KAKO  JE  BOG  STVORIO  ČOVJEKA 

 

Da bi mogli odgovoriti na ovo vječno filozofsko pitanje trebamo razumjeti što je čovjek i što je Božje stvaranje. Za početak pogledajmo što Biblija kaže o Božjem stvaranju čovjeka: „Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša“ (Pos. 2:7).

 

Velika većina ljudi poistovjećuje čovjeka samo sa fizičkim tijelom, što nije nimalo neobično jer je to sve što oni mogu opažati svojim fizičkim osjetilima. Prema Martinusu, čovjek je mnogo više od toga. On se sastoji od Jastva, nadsvijesti i podsvijesti. Jastvo i nadsvijest se pojednostavljeno mogu nazvati „duša“, jer su to vječni dijelovi živog bića koje nazivamo čovjek. Podsvijest se sastoji od fizičkog tijela i od pet duhovnih tijela: tijela instinkta, osjećaja, inteligencije, intuicije i pamćenja. Dakle, pojednostavljeno rečeno, čovjek se sastoji od fizičkog tijela i vječne i besmrtne „duše“. Isto tako možemo reći da se čovjek sastoji od Jastva, svijesti i tijela. Jastvo je vječno i nepromjenjivo, dok su svijest i tijelo podređeni neprestanim promjenama.

 

Dakle, kada analiziramo gornju Biblijsku izjavu iz perspektive Martinusove kozmologije, dolazimo do sljedećih zaključaka. Prije toga trebamo razumjeti da je ova izjava u potpunom skladu sa vječnom istinom, koja je bila dana ljudima prije mnogo tisuća godina u obliku koji je bio prilagođen njihovom vrlo primitivnom i ograničenom načinu razmišljanja i razumijevanja stvarnosti. Što to znači da je Bog napravio čovjeka iz praha zemaljskog? To znači da je Bog počeo stvarati „čovjeka“ u mineralnom carstvu. U mineralnom carstvu dnevna svijest bića se nalazi u carstvu blaženstva, zbog čega neuki ljudi smatraju minerale mrtvom, beživotnom materijom. Minerali nisu mrtvi, već gledano iz naše, ljudske perspektive spavaju dubokim „snom“. Nakon mineralnog carstva svijest bića nastavlja svoju evoluciju kroz biljno carstvo. Tu se biće počinje polako buditi za fizički svijet. Ono počinje naslućivati ugodna i neugodna iskustva. Na primjer cvijeće zatvara svoje latice kada je neugodno, to jest hladno, a otvara svoje latice kada je ugodno, to jest kada osjeća sunčevu svjetlost i toplinu. Nakon toga vječno Jastvo nastavlja razvoj svoje svijesti kroz životinjsko carstvo. Tu je njegova svijest potpuno probuđena što se tiče doživljavanja života u fizičkom svijetu. No njegova duhovna svijest (kozmička svijest) još uvijek „spava“. Zemaljski čovjek svojim načinom života, načinom razmnožavanja i načinom razmišljanja, još uvijek pripada životinjskom carstvu. U tome se slažu i materijalistička znanost i Martinusova duhovna znanost. No prema Martinusu, evolucija tu ne prestaje, već ide dalje. Trenutni smisao života zemaljskog čovjeka sastoji se u tome da on treba postati pravi čovjek, čovjek „na Božju sliku i priliku“. To je čovjek koji u svojem svakodnevnom životu i načinu razmišljanja trajno izražava univerzalnu ljubav, sveznanje i svemoć. Dakle, gledano iz perspektive Martinusove kozmologije, Bog nije na neki čudesan način stvorio čovjeka iz ničega ili iz praha zemaljskog, već ga stvara putem evolucijskog procesa koji traje milionima godina i čiji put vodi kroz mineralno, biljno i životinjsko carstvo ka carstvu pravog ili savršenog čovjeka. Bogu je taj put razvoja moguć zahvaljujući principima reinkarnacije i karme.

 

Zašto je Bog stvorio čovjeka i sve ostalo?

 

Bog je stvorio čovjeka i sve ostalo (čitavi beskrajni svemir) zato da bi vječna živa bića mogla vječno doživljavati beskrajnu raznolikost postojanja. Kada ne bi bilo stvaranja, to jest materijalnog svijeta i kada bi postojala samo čista, božanska svijest, što bi ona mogla doživljavati? Kada ne bi bilo stvorenog materijalnog svijeta, ne bi bilo ni kontrasta svjetla i tame, dobra i zla, ugodnih i neugodnih iskustava, a time ni doživljavanja života. Vladalo bi vječno mrtvilo i monotonija. Ovdje treba ispravo razumjeti da Bog nije „stvorio“ svemir, jer bi to onda značilo da ga je stvorio iz ničega i da prije stvaranja nije postojalo ništa. Svemir je vječna i beskrajna pojava koju Bog neprestano stvara, održava i preobražava. Bog stvara svemir tako da preobražava jedan oblik materije ili energije u drugi oblik materije i energije, samo zato da bi vječna živa bića neprestano mogla doživljavati nova i zanimljiva iskustva.

 

Mi trenutno ne možemo direktno „vidjeti“ Boga zato jer je Bog duh ili svijest, a naša fizička osjetila ne mogu „vidjeti“ duh ili svijest. No mi možemo „vidjeti“ Boga indirektno, to jest pomoću naše inteligencije ili sposobnosti logičkog zaključivanja. Čitavi stvoreni svemir je rezultat stvaralačke sposobnosti, a stvaralačka sposobnost upućuje na stvaratelja ili Stvoritelja, Boga. Kada razvijemo svoju inteligenciju u dovoljnoj mjeri da se naučimo razmišljati u skladu sa vječnim zakonima postojanja ili sa logikom stvaranja i kada se naši osjećaji dovoljno razviju da postanemo sposobni doživljavati sreću i nesreću drugih živih bića kao vlastitu, tada će u naš život stupiti nova sposobnost, sposobnost intuicije, koja će nam omogućiti da direktno „vidimo“ Boga. „Vidjeti“ Boga znači „vidjeti“ ili osjetiti i doživjeti Njegovu prisutnost u svim živim bićima i u čitavom postojanju. Kada vidimo sebe, to jest svoju božansku svijest u svim živim bićima, kada živa bića više ne doživljavamo odvojenima od nas samih, tada smo postali jedno sa Bogom i čitavim postojanjem. Prema Martinusu mi ne možemo vidjeti Boga kada postanemo duše, to jest nakon smrti fizičkog tijela, sve dok ne dobijemo kozmičku svijest, jer i u duhovnom svijetu, u kojem boravimo između dvije inkarnacije, doživljavamo živa bića i stvari koji su izgrađeni od suptilne duhovne materije. Bog je „nešto“ što se nalazi iza svega toga, a da bi to vidjeli moramo biti „čistoga srca“, odnosno ispunjeni univerzalnom ljubavlju.

 

Život duše između dvije inkarnacije izgleda poput najljepšeg sna ili najljepše bajke. To je zato jer sve naše misli, želje i potrebe tamo postaju stvarnost. To je moguće zbog toga jer se suptilna duhovna materija u duhovnom svijetu pokorava našim mislima. Sve što zamislimo postaje stvarno. Na primjer u raju za djecu, koja su rano napustila fizički svijet, anđeli čuvari koji se brinu o djeci pričaju toj djeci najljepše bajke, koje onda pred njihovim očima postaju stvarnost.

 

Božje sveznanje je direktno povezano sa njegovom sveprisutnošću. Bog se nalazi u svakom živom biću i u svakom, pa i najmanjem djeliću materije. Bog je život i izvor života u svemu što postoji i apsolutno ništa ne može postojati bez Boga. Znanje svakog živog bića, bez obzira bio to mineral, biljka, životinja, čovjek ili planet, dio je Božjeg znanja. Na taj način je Bog, zahvaljujući svojoj prisutnosti u svakom živom biću, sveznajući.

 

 

 

Sastavio : Davorin Gruden (23.04.2011.)