KOZMIČKO  SVEUČILIŠTE

                         Martinus

 

 

Najvažniji faktor u svakodnevnom životu zemaljskog čovjeka jest vrsta rada ili zanimanje u koje on usmjerava najveći dio svoje energije. Sve manifestacije energije istovjetne su „kretanju“ i predstavljaju suprotnost „odmoru“. Ove dvije pojave, „odmor“ i „kretanje“ zajedno čine sintezu onoga što nazivamo život ili vječno postojanje. Neki misle da odmor poništava kretanje, a da kretanje čini odmor nemogućim, ali, zapravo, to je samo prividno tako. Jedno se može doživjeti samo kroz postojanje drugoga, i sva životna iskustva, u suštini, predstavljaju impresije na odmor i kretanje u različitim stupnjevima.

      Mogu li energija i mirovanje uistinu činiti jednu cjelinu? Neosporno da, jer kada dva suprotna faktora čine cjelinu nastat će pojava koja će, kao posljedicu, dati osjetilima impresiju postojanja, u obliku manifestacije ili objave. A  manifestacija ili objava istovjetna je doživljavanju života. Impresija biti živ bila bi nemoguća kada se taj život ne bi sastojao od cjeline koja se sastoji od „kretanja“ i „odmora“. No kako se „kretanje“ i „odmor“ mogu kombinirati da predstavljaju jednu cjelinu? Sasvim lako, jer je „odmor“ – ili kontrast „kretanju“ također energija. To je protuteža ili protu-pritisak kretanju. Taj suprotni pritisak kretanju neposredni je uzrok zašto se kretanje manifestira kao različiti stupnjevi brzine. Kretanje može biti brzo ili polagano, čak može biti toliko polagano da ga naši osjetilni organi ne mogu opaziti kao kretanje, i mi to smatramo apsolutnim odmorom. Ono također može biti toliko brzo da ga naša fizička osjetila također ne mogu primijetiti, i ovdje se čini da predstavlja potpuni odmor. Međutim u naše vrijeme fizička znanost je proširila perspektivu zemaljskog čovjeka razjasnivši kretanja u atomskim i galaksijskim sustavima, koja naša fizička osjetila ne mogu direktno opažati, isključivo pomoću teško shvatljivih izračuna koje je omogućila ljudska misao. No, za zemaljskog čovjeka, izvan tih mirko-kozmičkih i makro-kozmičkih kretanja, postoji isključivo i jedino svijet čvrste nepokretnosti. Za ovaj „svijet mirovanja“ (koji izgleda miran za našu mentalnu perspektivu) materijalistički orijentirani ljudi vjeruju da nije ništa više od „praznog prostora“. No, za duhovno orijentirane promatrače, to je neophodan kontrast koji nam omogućava da razumijemo različita mirko-kozmička, među-kozmička i makro-kozmička kretanja.  

      Ovdje nije moja namjera ulaziti u detaljne analize kozmičkih energija. Tom temom ću se potpunije pozabaviti u sljedećim poglavljima „Livets bog“ („Knjiga života“). No ovdje ću se zadovoljiti time da kažem da je čitavi univerzum, zapravo sve što se može opažati našim osjetilima, izražavanje energije, nasuprot čemu definitivno stoji protu-pritisak. Ovaj protu-pritisak ostavlja svoj pečat ili uzrokuje uzorak kretanja, čineći ga brzim ili sporim, i time stvara ono što fizička znanost naziva frekvencije ili valne duljine, što sve različito utječe na osjetilne organe živih bića. Obzirom da je ovaj protu-pritisak istovjetan „volji“ živog bića, svi oblici kretanja, svako izražavanje energije, a time i svi oblici manifestacije ili stvaranja predstavljaju nešto što je oslobođeno u svijesti živih bića. Bezbrojne galaksije u svemiru sa svim svojim sunčevim i planetarnim sustavima, kao i sa svojim bezbrojnim atomskim sustavima koji se sastoje od elektrona koji kruže i protona, jednostavno su „kretanja“ koja su bila oslobođena i kojima upravlja protu-pritisak sila kojima upravlja „volja“.

      Sva kretanja u svemiru pokreće i njima upravlja volja živih bića, ali od te „volje“ ne-inicirani zemaljski čovjek prihvaća samo ono što su pokrenula bića koja on – pomoću svojih fizičkih osjetila – može prihvatiti kao živa bića. Ogromno pokretanje energije koje se događa u cijelom svemiru, a koja ne manifestiraju bića koja može prihvatiti zemaljski čovjek pomoću svojih fizičkih osjetila mirno se naziva „mrtvim“ ili „slijepim“ prirodnim silama. Naravno, zemaljski se čovjek ne može kriviti za to što ne može opažati ili doživljavati činjenicu da je svemir ispunjen životom i daleko od toga da je „mrtav“. No, naravno, zemaljski čovjek neće zauvijek ostati u ovom nezavidnom stanju neznanja po pitanju prave prirode kozmičkog sustava.  On će postupno spoznati i razumjeti univerzalno-organske zakone, kako bi se kvalificirao i postao suradnik u velikom božanstvenom planu svijeta, i tako postao „čovjek na sliku Božju“ koji će, poput bezbrojnih sunaca u svemiru, zračiti svjetlost i toplinu na sva ostala živa bića. 

     Sve dok zemaljski čovjek ne razumije činjenicu da je svako pokretanje energije u svemiru izraz volje ili svijesti, i da, pored tog pokretanja, postoji logična moždana djelatnost koja se manifestira kao plan svijeta, on sasvim prirodno još manje razumije cilj i svrhu koji su dio tog plana, i zbog toga je sasvim nekvalificiran sudjelovati kao suradnik u njegovom ostvarenju. Zbog toga su takva neuka bića kao što su zemaljski ljudi bila izolirana od strane Providnosti u „skloništa otporna na bombe“ gdje oni mogu „slobodno“ eksperimentirati, a da pri tome ne mogu uzrokovati vrlo veliku štetu koja bi se mogla pokazati pogubnom za ostvarenje Velikog plana – ali gdje će, naprotiv, oni biti suočeni sa takvim iskustvima koja će im postupno omogućiti da postanu toliko dobro upoznati sa kozmičko-kemijskim zakonima da oni mogu postati kvalificirani kao suradnici u ostvarivanju spomenutog plana. U naše vrijeme mentalno područje zemaljskog čovječanstva predstavlja takvo univerzalno „eksperimentalno sklonište“ ili kozmičko-kemijski istraživački laboratorij, gdje je zemaljskom čovjeku dana mogućnost unutarnjeg miješanja i kombiniranja „misaonog materijala“ na svaki mogući način i promatranja rezultata postignutih na taj način. Trenutno se eksperimenti u tom zemaljskom laboratoriju izvode prilično nezrelo i nevješto. Korišteni „misaoni materijal“ koristi se i kombinira sa ciljem stvaranja „zarade“ ili stjecanja „moći“ ili „slave“, no većinom se jedino postiže rezultat brojnih eksplozija koje su toliko opasne prirode da je sam „laboratorij“ potresen do temelja, a brojno njegovo „osoblje“ ubijeno ili ozlijeđeno. Zemaljski čovjek zamišlja da je on najviši oblik živog bića u čitavom svemiru, i da svako pokretanje energije u obliku ogromnih zvjezdanih konstelacija koje vidljivo kruže svemirom iznad njegovog sićušnog svijeta samo predstavlja rezultat beživotnih slučajnih sila. Usprkos činjenici da se svi ti milioni konstelacija manifestiraju kao ogromna i sjajna sunca, većina ljudi još uvijek nije shvatila značaj ovog simboličnog izraza svrhe svemira ili Božje volje, koja im se prenosi iz najvećih udaljenosti svemira na noćnom nebu. Oni ne razumiju da, kada se tako ogromne sile, ili tako veliki dio ovog izražavanja nebeskih energija otkriva kao „svjetlost u tami“, ova svjetlost mora poslužiti kao nepogrešivi putokaz, i otkriti im svrhu njihovog vlastitog postojanja, naime, da postanu „svjetlost u tami“, radost i blagoslov za živa bića. Iako on toga nije svjestan, gdje god čovjek pogleda zvjezdana nebesa i vidi milijarde blistavih sunaca i galaksija, pred njim se otkriva Božji „građevni nacrt“. 

      Ovdje bi se moglo prigovoriti da se organska bića od krvi i mesa ne mogu uspoređivati sa solarnim sustavima i sjajnim maglicama. No takva primjedba samo pokazuje da je njen autor još uvijek na stupnju „eksperimentalnog skloništa“, i da je on još uvijek nedovoljno napredan kako bi sudjelovao kao suradnik u ostvarivanju božanskog plana svijeta. Zemaljski čovjek mora naučiti razumjeti da, u principu, nema istinske razlike između sunaca i zemaljskih ljudskih bića. Sunca su centri manifestacije energije, i to jednako vrijedi za svakog pojedinog čovjeka na Zemlji. Zar nam ta sunca ne pokazuju da energije koje blistavo sjaje i griju naše srce imaju utjecaja na ogromnim udaljenostima u svemiru, i tu stvaraju uslove koji su neophodni za podržavanje života na svjetovima koji bi inače ostali neplodni i pusti? Sunca su izvori energije koja daje i podržava život, i bez njih ne bi bio moguć organski život u krvi i mesu, i niti jedan zemaljski svijet sa svojim raznolikim vrstama biljaka, životinja i ljudskih bića. Naša hrana je koncentrirana sunčeva energija, ugljen i nafta koje koristimo kako bi grijali svoja boravišta tijekom zime, kada sunčeve zrake ne zagrijavaju direktno atmosferu, također su na neki način koncentrirana sunčeva energija, tako da nas i u tom slučaju sunce također grije tijekom zime. Naša krv i meso, doista naše čitavo fizičko tijelo toliko je blisko povezano sa Suncem i njegovom energijom da smo mi, na neki način, „djeca“ Sunca, i nije teško razumjeti da je pretpovijesni čovjek, sasvim prirodno, obožavao Sunce i zazivao njegovu pomoć kao da je ono bog.

     No naš odnos sa Suncem nije samo fizičke prirode. Ono također predstavlja sjajni simbol toga kako čovjek sam, zračeći svjetlost i toplinu – a pod time podrazumijevamo humanu simpatiju i ljubav prema bližnjem – može transformirati ovaj hladni, mračni i neprijateljski svijet u svijetlo i miroljubivo zemaljsko boravište. Ne smatra li se često prikladnim koristiti pojmove kao što su „svijetlo“ i „toplo“ za misli i osjećaje koji, kada se provedu u praksi, ugađaju i koriste drugim živim bićima? Zašto činimo tako? Mi to činimo sa instinktivnim osjećajem da su sve životno-poticajne sile manje ili više povezane. To je doista tako. Pored sila koje nam dolaze iz svemira  - i kroz koje se naš fizički organizam obnavlja i održava – mi smo također podučavani u one dijelove zakona univerzuma koji su nam u nekom trenutku najpotrebniji. Iz „pokusnog skloništa otpornog na bombe“ u kojem je zemaljski čovjek primoran živjeti dok je tako nezrelo i nepromišljeno okupiran kozmičko-kemijskim eksplozivima, on ima pogled na Veliki plan sa kojim postupno uči surađivati. On mora naučiti sijati i zračiti na isti način poput Sunca jednako na „pravedne i nepravedne“, na „dobre“ i „zle“. „Čovjek na Božju sliku“ nikada ne može biti biće koje njeguje odbojnost prema ovoj ili onoj osobini svojeg bližnjeg. On nikada neće osjetiti potrebu da nanese bol, kaznu ili smrt bilo kojem živom biću. Sve dok netko još uvijek njeguje mržnju, ogorčenost ili ljubomoru, ili može osjećati bijes, zavist ili ljutnju na svojeg bližnjeg, on mora ostati prikovan za jedini svijet u kojem on može naučiti što se događa kada on miješa takve energije u svojoj svijesti, to jest u fizičkom svijetu koji sam nazvao „eksperimentalno sklonište“.

    Ovaj fizički svijet jedno je od kozmičko-kemijskih sveučilišta svemira, gdje zemaljski čovjek mora napredovati kroz brojne „razrede“ to jest kroz brojne fizičke inkarnacije, kako bi stekao neophodna iskustva kroz zakon karme ili sudbine. On mora žeti što je posijao, ne kao kaznu, već kao način poduke. Danas su brojni ljudi na Zemlji toliko napredovali na putu da oni počinje opažati postojanje božanskog velikog plana, i činjenice da su oni također dio tog plana, i jednoga će dana oni postati svjesni suradnici u njegovom ostvarivanju. Kako netko može postati toliko napredan da mu se može povjeriti rad na Božanskom građevnom nacrtu? Kao i u brojnim drugim stvarima, čovjek prvo mora biti učenik i proći kroz period prakse. Već postoje brojni ljudi koji su se prijavili za ovo naukovanje i sada su učenici u tom kozmičkom školovanju. No nemojte vjerovati da se to školovanje samo sastoji od proučavanja kozmičkih analiza, i u tome da se postane zainteresiran za njih. Proučavanje duhovne znanosti može se usporediti sa učenikom koji, kao dio svojeg školovanja, sudjeluje na politehničkom institutu gdje on studira brojne vrlo korisne predmete. No, on ih uči isključivo sa ciljem da ih kasnije može primijeniti u praksi u svojem svakodnevnom životu, inače mu to novo znanje nije od nikakve koristi. Isto vrijedi i za duhovnu znanost. Ona se mora prakticirati u svakodnevnom životu, ako se želi da ona bude od ikakve stvarne važnosti. Najvažniji dio ovog kozmičkog učenja koje je sada dano takvim učenicima ili šegrtima sastoji se od ponavljajućih ispita kako bi se utvrdilo mogu li oni upotrijebiti to novo znanje u svojem svakodnevnom životu. Upravo zato mi pronalazimo ove studente u tako različitim okolnostima. Nekima su i ruke i noge okovane siromaštvom, dok su drugi okovani bogatstvom. Neki su suočeni sa svadljivim suradnicima, drugi su vezani ozbiljnim bolestima ili tjelesnim patnjama, a još veći dio je vezan poslom koji ih ni najmanje ne zanima. Mogu li ti kandidati izdržati svoje nesreće ili ispite bez osjećanja bijesa, ogorčenosti ili ljutnje? U svim slučajevima takve nesreće su rezultat onoga što je taj dotični pojedinac napravio – ili posijao – u prošlom životu, i što je sad primoran žeti. Mogu li to oni bez okrivljavanja drugih za njihove različite nevolje? Mogu li oni olabaviti svoje okove odvezujući nešto u svojem vlastitom umu ili će oni pokušati slomiti svoje okove na silu, jer oni vjeruju da ih u okovima drže „svi drugi ljudi“? Spomenuti kandidati morat će proći takve i mnoge slične ispite. Ako uspiju, oni će proći na konačnom ispitu, koji se sastoji od sudjelovanja u mijenjanju „eksperimentalnog skloništa“ za bolju radionicu, gdje se lanci neprekidnih eksplozija većih i manjih ratova više neće javljati, već gdje će se sav rad obavljati u skladu sa „građevnim nacrtom“ i gdje će oni, pomoću praktične humanosti i ljubavi prema bližnjem, pomoći u stvaranju svijeta „mira na Zemlji“.

     Oni na odgovornim položajima kao i podređeno osoblje zaposleno u različitim radionicama i uredima, svi su učenici u ovoj školi života. Neki moraju naučiti služiti i slušati, dok se drugi moraju umoriti od zapovijedanja i naređivanja drugim ljudima; obje kategorije moraju naučiti postati „suradnici“. Oni moraju naučiti razumjeti da je pokretanje energije koje oni mogu osigurati dio energije svemira, ali, istovremeno, upravo onaj dio za koji su oni odgovorni. Svaki zemaljski čovjek koji postane svjestan da je on bližnji, moći će – pomoću protu-pritiska svoje vlastite volje – stvoriti takvu valnu duljinu u svojem izražavanju energije koja je u skladu sa osnovnom notom svemira, a to je istovjetno zračenju životnih, ljubećih misli, osjećaja i djela na svakoga oko sebe, bez obzira smatrao on njih pravednima ili nepravednima. Čovjek koji je postao sposoban promijeniti svoj svakodnevni život u tolikoj mjeri da može učiniti da njegov duh sjaji na druge svjetlošću i toplinom, doveden je u sljedeći „razred“ kozmičkog sveučilišta gdje će on biti pripremljen za veliki ispit, naime, za kozmičku inicijaciju ili „Veliko rođenje“.

 

Originalni danski naslov: Det kosmiske lӕreanstalt

Ovo predavanje održano je na Martinusovom institutu 3. ožujka 1944.

Sažetak predavanja napravio Mogens Møller i odobrio Martinus.

Prvi puta objavljeno u Kontaktbrev br. 8, 1958.

Preveo: C.Campbell-McCallum

Preveo sa engleskog na hrvatski: Davorin Gruden(25.10.2014.)

Copyright © Martinus Institut