MALI I VELIKI SPIRALNI CIKLUS
Martinus
Ciklusi donose mentalni rast U prethodnim predavanjima vidjeli smo da je živo biće vječni realitet, i da život i smrt predstavljaju samo naizmjenične faze u tom vječnom postojanju. Zbog toga je vrlo važno da se mogu bolje razumjeti glavne točke koje predstavljaju temelj vječnog života tog bića.
Osnovne karakteristike vječnog života nisu komplicirane. Njih je jednako lako razumjeti kao i pojave iz svakodnevnog života, kao što je izmjenjivanje spavanja ili odmora i rada, potrebe za jelom i pićem, i tako dalje.
Dakle, mi doživljavamo neprestano postojanje koje se manifestira na takav način da se rađamo u fizičkom svijetu gdje proživljavamo takozvani „zemaljski život“, nakon čega „umiremo“, što znači da prelazimo u takozvano duhovno postojanje, nakon čega se ponovno rađamo u fizičkom svijetu, i tako dalje, i zbog toga se ovo naizmjenično postojanje može opisati kao „spiralni ciklus“.
Jedan prolazak kroz zemaljski život i jedan duhovni život može se također opisati kao ciklus, zahvaljujući činjenici da se biće ponovno vrača na svoju polazišnu točku, što u ovom slučaju znači na osnovni oblik postojanja iz kojega je krenulo. Dakle, ono se vraća duhovnom postojanju iz kojega se rodilo na svijetu. Iz tog duhovnog postojanja biće se ponovno rađa u fizičkom svijetu, iz kojega ono ponovno ulazi u duhovni svijet. Na taj način je njegovo vječno postojanje podijeljeno na određene dijelove.
S obzirom da svaki dio poklanja jedinki nova iskustva, a nova iskustva omogućavaju biću doživljavanje još većeg broja novih iskustava, prolazak bića kroz fizičke i duhovne razine postojanja podrazumijeva mentalni rast. Stoga je svaki sljedeći dio, gledano iz perspektive mentaliteta ili svijesti, bogatiji ili veći za biće od prethodnog. Zbog toga biće ne može biti potpuno isto u svakom životu.
U svakom novom zemaljskom životu ono će doživljavati posljedice iskustava koja je posijalo u prethodnim životima. Na taj način vječno postojanje živog bića poprima oblik niza stepenica ili dijelova koje se uzdižu od primitivnosti ka intelektualnosti.
Počeci evolucije na fizičkoj razini
Ako uzmemo na primjer modernog, današnjeg čovjeka, takozvanog „civiliziranog čovjeka“, on nije mogao u svojim prethodnim životima na Zemlji posjedovati sva nova iskustva koja je stekao tijekom svojeg sadašnjeg postojanja. Prema tome, gledano iz mentalne perspektive, on je u svojim prethodnim postojanjima predstavljao siromašnije postojanje od onoga koje sada posjeduje.
Ako se još više vraćamo unatrag, njegovo je postojanje bilo još siromašnije u iskustvu i znanju. To znači da ćemo mi na kraju doći do života u kojima je biće bilo vrlo primitivno, zapravo toliko primitivno da se uopće ne može zvati „ljudskim bićem“; ono je imalo mentalitet ili svijest koji su se nalazili ispod stupnja svijesti ljudskih bića.
No, mi se još više možemo vraćati unatrag po pitanju niza zemaljskih života živog bića, sve do samih početaka ovog niza zemaljskih života. Ali, da li postoji takav „početak“ ?
Da, takav početak postaje očigledan iz činjenice da je nama poznato da Zemlja, poput drugih planeta, nije vječno postojala; sve su planete jednom počele postojati u fizičkom svijetu kao sjajni oblaci plinova koji su se postupno zgušnjavali u sjajna ili zračeća sunca ili vatrene oceane, iz kojih je svaki od njih bio izbačen. I kroz naročiti proces hlađenja Zemlja je postala dom života, gdje je život mogao doći do izražaja, kao što je to i danas slučaj.
No, obzirom da je nekada bilo potpuno nemoguće da fizička bića žive na Zemlji, stoga je morala postojati točka koja je označavala sami početak niza života zemaljskih ljudi na Zemlji. A taj se početak mogao dogoditi u onoj točki povijesti stvaranja Zemlje kada se ona dovoljno ohladila kako bi dozvolila nastanak fizičkih organizama ili tijela, kroz koja su živa bića mogla početi doživljavati fizičko okruženje.
Sposobnost nejasnog opažanja je prvi oblik doživljavanja
Prije nego što nešto može postati pravo znanje, prvo treba postati nešto što se samo nejasno opaža. To nam pokazuje da je prvi oblik fizičkog doživljavanja bilo samo „nejasno opažanje“.
Ukoliko slijedimo unazad niz života zemaljskih ljudi, dolazimo do zemaljskih života tijekom kojih je fizički organizam bića samo bio instrument za nejasno opažanje. Ova sposobnost nejasnog opažanja bila je jedini fizički oblik opažanja. U tom stanju biće nije moglo doživjeti baš ništa konkretno na fizičkoj razini. Ono je počelo nejasno opažati stvari. Ali, što je to ono tada nejasno opažalo na fizičkoj razini ? To su samo bili „svjetlost“ i „tama“ i promjene u temperaturi. Kada su te promjene u temperaturi ili u svjetlosti i tami bile u skladu sa osnovnom jezgrom živog bića,
Jastvo je moglo, kroz tu jezgru, osjećati ugodu, a kada promjene u temperaturi ili u svjetlosti i tami nisu bile u skladu sa tom jezgrom, ono je moglo osjećati neugodu. Kada su se današnji civilizirani ljudi nalazili na toj točci svojeg postojanja, oni na fizičkoj razini nisu mogli doživjeti ništa konkretno.
Sve fizičko predstavljalo je „misterij“.
Od tog misterija biće je samo nejasno opažalo ugodu i neugodu. Ono još uvijek nije moglo osjećati čak ni bol ili patnju. Pored tog aspekta zemaljskog života bića, ono nije postojalo na fizičkoj razini. No, ako nije postojalo na fizičkoj razini, ono je samo moglo postojati na duhovnoj razini.
Život oko nas prikazuje niz evolucijskih koraka
Ovdje možemo napraviti stanku kako bi pobliže pogledali da li postoji nešto u našoj okolini što ukazuje na to da li je ispravno ovo gledište na niz zemaljskih života živog bića. Mi smo, samo našim razmišljanjem, mogli slijediti niz naših zemaljskih života sve do njegovih početaka na fizičkoj razini.
No, zar ne postoji nešto u našem okruženju što ukazuje na to da je naše razmišljanje po pitanju niza zemaljskih života živog bića nešto više od naše vlastite mašte ? Da, postoji, i to u najvećoj mogućoj mjeri.
Mi smo sretni da se nalazimo u položaju da ne samo da možemo putovati unatrag kroz naše živote u mislima, već možemo opažati svojim vanjskim fizičkim osjetilima sve stupnjeve u nizu naših zemaljskih života. Mi zapravo nismo okruženi ničim drugim.
Nismo li mi suočeni, u našem vanjskom okruženju, čitavim nizom svih različitih stupnjeva života u nizu zemaljskih života ? Nije li tako da nam živa bića pokazuju niz stupnjeva, koji se protežu od visoko-intelektualnih, iniciranih bića, nadolje prema primitivnim ljudskim stupnjevima, prema životinjskim stupnjevima i sve dolje do biljaka – do onih oblika života koji mogu samo nejasno opažati svjetlost i toplinu kao nešto ugodno čemu su privučeni i prema čemu oni otvaraju svoje cvjetove i listove, i tamu i hladnoću kao nešto neugodno uslijed čega oni zatvaraju svoje cvjetove i listove.
Obogaćivanje našim iskustvima je dokaz reinkarnacije
Kako bi ovaj čitavi niz stupnjeva životnih iskustava mogao postojati ukoliko se ne temelji na neprestanom obogaćivanju iskustvima ili skupljanju znanja bića ?
Prema tome, temeljni dokaz koji podržava neprestano postojanje ili reinkarnaciju jest obogaćivanje našim iskustvima, naša želja za znanjem i naša sposobnost da skupljamo u sebi znanje koje stječemo.
Kakva bi bila korist od znanja ako bi ono nestalo zajedno sa fizičkim tijelom ?
Ako bi to obogaćivanje iskustvima trebalo postati leš poput fizičkog tijela kroz koje je ono bilo doživljeno, kako bi onda nastali svi različiti stupnjevi živih bića ? Kako bi ikada nastali stupnjevi viših ili nižih oblika života ?
Iako ljudi sami nisu doživjeli inicijaciju, nisu dobili kozmičku svijest ili doživjeli svoju vlastitu besmrtnost, oni će biti primorani prihvatiti – čisto teoretski ili na temelju inteligencije – reinkarnaciju i vječno postojanje živog bića. Ukoliko oni poriču takvo postojanje, oni su nelogični, jer time poriču sve činjenice koje ih okružuju na tom području. Ukoliko oni prihvaćaju besmrtnost bića izvan zemaljskih života, oni su logični jer oni samo potvrđuju ono što priroda otkriva na svim područjima.
Poricanje besmrtnosti može se zasnivati samo na mašti i stoga je nestvarno, dok se priznavanje besmrtnosti temelji na živoj stvarnosti; to je priznavanje istine ili otkrivenje unutar kojega ljudi na svim područjima žive, kreću se i postoje.
Mali i veliki ciklus
Iz ovoga proizlazi da se mi nalazimo usred velikog kozmičkog puta, ciklusa od kojeg obični ljudi vide samo vrlo mali dio. Taj mali dio koji oni vide samo se sastoji od njihovog sadašnjeg zemaljskog života. A s obzirom da se oni ne sjećaju ničega iz njihovih prethodnih zemaljskih života, oni ne vjeruju da su prije postojali i oni vide svoje sadašnje postojanje kao svoje čitavo postojanje. Na taj način oni imaju potpuno pogrešnu sliku čitavog postojanja. Oni vjeruju da su životinje potpuno drugačija vrsta bića od njih samih, isto kao što oni također u potpunosti poriču svoje srodstvo sa biljkama.
Doista, čitavo postojanje takvog bića predstavlja apsolutno iskrivljenje žive istine.
Odnos živih bića prema njihovom vječnom postojanju može se usporediti sa time kao kada bi ona, u svojem sadašnjem fizičkom životu, u potpunosti izgubila svako sjećanje na sve prethodne godine.
Zamislite kada bi se mogli sjećati samo prošle godine. Vi bi poricali da ste živjeli ili postojali prije toga. Vi bi smatrali da sva bića koja su mlađa od vas pripadaju drugoj rasi. Vi bi gledali na djecu kao što danas gledate na životinje i u potpunosti poricali svoje srodstvo sa njima.
Zamislite koliko bi to bilo apsurdno postojanje.
Međutim, vi ste dovoljno sretni da se možete sjećati čitavog ciklusa unatrag do svojeg rođenja ili polazišne točke, i stoga možete biti više u skladu sa istinom. Ali, vi živite u još većem ciklusu koji je toliko ogroman po pitanju vašeg pamćenja da se vi čak ne možete sjetiti prošle godine u „godini“ tog velikog ciklusa.
Rukopis koji je Martinus napisao kao pripremu za početak predavanja završava sa sljedećim naslovima :
Religiozni pogled na mali ciklus i religiozni pogled na veliki ciklus.
Položaj religije – na pragu kozmičkog proljeća.
Originalni danski naslov : „Det lille og det store spiralkredslöb“
Preveo sa danskog na engleski : Andrew Brown, 2006.
Preveo sa engleskog na hrvatski : Davorin Gruden (15.01.2012.)
Copyright © Martinus Institut
bglavac
irida
