MALE  ŽIVOTINJE  VIDE  SVIJET  U  USPORENOM  KRETANJU

                 Torben Hedegaard

 

 

Istraživači u Škotskoj i Irskoj otkrili su da zbog svoje veličine male životinje vide svoju okolinu u višoj rezoluciji od nas, i kao rezultat toga one drugačije opažaju vrijeme od većih životinja. Čim je manja životinja i čim je viši njen metabolizam, tim sporije vrijeme protječe za njih. To znači da u usporedbi sa nama male životinje vide svijet u usporenom kretanju. Ovaj rezultat istraživanja objašnjava kako, na primjer, muha može lako odletjeti kada joj se mi približimo svojom rukom. Iz perspektive muhe ruka se kreće vrlo polako – prema istraživanju čak i četiri puta sporije – tako da muha ima mnogo vremena da odleti.

     „Zanimljivo je da postoji velika razlika između velikih i malih vrsta. Životinje manje od nas vide svijet u usporenom pokretu. To izgleda da je gotovo životna činjenica“  (Dr. Andrew Jackson, Trinity sveučilište, Dublin)

     Do tog otkrića se došlo dok su se životinje različitih veličina ispitivale pomoću treperećeg svjetla. Istraživači su mjerili „kritičnu frekvenciju treperenja“ koja je pokazala koliko puta u sekundi svjetlost može zatreperiti prije nego što se treptaju spoje i svjetlost izgleda konstantna. Ljudi više ne mogu vidjeti da svjetlost treperi kada ona zatreperi 60 puta u sekundi, dok malena prizemna vjeverica dolazi do te točke kada svjetlost zatreperi 120 puta u sekundi.

     Činjenica da malene životinje vide svijet u usporenom pokretu znači da one također vide kretanje svojih neprijatelja u usporenom pokretu, i to je naravno vrlo važno za sposobnost preživljavanja male životinje.

      Različito opažanje vremena kod malih i velikih životinja izgleda da je univerzalni princip koji vrijedi za sva stvorenja na Zemlji. Na simbolu br. 45 iz Knjige simbola br. 5, Martinus opisuje odnos perspektive između čovjeka i makrokozmosa. Kada pogledamo jasno noćno nebo vidimo milijarde zvijezda i zvjezdanih sustava. Mi zapravo gledamo živi organizam koji je toliko uvećan da mi možemo vidjeti samo njegov vrlo mali dio. Mi vidimo mali dio gigantskog bića, u odnosu na koje smo mi poput malenih mikroba. 

      „U vezi sa ovim simbolom mi trebamo napraviti misaoni eksperiment u kojem zamišljamo čovjeka koji je toliko uvećan da ispunjava čitavo nebo daleko u svemir sve do granica naše sposobnosti opažanja. Tamo nećemo vidjeti ljudsko biće, ali iz određene perspektive vidjet ćemo tu sliku. Tamo ćemo vidjeti zvjezdani sustav, ljudski oblik, ali koji će se sastojati od sunčevih sustava koji se nalaze bliže ili dalje jedni od drugih, ovisno o strukturi koju oni stvaraju u tom organizmu. Može izgledati neobično da figura leži vodoravno, i mi ne možemo vidjeti nikakvo kretanje. No kada je ona toliko uvećana trebamo se prisjetiti da sekunde za makro-kozmičko biće odgovaraju našim stoljećima i tisućljećima. Naš je život toliko mikroskopski da u odnosu na ovu sliku mi ne možemo vidjeti nikakvo kretanje. U odnosu na naš sićušni zemaljski život udaljenosti su tako velike da mi ne možemo vidjeti ni najmanje kretanje. Zbog toga slika izgleda kao da je nepokretna, poput velikih zvjezdanih sustava u svemiru. Čak će i goleme spirale koje se okreću oko svoje osi izgledati nepokretne. Sve od kada ih ljudi promatraju izgleda da se one nisu pomaknule, iako se one kreću ogromnim brzinama. No to je zato jer su ljudi tako mali u odnosu na ova ogromna područja. U toj panorami kretanje koje se odvija tijekom jednog zemaljskog života toliko je malo da ga ljudi ne mogu vidjeti. I zato vidimo ljudsko biće kao zvjezdani sustav u svemiru.“  (Vječna slika svijeta 5, simbol 45, 1. odlomak)

     Zvjezdani sustavi su toliko ogromni u odnosu na nas da mi njihovo kretanje vidimo krajnje usporeno, da bi se ono primijetilo potrebne su brojne inkarnacije. Zvijezde izgledaju kao da se godinu za godinom nalaze na istom mjestu. Zbog toga su one u prošlosti bile nazivane nepokretnim zvijezdama, za razliku od planeta, Sunca i Mjeseca, za koje se moglo vidjeti da se kreću. Zapravo zvijezde se kreću ogromnim brzinama, što smo mogli primijetiti samo korištenjem posebnih mjernih instrumenata.

      Izgleda da je tako da je to jedan od životnih principa da bića različitih veličina opažaju vrijeme drugačije. Ne samo bića u istom spiralnom ciklusu, što su sada istraživači otkrili za životinje na Zemlji, već i bića u različitim spiralnim ciklusima, kao što je to objasnio Martinus. 

      Zemlja je stara nešto manje od 5 milijardi godina i inkarnacija ljudskog bića na Zemlji izgleda kao sićušni dio vremena. No to tako nama izgleda. Nama se čini da smo dugo živjeli kada ostarimo. Vjerojatno isto osjećaju i male životinje, iako je njihov životni vijek često kraći nego kod većih životinja. Miš živi 1-3 godine, a zec živi 5-10 godina, ali obzirom da oni doživljavaju vrijeme drugačije od nas, oni vjerojatno doživljavaju duljinu svojeg života na isti način kao i mi. Ako pogledamo nadolje u mikrokozmos, možemo vidjeti da stanice u tijelu imaju vrlo kratak životni vijek. On se mjeri u tjednima i mjesecima. No gledano iz perspektive stanice njen život je vjerojatno dug kao i naš.

     Ako živimo u fizičkom svijetu mi smo podređeni vremenu i prostoru i mi opažamo fizičke predmete drugačije, u skladu sa našom perspektivom i našim osjetilnim sposobnostima. Mikrokozmos nam izgleda mikro-kozmički malen, a makrokozmos ogroman. No nije namjera da mi nastavimo opažati stvari drugačije. Veličine pripadaju fizičkom svijetu. Sva će živa bića imati priliku doživjeti isto, bez obzira da li smo muha ili prizemna vjeverica, stanica ili planet. Kada dobijemo kozmičku svijest mi ćemo moći doživjeti svijet izvan ograničenja vremena i prostora, izvan relativnih pojava. Pomoću naše intuicije mi ćemo se moći kretati naprijed i natrag u vremenu i gore i dolje u makrokozmosu i mikrokozmosu. Martinus to opisuje u Livets bog (Knjiga života) 6, gdje on iznosi što Bog govori sinu Božjem:

   „… kako si se sada sto posto razvio do stanja dvopolnosti, što je osnova tvoje prave, organske inicijacije ili početaka kozmičke svijesti, ti me sada možeš dalje slijediti sve do najviših vrhunaca života. Zahvaljujući osjetilnoj sposobnosti koju sad imaš kako bi se uzdignuo iznad vremena i prostora, iznad mjera duljine i težine, ti si sada potpuno neovisan od relativnih veličina. U svijetu neiniciranih bića potrebno je osjetilno opažanje kako bi predmet opažanja imao određenu veličinu i kako bi se mogao opažati. On može biti prevelik ili premali, previše makrokozmičan ili previše mikrokozmičan da bi se opazio, zbog čega neinicirana bića sa ograničenom osjetilnom sposobnošću ne mogu doživjeti rješenje misterija života, bez obzira na to koliko oni inače bili znanstveno nadareni. Mi, ti i Ja, možemo putovati u bilo koji mikrokozmos i vidjeti da on ispunjava jednako ogroman prostor kao i prostor makrokozmosa kako se on javlja u odnosu na naša fizička osjetila. I mi se isto tako možemo uzdignuti iznad makrokozmosa i vidjeti kako se on smanjuje sve do sićušnog mikrokozmosa u odnosu na naša fizička osjetila. Mi možemo dovesti ta dva velika kozmička područja u moju sjajnu slavu, pomoću nadmoći naših osjetila i smjestiti se pored svakog pojedinog detalja u njihovoj strukturi. Uistinu, moj dragi sine, ovo je misterij ili tajna prave svijesti ili što znači „biti jedno sa mnom“.“ ( Livets bog (Knjiga života) 6, odlomak 2112)

 

Izvori

Metroxpress

The Telegraph

 

Preveo: Andrew Brown

Preveo sa engleskog na hrvatski: Davorin Gruden (06.01.2015.)