KOJI JE SMISAO SVEGA ?

John Nielsen

Ukoliko imate duhovni pogled na svijet, koji je poznat ljudima oko vas, barem će vam jednom, ako ne i mnogo puta postaviti sljedeće pitanje : „Koji je zapravo smisao svega?“

To se događa najčešće kada život pruža otpor i donosi poteškoće da se najvažnijim čini otkriti „smisao svega“, ali je također moguće da rat, bolesti ili nacionalni i globalni događaji mogu stvoriti stvarnu potrebu za razumijevanjem smisla svega. Može se reći da postoje različiti načini da se odgovori na ovo pitanje i da ti različiti načini odražavaju naša vjerovanja, misli i osjećaje.

Ovdje u Danskoj je vrlo rašireno gledište da „ništa nema smisla“. Život se sastoji od niza slučajnih događaja i svatko stvara svoju vlastitu sreću, što znači da ukoliko se ne pobrineš za sebe, loše ti se piše. Pored takvog stava vrlo je rašireno uvjerenje da postoji Bog i da je sve u Božjim rukama. No, samo Bog zna koji je smisao naših iskušenja, kako se često nazivaju, i ljudi ne bi trebali to razumjeti jer bi to bilo bogohuljenje.

Religiozni instinkt

Kada se netko nalazi u krizi koju je uzrokovao ovaj ili onaj događaj, samo po sebi dolazi pitanje : „Koji je smisao toga?“ i „Zašto moram nositi ovaj teret?“. Ovo traženje odgovora nije čin volje; to se zapravo može usporediti sa automatskom funkcijom.

Ova pitanja nastaju iz dubokog „religioznog“ osjećaja koji je ukorijenjen u svakom živom biću, osjećaja koji nastaje iz prave organske, psihičke povezanosti sa „nečim višim“ od nas samih.

Ista funkcija stupa na snagu kada nam je život u opasnosti. Čak će se i najtvrdokorniji nevjernik u situaciji opasnoj po život, usprkos svemu, moliti samom Bogu u kojeg ne vjeruje.

Martinus je jednom rekao : „Zemaljski ljudi mogu sasvim lako zaboraviti svojeg Boga, ali nasreću, Bog ne zaboravlja zemaljske ljude“.

Čak iako čovjek ima osjećaj da je izgubio Boga, ova će se organska veza ponovno uspostaviti kada čovjek vjeruje i doživljava da je sve beznadno, i to će ponovno uspostaviti kontakt sa Providnošću.

Providnost

Bez obzira da li se obraćamo drugom čovjeku u obliku prijatelja, svećenika, savjetnika, i tako dalje, ili postavljamo pitanje u samima sebi, možda u obliku molitve, ili možda samo u obliku tihog vapaja u pomoć, to je molba upućena božanstvenoj Providnosti i te se molbe Providnosti mogu pojaviti u vrlo različitim oblicima.

Božanstvena Providnost nije samo ideja, apstrakcija ili plod mašte; to je stvarnost koja se sastoji od živih bića na duhovnoj razini. Ova bića su toliko ispunjena ljubavlju i humana da se na njih može gledati kao na božanstvene instrumente koji pomažu u evoluciji zemaljskih ljudi.

Duhovna razina postojanja ima brojne razine, koje su nastanjene bićima sa različitim interesima i koja se nalaze na raznim stupnjevima evolucije.

Isus je to opisao na ovaj način : „U kući mojeg Oca postoje brojni stanovi“. Bića koja žive u duhovnim svjetovima dijelom su trajni „stanovnici“ koji se više ne moraju inkarnirati u fizičkom svijetu, dijelom svi oni koji su napustili fizičku razinu postojanja, a to su oni koje nazivamo „mrtvima“, a dijelom oni koji se nalaze samo u vrlo kratkom „posjetu“, dok njihovo tijelo spava.

Sva ta bića su potencijalni slušni organi Providnosti i mogu pokupiti misli i molitve koje šalju nesretni ljudi u fizičkom svijetu. Martinus kaže da se čuju sve molitve, ali ono što odlučuje o tome da li će molitva biti uslišana je priroda molitve.

U knjižici „Misterij molitve“ Martinus piše da „molitva ne može napraviti da voda teče natrag u slavinu“, što znači da čovjek ne može očekivati ukidanje fizičkih i duhovnih zakona života korištenjem molitve.

U drugu ruku, čovjek može očekivati ostvarenje molitve u obliku objašnjenja ili utjehe ili, u najsretnijem slučaju, da čovjek doživi unutarnje prihvaćanje toga da nesretna situacija ne može biti drugačija nego što jest i da ona predstavlja potpuno neophodnu fazu u našem razvoju.

Postoje i izvještaji o takozvanim „čudima“, ali razgovor o tome zahtijevao bi jedno potpuno novo poglavlje. Međutim, da bi se moglo doživjeti takvo iskustvo svjetlosti potrebna je dobro razvijena intuicija ili sposobnost psihičkog opažanja.

No, alternativa tom direktnom iskustvu može biti, kao što smo već spomenuli, netko poput dobrog prijatelja ili rođaka, od kojega čovjek osjeća da dolaze „impulsi“ i on na taj način dobiva pomoć i objašnjenje. Na fizičkoj razini postoje bližnji koji su spremni pomoći i podržati ljude kada postoji potreba i kao instrumenti Providnosti oni imaju veliki zadatak za obaviti.

Vrlo je važno staviti se u situaciju osobe kojoj treba pomoć i ostaviti po strani vlastite stavove i predrasude, ukoliko želimo pružiti bilo kakvu stvarnu pomoć. U određenoj situaciji možemo doći u iskušenje da „pokažemo sve s čime raspolažemo“ i da nekoj nesretnoj duši objasnimo čitavu kozmičku sliku svijeta, uvjereni da naše postojanje kao živo biće koje surađuje sa svojom okolinom, uloga koju igra sudbina, uzroci i posljedice, reinkarnacija, i tako dalje, predstavlja pravi odgovor.

Pravi odgovor

Svatko tko je doživio kako je to biti usred svoje mračne sudbine, suočen sa prividno nerješivom situacijom, zna da objašnjavanje ovih velikih perspektiva nije prava „hrana“ u takvo vrijeme. U najgorem slučaju to može stvoriti antipatiju i ovdje čovjek doživljava istinu u riječima „dati kamen umjesto kruha“.

Ovi realiteti su previše udaljeni od onoga što čovjeka trenutno tišti, i u toj situaciji bi bila primjerenija nečija fizička prisutnost sa nekim jednostavnim, lako primjenjivim savjetom. Naravno, ovdje bi mnogi ljudi mogli prigovoriti i reći da za to čovjek treba sposobnost vidovitosti ili kozmičku vidovitost, ali to ne mora biti tako teško.

Kada se netko nalazi u nesretnoj situaciji, često se događa da je on izgubio svoje normalno „uporište“ u životu. Tada može biti nečiji zadatak porazgovarati sa tom osobom i pronaći mjesto na kojem on može osjetiti malo „čvrstog tla pod svojim nogama“. To je veliki zadatak prilagoditi svoj odgovor i svoj doprinos kako bi u potpunosti odgovarao stupnju razvoja te osobe – da nije previše visok ni previše nizak, da nije prevelik ni premali.

Krishnamurti piše da na najdubljoj razini nije moguće postaviti pitanje na koje čovjek ne zna odgovor, što navodi na pomisao da sve što je potrebno jest da čovjek dobro sluša i da bude siguran da će tijekom razgovora odgovor postati jasan toj osobi.

Sjećam se da sam doživio takvu situaciju kada je rješenje za moj problem , na moje veliko iznenađenje, odjednom došlo iz mojih vlastitih usta.

No, da se vratimo na pitanje : „Koji je smisao svega?“, koje jako ovisi o situaciji koja je povod tom pitanju.

Za nekoga tko je doživio veliki gubitak ili tko je teško bolestan, odgovor će biti sasvim drugačiji nego za čovjek koji pita više iz filozofske znatiželje i zanimanja za velike kozmičke principe. U prvom slučaju osobna situacija je povezana sa određenim stupnjem fizičke ili psihičke patnje, tako da je ovdje prije svega potrebna utjeha i fizička prisutnost, nakon čega slijedi vrlo oprezno objašnjavanje smisla patnje. U drugoj situaciji proučavanje kozmičkih analiza predstavlja potpuno ispravnu „duhovnu hranu“.

Patnja i razvoj

Stvari stoje tako da se smisao naših patnji i nesreća sastoji u tome da se zahvaljujući njima razvijamo kroz osobno iskustvo koje mi kroz njih stječemo. One nas uče razumijevanju da postoje zakoni koji predstavljaju osnovu života, to jest, temeljni, potpuno nepromjenjivi duhovni zakoni, koji su u potpunom skladu sa svim prirodnim zakonima koje je otkrila znanost. U tom postojanju mi imamo takozvanu slobodnu volju kako bi mogli izabrati kršenje ili ostvarivanje tih zakona. Ostvarivanje tih zakona rezultira harmoničnim i ugodnim životom, dok njihovo kršenje uzrokuje patnju, bolesti i nesreću.

Ostvarivanje zakona života nije pitanje volje, već da li smo to sposobni.

Kako bi se stvorio prekrasan, harmoničan život potreban je talent ili sposobnost, talent koji, naravno, ne dolazi „sam od sebe“.

Kako bi se izgradio bilo kakav talent, potrebni su znanje i praksa, a to također vrijedi za talent i iskustvo koji će voditi naše postupke i način postojanja ka skladu sa, ili može se reći, ka živom primjeru ljubavi i tolerancije.

Tada bi razumnije bilo postaviti pitanje : „Koji je smisao sveukupnog života ?“ Odgovor je zapravo prilično jednostavan i očigledan.

Najdublja svrha života je – životno iskustvo – u svim njegovim aspektima.

Čitava ogromna panorama genijalnih zakona života, kao što je „spiralni ciklus“, „glad i zasićenje“, „preobražavanje seksualnih polova“, „princip kontrasta“, „princip životnih jedinica“, „princip perspektive“ i svi ostali životni principi koje je objasnio Martinus, i koji se mogu sažeti u veliki odgovor sveobuhvatne ljubavi, nisu karakteristike života već sam život, i predstavljaju sveukupno iskustvo života koje se vječno odvija između svjetlosti i tame.

Duboko u strukturi živog bića, u nadsvijesti bića, nalazi se „praželja“, a ta želja je vječno usmjerena ka doživljavanju života.

Život u „sreći“

Svi mi želimo sretan život na ovoj Zemlji i pretpostavljamo da se on sastoji od čim manje nevolja ili bez ikakvih nevolja, što se mora reći da je potpuno „prirodan“ zahtjev.

Prema tome, život bi trebao biti dugi ljetni dan sa suncem koje sije nad nama, sa obiljem cvijeća i pjevom ptica, no stvarnost je takva da je život rijetko takav.

Mi trebamo razumjeti da se „sretan“ život na Zemlji, na evolucijskom stupnju na kojem se trenutno nalazimo, sastoji od „ugodnog dobra“ i „neugodnog dobra“.

Uistinu vidjeti da su to životni uslovi na ovom stupnju i to uistinu prihvatiti, donijet će nam mir i unutarnju jasnoću.

Biti „u ratu“ sa vlastitom sudbinom, drugim riječima odbijati prihvatiti stvari koje čovjek doživljava kao pravedne i kao manifestaciju posljedica prošlih djela koja je čovjek sam počinio, i umjesto toga na njih gledati kao na manifestaciju čiste slučajnosti ili kao nedostatak razvoja drugih ljudi, to znači biti u sukobu sa samim životom.

Oko sebe možemo vidjeti brojne primjere takvog stava prema životu koji stvara negativan uzorak ponašanja, zajedno sa prikrivenom borbom protiv svega što ne volimo, u apsolutnom uvjerenju da mi to ne zaslužujemo.

Ova se situacija može preokrenuti u pozitivan i konstruktivan dijalog sa događajima koji mogu koristiti našem osobnom razvoju. U onoj mjeri u kojoj možemo razumjeti da se sve odvija u ciklusima, da nam se energije/postupci koje sami stvaramo vraćaju kroz naše bližnje, u istoj mjeri možemo prekinuti začarani krug. Ako se mi pozitivno otvorimo čitavom postojanju, i imamo osnovni stav „što bi mogao iz toga naučiti ?“ i ako oprostimo svojim bližnjima koji su samo glasnici koji nam dostavljaju naša djela, mi se nalazimo na najboljoj polazišnoj točci za uzdizanje i za usklađivanje sa ključnom notom života – ljubavlju – koja će nas dovesti do sretnijeg života.

Prijevod : AB

Preveo sa engleskog na hrvatski : Davorin Gruden (03.03.2012.)