MARTINUS ODGOVARA NA PITANJE ČITATELJA 2
Pitanje : Kako čovjek doživljava pomoću osjetilnog opažanja koje se nalazi izvan dimenzija vremena i prostora ?
Odgovor : Da bi se uopće moglo pojaviti osjetilno opažanje mora postojati nešto što može opažati. I ovdje imamo jednu od prvih velikih osnovnih analiza života, naime da postoji „nešto što opaža“ i „nešto što se može opaziti“.
To je jedan od vječnih zaključaka života, vječan u smislu da se nalazi izvan dimenzija vremena i prostora. U principu on se nalazi iznad svih pojmova prostora, vremena i volumena.
Svaki razvoj prema postizanju zaključaka koji se nalaze izvan dimenzija vremena i prostora i koji su time vječni, ili svaki razvoj prema počecima kozmičke svijesti ovisi dakle o upoznavanju sa pravom analizom „nečega što opaža“ i „nečega što se opaža“.
Činjenica da ove pojave nikako ne mogu biti istovjetne jest nešto sa čime duhovni istraživač apsolutno mora postati upoznat, jer poznavanje te činjenice predstavlja čvrstu osnovu za svaki budući kozmički razvoj i mentalnu stabilnost.
Sve stvari koje spadaju pod „ono što opaža“ predstavljaju vječne pojave, dok one stvari „koje se opažaju“ predstavljaju samo privremene ili promjenljive pojave. Ukoliko one predstavljaju samo privremene pojave, to znači da su one ograničene, a stoga predstavljaju suprotnost beskonačnosti i vječnosti. One pripadaju prostoru i veličini, kako u vremenu tako i u prostoru.
Sada bi netko mogao prigovoriti da je sasvim lako opažati „ono što opaža“, ali to je zapravo apsolutno nemoguće. Takva ideja može postojati samo kao iluzija. Niti jedno biće nikada nije direktno opažalo „ono što opaža“.
Činjenica da možemo opažati živo biće, ili vidjeti životinju ili čovjeka sigurno ne znači da mi vidimo, u kozmičkom smislu, „nešto što opaža“.
Niti jedan čovjek ili životinja ne predstavlja „ono što opaža“.
Na primjer, „životinja“ je pojam za „stupanj svijesti“ kombiniran sa vrstom organizma koji predstavlja instrument za taj stupanj svijesti ili oblik osjetilnog opažanja. „Čovjek“ je također samo pojam za naročiti način manifestacije i za organizam ili tijelo koje je instrument toga.
Sve stvari koje se pojavljuju pod pojmovima „ljudi“, „biljke“, „minerali“, „galaktike“, „solarni sustavi“, „planetarni sustavi“ ili detalji u „makrokozmosu“ kao i u „mikrokozmosu“ u apsolutnom smislu predstavljaju samo način opažanja i stvaranja, kao i guste materijalne organe ili tijela kroz koja se ti načini opažanja i stvaranja mogu manifestirati.
No, način opažanja – što je zapravo istovjetno načinu stvaranja zajedno sa instrumentom, organizmom ili tijelom kroz koji se taj način stvaranja manifestira – ne može nikako opažati, niti može biti istovjetan sa „onime što opaža“.
„Ono što opaža“ mora biti ono što doživljava i manifestira svoj vlastiti život kroz taj način opažanja. S obzirom da sve što se može direktno opažati ili doživljavati može samo postojati kao organ ili instrument za doživljavanje i stvaranje ili način doživljavanja života, iz toga proizlazi da „nešto što opaža“ ili koristi takav način opažanja i njegov odgovarajući organizam mora postojati iznad organizma i tog načina opažanja.
Prema tome, to „nešto“ koristi taj način opažanja i organizam koji ide sa njim i može se osloboditi tog načina opažanja i njegovog organizma u korist novog načina opažanja i organizma kada je nadišlo prethodni način opažanja i njegov organizam i kada su oni postali zastarjeli.
Dakle, način doživljavanja i organizam moraju biti zamjenjivi i prolazni, dok ono što doživljava način opažanja i organizam mora biti sposobno preživjeti ih. Kada ono što doživljava ili opaža ne bi moglo zamijeniti svoj organizam u korist novog načina opažanja, a time i preživjeti promjenu od jednog do drugog načina opažanja, ono ne bi moglo doživljavati život.
Doživljavanje života je samo doživljavanje promjene. Bez promjene ne bi bilo nikakvog doživljavanja života. Prema tome, „nešto što opaža“ ne može se opaziti. Niti postoji potreba da se ono opaža. Potvrda njegovog postojanja može se pronaći u našem vlastitom Jastvu i u Jastvu svakog živog bića.
Prema tome, Jastvo predstavlja „nešto što opaža“, i s obzirom da predstavlja izvor svakog osjetilnog opažanja i stvaranja koje se događa kroz biće, to što ono stvara nikako ne može predstavljati analizu njegove prave prirode.
Ono je postojalo prije i nakon osjetilnog opažanja i stvaranja, i ono stoga postoji iznad tog stvaranja. Ono postoji izvan vremena i prostora, i može samo imati analizu da predstavlja „nešto što jest“.
A „nešto što jest“ ne može biti stvoreno ili početi postojati. Ono jednostavno postoji. Zbog toga se ono ne može opažati. Samo se stvoreno može opažati, kao što je osjetilno opažanje po sebi također stvaranje.
Stoga se stvoreno samo može otkriti kao manifestacija onoga što ne postoji. Postojalo je vrijeme kada naš sadašnji organizam nije postojao; on je stoga morao biti stvoren. Slično tome postojalo je i vrijeme kada naše sadašnje opažanje života nije postojalo; ono je također moralo biti stvoreno.
Postojalo je vrijeme kada naša Zemlja, sadašnji sunčev sustav i galaktika nisu postojali; dakle, ove su pojave također morale biti stvorene. Ali, s obzirom da „nešto“ ne može nastati iz „ničega“, kao što „nešto“ ne može postati „ništa“, stvaranje nikako ne može biti „proizvod ničega“.
Ono samo može predstavljati preobrazbu onoga što već postoji, to jest fizičke i duhovne materije. Ali ukupna količina materijala za osjetilno opažanje i stvaranje u obliku te materije nije stoga ni veća ni manja. Prema tome, ona je u svojoj osnovnoj analizi vječna, a time izvan vremena i prostora. Ona je također „nešto što jest“.
Opažati na ovaj način vječne realitete iza onih privremenih predstavlja opažanje izvan vremena i prostora. Ovakve analize slike svijeta ili rješenja misterija života istovjetne su „Svetom duhu“ ili kozmičkoj svijesti. Samo u ovim zaključcima izvan vremena i prostora postoji objava vječne istine ili stvarnosti.
Pitanje 28, iz pisma br. 24, 1951
Prijevod : MMG i AB
Preveo sa engleskog na hrvatski : Davorin Gruden (05.05.2012.)
Copyright © Martinus Institut
bglavac
edin.kecanovic
