MANJE  ZLO  

 

 

                Martinus odgovara na pitanje čitatelja (1950)  

Pitanje:  „Ne ubij“. Ima li tu izuzetaka? Svi mi razumijemo da ne smijemo ubijati naše bližnje (ljude) i pa čak ni sisavce. No što je sa kukcima? To su također kozmička bića koja prolaze kroz evoluciju. Možemo li ovdje izbjeći masovna ubojstva? Što je sa vrtlarima koji špricaju otrovom lisne uši, ličinke i crve? U našoj borbi za preživljavanje također moramo držati pod kontrolom štakore i miševe; inače bi oni pojeli sve žito, zar ne?

 

Odgovor:  U svakodnevnom životu zemaljskog čovjeka često se javljaju situacije u kojima čovjek osjeća da mora djelovati na način koji je u suštoj suprotnosti sa njegovom prirodom i savješću, na način koji je neugodan i koji predstavlja nešto „zlo“. No ako on to ne učini, on će imati grižnju savjesti što to nije učinio. U takvim situacijama je uvijek tako da što god da čovjek učini, to će predstavljati neku vrstu zla. To je zbog toga što je zemaljsko čovječanstvo još uvijek nezrelo i, gledano iz kozmičke perspektive, nalazi se na primitivnom stupnju svijesti. Čovječanstvo je (svojim zakonima, ceremonijama, običajima, sporazumima i javnim mišljenjem, pa čak i svojim religioznim pogledima) u tolikoj mjeri prožeto pogrešnim razumijevanjem i ozakonjenim kršenjima prave istine (i zakona ljubavi na kojem se ona zasniva) da kada netko konačno pokuša, na ovom ili onom području, pridržavati se prave istine ili djelića znanja koje je došlo na svjetlost dana ili pokušava usavršiti svoje ponašanje na tom području on, svojim ostvarivanjem zakona života, ponekad dolazi u sukob sa ljudima u svojoj okolini.

Njegov bračni drug, obitelj, prijatelji i poznanici mogu postati ljuti i bijesni na njega jer su oni još uvijek vezani za tradicije javnog mišljenja. Te se tradicije za uzvrat zasnivaju ili na neintelektualiziranim osjećajima ili na čisto intelektualnom, materijalističkom ili bezbožnom razmišljanju. Niti jedan od tih religioznih ili materijalističkih pogleda nije ukorijenjen kao apsolutna istina u pravoj, kozmičkoj logici i strukturi života. Čovjek koji se rodio u tim, gledano iz kozmičke perspektive, neintelektualnim ili neduhovnim pretpostavkama i tradicijama koje se zasnivaju na mašti, doživljava naravno nesklad između sebe i tih tradicija u onoj mjeri u kojoj su njegove misli i volja okupirani pravom duhovnom znanošću ili apsolutnom istinom. Kada bi javnost predstavljala apsolutnu istinu u moralu, religiji, razmišljanju, upotrebi volje, običajima, sporazumima i javnom mišljenju ne bi nikada došlo do gore-spomenute situacije, kada činjenje onoga što je ispravno izgleda kao nešto zlo. No trenutno moral i pogled na život javnosti ne predstavlja direktnu objavu apsolutne istine ili stvarnosti u svojem najčistijem obliku. Prema tome, svatko tko u danoj situaciji postupa u skladu sa pravom istinom na određenom području, može vrlo lako uzrokovati tugu i zabrinutost kod onih koji još uvijek ovise o starim ovlaštenim tradicijama. Može doći do razvoda, odbacivanja od strane rodbine i do raspada dobrog prijateljstva, dok istovremeno čovjek može postati omiljeni predmet ogovaranja i kleveta, što može dovesti do još veće osude javnosti. Kao što možemo vidjeti, čovjek ne bi trebao u početku očekivati uzdizanje ili zlatni, sjajni vijenac od strane javnosti i njemu najbližih zbog slijeđenja apsolutne istine ili duhovne znanosti.

 

      Dakle, unutar područja svijesti zemaljskog čovječanstva, slijeđenje istine može biti „zlo“. I kada onaj koji vidi da su tradicionalni pogledi javnosti u sukobu sa istinom i stoga neizbježno nešto zlo, on dolazi u situaciju da, bez obzira slijedio on ili ne apsolutnu istinu i činio ono što je ispravno, rezultat će u oba slučaja biti neko zlo. Ukoliko on čini ono što je ispravo, on dolazi u sukob sa ljudima oko sebe zbog njihovog naginjanja priznatim, zastarjelim i neistinitim tradicijama. Ukoliko on čini ono što je pogrešno, to jest ono što javnost smatra ispravnim, on dolazi u sukob sa samim sobom i pati zbog grižnje savjesti. No čovjek ne može zasnivati svoju sreću na grižnji savjesti. Tu se onda za duhovno naprednog čovjeka koji se malo uzdigao iznad mentaliteta stada, postavlja pitanje što je najmanje zlo, jer jedino to rješenje može biti u skladu sa ljubavlju prema bližnjem. Dakle, najmanje zlo može samo predstavljati manifestaciju misli i ponašanja koje stvara najmanju moguću ljutnju, netrpeljivost, neprijateljstvo, tugu i patnju ljudima oko sebe. Takva je manifestacija u najvećem skladu sa ljubavlju i istovremeno najmanje moguće zlo.

 

      Da li će čovjek ubijati štakore i miševe, prskati voćke, uništavati kukce, crve ili druge oblike života ili bića koja ugrožavaju ljudsko postojanje i izgradnju civilizacije, isto je tako pitanje ljubavi. Ukoliko ta bića predstavljaju siloviti, opasni pokušaj uništenja mogućnosti ljudskog postojanja, ukratko, ukoliko prijete uništenjem čovjeka, više je u skladu sa ljubavlju uništiti takav život, koji ugrožava ljudsko postojanje, civilizaciju i ljudsko stvaranje, nego mu dopustiti da se nesmetano širi i dovede do uništenja čovječanstva. Ovdje slijepim slijeđenjem zapovijedi istine: „Ne ubij“, život koji stvara manje ljubavi počeo bi prevladavati nad životom koji stvara više ljubavi. Tada bi nedostatak ljubavi prevladavao nad ljubavlju. To ne može biti manje zlo i protiv toga se treba boriti. Prema tome, ova borba protiv štetnih životnih oblika i sila je neophodna na trenutnom stupnju razvoja Zemlje i čovječanstva. No na kasnijim stupnjevima evolucije čovječanstva takve borbe više neće biti od interesa, zapravo do njih uopće neće dolaziti jer tada više neće biti nikakvih oblika života koji su opasni za ljude i protiv kojih se oni moraju boriti. Postupno će biti savladani ti štetni oblici života; oni će degenerirati i nestati u onoj mjeri u kojoj se bude oko čovječanstva povećavala prava atmosfera ljubavi. Svijet će tada postati savršeno carstvo ljubavi ili carstvo nebesko na Zemlji. Možemo vidjeti da je ta evolucija činjenica jer je sve manje i manje ljudi potrebno za borbu za preživljavanje zemaljskog čovječanstva protiv tih štetnih oblika života. Na tisuće i tisuće ljudi su na određenim područjima već napustili tu borbu. Oni, na primjer, više ne mogu ubijati ljude ili životinje. Oni ne mogu postati vojnici, mesari ili lovci. Oni jedu vegetarijansku hranu jer se ona temelji na manjem izražavanju principa ubijanja od životinjske hrane. Ta bića već predstavljaju kandidate za veliku inicijaciju ili veliko rođenje.

 

      S obzirom da inicirano biće ne može počiniti nikakvo umorstvo ili ubojstvo, njegovo carstvo još nije od ovoga svijeta. Ako se takvo biće rodi na ovome svijetu, on se također, poput ostalih ljudi, mora manje ili više čuvati od bolesti, crva i drugih oblika života koji su štetni za njegovo zdravlje i dobrobit. To se ne može činiti bez manjeg ili većeg ubijanja. Dakle, da bi moglo postojati u fizičkoj sferi zemaljskog čovječanstva, inicirano biće u nekim slučajevima samo ima izbor između izražavanja većeg ili manjeg zla. Međutim, kozmička svijest tog bića uvijek može izabrati manje zlo; tako da on ne krši zakon ljubavi.

 

 

 

Prevela sa danskog na engleski: Mary McGovern, 1992. 

 

Preveo sa engleskog na hrvatski: Davorin Gruden (16.02.2010.) 

 

Copyright © Martinus Institut