenje od mesa i krvi u prirodnim životima koje nema u sebi kvalitet dobra i zla» (J. Boehme).

Èovjekova je duša «smještena izmeðu dobra i zla» («anima inter bona et mala sita»). Govoreæi principijelno, zlo je sve ono što leži u nižoj ljudskoj potrebi i što onemoguæuje duhovni rast èovjeka, a dobro je sve ono što èini višu èovjeènost i što doprinosi duhovnom perfekcioniranju èovjeka. «Peæine su naša srca» kaže poetski Khalil Gibran, a religijska svijest jest ta koja nastoji prodrijeti u tu tamnovitu stranu duše i unijeti svijetlo Ljubavi. Tek potpuna èistoæa uma i èistoæa srca èini od religijske svijesti duhovnu moæ preobrazbe u èovjeku.

 

«Ljudsko je bivstvovanje velika sfinga» (A. Schopenhauer).

A najdublja sfinga jest duhovnost èovjeka. Religijska svijest jest samo most k toj duhovnosti preko kojeg prolazi  Poruka Ljubavi od božanskog èovjeku i od èovjeka svijetu.

Imajuæi artikuliranu temu kroz ideju mesijanizma kao ideje Kristogeneze, mi dolazimo do jedne koncepcije koja u suvremenom kršæanskom mišljenju predstavlja najviši domet promišljanja suštine i buduænosti kršæanstva. Eminentni kršæanski mislioc P. Teilhard de Chardin stvorio je izuzetnu metafizièku koncepciju koja transcendira i sam neotomizam, iako ima njega za pretpostavku. De Chardin, znanstvenik paleontolog i antropolog, ujedno i teolog, dubinom i širinom mišljenja nadrasta granice jedne skolasticirane teologije, te u njoj èini onaj izuzetak koji npr. u marksistièkom mišljenju predstavlja jedan Ernst Bloch.

Polazeæi od èinjenice kozmološke i antropološke religioznosti, on traži odgovor na temeljno pitanje o smislu èovjeka i svijeta, o duhovom poretku zemlje i èovjeka u njoj. On time negira tipièno mišljenje našeg doba kojeg je jednom iskazao H. Sedlmayer: «Pošto nema boga nema niti imanentnog svjetskog poretka».

Teologija jest in nuce Kristologija koju de Chardin povezuje s idejom evolucije, ali on ne misli samo u dimenziji zemaljske evolucije veæ kozmièke evolucije, a biološka evolucija na zemlji samo je njen integralni dio. Pošto je ono duhovno pratemelj i materijalnog i biološkog, to je u suštini duhovna evolucija koja se manifestira kroz moduse materijalnog i biotièkog. Evolucija kozmosa jest teleonomièna i duhovno usmjerena.

Najviši domet i unutarnji smisao biološke evolucije jest duhovna evolucija èovjeka u ono više. Èovjek nije samo materijalno biæe i biološko superiorno biæe, veæ je i on i «kljuè duhovnog univerzuma». On je kozmièki duhovno predestiniran da ozbilji najvišu duhovnu sintezu unutar same duhovne evolucije. Kosmogeneza kao geageneza ima smisao u anthropogenezi. To znaèi da biogeneza kulminira u psihogenezi (pojava i razvoj svijesti na Zemlji), a psihogeneza prelazi u ono što de Chardin naziva noogenezom («nus» - kozmièki um u smislu kozmièke duhovnosti). To je planetarizacija svijesti koja djeluje kroz i preko èovjeka i u kojoj èovjek potvrðuje sebe kao duhovno biæe. Noosfera, taj viši nivo duhovne svijesti predstavlja hipotetièku kolektivnu svijest èovjeèanstva u njenom embronalnom stanju daljnjeg razvoja. Istinska buduænost èovjeka i èovjeèanstva leži u razvoju i proširenju noosfere kao noogeneze. Svi materijalni supstrati i biološki stupnjevi, kao i kompleksikacija planetarizacije tehnike su sredstva rasta, proširenja i razvoja svijesti na Zemlji, in ultima linea sredstava onog što mi nazivamo duhovnim perfekcioniranjem.

Takvim razumijevanjem planetarne svijesti i razvoja duhovnosti, de Chardin transcendira uskost skolastièkog tj. neotomistièkog poimanja univerzuma kao najviše, statièke harmonije. On Kristologiji pridaje novi kvalitet poimanja, jer ju utemeljuje u dimenziji Kristogeneze koje jest drugo ime i odreðenje same duhovne evolucije kao kozmièke evolucije.

Duhovna je evolucija telos sveukupne materijalne evolucije. Ona je težnja ozbiljenju višeg života, punog duhovnog potencijala èovjeka i èovjeèanstva. Tradicionalnu ideju Plerome, de Chardin naziva «Mega sinteza» koja kulminira u toèki Omega u kojoj se ozbiljuje najviša osobnost èovjeka u Nadosobnosti na bazi ljubavi kao kozmièke moæi i energije.

Emergencija (uspon) nove ljudske kvalitete, uspon osobnosti kroz sve više duhovna stanja svijesti na bazi kozmièke ljubavi kao univerzalne energije, zapravo je renovacija digniteta izvorne kršæanske dimenzije ljubavi (temelj evangelizma) na jednom kozmièkom planu Ispunjenja i Spasa (ideja mesijanizma). Može se kritièki pristupiti takovom apsolutiziranju ljubavi kao univerzalne kozmièke i ljudske moæi, apsolutiziranju duhovnog temelja i svrhe evolucije etc., ali de Chardin uvažava ne samo najnovija znanstvena dostignuæa veæ i iskustvo evolutivnosti, on posmatra svijet in statu nascendi u njegovim skrivenim latencijama i tendencijama, on nastoji razumjeti dublju kozmièku zakonomjernost i istinu da buduæa evolucija može biti samo daljnja evolucija razvojnih potencijala ljudskog mozga i života svijesti.

To što noogenezu shvaæa kao Kristogenezu potpuno je razumljivo jer on izrasta iz kršæanske religijske tradicije koju determinira ideja mesijanizma i Kristocentrizma. Za njega je kršæanstvo religija buduænosti i alfa i omega ljudske povijesti kao «historiae salutis». Religijska slika idealne zbliženosti Krista i èovjka projicirana je u temelj i totalitet ljudske povijesti i fundamentalno odreðuje dosadašnju i buduæu povijest, dakle i zemaljski život in toto. Buduænost èovjeka jest bitno religijski odreðena. Kristogeneza jest postajanje èovjeka najvišom duhovno osobnošæu. Stoga sve što se dogaða ima i svoje dublje duhovno i sakralno znaèenje. To se odnosi i na totalitet zemaljske evolucije.

«Religija se sastoji u vjerovanju da je sve što nam se dogaða neobièno važno» (C. Pavese)

Meðutim, po onom duhovnom u èovjeku sve živo i dobiva sakralno znaèenje i vrijednost. To je krucijalno u svakoj religijskoj tradiciji, prema tome i kršæanskoj.

Duhovni rast i razvoj èovjeka prati rast i razvoj njegove svijesti koja sve više postaje kozmièki univerzalna i sveobuhvatna, tj. postaje nad-svijest. Spiritualizacija èovjeka jest i spiritualizacija svijeta, života u cjelini, jer ono niže ne može ostati nepromijenjeno. Smisao duhovne evolucije nije samo rast osobnosti u ono duhovno, veæ i transformacija svekolikog života. Duhovna evolucija koju promišlja de Chardin kao Kristogenezu tj. uosobljenje èovjeka kroz višu nad-svijest i divinizaciju u toèki Omega, u indijskoj duhovnoj tradiciji artikulirana je opet u duhu te tradicije kao rast u ono Nadmentalno, kao spiritualna kozmizacija i transformacija èovjeka i svih dimenzija njegove ljudskosti i svjetovnog života. Duhovna evolucija tu nije Kristogeneza mesijanski teleonomizirana veæ je posljedica djelovanja integralne yoge i duhovnog usavršavanja èovjeka, kako se to kroz duhovnu praksu pokazuje u djelu Shri Aurobinda ghosea. Za razumijevanje toga što znaèi Put duhovnog perfekcioniranja èovjeka, treba komplementarno promišljati i jednu i drugu koncepciju.

Mi smo ovdje nastojali ukazati na ideju mesijanizma kao fundamentalnu ideju o kršæanskoj religijskoj tradiciji, koja se u svom razvoju sve više potvrðuje kao ideja Kristogeneze. Sve kontraverze suvremenog kršæanstva kao i buduænost kršæanske religije treba posmatrati u znaèenju te dvije temeljne ideje.

Snaga kršæanske vjere leži u snazi vere u Krista i razvoj èovjekove duhovne suštine unutar dimenzije Kristogeneze. To æe i nadalje odreðivati buduænost èovjeèanstva, zajedno s temeljnim idejama i religijski duhovnim praksama drugih religijskih tradicija bez kojih je nemoguæe zamisliti duhovno perfekcioniranje èovjeka i korjenitu promjenu svijeta i života koja je moguæa samo ozbiljenjem skrbi o duhovnoj suštini èovjeka, ozbiljnom unutarnjeg èovjeka kao kozmièke, univerzalne duhovnosti, biæa kozmièke ljubavi. U kontekstu toga treba razumijevati i ideju mesijanizma kao ideju Kristogeneze, ideju zbiljskog èovjeka kao duhovnog biæa u našoj zapadnjaèkoj religijskoj tradiciji.

Stoga još jednom akcentiramo znaèaj mišljenja Pierra Teilharda de Chardina, izuzetne liènosti u totalitetu europske kršæanske tradicije i suvremene kršæanske misli. Na tradiciji skolastièke metafizike i neotomizma on je anticipirao jednu kozmièku dimenziju ljudskog bivstvovanja. Prouèavajuæi odnos izmeðu makro- i mikro- fizièke stvarnosti, biološku evoluciju života i samog èovjeka unutar fenomenologije kozmièkog bivstvovanja, on je uoèio duboku zakonomjernost i teleonomiènost zemaljskog bivstvovanja u dimenziji kozmièkog. Uoèavajuæi da je pratemelj kozmièkog bivstvovanja duh a ne materija, što još jednom ponavljamo, i da je telos materijalnog oduhovljenje svekolike stvarnosti, on u kontekstu kozmogeneze razmatra Gegenezu tj. evoluciju zemaljskog života kao biogenezu koja poèinje transformacijom nežive tvari, ali s potencijalnom duhovnošæu, u živi organizam. Pojavom èovjeka i njegove svijesti zbiva se prijelaz od biogeneze na anthropogenezu a anthropogeneza vrhuni noogenezom kao evolucijom svijesti i mišljenja èime se oko zemlje konvergencijom svekolike zemaljske svijesti prema toèki Omega stvara no-ogenski «omotaè», duhovna dimenzija Zemlje koja je u suštini stupanj Kristogeneze kao duhovnog uosobljavanja i postupnost sjedinjenosti s Kristom. Spiritualna evolucija kao Kristogeneza jest novo shvaæanje ideje mesijanizma i eshatona, s onu stranu apokaliptièke vizije, put divinizaciji i eshatona, s onu stranu apokaliptike vizija, put divinizaciji zemaljskog života i èovjeka, rast duhovne osobnosti i slobode procesualnosti razvoja spiritualnog, kristolikog èovjeèanstva.

Kršæanski život treba razumijevati kroz ideju kristogeneze kao duhovno najviše moguænosti zemaljskog bivstvovanja. Da li æemo to samo nazvati religijskim idealizmom ili ne, zavisi i od samog našeg duhovnog biæa, i od nas samih dakle. Meðutim,  potrebno je duboko uvažavati najdublje duhovne tekovine, ideje i vrednote svake religijske tradicije ukoliko mislimo opstati u svom ljudskom liku, a ne podleæi barbarizaciji, onom nižem svoje èovjeènosti u koje nas svjetovan život sam po sebi gura i tako u korijenu dehumanizira i negira naše ljudsko dostojanstvo i naš dignitet ka duhovnih biæa…

…Ideju mesijanizma smatramo jedno od središnjih ideja u totalitetu kršæanske religijske tradicije. U ovom radu nastojali smo ukazati na ono suštinsko u genezi te ideje i njenim implikacijama za suvremenu kršæansku religioznu svijest.

Akcent smo stavili na unutarnju «metamorfozu» te ideje kroz ideju Kristogeneze koju je zastupao profetski mislilac buduænosti kršæanstva, Pierre Teilhard de Chardin. Ideja Kristogeneze komplementira s idejom divizacije èovjeka èime se kršæanska religijska tradicija smješta u planetarnu dimenziju duhovnog poliloga s drugim duhovnim i religijskim tradicijama, dimenziju univerzalnog duhovnog zajedništva u kojem nasuprot preovladavajuæem postojeæem tipu HOMO BARBARICUSA izrastaju pretpostavke razvoja i rasta HOMO SPIRITUALISA kojem æe svaka religijska tradicija biti najvlastitija. Ideja Kristogeneze kao i ideja mesijanizma stoje pod paradigmom duhovnog perfekcioniranja èovjeka, na Putu obistinjenja sna svih mistika o najdubljem i najvišem putu susreta Boga i Èovjeka. O tome na svoje specifiène naèine govore sve religijske tradicije, ali to je tek Poèetak jednog novog Puta o kom svjedoèe duhovne poruke mistike unutar svih duhovnih i religijskih tradicija. I Put Evangelizacije kojeg živi suvremeno kršæanstvo, priprema je te dublje, duhovne promjene u èovjeku i njegove metamorfoze (metanoje) u božansko biæe…