MARTINUS  KAKVOG  PAMTIM  2 

Ingrid Okkels

 

 

Zamolili su me da napišem nešto o svojem iskustvu sa Martinusom. To izgleda lako, ali kada čovjek započne postaje teško. Jer kako obični čovjek može bilo što reći o biću kao što je Martinus na primjereni način?

     On je došao iz carstva koje još nije od ovoga svijeta. On je napustio svoj vlastiti svijetli svijet i dozvolio se inkarnirati u potpuno običnom zemaljskom tijelu, drugim riječima, u tijelu koje je za njega kao što bi tijelo majmuna bilo za nas.

      On je sam upotrijebio jednom takav izraz tijekom razgovora kada je rekao da se nije lako osjećati ugodno u takvom tijelu. Istom prilikom on je spomenuo da je on to učinio i bilo mu je dozvoljeno da to učini zbog njegove velike želje da bude od pomoći zemaljskom čovječanstvu u njegovim patnjama i traženju.

     Martinus je uvijek nanovo naglašavao da želi da na svaki mogući način njegova osobnost ostane u pozadini. Sjećam se da nas je jedne večeri posjetio u našoj kući u Klintu. Kada smo malo ćaskali o ovome i onome, on me upitao da li ja mislim da on fizički izgleda poput drugih ljudskih bića.

     „Da me ne poznaješ i da me jednoga dana sretneš na ulici ili u vlaku, bi li pomislila da sam drugačiji od drugih ljudi?“

      Pokušala sam zamisliti situaciju i mogla sam čiste savjesti reći da sam, ako ga ne bi poznala, srela na takvom mjestu, ne bi pomislila da je drugačiji od drugih ljudi. 

     „To je dobro“, rekao je. „Ja zapravo imam popriličnih problema zbog toga“.

     Sudbina mi je bila naklona kada sam relativno rano, 1948, imala priliku prvi puta čuti kako Martinus drži predavanje. Tijekom svojeg života nikada neću zaboraviti svoj prvi dojam. Njegovo zračenje je bilo toliko snažno da sam mogla vidjeti da se nalazim u prisutnosti bića koje se nalazi daleko iznad svih nas. I taj dojam je bio toliko snažan da kada sam se vratila kući, odlučila sam, prije nego što ga ponovno čujem, da ću pročitati sve što je on napisao do tada. Željela sam sasvim mirno i objektivno prosuditi o onome sa čime sam se suočila, jer sam znala da će to promijeniti moj čitavi život.

     Ali nije bilo potrebno da toliko čitam. Počela sam sa prvim dijelom Livets bog (Knjiga života) i kada sam došla do mjesta na kojem Martinus jednostavno i jasno definira tamu i patnju kao „neugodno dobro“, i na taj način razrješava paradoks, koji je za mene bio nezamisliv, da svemogući, sveznajući i sveljubeći Bog može postojati u istom svijetu kao i vrag koji čak ima moć da se upusti u borbu sa tim Bogom, znala sam da kod Martinusa mogu pronaći odgovore na sva moja pitanja o tome koji je smisao postojanja.   

    Zahvaljujući različitim okolnostima dogodilo se to da sam ja, a kasnije i moj muž, nekoliko godina radili zajedno sa Martinusom na različitim zadacima, što je sasvim prirodno značilo da smo često imali priliku provoditi naše vrijeme sa njim u našem domu.

    Jednom prilikom razgovarali smo sa njime o tome kako je biti inkarniran u tijelu koje mu zapravo uopće ne odgovara, i on je spomenuo da to sa sobom nosi određene poteškoće.

    Rekao je : „Kada se, na primjer, ujutro probudim, osjećam da je moje fizičko tijelo vrlo teško, kao da je napravljeno od granita i kao da teži nekoliko tona. „No“, dodao je sa smiješkom, „to ubrzo prođe, kada se sasvim vratim u svoje tijelo“. 

     A malo kasnije je rekao: „Ali, apsolutno je neophodno da imam isto tijelo kao i vi, jer ako bi vam se pokazao u svojem vlastitom tijelu, ono bi bilo toliko različito od vašega da vi ne bi mogli slušati što imam za reći, i vi me ne bi mogli razumjeti!“

    Kada sam ga pitala kako je bilo moguće da se on inkarnira u tijelu koje je njemu toliko strano, on je odgovorio :“To sigurno nije bilo lako – bila su potrebna brojna mala čuda!“

    Ali on nije želio ništa više o tome govoriti. On je mislio da to za nas nije važno, jer mi ga najbolje možemo upoznati kroz njegove analize i njegovu sliku svijeta.

    Istom prilikom je rekao: „Ja kao osoba uopće nisam važan, važne su samo moje analize“.

    Drugi puta, kada se on spremao otići od nas, pomagala sam mu prilikom oblačenja kaputa. Moj muž je u međuvremenu iz zabave stavio na glavu Martinusov šešir i iznenadio se kada je otkrio da Martinus ima malo manju glavu od njega. Kada je moj muž izrazio iznenađenje, Martinus je odmah odgovorio: „Da, kada bi veličina moje glave odgovarala mojoj svijesti, ona bi bila veličine Zemlje!“

     Nakon toga mi smo ga slijedili do njegovog auta i putem on nam je rekao nešto, i istovremeno nas zamolio da to ne prenosimo nikome drugome.

    „Ali, Martinus“, spontano sam izjavila, „ti, sa svojom kozmičkom sviješću,  sigurno možeš vidjeti sve o meni, i znaš da ja to nikada ne bi učinila.“

    On je odmah odgovorio: „Ne, ja ne smijem koristiti svoju kozmičku svijest za takve stvari. Ako bi to učinio, to bi bilo kao da stavljam pijesak u motor automobila, i to bi značilo da bi vrlo brzo bio primoran prestati sa svojim radom. Ali vjeruj mi, takva opasnost ne postoji. Ja sam bio kušan tijekom brojnih života prije nego što mi je bilo dozvoljeno da budem neka vrsta Providnosti za zemaljsko čovječanstvo.“

    Kao odgovor na naša daljnja pitanja on je nastavio objašnjavati da je inkarniran u običnom ljudskom tijelu i jer to naravno znači da on mora koristiti obični ljudski mozak, on uvijek mora paziti da ga ne preoptereti. „Ali zemaljski ljudi ne koriste više od 5-10% svojih stanica mozga, dok su druge latentne. Tijekom perioda dok sam doživljavao svoju inicijaciju, čitavo to latentno područje bilo je probuđeno do pune svijesti. To sigurno nije bilo ugodno jer sam čuo glasne zvukove u svojoj glavi i jer sam neko vrijeme morao živjeti sa neugodnim bolovima.“

    U kolovozu 1949 po prvi puta sam prisustvovala proslavi Martinusovog rođendana u Klintu. Dok sam bila tamo otišla sam u kratku šetnju sa nekim drugim gostima i rekla sam da uvijek čitam kratak odlomak Livets bog (Knjiga života) navečer prije odlaska na spavanje, jer sam otkrila da mi daje dobar noćni odmor i čudesan mir uma.

     Jedan od prisutnih gostiju rekao je da to nije tako teško jer sam nova u „pokretu“ i da je moja opijenost samo rezultat činjenice da mi je sve to novo, i da mogu biti sigurna da moj entuzijazam neće potrajati, „jer jednom kada je vrč pun, u njega se više ne može ulijevati“.

     Iskreno rečeno, bila sam malo tužna zbog pogleda na budućnost koji mi je otkrivala ta osoba. Ali sreća me je pratila, jer sam sljedeće jutro imala sreće da sretnem Martinusa kada je on krenuo u šetnju.

    Obzirom da me pozdravio i upitao kako sam, iskoristila sam priliku i upitala ga da li je to uistinu zakon života da će prije ili kasnije moj „vrč“ biti toliko ispunjen poznavanjem analiza da će čudesna inspiracija koju sam osjećala čitajući njegove knjige „presušiti“ i na kraju nestati.

    Nikada neću zaboraviti ljubav u Martinusovom osmjehu i u njegovim očima kada je odgovorio: „To u potpunosti ovisi o tebi, jer ako ti ne budeš samo čitala moje analize poput uzbudljive avanture, već umjesto toga svaki dan pokušaš živjeti u skladu sa njima, koliko to trenutno možeš, doživjet ćeš da tvoj vrč nikada neće postati pun, jer će on nastaviti rasti.“

     Danas je, dok ovo pišem, prošlo više od 34 godine od tog sunčanog jutra, i vrlo sam sretna da mogu reći da je on bio u pravu.

     Tijekom ljeta ukazivale su se brojne prilike da se sretne Martinusa u Klintu, kada je on odlazio u šetnje po svježem zraku. Jednoga dana srela sam ga u selu za odmor i nekako sam ga upitala odakle je on dobio svoje znanje o univerzumu. On je uzeo svoj štap za hodanje i počeo je za mene crtati po suhom pijesku na putu dok je objašnjavao da slika svijeta koju je on, u svojim simbolima i analizama, pokušao učiniti dostupnom zemaljskim ljudima, zapravo nije nešto što je on otkrio ili shvatio sam po sebi.

    Rekao je: „Sve znanje u svemiru prisutno je u nemanifestiranom obliku u oceanu mudrosti kojem imaju pristup sva kozmička bića. Moja naročita sposobnost sastoji se u tome da ja ne samo da sam u kontaktu sa tim oceanom mudrosti, već također mogu transformirati znanje koje trebam dolje u područje pojmova, i od tuda mogu obući te pojmove u riječi i simbole kako bi oni postali razumljivi ljudskim bićima.“   

    Jednom prilikom upitala sam Martinusa kako je dobio ideju da prikaže sedam osnovnih energija duginim bojama. On je odmah odgovorio :

    „To definitivno nije ideja do koje sam došao sam po sebi – sedam osnovnih energija simbolizirane su tim bojama svugdje u univerzumu.“

     U takvom odgovoru obični čovjek može odjednom dobiti sićušni, ali sjajni uvid u to koliko ogromnu perspektivu može sagledati kozmički svjesno biće.

     Čak prije nego što sam prvi put susrela Martinusa, došla sam u kontakt sa dobro poznatim engleskim piscem, Paulom Bruntonom. Do toga je došlo zahvaljujući tome što sam pročitala njegovu knjigu „Potraga u tajnovitoj Indiji“ Njegov opis indijskih mudraca koje je susreo u Južnoj Indiji probudio je u meni snažnu želju da sretnem tog mudrog čovjeka. No to je iz praktičnih razloga bilo za mene apsolutno nemoguće postići na normalan način.

    Zbog toga sam pokušala na duhovan način doći u kontakt sa tim mudrim čovjekom, i uspjela sam u tome. On je vrlo jasno dao do znanja da ne trebam usmjeravati svoju pažnju na Indiju, jer, kako je on to rekao: „Već sam naučio tamo sve što sam mogao. Ali, kada se Bog pobrine u pravo vrijeme, ti ćeš susresti svojeg vlastitog gurua u svojoj vlastitoj zemlji“.

     To iskustvo potaknulo me da pišem Paulu Bruntonu, i on mi je odgovorio u pismu da mu dam do znanja kada se ostvari proročanstvo da ću sresti svojeg vlastitog gurua.

     To sam napravila u siječnju 1949, i rezultat toga bio je da me Brunton u pismu zamolio da mu objasnim u čemu se sastoji Martinusovo učenje.

    Stoga sam napravila kratki pregled glavnih točaka u Martinusovoj slici svijeta, prvo na danskom jeziku, kako bi to Martinus mogao odobriti, a nakon toga na engleskom jeziku za Bruntona.

     Nedugo nakon toga to je dovelo do Bruntonovog kratkog posjeta, nakon kojeg je 1952 slijedio dugi posjet koji je trajao od svibnja do kolovoza.

     Brunton i njegova žena živjeli su u Martinusovom institutu i Martinus  je posvetio svoje vrijeme kako bi proveo Bruntona kroz sveobuhvatni kurs duhovne znanosti.

     Obzirom da je Martinus govorio samo danski jezik, bio je potreban prevoditelj, i to je bila Bruntonova želja da to trebam biti ja i moj muž, Erich Gentsch, koji je obavljao taj zadatak. Tako smo se mi susretali sa Martinusom i Bruntonom dvije ili tri večeri tjedno tijekom čitavog ljeta.

    To je bio jedan od vrhunaca našeg života. Paul Brunton je bio duhovno vrlo razvijena osoba, i podučavanje je završilo na razini koja je bila vrlo inspirativna, čak i za mene kao prevoditelja.

    Martinus je prošao kroz svoju sliku svijeta i pokazao je sve svoje simbole. Morala sam se koncentrirati kako bi zapamtila sve što je Martinus objasnio – a zatim se jednako koncentrirati kako bi sve najtočnije moguće prevela na engleski.

    Ali prevoditelj nije uvijek bio potreban. Nekoliko puta se dogodilo nešto što je meni i mojem mužu izgledalo potpuno fantastično. Martinus, koji nije razumio niti jednu riječ engleskog, razumio je direktno, na duhovan način, Bruntonovo pitanje i odmah je počeo odgovarati  - a još nas je više iznenadilo to da je Brunton, koji nije razumio niti jednu riječ danskog, isto tako razumio sve u Martinusovom odgovoru. I razgovor se nastavio na taj način između njih i ponekad je trajao četvrt sata, izmjenjujući se između danskog i engleskog.

     Obzirom da sam razumjela oba jezika, mogla sam potvrditi da su se oni međusobno savršeno razumjeli. Pitam se da li je potrebno spomenuti da smo se moj muž i ja jedva usudili disati iz straha da ih „ne probudimo“. Tek kada su oni mislili da ne mogu razumjeti jedan drugoga, veza je bila prekinuta.

     To je naravno bilo fascinantno iskustvo koje se može vidjeti kao malo predviđanje načina komunikacije između bića koja se odvija na duhovnoj razini.  

     Bruntonova brojna duhovna pitanja toliko su inspirirala Martinusa – ponekad u tolikoj mjeri da su riječi u njegovom odgovoru postale blistave točke svjetlosti koje sam ja mogla čuti, ali koje nisam mogla prevesti. Prvi puta kada se to dogodilo i kada sam morala zamoliti Martinusa da „malo smanji svoju intuiciju“, on nam je rekao da je na svojim prvim predavanjima on doživio istu stvar, jer je učinak njegovog govora bio toliko snažan da mu je njegova publika sa rukama na svojim ušima vikala da prestane. „I tako sam morao smanjiti intuiciju na valnu duljinu koju je mogla podnijeti svijest zemaljskog čovjeka“, on je dodao sa smiješkom, „i obično se sjetim to napraviti“.

    Sa time u vezi pada mi na um iskustvo koje sam doživjela tijekom jednoga od nedjeljnih predavanja koja je Martinus održavao na svojem institutu i na kojima smo moj muž i ja skoro uvijek prisustvovali. Kratko nakon što je Martinus počeo svoje predavanje, vidjela sam na svoje zaprepaštenje da je on stajao ispod moćne svijetlo plave zrake svjetlosti koja se skupljala u njemu kao u prizmi, odakle je proizlazila u obliku slabije plavo obojane zrake koja je obavijala čitavu salu i brojne slušatelje tijekom inspiracije, koja je, kroz Martinusa, sada bila smanjena na valnu duljinu koju smo mi obični ljudi mogli podnijeti. Ovo iskustvo svjetlosti intuicije trajalo je sve dok je on govorio.

    Brunton je često pokazivao da je duboko dirnut onime što je čuo, a istovremeno je jasno pokazivao duboko poštovanje prema Martinusu.

     Martinus je pokušavao kao i uvijek, stavljajući u fokus analize, držati u pozadini sebe kao osobu. Ali jednoga dana kada je njegova inspiracija slobodno tekla, on je dao odgovor koji je jasno otkrivao njegov pravi identitet ili visoki duhovni dom. Martinus mi je odmah jasno dao do znanja da on ne želi da ja to spomenem ili prevedem.  

    „Da, ali Martinus,“ prigovorila sam, „logična posljedica …“, više ništa nisam mogla reći jer me on prekinuo i vrlo čvrsto rekao: „Da u pravu si, ali ti to ne bi trebala prevesti!“

    Godine 1957 kupili smo staru kuću u Klintu, gdje smo počeli živjeti cijele godine. To je naravno značilo da smo zimi manje viđali Martinusa nego prije, ali u drugu ruku tijekom ljeta on je često svraćao navečer u posjet, jer je volio ići u šetnju navečer.

    Tijekom tih posjeta mi smo naravno najviše razgovarali o duhovnim stvarima. Sjećam se kako je jedne večeri on govorio o tome kako je prekrasan život u duhovnom svijetu. On je rekao da će se svi dobri prijatelji tamo ponovno sresti. „Samo zamisli“, rekao je sa velikim smiješkom, „neće proći puno vremena prije nego što ćemo ponovno sjediti zajedno u duhovnom svijetu, kao što to sada činimo“.

     Jednom smo pričali o tome kako je znanost otkrila da se svemir, koji možemo promatrati svojim teleskopima, širi, tako da se zvijezde i galaksije udaljavaju jedni od drugih ogromnom brzinom. Moj je muž upitao Martinusa kako bi to trebali razumjeti.

     Martinus je odgovorio bez razmišljanja: „Ali to je sasvim jednostavno. To je samo makro-kozmički udah koji će kasnije slijediti izdah“.   

    U istom trenutku kada smo čuli odgovor bilo nam je potpuno jasno i očigledno koliko je istinit i logičan bio taj odgovor. U svoj svojoj jednostavnosti takav odgovor pruža fantastičan uvid u gigantski živi univerzum u kojem živimo, kao i u nadmoćno znanje i upoznatost sa svime, čime raspolaže kozmički svjesno biće.

    Kao što sam spomenula, kupili smo staru seosku kuću u Klintu, gdje smo živjeli tijekom cijele godine. To je bila stara radnička kuća koja je nekad pripadala  Klintsøgårdu, i bila je izgrađena prije 200 godina. Prve godine dok smo živjeli tamo shvatili smo da se u kući nalazi duh. Duh je živio u potkrovlju. Često smo znali čuti teške korake po stropu iznad naših glava. To nije bilo nešto neugodno i postupno smo se naviknuli na to. Često sam se molila da to nesretno biće nađe mir i ode u svoj duhovni svijet.

    Jedne večeri sam sjedila u dnevnoj sobi i ćaskala sa Martinusom, koji je došao u kratki posjet. Ustala sam i otišla u kuhinju kako bi skuhala čaj. Kada sam se nakon nekog vremena vratila u sobu, Martinus je rekao potpuno iznenađen: „Mislio sam da smo ovdje sami“. „Da, jesmo“. „Dakle, tko je mali, tamni čovjek koji je došao iz druge sobe i prošao pored mene i izašao iz kuće ?“

    Duh je izgleda prošao kroz zid na mjestu gdje su prije mnogo godina bila vrata.

    Stoga sam govorila o još jednom članu naše obitelji i da se svi mi nadamo da će on uskoro pronaći mir.

    „On će pronaći taj mir… sada“, rekao je Martinus.

     I tako je i bilo. Mi ga više nikada nismo čuli kako luta po kući.

     Jedna od stvari koja je bila tako čudesna kod Martinusa bilo je vidjeti njegovo veliko razumijevanje i ljubav prema svemu živom. Ova sposobnost da osjeća ljubav prema bližnjem bila je jednako prirodna za njega kao što je za nas disanje. Za njega sve je bilo živo. Koliko sam često vidjela kako njegova ruka miluje kamen, glatku površinu stola ili mali kristalni predmet. Sve to kozmički svjesno biće doživljava ne kao mrtve stvari, već kao udaljene univerzume koji su ispunjeni životom i toplinom, i koji su također dio vječnog Boga na isti način kao što je to naš vlastiti univerzum.

    Ovo su neke od najvažnijih stvari kojih se sjećam o Martinusu i koje sada pokušavam prenijeti drugima. Ali postoji jedna stvar koja se ne može prenijeti, iako bih ja to voljela. To je nevjerojatna ljubav i inspiracija, koja je kroz ono što je on govorio i kroz njegovo čitavo biće, zračila iz njega u svijest svakoga tko ga je slušao. To je nešto što se nažalost ne može prenijeti sa jednog čovjeka na drugog, bez obzira koliko to netko želio.

    Ali, na sreću svi ćemo malo po malo doći do toga da ćemo to moći doživljavati, jednom kada uronimo u naslijeđe koje nam je on ostavio – kako za ovaj život tako i za buduće inkarnacije – u čudesnoj slici svijeta sadržanoj u Trećem zavjetu.

 

Preveo sa engleskog na hrvatski : Davorin Gruden (05.05.2013.)