MENTALNI  ZIMSKI  SOLSTICIJ  ŽIVOTA

                   Martinus

Fizička zima

Putujući kroz prostrani beskraj vremena i prostora vječnosti sada smo došli do jedne od životnih granica. Došli smo do zimskog solsticija, do putokaza koji ukazuje na tamu i hladnoću zime, do ogoljenih šuma, sasušenih livada i do okolice prekrivene snijegom i ledom. Blijeda smrt izgleda da vlada svugdje u prirodi. Međutim, nakon zime ponovno će se vratiti proljeće i ljeto. Svjetlost i toplina će se vratiti, i vrtovi, polja i šume ponovno će biti obasjani bogatim i sjajnim bojama prirode; topla svjetlost ljeta će treperiti nad poljima koje sada prekriva snijeg.

Područje mentalne ili duhovne zime

Međutim, trenutno mi nismo samo okruženi prolaznom tamom fizičke zime. Smrtonosni i ledeno hladni snažni vjetrovi mentalne zime bjesne širom svijeta. Tijekom nebrojenih stoljeća milioni ljudi su bili ubijeni, osakaćeni i mučeni do smrti i ova mentalna zima sada je još više napredovala. Istina je da je čovječanstvo nadišlo princip ubijanja koji odgovara životinjama, ali umjesto toga ono je prihvatilo demonski mentalitet – ljudi su izumili paklene ratne strojeve i smrtonosne bojne otrove koji mogu uništiti svu kulturu i civilizaciju. I čovječanstvo nastavlja dalje u svojoj međusobnoj utrci kako bi moglo koristiti još paklenije i profinjenije proizvode svoje demonske svijesti. Danas čovječanstvo može uništiti sebe zajedno sa svim drugim živim bićima na ovom planetu i u tome ga sprječava činjenica da toga nitko ne bi bio pošteđen. Zakon karme potvrđuje činjenicu da što čovjek sije, to će i žeti. To znači da što god čovjek čini svojem bližnjem, bilo to dobro ili zlo, to će odrediti njegovu dobru ili lošu sudbinu tijekom njegovog sadašnjeg života i u budućim fizičkim životima na ovoj Zemlji.

Da bi Bog stvorio čovjeka „na Svoju sliku“ potrebno je više od jednog fizičkog života na Zemlji

Međutim, da li je istina da će čovjek doživjeti buduće fizičke živote na ovoj Zemlji? Da! Kako bi inače došao kraj ubijanju i usmrćivanju? Kako bi se on mogao osloboditi svoje demonske svijesti? Kako bi se čovjek mogao pretvoriti iz demonskog bića u čovjeka „na Božju sliku“ u jednom jedinom, fizičkom zemaljskom životu? Da li smo ikada sreli zemaljskog čovjeka koji se u jednom jedinom fizičkom životu pretvorio iz primitivnog čovjeka iz kamenog doba sa mentalitetom ubojice u savršeno, sveljubeće i Kristoliko biće? Ne! Ljudi su još uvijek daleko od savršenih bića stvorenih „na Božju sliku i priliku“.

Jedan od razloga zašto se čovjek ponovno rađa u novom fizičkom organizmu

Međutim, Bog nije dozvolio da se zemaljski čovjek razvija kroz mineralno, biljno i životinjsko carstvo u ono što je sada: stručnjak u ratu i ubijanju, kako bi ta evolucija ovdje stala, ili mu dozvolio da gori u vječnoj paklenoj vatri samo zato jer još nije uspio postati savršeni čovjek „na Božju sliku i priliku“. No kako Bog može poboljšati svoje stvaranje živog bića bez da dozvoli da to isto biće snosi posljedice svojih ranijih paklenih manifestacija prema drugim živim bićima, osim da mu dozvoli da doživi sličnu lošu sudbinu? Međutim,  s obzirom da taj razvoj također povlači za sobom međusobno sakaćenje i uništenje fizičkih tijela – i brojni ubojice umiru prije nego što dožive odmazdu za svoja djela – kako bi Bog onda nastavio sa razvojem tih bića ako se oni ne bi rodili u novom fizičkom organizmu? Kako bi oni inače doživjeli da su njihova vlastita tijela ubijena, isto kao što su oni prije ubijali tijela drugih bića? I ako oni nisu to sami doživjeli, kako bi oni mogli razumjeti što to uistinu znači kada je naš organizam ubijen ili usmrćen? Ako se bića ne bi ponovno rađala i tako imala nova fizička tijela oni ne bi mogli doći kroz osobno iskustvo do spoznaje koliko su zla i đavolska njihova ubilačka djela prema drugim bićima. I bez tog iskustva bića bi nastavila živjeti sa tim demonskim mentalitetom, ili u tom paklu loše sudbine, koja je neizbježno uzrokovana tim demonskim mentalitetom ili zlom.

Sakramenti krštenja i pričesti kao znakovi oproštenja grijeha

Međutim, biće koje ima demonski mentalitet ne može se promijeniti u anđela ili savršenog čovjeka „na Božju sliku i priliku“ samo činom krštenja ili sudjelujući u svetoj pričesti. Ove dvije pojave su sveti, umirujući, psihički lijekovi za gorko kajanje ili depresivno samo-predbacivanje, za svijest grijeha ili strah od smrti. Isto vrijedi i za simbolični „oprost grijeha“ koji samo spominje evanđelje sv. Mateja – ali ne i tri ostala evanđelista – u vezi sa Posljednjom večerom. Ovaj oprost grijeha može samo biti simboličan jer oprost grijeha ne čini čovjeka sveznajućim, sveljubećim bićem „na Božju sliku i priliku“. Grijeh definitivno nije „grijeh“ u apsolutnom ili kozmičkom smislu riječi. Ono što ljudi nazivaju „grijeh“ nisu ništa drugo nego greške ili pogrešne manifestacije neukog ili nezrelog čovjeka. Međutim, kako bi ljudi mogli postati svjesni svojih vlastitih nesavršenih i pogrešnih manifestacija, a da ne dožive njihove posljedice? Kako bi oni mogli doći do tog znanja kroz oprost grijeha, ako on može poštedjeti čovjeka posljedica njegovih vlastitih pogrešnih manifestacija? Kako čovjek, konzumirajući plodove sa drveta spoznaje o dobru i zlu, može spoznati razliku između dobra i zla, ako je pomoću „oprosta grijeha“ on oslobođen posljedica jedenja sa istog tog drveta? I ako danas pogledamo oko sebe – što vidimo nego samo uživanje u otrovnom voću sa drveta spoznaje o dobru i zlu? Zar ne vidimo ogromni Armagedon ili pakao? I sveopći pokolj, sakaćenje i ratno uništavanje – što je to nego pogrešne manifestacije i njihove posljedice, a to je zapravo samo loša karma koja se sije i loša karma koja se žanje. Izgleda da ovdje „oprost grijeha“ nema nekog naročitog učinka. Ako bi imao – kako bi onda čovječanstvo moglo naučiti da se njihova zla djela u izražavanju Armagedona ili pakla prema svojim bližnjima temelji samo na njihovom još uvijek nezrelom ili nedovršenom ljudskom stanju?

Usporedno sa početnim i nježnim kršćanstvom demonska svijest je korak po korak prerasla kršćanstvo

Istina je da su gotovo dvije tisuće godina kršćanstvo i drugi Kristov dolazak bili propovijedani sa tisuća propovjedaonica širom svijeta dok su istovremeno ceremonije krštenja i svete pričesti bile obavljane u tisućama crkava zajedno sa drugim ceremonijama svjetlosti kako bi utješile i inspirirale milione ljudi u njihovoj borbi protiv tame, ljude čiju religioznu osjetljivost još uvijek nije ometala intelektualnost. Međutim, usporedno sa početnim rastom kršćanstva demonski mentalitet s vremenom je postao ogromna, bezbožna, materijalna super snaga današnjice. No to je samo nešto što je Krist vidio da će doći. On je znao da čovječanstvo neizbježno mora doživjeti i naučiti brojne lekcije tame kako bi postalo prijemljivo za vječnu svjetlost kršćanstva ili univerzuma. Zahvaljujući tom znanju on je prorokovao dolazak Svetog duha uz čiju pomoć će njegovo učenje u obliku kršćanstva postati najviša mudrost ili znanost života, to jest samo rješenje misterija života. On je znao da ljudi neizbježno moraju u potpunosti doživjeti kulminaciju demonskog mentaliteta ili zla u svojem organizmu, u svojoj vlastitoj krvi i mesu.  To je bio apsolutno jedini način da čovjek postane savršeno upoznat sa zlom ili svojom vlastitom demonskom sviješću i da nauči razumjeti svoje vlastito posljedično zasićenje i gađenje tom vrstom mentaliteta. To je gađenje koje je dovoljno snažno da oni izbace takvu vrstu mentaliteta iz svojeg uma i ponašanja. Kada su se to naučila do savršenstva živa bića će samo moći „voljeti Boga, svojeg Gospodina, svim svojim srcem, svom svojom dušom i svim svojim umom“. Kada ljudi budu mogli ostvarivati ovaj božanstveni zakon univerzalne ljubavi, koji je istovjetan zakonu mudrosti, tada će Božje stvaranje „čovjeka na Svoju sliku i priliku“  biti dovršeno.

Kristov mentalitet i univerzalna ljubav jedini su mogući izlaz iz mentalne zimske tame ili Armagedona koji danas zasjenjuje svijet

Postoji samo jedan način koji vodi iz fizičke zime prema ranom ljetu: sjajno i toplo ljetno sunce koje dovodi život prirode do punog procvata. Isto tako postoji samo jedan način da se prekine mentalna zima. Mraz i hladnoća ne mogu dovesti do kraja zime. I zašto bi bilo drugačije sa velikom, mentalnom zimskom tamom čovječanstva koja danas prevladava svijetom? Mentalna zima, poput fizičke zime, ne može nestati bez toga da sunčana, mentalna klima postaje sve toplija i sve više milujuća. Ovu klimu mentalnog sunca otkrio je Krist na križu Golgote. Nije li on tada otkrio univerzalnu ljubav u svojem najvišem izrazu? Kada je on mogao izraziti ljubav i opraštanje prema svojim mučiteljima i najgorim neprijateljima, koga onda on nije mogao voljeti i kome nije mogao oprostiti? I nije li on volio Boga kao svojeg oca?

      Dakle, univerzalna ljubav i posljedična najviša mudrost osiguravaju metalnu sunčevu svjetlost koja je jedina stvar koja može učiniti da nestane mentalna zimska tama zbog njenih sjajnih i grijućih zraka, stvarajući na taj način mir na Zemlji i najveću dobru volju među ljudima. Na taj način ostvarenje slavne najave božićnog evanđelja postaje činjenica i temelj humanog načina ponašanja u svakodnevnom životu. I, u skladu sa Novim zavjetom, nije li istina da su blizu znakovi koji ukazuju da vremenu tame dolazi kraj, vremenu u kojem će đavao bjesnjeti svom svojom snagom? Istovremeno će svjetlost Kristovog mentaliteta početi sijati sa pojačanim sjajem i slavom i na taj način voditi čovječanstvo prema carstvu univerzalne ljubavi, carstvu mira: carstvu nebeskom ovdje na Zemlji. I zar se početak ovog novog carstva ne može vidjeti u sadašnjoj svjetskoj epohi? I mi ćemo otkriti da u istoj mjeri u kojoj je čovjek prestao koristiti u svakodnevnom životu ratne naprave ili oruđa demonske svijesti, u istoj mjeri on će moći primiti Sveti duh kao najvišu znanost života u obliku kozmičkih analiza, i univerzalna ljubav tada će početi jasno sijati iz njegovog srca i mentaliteta. 

Tama ili zlo apsolutno je neophodno u Božjem stvaranju čovjeka na svoju sliku i priliku

U prethodnom tekstu dobili smo uvid u veliku mentalnu zimu života. Postali smo upoznati sa činjenicom da se tama ili zlo na ovom svijetu ne zasniva na đavlu ili Božjem neprijatelju koji pokušava upropastiti Njegovo transformiranje ljudi u bića koja su poput Boga zahvaljujući svojoj najvišoj univerzalnoj ljubavi i vrhunskoj mudrosti. Međutim, ova božanstvena transformacija ne bi se mogla postići ako bi mračne manifestacije bile isključene iz ovog stvaralačkog procesa. Ako bi se isključila tama, tada ne bi bilo kontrasta svjetlosti. A bez kontrasta ne bi bilo osjetilnog opažanja, a bez osjetilnog opažanja ne bi bilo svijesti, a u skladu sa time ni doživljavanja života. Kako bi mogao biti na valnoj duljini sa najvišom svjetlošću, čovjek neophodno mora doživjeti odgovarajući stupanj kontrasta, to jest kontrast koji mora biti doživljen kao odgovarajući stupanj najdublje moguće tame.  Kada te Božji stvaralački proces namjerava transformirati iz tame u najvišu svjetlost, tijekom tog procesa ti moraš proći kroz iskustvo najdublje tame. Kada taj stvaralački proces namjerava razviti najvišu univerzalnu ljubav, moraju se također doživjeti i najdublje posljedice mržnje. Ti trebaš doživjeti demonsku svijest kako bi mogao razumjeti Božju svijest. Kako bi inače mogao naučiti razumjeti da univerzalna ljubav predstavlja punoću života?

Usprkos njegovom sadržaju tame i patnje Božji plan stvaranja toliko je savršen, mudar i sveljubeći da niti jedno živo biće ne može, gledajući iz kozmičke perspektive, činiti nepravdu ili biti žrtva nepravde

Tijekom nove svjetske epohe ljudi će dakle napustiti svoje praznovjerno vjerovanje u đavla i sva njegova djela i spoznati da je čak i tama od Boga i da predstavlja nešto dobro. No istina je da je neugodna i stoga ju možemo nazvati „neugodno dobro“. A s obzirom da je svjetlost u potpunosti ugodna možemo ju nazvati „ugodno dobro“. Međutim, dozvoljavajući živom biću da doživi tamu, Bog mu na kraju daje sposobnost da živi na vrhuncu univerzalne ljubavi i mudrosti, to jest u savršenom svjetskom carstvu, koje je bilo nazvao Carstvo nebesko. No bez inicijacije ili iskustva tame to ne bi bilo moguće.

     Međutim, božanski plan svijeta toliko je božanstven da zahvaljujući zakonu karme niti jedno biće ne može ništa doživjeti čega ono nije apsolutno prvi uzrok. U skladu sa time, gledano iz kozmičke perspektive, niti jedno živo biće ne može činiti nepravdu ili biti žrtva nepravde, i iz toga postaje očigledno da je univerzalna ljubav, a sa njome i savršena pravednost, ključna nota univerzuma. Jer oni koje nazivamo našim „neprijateljima“ zapravo nisu naši neprijatelji. Naprotiv, oni su Božji instrumenti preko kojih se posljedice naših loših djela vraćaju nama kao sudbina, na isti način na koji su naši „prijatelji“ Božji instrumenti preko kojih se posljedice naših dobrih djela vraćaju nama u obliku sudbine.  Dakle, mi sami smo apsolutno prvi uzrok svega što doživljavamo. Zbog toga nimalo ne čudi da nam Biblija govori da opraštamo našim bližnjima, ne samo do sedam puta, već sedamdeset puta sedam puta dnevno, i govori nam da volimo svoje bližnje kao same sebe i Boga više od svega.

Sa Bogom kroz tamu života

Međutim, iako je tama zapravo, gledano iz kozmičke perspektive, dio sveljubećeg procesa kroz koji se živa bića uzdižu od života tame do života svjetlosti, ipak je razina tame u vrlo velikoj mjeri pakao, to jest mjesto na kojem kulminiraju sve vrste patnji. Ova razina predstavlja materijalni, fizički svijet. To je mjesto na kojem živa bića moraju doživjeti posljedice svojih pogrešnih manifestacija u obliku realnih, mentalnih ili fizičkih iskustava. U najgorem slučaju živa bića će stenjati zbog svih vrsta bola i patnji, i zbog toga će potonuti u krajnju tugu i zabrinutost. Sve je to rezultat njihovih vlastitih prošlih pogrešnih manifestacija i nedostatka ljubavi prema svojim bližnjima, kako u ovom tako i u prošlim životima. Usred takve tuge i zabrinutosti nesretno biće može se osjećati vrlo usamljeno i napušteno, čak se nađe na rubu toga da počini samoubojstvo. Međutim, Bog nije napustio niti jedno biće. Čak i kada je obavijen krajnjom tamom, Bog je sa svakim čovjekom. Nitko nikada ne može biti odvojen od Boga. Međutim, na isti način na koji malo dijete u svojoj kolijevci nije potpuno svjesno prisutnosti svojih roditelja, tako i, zbog toga jer još uvijek nije savršen, čovjek nije svjestan Božje prisutnosti. Međutim, na isti način kao što mala beba normalno ima zaštitničke roditelje pored sebe, tako i ljudi uvijek imaju zaštitnička bića oko sebe koja,s obzirom da su po prirodi duhovna, ostaju nevidljiva na fizičkoj razini. Ova duhovna bića predstavljaju Božje slušne organe koji slušaju čovjekove molitve upućene Njemu. Zajedno sva ova bića predstavljaju neku vrstu slušnog organa u psihi Zemlje. Kroz ove organe  čuje se svaka molitva, svaki vapaj straha upućen od strane živih bića u organizmu Zemlje. Međutim, to ne znači da su sve molitve uslišane. Ako se moliš za oprost grijeha, što znači da ti se oproste pogrešne manifestacije koje si počinio protiv nekog drugog bića, tada ta molitva ne može biti uslišana, ukoliko se ti nisi tako gorko pokajao zbog te manifestacije da ti to nikada više nećeš moći učiniti. U tom slučaju ti može biti oprošteno. „Grijesi“ ili pogrešne manifestacije koje je počinila osoba koja se, čak i prije nego što je dobila karmu za to, pokajala zbog svojih djela u tolikoj mjeri kao što je to gore spomenuto, neće joj uzrokovati karmu. To je zato jer je svrha karme samo ta da bića prekinu sa navikom činjenja zlih djela. U spomenutoj situaciji, kada prije nego što mu se vrati karmički dug, dotično živo biće ne može više počiniti zlo ili pogrešne manifestacije iste prirode, tada karmičke posljedice više nisu potrebne i u skladu sa time ne mogu se osloboditi. Iz toga postaje očigledno da se princip oprosta grijeha može pronaći u stvarnom životu koji osigurava da niti jedno biće neće doživjeti sve mračne posljedice koje je ono oslobodilo protiv svojih bližnjih. Stoga su živa bića pošteđena posljedica svojih zlih, mračnih ili pogrešnih manifestacija prema svojim bližnjima u skladu sa razvojem njihove sposobnosti da budu sveljubeća bića koja više ne mogu oslobađati uzroke takvih mračnih manifestacija.

      Najveći princip kontakta između Boga i živog bića jest onaj kroz molitvu. Međutim, namjera ovog principa nije da čovjek putem molitve može postići pravo oproštenje grijeha, no ipak je ovaj princip najviši blagoslov na mnogim drugim područjima. Čovjek se može moliti za pomoć da nadiđe i oslobodi se toga da čini zla djela, on se može moliti za pomoć, podršku i snagu da može nositi svoju bolnu karmu ne dozvoljavajući da se njegovo mentalno stanje svede na melankoliju, strah, tugu, depresiju ili na pomišljanje na samoubojstvo. Kroz molitvu čovjek čak može dobiti snagu da se pomiri sa raspećem. Nije li to Krist pokazao čovječanstvu svojom molitvom u Getsemanskom vrtu? Ljudima se mnogo može pomoći kroz njihove molitve Bogu. To vrijedi u svim situacijama kada čovjek teoretski može razumjeti zakone života – čak i bez da se doživi odgovarajuća karma. Teška karma samo se doživljava kada niti jedan drugi utjecaj ne može promijeniti pogrešan pogled, stav i ponašanje dotične osobe.

Izlazak iz tame

Sa ovim mislima napravili smo mali izlet u područja velikog kozmičkog zimskog solsticija vječnog života. Susreli smo ogromna područja prekrivena snijegom i ledom, ali ona nisu bila sačinjena od smrznute vode. Hladnoća je istovjetna primitivnom umu i nezrelom mentalitetu čovječanstva i ova hladnoća je postala smrtonosnim zrakama koje su dovele do toga da su se milioni ljudi smrznuli do smrti. Posljedice ovih zraka bile su milioni i milioni smrdljivih leševa kako ljudi tako i životinja, i one su dovele do toga da su bile sravnjene sa zemljom tvornice i bolnice, bile su uništene pruge zajedno sa bezbrojnim drugim kulturnim „blagoslovima“. Svugdje su se mogli pronaći osakaćeni i hendikepirani ljudi, lica pogođena tugom, obilježena depresijom i beznadnošću. Zaglušujuća buka bombi koje padaju i buka koja probija uši vapaja, oplakivanja i smrtnih krikova – mogli su se čuti svugdje.  Međutim, ova tama nije kazna koju je naredio ljutiti Bog, niti je to đavolji izum, već su to mentalne smrtonosne zrake nesavršenih ljudi koje oni svojom slobodnom voljom usmjeravaju jedni prema drugima – čovjek se bori protiv čovjeka. No istovremeno, usred ove zimske tame, ovog Armagedona, rastuća univerzalna ljubav počinje zračiti svjetlost i toplinu. Približava se ljeto. Tijekom velike nove svjetske epohe koja sada počinje čovječanstvo će hodati zajedno sa Bogom prema suncem obasjanom kozmičkom ljetu koje će donijeti mir na Zemlji i najvišu dobru volju među svim ljudima.

 

Originalni danski naslov: Livets mentale vintersolhverv

Prvi puta objavljeno u danskom izdanju Kozmosa br. 25-26, 1972

Prevela: Ingrid Okkels

Bibliografija br. UK 1390-K

UK Kozmos 1, 1979

Preveo sa engleskog na hrvatski: Davorin Gruden (28.12.2014.)

Copyright © Martinus Institut