KAKO SI ?

Micael Söderberg

Društvo ima svoje male nepisane zakone i pravila. Oni se toliko uzimaju zdravo za gotovo kao dio svakodnevnog života da o njima uopće ne razmišljamo. Ali oni dolaze do izražaja kada iz ovog ili onog razloga mi ne želimo ili ih ne možemo slijediti.

Uzmimo na primjer sljedeću situaciju. Natko vas zaustavi i upita „Kako si ?“. Vi odgovorite „Dobro. Kako si ti ?“. Vrlo jasna situacija, mogli bi reći. To je nešto sasvim normalno kada se sretne dvoje ljudi. No koliko je to zapravo normalno ?

Ako vas netko koga nikada prije niste sreli u autobusu upita kako si, bit ćete sigurno iznenađeni i pitat ćete se da li izgledam kao da sa mnom nešto nije u redu ili se na neki drugi način razlikujem od drugih ljudi u autobusu. Vjerojatno ćete reći „Da, ovaj, dobro sam“, ako ne pogledamo u stranu i pravimo se da nismo čuli pitanje.

Ako vas netko, na primjer kolega na poslu, upita isto, možda ćete malo zastati i ukratko izložiti kako ste trenutno i možda mu reći što se trenutno događa i što možda planirate. Ako se možda iz nekog razloga osjećate stvarno loše vjerojatno nećete reći ništa o tome jer nije društveno prihvatljivo otvoriti se nekome koga ne poznajete tako dobro. Ta će se osoba možda osjećati malo neugodno ako postanete previše osobni i počnete govoriti o svojim problemima u braku ili razočarenju kako vaš život nije ispao onakav kakvim ste očekivali. Ta bi osoba možda mogla pomisliti „šteta da on nema prijatelje, jer on sve to iznosi meni. Zapravo, mi se jedva poznajemo. I što ja mogu reći ?“

Da, samo nama najbližim ljudima mi iznosimo kako stvari uistinu stoje i kako smo mi uistinu. I to činimo mnogo i često. Izgleda da mi imamo nezasitnu potrebu govoriti o tome kako smo, kako mentalno i fizički, emocionalno i energetski.

Mi pokazujemo da razumijemo jedni druge i da slijedimo ono što druga osoba govori tako da dajemo primjere iz našeg vlastitog života „Znam točno kako se osjećaš, i ja sam u zadnje vrijeme vrlo umoran … izgleda da svatko govori isto, da su svi umorni.“

U našem društvu mi pridajemo veliku važnost tome kako smo. Vjerojatno zato jer se mnogi od nas ne osjećaju baš dobro. U tisku se mnogo govori o dugim listama čekanja u bolnicama, stresu i iscrpljenosti, bolestima koje su rezultat pogrešnog načina života, prehrambenim navikama i o posljedicama svih mogućih ovisnosti. Popis je beskrajan. Svakoga dana na poslu susrećem ljude koji nisu dobro. Moglo bi se reći da je moj posao slušati ljude koji su bolesni. Zapravo nas može snaći bilo što, što će nas spriječiti da dođemo na posao ili će na neki drugi način ograničiti našu životnu radost i našu sposobnost da živimo onako kako bi željeli.

Zamislite društvo u kojem je potpuno prirodno da se svatko osjeća dobro. Svatko je savršeno zdrav, sretan, harmoničan i zadovoljan svojim svakodnevnim životom, svojim ljubavnim životom, svojim potrebama i željama, i nitko ne može doći u kontakt sa nekime kome nije dobro. Da li je to moguće ?

Ako netko može vjerovati Martinusu, vrlo je važno za moderne ljude, koji imaju proširenu svijest, da nauče kako razmišljati na način koji trajno održava njihovu životnu radost. Mi si više ne možemo priuštiti da se prepuštamo mislima ljutnje, depresije i mučeništva, kada razmišljamo o našoj nesretnoj sudbini, sa pitanjima tko ili što je odgovorno za moju nesreću, i zašto se to baš meni dogodilo. Misli predstavljaju zračeću silu koja prolazi kroz nas. Te misli oblikuju ideje o tome što oblikuje naša iskustva.

Ako su naše misli vođene instinktivnim impulsima mi riskiramo da se uvučemo u obrazac obrane i napada, gdje u najgorem slučaju razmišljamo o tome kako bi se riješili ljudi koji nam uzrokuju poteškoće. U našoj mašti mi vidimo savršeno jasno kako smo mi potpuno oslobođeni krivnje po pitanju naše sudbine, a drugi ljudi su zli i pokvareni.

Ako naše misli oblikuje naša proširena svijest, mi još više možemo suosjećati sa situacijom neke druge osobe i tu i tamo možemo braniti njihove postupke. Mi ćemo možda okrenuti našu ljutnju i ogorćenje prema samima sebi i osjećati ćemo se loše zbog naše vlastite nesavršenosti, zbog naše životinjske, mračne prirode i past ćemo u stanje melankolije.

Martinus objašnjava da smo mi postali previše humani kako bi tolerirali životinjski mentalitet, koji ima kao svoju osnovu da se svatko treba brinuti samo za sebe. On također govori da tisuće ljudi „stvaraju misli ljutnje i depresije, koje kroz osjećaj da smo mučenik ili žrtva sabotiraju našu normalnu životnu silu.

Kako bi ponovno vratili naše zdravlje moramo se očistiti i osloboditi od takvih osjećaja.

U članku Neprirodni umor Martinus objašnjava da je „bolest reakcija fizičkog tijela na spomenute mentalne konflikte i nedostatak sklada između vlasnika organizma i njegovog bližnjeg ili njegove okoline“.

O tome vrijedi uvijek nanovo razmišljati. Posljedica toga je da je naša odgovornost da pokušamo učiniti svaki dan sretnim i harmoničnim danom, danom u kojem se osjećamo dobro.

Ravnoteža između naših osjećaja i naše inteligencije postupno će početi stvarati osnovu naše sposobnosti da dovedemo u ravnotežu instinktivne impulse iz životinjske epohe koja je na izdisaju.

Prijevod : Andrew Brown

Preveo sa engleskog na hrvatski : Davorin Gruden (21.01.2013.)