KAKO ČOVJEK MOŽE OPROSTITI

(Martinus)

 

Kažnjavanjem ljudi u skladu sa zakonskim sustavom krši se kozmički zakon oprosta

 

Kroz Krista su ljudi naučili da trebaju opraštati svojem bližnjem ne samo sedam puta na dan, već sedamdeset puta sedam puta na dan. To zapravo znači da treba opraštati u svim okolnostima. No da li je ispravno slijediti to učenje? Moderni intelektualac ne može jednostavno prihvatiti ono što je rekao Krist ili neki drugi autoritet; on želi razumjeti logički i prividno je ovo učenje protivno zdravom razumu. Da bi današnji ljudi prihvatili to učenje, ono se mora javiti u obliku znanstvenog zaključka koji je logičan; to jest u skladu sa zakonima života. No tada se ljudi moraju upoznati ne samo sa zakonima fizičke materije, već i sa duhovnim zakonima koji se nalaze iza fizičke strukture čitavog svemira. Ukoliko zemaljsko čovječanstvo želi manifestirati višu ili humaniju kulturu od one koja danas prevladava na Zemlji to se može ostvariti samo na temelju dobrog poznavanja kozmičkih zakona i objave činjenice da je život u skladu sa tim zakonima. Svaki pojedinac se mora uzdići iznad takozvane logike, koja je zapravo samo „lokalna“ i bez ikakve veze sa stvarnim uslovima i životnim pojavama. Na temelju takve „lokalne“ logike brojni ljudi vjeruju da je Kristovo učenje o neprestanom opraštanju budalasto i naivno. Oni kažu: „Kada je netko nekome učinio nešto nažao, tada mu to ne može samo tako biti oprošteno; on mora biti kažnjen kako bi se bojao ponoviti to loše djelo, jer kako bi drugačije mogli potisnuti zlo?“ Tijekom određene epohe razvoja sasvim je prirodno da takvo razmišljanje predstavlja najviši izraz zdravog razuma i ta epoha još nije gotova; ona predstavlja osnovu zakonskog i pravnog sustava društva. Svatko tko počini neko zlo djelo tako da krši zakone, mora biti kažnjen u skladu sa zakonom; u nekim zemljama najteža kazna je zapravo ubojstvo, iako se to naziva „pogubljenjem“ ili „likvidacijom“. Moralno uređenje koje je poznato kao zakonski i pravni sustav predstavlja dakle u određenim slučajevima uređenje ubijanja, čak i u takozvanim kršćanskim zemljama su ubojstvo i manji oblici kažnjavanja ozakonjeni od strane najviših autoriteta. No društvo čiji su zakoni zasnovani na takvom shvaćanju morala nije prava istinski kršćanska zajednica. Na tom području njena kultura je poganska; ona je „kozmički nerazvijena“, iako ona na drugim područjima pokazuje veliku tehničku genijalnost i znanstvenu vještinu.

 

Ljudi još uvijek ne mogu u svojem zakonodavstvu u potpunosti manifestirati princip ljubavi prema bližnjem

 

Kada je nešto nerazvijeno to jednostavno znači da njegov razvoj još nije dovršen. To se razvija prema višem stupnju i nikoga se ne može kriviti što nije dosegao viši stupanj razvoja. Nitko ne može kriviti majmuna što nije ljudsko biće, niti trebamo kriviti autoritete u spomenutim zemljama što u svojim zakonima i ponašanju ne manifestiraju princip ljubavi. Oni će kasnije doći do toga kada budu napredniji u svojem razvoju i oni će tada smatrati svoje sadašnje stanje kao nehumano barbarstvo i nevjerojatno neznanje. No za sada oni još uvijek misle da se protiv ubojstva treba boriti ubojstvom, protiv ljutnje ljutnjom i protiv neugodnosti neugodnostima, što je zapravo princip „oko za oko i zub za zub“. Da li oni doista misle da je moguće ukinuti rat ratom, ubojstvo ubojstvom i općenito osloboditi se neugodnosti koje takozvani kriminalci stvaraju društvu stvarajući neugodnosti tim kriminalcima? Te su se metode koristile tisućama godina, a ipak rat, ubijanje i drugi zločini danas nisu ništa manje rašireni nego prije nekoliko tisuća godina. Prema tome, to ne izgleda kao naročito učinkovit način ukidanja tih pojava, i to je sasvim prirodno. Svi mi znamo da ne možemo ugasiti vatru vatrom; ona se može ugasiti samo vodom, to jest sa tvari čije su osobine potpuno suprotne vatri.

 

Odmazda koja se zasniva na osveti i kazni ne može promijeniti nečiji karakter ili ponašanje; naprotiv, to stvara još gore neprijatelje društva

 

Ono što vrijedi za fizičke zakone prirode jednako vrijedi i za duhovne zakone. Potrebno je koristiti potpuno drugačije mentalne tvari od rata, mržnje, osvete i kazne, a to je ljubav. Odmazda koja se zasniva na osveti i kazni ne može promijeniti nečiji karakter i ponašanje. Upotrebom sile, kazne i pogubljenja u najboljem se slučaju kod nekih ljudi može izazvati takav strah od kazne da se oni zbog tog straha donekle suzdržavaju od izražavanja svojeg urođenog „kriminalnog“ ponašanja. No to sigurno ne mijenja njihov karakter. Kada kazna više ne bi postojala, oni bi odmah počeli izražavati svoje destruktivno ponašanje prema drugim ljudima. Na njih se može gledati kao na dresirane životinje koje se može prisiliti da rade stvari koje su protivne njihovoj prirodi. Društvo čiji se građani suzdržavaju od nanošenja štete jedni drugima samo zbog straha od pogubljenja, zatvora ili neke druge kazne, nije kulturno društvo u humanom smislu riječi.

 

      No kako ljudi mogu stvoriti uistinu kulturno društvo? Još će neko vrijeme postojati ljudi na Zemlji koji su toliko primitivni da će predstavljati prepreku pravom i prirodnom razvoju društva jer oni ne razumiju svrhu i odgovornost koju ima svaki pojedini građanin. Kada se čovjek nauči gledati na život iz perspektive kozmičke logike, on razumije da ne možemo uništiti te primitivne i neuke ljude, koji vrlo vjerojatno doživljavaju svoje prve inkarnacije ili jednu od svojih prvih inkarnacija u civiliziranom društvu i koji su prije poznavali samo zakone i pravdu primitivnih naroda. Kozmički neuka osoba vjeruje da kada su ti ljudi ubijeni, mi više nemamo problema sa njima, no takvo razmišljanje je samo rezultat „lokalne“ logike. Ti ljudi ne prestaju biti „kriminalci“ samo zato jer napuštaju svoj fizički organizam. Njihov „kriminalni mentalitet“ je jednako živ na prvom području duhovnog svijeta kao što je bio na fizičkoj razini. I na duhovnoj razini oni se susreću sa istomišljenicima sa kojima se nalaze na istoj valnoj duljini. Zajedno oni sačinjavaju područje primitivnog, zlobnog mentaliteta, grupu takozvanih „zlih duhova“, da upotrijebimo staromodni izraz, koji mogu utjecati na fizička bića sličnog mentaliteta koja si lako dozvoljavaju da budu „inspirirana“ djelima koja su jednako opasna za poštene građane kao ona pogubljenih „kriminalaca“. Osveta i kazna može samo stvoriti još više osvete i kazne. Oni koji su kažnjeni žele se osvetiti i „kazniti“ društvo čije zakone oni još ne mogu razumjeti i ostvarivati. Kada se oni ponovno inkarniraju u fizičkom svijetu oni se još uvijek nalaze na pogrešnoj strani zakona i oni imaju u svojim jezgrama talenata iskustva iz prethodnih inkarnacija koja ih čine možda još lukavijima i opasnijima, jer oni imaju sposobnost prikrivanja svoje aktivnosti na takav način da je sa njima još teže izaći na kraj nego prije. Zakonski stručnjaci bi trebali postati svjesni da osude i kazne pretvaraju ljude u još veće neprijatelje društva nego što su to oni bili prije.

 

Humana kultura može samo biti stvorena na temelju ljubavi prema bližnjem

 

Ukoliko se želi stvoriti uistinu humana kultura potrebno je osloboditi se iluzije da su pogubljenje i kazna sredstva na kojima se takva kultura može temeljiti. Naravno da se društvo mora zaštititi od opasnih i protudruštvenih pojedinaca, no ta zaštita ne bi trebala uključivati ubijanje i kažnjavanje. U nekim humanijim društvima na Zemlji napravljeni su eksperimenti sa metodama koje će u budućnosti u potpunosti zamijeniti stare zakonske metode. Potrebno je ukinuti protudruštvenoj osobi pravo da se slobodno kreće među drugim građanima; no taj gubitak slobode ne bi trebao predstavljati ponižavajuće zatvaranje. Takvi ljudi bi trebali biti smješteni u naročite zajednice prilagođene takvoj vrsti ljudi. Ovdje oni mogu doživjeti sve prednosti kulture i tu ih neće smatrati kriminalcima već učenicima kulture i samokontrole. Oni će doći u kontakt sa učiteljima koji će ih tretirati kao bližnje, a ne kao „kriminalce“ i zatvorenike. Mnogi od tih učitelja su također nekada bili „na putu kriminala“, ali putem svoje sudbine oni su se susreli sa iskustvom i ljubavlju u životu koji su ih na tom području osposobili za savršene učitelje. Putem tog učenja ti učenici će se malo po malo prilagoditi vanjskom društvu i možda će – zahvaljujući iskustvima koja su do sada imali -  postati korisni suradnici u stvaranju humane kulture.

 

Niti jedno biće ne može biti drugačije nego što jest; njegovo ponašanje je izraz njegovog stupnja moralnog razvoja

 

Nije samo po pitanju odnosa između društva i njegovih „neprijatelja“ da osveta, mržnja i kažnjavanje čine situaciju još gorom nego prije – isto vrijedi i za čovjekov odnos prema njegovim protivnicima ili neprijateljima. Gledano iz lokalne perspektive izgleda razumno i logično da se čovjek ljuti na ljude koji su nepravedni, netolerantni ili neugodni prema njemu. No gledano iz kozmičke perspektive to je apsolutno nelogično i ukazuje na to da je „uvrijeđeni“ jednako primitivan i neuk kao onaj tko ga je «uvrijedio». Svatko je okružen ljudima koji se nalaze na vrlo različitim stupnjevima razvoja. Oni se nalaze na privremenom stupnju svojeg razvoja i svi se nalaze na putu ka humanijim i intelektualnijim stupnjevima. Neki su ispunjeni ljubavlju i razumijevanjem i vrlo rijetko ih se može izbaciti iz ravnoteže; kod drugih se vrlo lako izmjenjuju dobra i loša raspoloženja i zbog toga su više ili manje povodljivi; dok drugi imaju vrlo težak i neugodan karakter. Nitko od tih ljudi ne može biti drugačiji nego što trenutno jest; njihovo ponašanje je izraz stupnja moralnog razvoja na kojem se nalaze. Oni se trenutno nalaze na vrhuncu svojeg razvoja ka humanijem, visoko- intelektualnom stupnju. Neki od njih predstavljaju ono što bi mogli nazvati kozmička „djeca“ ili kozmičke „bebe“; drugi su „zrelija djeca“, a neki se nalaze u kozmičkom pubertetu i nalaze se na putu ka većoj humanoj zrelosti. Svatko može naučiti nešto od drugih i nije slučajno sa kime on dolazi u kontakt. Ljudi oko njega su instrumenti koje Bog koristi kako bi ga oblikovao na svoju sliku, što znači da bi se on razvio u ljubećeg čovjeka koji drugima olakšava i poboljšava život, a time i samome sebi.

 

Kako se čovjek trudi razumjeti svojom inteligencijom da se svi ljudi nalaze na različitim stupnjevima razvoja, on će postupno moći oprostiti sve i svakome

 

No kako čovjek može oprostiti svojem bližnjem kada nas on uznemirava na različite načine, kada nam ispunjava život poteškoćama i problemima? Tako da svojom inteligencijom pokušamo razumjeti da trenutno ta osoba ne može biti drugačija nego što jest, kao što korov i kopriva ne mogu biti drugačiji nego što jesu i razumijevanjem da, gledano iz kozmičke perspektive, kada mi dolazimo u kontakt sa tim „neprijateljem“, on nije neprijatelj koji nas želi uništiti, već samo instrument kroz koji nam Bog dozvoljava da žanjemo ono što smo nekada posijali i mi bi kroz naše osjećaje trebali osjećati ljubav prema toj osobi koja ne zna što čini i koja će kasnije morati žeti ono sa čime smo mi sada završili. Dakle, s obzirom da „neprijatelj“ zapravo nije uzrok naših poteškoća i da on ne može biti drugačiji nego što trenutno jest, na temelju svoje prošlosti i u odnosu na svoju budućnost, tada sa dobrim razlogom trebamo slijediti Kristovu zapovijed o neprestanom opraštanju. Ako čovjek osjeća da mu tu i tamo nedostaje neophodna tolerancija i ljubav, on se samo treba koncentrirati na izvor iz kojeg potječe sva ljubav u svemiru; tada će nestati svaka ljutnja i ogorčenost i čovjek će tada osjećati da se njegov jedini „neprijatelj“ nalazi u njegovom vlastitom umu, neprijatelj koji se suprotstavlja rastu i aktivnosti ljudskih sposobnosti.

 

 

Prevela: Anna Ørnsholt, 1965. Revidirano 1985.

 

Preveo sa engleskog: Davorin Gruden (13.03.2010.)

 

Copyright © Martinus Institut