KROZ ČISTILIŠTE

Martinus

Vrlo je važno da zemaljski ljudi konačno prevaziđu svoj strah od smrti

Iako je među današnjim ljudima u velikom opadanju vjerovanje u «čistilište», gdje se duša nakon smrti prži i peče u paklenoj vatri od strane đavola i zlih duhova, ipak u podsvijesti postoje ostaci tog starog praznovjerja što dovodi do toga da se kod nekih ljudi stvara strah od smrti.

Vrlo je važno da zemaljski ljudi konačno prevaziđu svoj strah od smrti i zbog toga je potrebno pažljivo analizirati takve misli koje mogu dovesti do straha od smrti i pokušati ih prevazići korištenjem volje i snage misli.

Niti jedna slika iz Srednjeg vijeka o strahotama i mukama pakla ili čistilišta ne može se mjeriti sa paklom ili čistilištem kroz koji prolazi čovječanstvo u današnjim ratovima

U vrijeme kada su ljudi živjeli tisućama i tisućama godina u skladu sa svojim instinktom samoočuvanja, u umovima ljudi počeo se pojavljivati, poput sićušnog, slabašnog plamena, duhovni realitet koji je kasnije nazvan čistilište. Konačno je to postao plamen koji se nije mogao ugasiti. Njegov plamen je postajao sve jači i pronašao je svoj put ka fizičkom organizmu bića, odakle se proširio na čitavi čovjekov fizički svijet. Njegov plamen je proždirao jednu kulturu za drugom i danas njegov plamen obuhvaća cijelu Zemlju.

Danas vjerovanje u čistilište nazivamo starim praznovjerjem, no istina je da je čovječanstvo, u ovom stoljeću više nego ikada prije, moralo bježati od njegovih posljedica. Kao izbjeglice na cestama, progonjene smrtonosnim bombardiranjem iz aviona i vatrom iz strojnica, tisuće ljudi bili su prisiljeni napustiti svoje domove u bombardiranim gradovima, ostavljajući iza sebe leševe rođaka i prijatelja.

Niti jedna slika iz Srednjeg vijeka o strahotama i mukama pakla ili čistilišta ne može se mjeriti sa paklom, čistilištem ili Sudnjim danom kroz koji prolazi čovječanstvo u današnjim ratovima.

U potpunom očaju žene i majke izvikuju : «Gdje su naši muževi, gdje su naši sinovi ?» Usred tog Armagedona druge žene i majke odgovaraju : «Vaši muževi i vaši sinovi bili su poslani da ubiju naše muževe i naše sinove, i sada su svi oni ubijeni ili ranjeni.» Tisuće muškaraca umrli su na bojištima kao neznani vojnici. Nitko nije čuo njihove uzdahe dok su umirali, niti jedna ljubeća ruka nije zatvorila njihove očne kapke, nije bilo grobnog spomenika kao konačnog odmorišta za njihov organizam.

Danas samo treba spomenuti riječi koncentracijski logor i u našem umu javljaju se slike neopisivog užasa i ljudske patnje. Nije li to pakao ili čistilište koji su stvorili ljudski «đavoli», koji su prakticirali najužasniji i najsuptilniji oblik sadizma ?

U smrdljivoj atmosferi koja je ostala iza svjetskog požara slijede epidemije, inflacija, nestašice, glad, nezaposlenost, depresija, očaj i beznadežnost. Doista, ovdje je nestala svaka nada, a ta je poruka prema drevnoj tradiciji napisana iznad «vrata pakla».

Smrt predstavlja oslobođenje od tame i patnje, to je ulaz u sjajna područja svjetlosti duhovnih svjetova

Naravno da nije uobičajeno smatrati ovdje opisani dio sudbine čovječanstva paklom ili čistilištem. Kroz religije ljudi su postali upoznati sa činjenicom da postoji nešto što se može doživjeti «nakon smrti», ali s obzirom da ljudi nisu imali znanje o tome što je smrt i «kraljevstvo mrtvih», oni nisu mogli dobiti niti predstavu o tome što su pakao i čistilište.

Istina je da čovjek, nakon što se njegovo Jastvo i svijest oslobodilo od njegovog fizičkog organizma, može doživjeti nešto što nije naročito ugodno, i obično se o takvom iskustvu govori kao o čistilištu. No, to se iskustvo zapravo ne događa nakon smrti, jer se temelji na mislima koje imaju veze sa fizičkim svijetom, a ne sa duhovnim svjetovima, gdje se događa život nakon smrti.

Smrt predstavlja oslobođenje od tame i patnje, to je ulaz u sjajna područja svjetlosti duhovnih svjetova gdje se materija, tj. tvari pokoravaju mislima, i živa bića, u skladu sa svojim moralnim i intelektualnim stupnjem razvoja, dolaze na istu valnu duljinu sa tim tvarima, koje zapravo predstavljaju elektromagnetske zrake i valove.

No, ako mi ne doživljavamo čistilište nakon smrti, kada ga onda doživljavamo ?

Mi ga djelomično doživljavamo u fizičkom svijetu, koji predstavlja «kraljevstvo smrti», gdje ljudi vjeruju u smrt i odašilju energiju smrti, i ako je potrebno također ga doživljavamo u prvom stanju nakon što je čovjek napustio svoje fizičko tijelo, ali on još zapravo nije «umro» za ovaj svijet, jer se on još uvijek nalazi u fizičkom misaonom području koje sam u svojim analizama nazvao prijelazno stanje. U tom stanju biće još uvijek nije umrlo za fizički svijet, ono je napustilo svoje fizičko tijelo ili ljušturu, ali treba napustiti još jednu ljušturu prije nego što može glatko priječi granicu ka prekrasnim iskustvima nakon smrti.

Gubitak fizičkog organizma samo je uvod u proces umiranja; nakon toga dolazi odvajanje od fizičkog misaonog područja Na spiritističkim seansama može se dogoditi da čovjek stupi u kontakt sa duhovima umrlih, i tada se to može vidjeti kao nečijom misijom pomoći tim ljudima koji više nemaju fizičko tijelo, ali još uvijek nisu umrli za ideje fizičkog svijeta.

Gubitak fizičkog organizma samo je uvod u proces umiranja; nakon toga dolazi odvajanje od fizičkog misaonog područja.

Čovjek ne bi mogao doživljavati fizičko postojanje kada se iza njega ne bi nalazilo misaono područje, kroz koje se odvijaju stvaranje i doživljavanje. Iskustva u fizičkom svijetu prolaze kroz osjetilne instrumente fizičkog organizma i stvaraju impresije i slike naših iskustava u našem misaonom području. Sve dok živimo u fizičkom svijetu, sve to možemo izraziti putem jezika. Jezikom se izražavaju detalji iz misaonog područja koje se nalazi iza fizičkog organizma. Misli su unutarnje, dok je jezik u koji su one obučene vanjski. Ako bi odjednom postali nijemi, imali bi velike poteškoće da stupimo u kontakt sa našim fizičkim bližnjima, tim više ako im ne bi mogli ni pisati. No, iako smo odjednom izgubili sposobnost da našim mislima damo vanjski izraz, to sigurno ne znači da smo time izgubili i sposobnost razmišljanja. Mi sada možemo zatvoriti naše oči i zamišljati u sebi slike zelenih šuma, nebo sa oblacima, ulice i kuće, ljude i životinje, ugodne i neugodne događaje.

Ono što je živo biće u fizičkom svijetu doživljavalo kao unutarnji svijet misli, ono sada doživljava u duhovnom području kao svijet živih slika oko sebe

Neki čovjek odjednom može osjetiti grižnju savjesti kada razmišlja o određenom događaju; drugi čovjek može biti ispunjen bijesom ili ogorčenošću kada misli na nekoga kome ne može oprostiti. Sve se to može dogoditi u djeliću sekunde, bez da se izražava govorom ili pisanim riječima.

Čovjek u potpunosti živi u svojem svijetu misli, kao što je to slučaj kada napusti svoj fizički organizam, samo s tom razlikom da kada dođe do odvajanja tijela i duše , on više ne može izraziti svoje misli u fizičkom svijetu.

Kada govorimo o biću čiji je fizički organizam postao leš, ono još uvijek može misliti, ali uništena je veza sa kontrolnom pločom ili područnom stanicom, što znači sa mozgom i središnjim živčanim sustavom fizičkog organizma. Još uvijek postoji svijest koja je izražavala ljutnju i ljubav, ogorčenost i zahvalnost, tugu i radost kroz fizički organizam, i ona je sačinjena od električnih valnih duljina, ali uništen je električni motor ili fizičko tijelo.

Ono što je biće, dok je živjelo u fizičkom svijetu, opažalo kao unutarnji svijet misli, sada postaje svijet živih slika koji ga okružuje. Zbog toga je vrlo važno kakve misli ima čovjek kada napušta svoje fizičko tijelo, jer taj svijet misli postaje njegovo prvo područje doživljavanja. Možemo nazvati to područje misli njegova fizička duša, ali ta fizička duša neće uvijek okruživati biće.

Fizički fetus u majčinoj utrobi okružen je posteljicom, ali to prestaje kada se dijete rodi. Isto tako se može reči da je biće koje je napustilo svoje fizičko tijelo i koje se treba roditi u duhovnom svijetu, prije tog rođenja, okruženo duhovnom posteljicom, njegovim vlastitim fizičkim svijetom misli, od kojeg će nakon nekog vremena biti oslobođeno. Tek tada je biće «mrtvo» za fizički svijet.

Kada se čovjek rodi u duhovnom svijetu tamo postoje anđeli čuvari koji, poput ljubećih roditelja, pomažu čovjeku da se snađe Kada se čovjek rodi u fizičkom svijetu on obično ima dvoje roditelja koji su njegovi fizički anđeli čuvari, on ima primalju, a kasnije učitelje i pomagače koji nude savjete i pomoć putem riječi i djela kako bi on spoznao kako stvari funkcioniraju u fizičkom svijetu, kako bi se on lakše brinuo za sebe.

Isti principi vrijede i kada se čovjek rodi u duhovnom svijetu. Ovdje također postoje primalje i anđeli čuvari koji su poput ljubećih roditelja, tu su i učitelji i prijatelji koji služe kao vodići po pitanju mnogih stvari.

U fizičkom svijetu moramo se naučiti hodati i održavati ravnotežu u uspravnom fizičkom tijelu, sa našim stopalima koja su usmjerena prema središtu Zemlje, i mi moramo naučiti kako pronaći svoj put. Kada se rodimo u duhovnom svijetu mi također trebamo proći kroz proces prilagodbe.

Ovdje trebamo naučiti da više ne trebamo hodati po zemlji. No, to ne znači da ćemo imati krila kao anđeli; to je zemaljsko shvaćanje, proizvod fizičke duše.

U duhovnim svjetovima čvrsta točka nije nešto ispod nas, već je to nešto «u nama», naše vlastito Jastvo.

Naše Jastvo sa svojom stvaralačkom sposobnošću i svojom sviješću predstavlja polje električne sile, i ono može – ovisno na kojoj se valnoj duljini nalazi – doživjeti duhovna područja i bića koja tamo žive. U prvo vrijeme nakon raskidanja veze sa fizičkim tijelom, biće, međutim, ima osjećaj hodanja po čvrstom tlu – slično iskustvu koje imamo u snovima – no, anđeli čuvari mu pomažu da se navikne na mnogo veću slobodu kretanja koja postoji na duhovnoj razini.

Tamo sve što je potrebno je razmišljati kako bi se privukla okolina sebi, u odnosu na fizički svijet gdje čovjek naporno treba pokretati svoje fizičko tijelo prema okolini sa kojom želi doći u kontakt.

Kroz molitvu Bogu počinju djelovati anđeli čuvari, koji koriste sugestiju kako bi uklonili mračno područje misli fizičke duše

Gorespomenuta fizička duša koja okružuje biće u prijelaznom stanju poput maternice, sastoji se od misli koje su fokusirane na fizički svijet. Ako su to misli ogorčenosti i pune mržnje ili briga, ispunjene tugom ili opterećene vrlo lošom savješću, očigledno je da se biće koje je okruženo takvim misonim slikama, koje je ono stvorilo kao rezultat iskustava u fizičkom svijetu, još uvijek nalazi u paklu ili čistilištu koji može predstavljati fizičko područje misli. Ono zapravo još uvijek nije «mrtvo». No, to fetalno biće samo treba koncentrirati svoje misli u molitvi na Boga kako bi dobilo pomoć i odmah dolaze primalje i pomoćnici kod rođenja, koji su spremni pomoći biću da izađe iz mentalnog zatvora u kojem se nalazi. Oni to čine pomoću sugestije i to se događa na način koji je prilagođen dotičnom zemaljskom čovjeku. To znači da je ta pomoć prilagođena okruženju bića, njegovom stupnju razvoja i njegovom načinu razmišljanja.

Anđeli čuvari se pojavljuju u obliku koji je najprihvatljiviji onome kome se pomaže. Za pomoćnike prilikom rođenja to je samo pitanje prilagođavanja električne snage njihovih misli i tada se duhovna materija pokorava njihovoj volji i mislima.

Prijelazno stanje ne treba biti iskustvo čistilišta

Sve dok čovjek još uvijek nema kozmičku svijest, on će prolaziti kroz gorespomenuti fetalni stupanj prije nego što se rodi u duhovnom svijetu. No, to što on prolazi kroz takav stupanj ne znači da će morati doživjeti neku vrstu čistilišta koja je karakteristična za zemaljski način razmišljanja.

Za ljude koji, dok žive u fizičkom svijetu, nastoje urediti stvari kako im nalaže njihova savjest i koji mogu oprostiti drugima i koji pokušavaju okrenuti u svoju korist svaku situaciju, a da pri tome ne postanu ogorčeni ili ljuti ako se stvari uvijek ne odvijaju kako su oni to željeli, prijelazni stupanj neće predstavljati čistilište. Za njih će to biti prekrasan period orijentacije, kada se bića, uz pomoć ljubećih i brižnih prijatelja koje su poznavali u prethodnom fizičkom svijetu, i pomoću anđela čuvara koji su naročito vješti u vođenju i pomaganju, prilagođavaju privremenom doživljavanju života u sjajnom svijetu svjetlosti. U tom svijetu njima je dozvoljeno da sami postanu anđeli čuvari, u skladu sa svojim mogućnostima i sposobnostima, a kasnije oni mogu istraživati, «putovati» i doživljavati misaone sfere duhovnih svjetova , u onoj mjeri u kojoj im to dozvoljava njihova malena djetinja svijest, u usporedbi sa sviješću pravih stanovnika ovih sfera. Ova djetinja svijest je duša koja se oslobodila posteljice fizičke duše , to je humani aspekt u čovjeku, drugim riječima to su osjećaji, inteligencija i intuicija koji su se razvili tijekom njegovog života u fizičkom svijetu.

U onoj mjeri u kojoj fizički život zemaljskih ljudi postane blagoslov i radost za druge, u toj mjeri će njihovo rođenje u duhovnom svijetu postajati sve sretnije iskustvo Naravno da nije namjera da zemaljski ljudi nastave biti samo djeca, gledano iz duhovne perspektive. Oni se stoga moraju ponovno inkarnirati u fizičkom svijetu gdje oni nailaze na otpor i poteškoća, koje, kada ih prevaziđu, pružaju biću duhovni rast i zrelost.

Svaki puta kada je zemaljski čovjek živio fizički život u kojem je koristio svoju rastuću stvaralačku sposobnost kako bi bio na blagoslov i radost drugima, njegovo rođenje u duhovnom svijetu postaje sve sretnije, svjetlije i čudesnije iskustvo, i kada biće jednoga dana ovdje u fizičkom svijetu doživi ono što nazivam «veliko rođenje», ono više nije obavijeno manje ili više mračnim misaonim oblacima fizičke duše. Njegova ljudska duša tada će postati instrument koji odražava blistavu, sjajnu auru najviših svjetova.

Jednom kada dosegne takav stupanj razvoja, čovjek dovodi Božju svijest na fizičku razinu, i smrt i reinkarnacija će se promijeniti i glatko će prijeći ka drugim i višim oblicima.

Predavanje održano u Martinusovom institutu na nedjelju, 29. listopada 1944.

Revidirao : Mogens Møller

Reviziju odobrio Martinus

Danski naslov : «Gennem skærsilden»

Izdano u danskom Kozmosu 91/9

Preveo sa danskog na engleski : Andrew Brown, 2004

Preveo sa engleskog na hrvatski : Davorin Gruden (28.08.2011.)

Copyright © Martinus Institut

www.martinus.dk