KROZ  ČISTILIŠTE  I  RAJ  1

                                 Martinus

 

 

Pravo biće iza fizičkog organizma jest duhovno biće

Kao što nam je poznato, smrt je proces prilikom kojeg se fizički organizam odvaja od mentalnog bića i Jastva sa kojim je bio povezan. Obzirom da je samo fizički organizam vidljiv fizičkim osjetilima, a mentalni dio je nedostupan tim osjetilima, nije neobično da se ono što mi fizički vidimo raspada, postaje leš i trune. I ljudi na određenom stupnju postaju žrtve praznovjerja da je dotično biće mrtvo, uništeno ili da je u potpunosti prestalo postojati. No to samo vrijedi za ona bića koja su u svojem razmišljanju još uvijek nedovršena. Prava misleća bića odavno su shvatila da se ono što je postojalo iznad i pored fizičkog organizma bića nikada direktno nije moglo vidjeti, i stoga sasvim prirodno ne može se vidjeti kada se ono odvoji od onoga što je inače bilo vidljivo. Pravo biće je takozvano duhovno biće, to jest biće koje se javlja u mentalnoj konstrukciji ili organizmu koji se može usporediti sa radio valovima. Ova se struktura sasvim savršeno može nalaziti unutar fiksne strukture, iako je to zračeća materija.

Razmjena misli između fizičke i mentalne razine

Dakle, zahvaljujući našoj mentalnoj strukturi ili našem duhovnom tijelu mi preživljavamo smrt, koja zapravo nije smrt već samo napuštanje fizičkog tijela. Obzirom da je fizičko tijelo samo instrument svijesti, a ne sama svijest, mi ne gubimo ovu svijest iako gubimo fizičko tijelo. Prema tome, mi nastavljamo misliti i doživljavati, mi možemo nastaviti putovati svijetom i registrirati iskustva i činjenice, samo je stvar u tome da ih mi više ne možemo u normalnim okolnostima pretvoriti u fizičku materiju. Mi ih samo možemo pretvoriti u mentalne pojave, drugim riječima u misli, ideje i pojmove. Ako ih želimo prenijeti u budnu, fizičku dnevnu svijest, to se samo može dogoditi kroz prijenos ili viziju. Indirektni način, na primjer pomoću izgovorene i napisane riječi koje trebamo koristiti na fizičkoj razini, ne postoji na duhovnoj razini.

     Obzirom da fizička ljudska bića nisu prijemljiva za međusobni direktni prijenos misli u njihovom budnom, fizičkom stanju, ovaj oblik prijenosa misli može se samo odvijati kada čovjek nije budan i pri fizičkoj dnevnoj svijesti. Oni samo mogu primati takve prenesene pojmove ili misli kada spavaju. Kada fizičko tijelo spava, biće se tada nalazi u vrlo aktivnom, direktnom, mentalnom stanju razmjene misli sa bićima na mentalnoj razini, kao što također ovdje biće na sličan način direktno opaža prirodu u njenom mentalnom obliku – ne njenom fizičkom obliku. Mi možemo savršeno dobro sanjati i doživljavati da putujemo svijetom, iako mirno ležimo i spavamo u svojem krevetu. 

Oblaci i sunce mentalne razine

Kao što u fizičkom svijetu postoje oblaci koji zaklanjaju sunce, tako i duhovni svijet ima svoje oblake koje u različitoj mjeri zaklanjaju duhovni izvor svjetlosti. Ovi oblaci predstavljaju kršenje zakona života ili zakona ljubavi od strane živih bića. Nesreća, rat i suze koji se ovdje oslobađaju stvaraju pomrčinu života na mentalnoj razini. Na isti način kada su živa bića u savršenom skladu sa zakonima života, to sasvim prirodno stvara odgovarajuću atmosferu radosti i sreće na mentalnoj razini, to jest najsjajnije mentalno sunce, zračeće, sjajno i blistajuće mentalno ljeto ili slavni Duhovski sjaj života.

     Ove činjenice unaprijed daju fizičkim, zrelim bićima mali dojam o svijetu u kojem zapravo žive, ali koji mogu opažati samo fizički, što je za uzvrat samo indirektno doživljavanje života. Iza fizičkog svijeta, iza fizičkog postojanja postoji potpuno drugačiji oblik doživljavanja života. 

Sada ćemo slijediti petoro ljudi iz Biblije kroz smrt, čistilište i raj

Sada ćemo pokušati pružiti mali dojam o ovom pravom svijetu iza fizičkog svijeta slijedeći nekoliko bića sa fizičke razine koja samo što nisu umrla. Obzirom da smo upoznati sa mentalitetom tih bića moći ćemo vidjeti kako se duhovni oblik postojanja prilagođava naročitom mentalitetu koji svako od tih bića posjeduje. Svaki od njih predstavlja određeni stupanj svijesti na mentalnom području zemaljskih ljudskih bića. Odabrao sam ove određene likove o kojima smo učili u školi jer oni predstavljaju stupnjeve svijesti ili duhovna stanja i stavove koji savršeno odgovaraju današnjem modernom zemaljskom čovjeku, i koji za uzvrat određuju njegovo mentalno ili duhovno postojanje jednom kada on izgubi svoje fizičko tijelo.

      Bića koja ćemo slijediti jesu petoro ljudi koje poznajemo iz Biblije. Od tih ljudi, četvoro je umrlo neprirodnom smrću, dok je peti umro prirodnom smrću. To su dvojica pljačkaša na križu, spasitelj svijeta, onaj koji je počinio samoubojstvo, Juda, i apostol Ivan. Mi ćemo ih sada slijediti kroz smrt i kroz čistilište i raj.

     Troje od tih ljudi umrlo je neprirodno zbog raspeća ili pogubljenja.

     Dvojica od njih su bila kriminalci, pljačkaši i ubojice, dok je treći bio čovjek visokog morala, ljubavi i mudrosti. Kao što smo već rekli, sva trojica su visjela na križu i umirali. Ova tri čovjeka su, gledano iz čisto fizičke perspektive, bili podređeni istoj sudbini, istoj patnji ili mučenju, ali možemo vidjeti da svaki od njih istu situaciju vidi potpuno drugačije.

Osjećaj da je žrtva i žudnja za osvetom prvog pljačkaša

Počnimo sa prvim pljačkašem. To je bio onaj koji se rugao Isusu i rekao da ako je on Krist onda bi ih on mogao svu trojicu osloboditi. Vidimo iz mentaliteta ovog pljačkaša da on, poput mnogih drugih ljudi, misli samo na sebe. On misli da je potpuno opravdano da i on i Krist imaju isto pravo biti oslobođeni. Indirektno to pokazuje da se pljačkaš osjeća kao žrtva. On ne može vidjeti da su ga njegova vlastita djela, njegovo ubijanje i mučenje drugih, dovela u takvu situaciju. On je u potpunosti zaboravio da on prema žrtvama svojeg razbojništva uopće nije imao milosti ili suosjećanja, već im je hladno opljačkao i zadnji novčić i ostavio ranjene, ako ih nije i ubio. On sam ništa ne zna o opraštanju, ali ipak viče da bi mu drugi trebali oprostiti. No zakon života kaže da se nikome ne može oprostiti, a da on prvo ne oprosti drugima. Takav pljačkaš će biti bijesan na svoje krvnike sve dok on ima snage i za najmanji pokret. On bi bez razmišljanja dao oduška bijesnom napadu i odmazdi ili osveti samo ako bi ga oslobodili.

U čistilištu: dojmovi pljačkaša o vječnoj muci i bijeg od osvete svojih žrtava

Čim se više on približava smrti, tim veći postaju njegov strah i užas. On je zapravo toliko preokupiran svojim strahom od smrti da je on potpuno nesvjestan pravog trenutka smrti, kada se njegov duh ili mentalitet odvojio od njegovog fizičkog tijela. U svojim mislima on nastavlja vikati, vrištati, proklinjati i prijetiti svojim krvnicima i društvu. No istovremeno za njega je vrijeme prestalo postojati. On ima tako malo predaha od svojih misli o osveti da on ne može uvidjeti da je već slobodan od križa. On misli da još uvijek visi na križu, dok drugi nevjerojatni oblici patnje muče njegovu dušu.  Obzirom da je on u potpunosti slobodan od svojeg fizičkog tijela, njegove misli jure velikom brzinom i on može vidjeti svoje žrtve, on vidi njihov užas i čuje njihove vapaje. On zamišlja kako mu se oni planiraju osvetiti. On pokušava pobjeći od njih, ali ga u tome sprječava neka nevidljiva sila. Polagano i brzinom koja slama živce njegovi progonitelji mu se približavaju, dok istovremeno on vidi pred sobom nesavladive prepreke. On pokušava pobjeći u stranu i tu nailazi na nezamislive prepreke, i na taj način on živi u prividno beskrajnom bježanju od osvete svojih žrtava. Dan izgleda da nikada ne završava. Njemu neprestano izgleda da vrijeme ne prolazi, ukoliko uopće ima vremena razmišljati o vremenu. No ipak on ima misli o patnji i vječnom paklu: “Ti ćeš sada zauvijek živjeti bježeći od osvete svojih žrtava“. On neprestano trči, spotiče se, znoji, uzdiše i stenje. On nema vremena kako bi razmišljao o uživaju u hrani. Proganjanje ne prestane ni na trenutak. Sve što on dodirne izgleda kao da je otrovano. Sve izgleda kao da je zavjera neprijatelja. 

Izlazak iz čistilišta, prolazak kroz duhovne svjetove i povratak u novo rođenje u fizičkom svijetu

Na kraju ovaj bjegunac od samoga sebe i svoje grižnje savjesti vapi u svojoj agoniji prema nepoznatoj Providnosti. U onoj mjeri u kojoj je ovaj vapaj kombiniran sa prvim znakovima razumijevanja patnji svojih žrtava, u toj mjeri proganjanje prestaje, svijet postaje svjetliji i prilaze mu anđeli čuvari i počinju mu pomagati. Njihova se pomoć sastoji u tome da ga oni oslobode njegove grižnje savjesti. Koristeći sugestiju oni uklanjaju njegove životno-uništavajuće misli, tako da sve što ostaje je dio njegove svijesti koji djeluje u smjeru simpatije ili ljubavi. Iako na tom području on ne može mnogo napraviti jer on nije u velikoj mjeri razvio talent u tom smjeru na fizičkoj razini, ipak je ono malo svijesti koju on ima ispunjeno blaženstvom. No, on brzo prolazi kroz više razine, koje  samo vidi kao prekrasne zone svjetlosti, i odatle ulazi u svoj vlastiti unutarnji svijet, carstvo blaženstva, odakle će se ponovno roditi u okruženju koje je stvorio za sebe u svojem prošlom životu prije nego što je umro. Ovdje će on ponovno početi nadilaziti svoje strahove kroz svoj vlastiti trud. On ih nije nadišao u duhovnom svijetu, on je samo bio od njih privremeno oslobođen.

     Pravo oslobođenje od njih čovjek sam treba postići na fizičkoj razini. Kroz poraze, iskustva i patnju koje su stvorila vlastita djela čovjek postaje sve pametniji i na kraju shvaća da ne treba ubijati ili živjeti na račun drugih, već on treba živjeti samo kako bi služio. Na taj način život postaje sjajan i božanstven, kako fizički tako i mentalno.

Drugi pljačkaš na križu

Drugi čovjek je također bio pljačkaš, ali on je bio napredniji od prvoga. On je razumio da spasitelj svijeta nije bio poput njih, i da zbog toga nije bilo pravedno da on visi na križu. On je prigovorio prvom pljačkašu zbog toga što se rugao Kristu. Bilo je mnogo toga ispravnog ili ljubećeg u njegovom razmišljanju, i on je razumio da je Krist pripadao višem i boljem carstvu od pljačkaša, zbog čega je on molio Krista da misli na njega kada dođe u svoje carstvo. Zbog toga mu je Krist rekao: „Još danas ćeš biti sa mnom u raju“.

     Samo pomislite čega je taj pljačkaš bio oslobođen. Još prije nego što je umro on je bio oslobođen čistilišta, i kada se oslobodio svojeg fizičkog tijela on je radosno mogao priječi u zonu koja je prilagođena da bude duhovni dom za takve manje razvijene duhove, odakle se oni mogu ponovno roditi u višem i boljem okruženju od onoga koje su napustili. 

Samoubojica, Juda

Zatim dolazimo do samoubojice, Jude. Znamo da si je on u svojem očaju oduzeo život. Prijestup koji je počinio protiv voljenog učitelja, spasitelja svijeta, toliko ga je opterećivao da mu se ovdje na fizičkoj razini njegov čitavi život činio uništenim. On nije mogao pristupiti spasitelju svijeta koji je bio okružen moćnom, teško naoružanom stražom. Zbog toga su Judine misli postale potpuno destruktivne. On više nije želio živjeti. On se osjećao nedostojnim živjeti na razini na kojoj je uskratio spasitelja svijeta za njegovo vlastito postojanje. No nakon svojeg samoubojstva on je shvatio da su stvari postale ozbiljno pogrešne. On je sada uvidio da nema koristi od toga da se oduzme vlastiti život. On je vidio da je Jastvo u jednakoj mjeri ubojica kada oduzme svoj vlastiti život kao kada oduzme nečiji drugi. A njegove patnje kondenzirale su se u mračne, teške oblake. Svuda oko sebe on je mogao vidjeti druga bića koja su počinila samoubojstvo. Oni su živjeli u mračnim rupama i spiljama, sluzavim, vlažnim i maglovitim zonama u kojim nije bilo druge svjetlosti osim sivkastog polusvjetla koje je stvarala kombinirana sumorna aura bića. Svuda je prevladavala atmosfera suza, propasti i beznadnosti.

Juda je želio ići ispred Gospodina

No Juda sigurno nije bio loš, on nije bio pljačkaš, on je uostalom bio učenik spasitelja svijeta. No on je želio preduhitriti događaje. On je mislio da se stvari ne događaju dovoljno brzo. On je zbog toga želio malo pogurnuti spasitelja svijeta. Ne znajući zapravo što čini, on je želio ići ispred Gospodina – i tu je pao. Božja volja upravlja svemirom. On bi to razumio samo da je malo pozornije slušao spasitelja svijeta, koji je uvijek naglašavao da je najvažnija Božja volja. No sada je nesretni učenik pao u mentalni ponor. No kajanje i njegova ljubav prema spasitelju svijeta bila su dva vrlo važna faktora u njegovom oslobađanju. Od tamo gdje se nalazio on nije mogao doći do svojeg učitelja, no učitelj nije zaboravio svojeg nesretnog učenika; on je došao Judi. I Juda je bio oslobođen od agonije čistilišta, mračnog mentalnog tereta svoje vlastite savjesti, i slijedio je svojeg učitelja do viših sfera, do prekrasnih sunčanih područja, gdje je on već odveo jednog od pljačkaša. I od tamo Juda se ponovno rodio u fizičkom svijetu i nastavio je svoje sljedbeništvo u službi spasenja svijeta.  

Učenik Ivan

Zatim dolazimo do voljenog učenika, Ivana, koji je do svoje mirne smrti izražavao i manifestirao ostvarenje učiteljeve zapovijedi: „Moja djeco, ljubite jedni druge“. On nije doživio čistilište. On je bio čovjek koji je isključivo živio kako bi ohrabrivao svakoga da voli sve i koji je sam bio ispunjen tom najvišom silom u životu ili valnom duljinom ili ključnom notom svemira. Za takvo biće prijelaz je krajnje lagan. On je otišao direktno u svoj dom na nebu, gdje je zajedno sa svojim voljenim učiteljem on mogao nastaviti svoje doživljavanje čuda Božjeg svijeta.

Spasitelj svijeta predaje svoj duh u ruke svojeg Oca

I na kraju dolazimo do prolaska kroz čistilište i raj savršenog ili dovršenog čovjeka. Obzirom da je spasitelj svijeta već ovdje na fizičkoj razini bio budan i dnevno-svjestan u duhovnom svijetu, za njega nije postojala nikakva smrt. U njegovom slučaju sve što je postojalo bio je tjelesni bol. I obzirom da je on umro neprirodno zbog raspeća, mi smo čuli kako je zavapio: „Moj Bože, moj Bože, zašto si me napustio?“ Dakle, to je bio trenutak u kojem se njegova svijest oslobodila. U sljedećem trenutku spasitelj svijeta bio je oslobođen od svih zemaljsko-životinjskih veza. Mi također možemo vidjeti da je od spasitelja svijeta strujao tako ogroman mentalni tok svjetlosti da sve do današnjeg dana on sjaji oko Zemlje u njenom području svjetlosti ili njenoj sjajnoj auri: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine. Svršeno je. U Tvoje ruke predajem duh svoj.“

      Nije moguće zamisliti primjer božanstvenih riječi koje su uzvišenije i sjajnije od ovog konačnog oproštajnog pozdrava svojim neprijateljima u fizičkom svijetu. Bilo je sasvim prirodno da je on, u istom dahu, uzeo sa sobom svojeg prijatelja u svoje vlastito područje doživljavanja ili raj. Čista i uzvišena svijest koju je on posjedovao postojala je samo na temelju njegove ljubavi prema svima i svemu, isto kao što je on predao svoj duh u potpunosti u ruke svojeg Oca. Zbog toga tu više nije bilo nikakve zabrinutosti ili straha od smrti. Tu je bio mir i tišina, iako je u njegovom slučaju smrt bila neprirodna, jer njegov fizički organizam nije bio istrošen, već je bio na vrhuncu svoje zrelosti. Posljednje što možemo vidjeti od mentaliteta Spasitelja jest aura svjetlosti koja može bacati svoj odraz kroz stoljeća sve do današnjeg dana. 

Za inicirana bića koja su jedno sa Ocem Božje moćno carstvo pruža se pred njima

Odavde je to biće, poput velikog sunčevog bića, prošlo kroz mračne labirinte čistilišta i došlo izmučenim, izgubljenim dušama. I kroz prostor su odjekivale ove riječi: „Dođite k meni svi koji ste opterećeni i ja ću vas okrijepiti“. Tu je on mislio, između mnogih drugih, na Judu, koji je imao toliku grižnju savjesti da se nije usudio prići svojem učitelju.  Ponovno je prostor odjekivao ljubećim glasom: „Došao sam tražiti i spasiti one koji su izgubljeni“. I tisuće nesretnih ali pokajničkih duša slijedilo je Isusa prema prekrasnim svjetlosnim područjima, prema boravišnim mjestima koja su u potpunosti odgovarala svakom pojedinom od njih, gdje su oni ostali u svjetlosti sve dok se ponovno nisu povezali sa fizičkim svijetom.

     Prvi pljačkaš je došao na svoje boravišno mjesto ili svoj raj, a drugi pljačkaš na još više. Juda je došao u svoj raj, a Ivan u svoj. Spasitelj svijeta također je došao u svoj raj, a to su sva područja spirale bez izuzetka. Čitavo Božje moćno carstvo nalazi se pred njim, pred tim iniciranim bićem koje je jedno sa Ocem. To se ne događa samo Kristu, već svim iniciranim bićima. Prema tome, Krist je primjer tog stanja postojanja sina Božjeg.

 

Ovaj članak je kopija rukopisa koji je koristio Martinus kao pripremu za predavanje na Martinusovom institutu na nedjelju 20. veljače 1949. To je drugo predavanje u nizu „Misterij smrti“. Manje ispravke i podnaslovi: Torben Hedegaard, odobrilo vijeće 27.10.2013.

Originalni naslov i izdanje: Igennem skӕrsild og paradis 1, danski Kozmos 2014/2

Preveo: Andrew Brown, 2014

Preveo sa engleskog na hrvatski: Davorin Gruden (22.11.2014.)

Copyright © Martinus Institut