Kao klinka godinama sam gledala u ogromnu fotografiju Josipa Broza iznad zelene školske ploče. Nedjeljom sam gledala u ogroman kip Sina Božjeg za vrijeme mise. I jedno i drugo za mene je bio pojam apsolutnog božanstva....

Pa kad su nas klince pionire stavljali na 15-minutnu stražu kod jedne, još veće Jožine fotografije u holu škole, s naputkom da za vrijeme počasne straže ne smijemo ni sa kim pričati, čak ni s kolegom/kolegicom u paru s kojim smo stražarili, bila sam tako ushićena od sreće što imam čast biti u službi Jože. U službi njegove fotografije.

Tijekom teen godina bila sam strašno zaljubljena u Christophera Reeva i Kyla McLachana... Izrezivala sam njihove fotografije iz časopisa, plastificirala ih u kućnoj radinosti, i na stalku od kartona držala na frižideru u kuhinji...Bilo je to još jedno moje malo, osobno svetište...

S vremenom sam spoznavala da je svijet prepun kultova najrazličitijih ličnosti, a fotografije većine od njih visjele su po raznim učionicama raznih škola i crkvica od Kamčatke, preko Iraka, Rumunjske i Kube, pa sve do Sjedinjenih Američkih Država...

Kako sam i psihički i duhovno odrastala, i uvidjela značajan nesrazmjer između religioznih institucija, odnosno njihovih predstavnika, i onog što propovjedaju s jedne strane, te onog što čine s druge strane, uz obavezno naplaćivanje raznih indulgencija, koje se nisu tako zvale, odlučila sam izaći iz konzerve i krletke i kročiti svojim vlastitim stopalima po svome vlastitom putu, gledati svojim očima, slušati ušima....odlučila sam postati apsolutni freelancer i autsajder...

Odabrala sam put potrage za Bogom u sebi, u drugim ljudima, u malim stvarima..bez predrasuda, krivnje, ili plaćanja bilo kakvih naknada u tu svrhu..

Put bez plana, iz dana u dan, bez bojazni, bez prevelikih očekivanja, bilo kakvog osuđivanja, ali i bez prevelikih ushita..

Shvatila sam da je u odnosu na obrazac u kojem je sve određeno- poput točno određenog vremena i mjesta "namjenskog" slavljenja Boga, odnosno vjerskog okupljanja, točno propisanih obreda i tzv. sakramenata, pa čak i točno propisane cijene koju treba platiti za određeni obred, dakle u odnosu na takav razrađen i planski osmišljeni obrazac, zapravo je prilično zbunjujuće, a ponekad i teško krenuti samostalno na put traganja za istinskim smislom i za samim sobom..

To je nešto poput situacije u kojoj se papir na kojem je bilo na tisuće riječi, i stotine rečenica, opisa, analiza, uputa, propisanih cijena i kazni, prebiše korektorom....i na bjelini papira ne ostaje ništa drugo osim spoznaje da trebaš uzeti olovku u ruku i napisati svoju, sasvim novu priču....

Ta bjelina papira u početku je za svakoga olakšanje, nakon oprocesa katarze i svojevrsne samospoznaje, ali ubrzo za neke može postati teret.....nešto poput crvene pilule iz matrixa koja prekida san i zaslijepljenost, i suočava sa bolnom stvarnošću od koje se ne može pobjeći...

Nasuprot tome, neki će i dalje poželjeti gutati isključivo "plave pilule", koje iako produljuju agoniju postojanja u tjeskobnoj iluziji i nemoći, omogućuju lagodu nečinjenja, neuplitanja, ne trošenja energije, uz ostale monotone luksuze koje pruža život u matrici, naročito vjernicima koji se najradije klanjaju u crkvi "linije manjeg otpora"

S te pozicije, traženja bez obrazaca, tutora, i propisanih naputaka, doista može biti teško tražiti i pronaći Boga u sebi i u drugima...

Vjerujem da je to jedan od najvećih razloga što ljudi unutar ali i izvan institucionalnih okvira teže kultu ličnosti, dobrovoljno predaju svoj legitimitet u službu vođe, mesije..

Eto, kojeg li paradoksa, i Matrix, koji s jedne strane razotkriva sistem matrice kao sistem ugnjetavanja u kojem je čovjek rob, i sam nudi svojeg "mesiju", kao alternativu raznih mesija u matrici....

hm....