KADA  NAS  KARMIČKI  VALOVI  POGODE  PRIVIDNO  SLUČAJNO

                                           Hans Wittendorff

 

 

Jedan od naših čitatelja piše: Uvijek nanovo doživljavamo da istovremeno mnogo ljudi biva ubijeno ili osakaćeno. Na televiziji vidimo padove aviona, željezničke nesreće, kako automobili bombe eksplodiraju usred grupe ljudi. Tada se pitam: Kako ti ljudi koji su se slučajno našli zajedno mogu imati takvu zajedničku sudbinu? Martinus nam, naravno, u drugim prilikama govori da je zakon karme „suptilan i logičan“.  

ODGOVOR:  Istina je da u početku može izgledati neobično da toliki broj ljudi može doživjeti takvu sudbinu. Pored toga do izražaja dolazi još jedan „karmički odnos“. Svi smo čuli za priče u kojima je netko zbog „loše sreće“ zakasnio na vlak kojemu se kasnije dogodila teška nesreća, ili da je netko zakasnio na avion koji se kasnije srušio. U takvim situacijama možemo se uvjeriti u intervenciju Providnosti. Još je nešto vrijedno spomenuti, a to je da mi često zaboravljamo vidjeti događaje kroz „kozmološke“ oči, to jest, vidjeti razliku između „umiranja“ i sakaćenja. Nije ništa strašno ako se netko premjesti iz fizičkog u duhovno stanje postojanja – to je ono što nazivamo „umiranje“, dok sakaćenje uvijek predstavlja tešku sudbinu.

     Kada je Martinus sudjelovao na sastancima vijeća na Martinusovom institutu, on bi ponekad održao malo predavanje drugim članovima vijeća. Sve je to sačuvano na vrpcama i siguran sam da će se te „zlatne kapi“ objavljivati s vremena na vrijeme. Dozvolite mi da citiram sastanak vijeća od 6. prosinca 1980, a citat je preuzet iz Kozmosa 1998/12, gdje Martinus govori upravo o tim stvarima: „Oni ljudi koji su došli do točke na kojoj ne mogu krasti, ubijati, ići u rat i činiti zlo – oni se ne moraju bojati Armegedona. To ne znači da oni ne mogu doživjeti smrt, koja je naravno rođenje, i koja može biti jedini način da se oni spase. Kada Armagedon bjesni, kada se kuće ruše, izbijaju vulkani i sve se ruši, to je jedini način da se spase oni koji ne moraju imati takvu karmu. Postoji tako mnogo ljudi koji žive jedni pored drugih. Jedan čovjek može biti pogođen strašnom karmom, dok drugi ne mora imati takvu karmu. To može izgledati kao nepravedna sudbina. No stvar je u tome – kao i uvijek – da je smrt jednako dobar način da se netko spasi kao što je način 'završavanja života'.“

    Kako bi nam dao primjer Martinus spominje čovjeka koji je primoran postati vojnik, ali on nikako ne želi ubijati druge ljude: „U takvoj situaciji vrlo često se događa da je on ubijen kako bi bio spašen, jer tada je on u višem svijetu u kojem ne mora ubijati.“  I kasnije on zaključuje: Zbog toga će brojni ljudi biti spašeni kroz Armagedon – tako da budu ubijeni.“

Lukovi sudbine su posljedice vlastitog ponašanja bića

Sada nam je to objašnjeno. To je bilo potpuno drugačije objašnjenje našeg vječnog prelaska iz fizičkog svijeta u duhovno stanje postojanja. Ovakve misli mnogim ljudima mogu izgledati vrlo neobične. No kada postanete upoznati sa Martinusovim analizama o tome što se događa kada fizičko tijelo umre, onda je ovo „rođenje“ u duhovnom svijetu mnogo bolje u usporedbi sa nezamislivim patnjama koje su posljedica sakaćenja ili invalidnosti.

     Sa time dolazimo do zakona karme koji je na neki način vrlo utješan: Ja sam pravi uzrok svega što mi se događa, nitko ne može nepravedno utjecati na moju sudbinu. Zbog toga Martinus povlači direktnu paralelu između toga kako se mi odnosimo prema svim drugim živim bićima, i sudbine sa kojom se mi sami suočavamo. Možete, na primjer, čitati opširno objašnjenje simbola br 19, knjige Vječna slika svijeta 2. Ovdje je mali izvadak iz odlomka 19:14: „Ako se život bića u naročitoj mjeri održava neprirodnom smrću drugih bića, kao što je konzumiranje životinjske hrane ili jedenje mesa, kao i ubijanjem, usmrćivanjem i sakaćenjem u drugim situacijama, i ako ono istovremeno konzumira gore-spomenute otrove koji su štetni za tijelo, lukovi sudbine takvog bića toliko su opterećeni povratnim posljedicama ubilačkog načina ponašanja da ono može bilo kada biti predodređeno susresti se sa istom neprirodnom smrću ili mračnom sudbinom, koju je ono, svojim ubilačkim načinom postojanja, nanijelo drugim bićima. Pri takvom nakupljanju mračne sudbine takva sudbina može bilo gdje zadesiti biće.“

    Zanimljivo je da Martinus po pitanju toga ne uključuje samo naš odnos prema našim bližnjima i životinjama, već i način na koji se odnosimo prema malim, živim mikro-jedinkama u našem organizmu. On to izražava vrlo jasno: „Mi ne možemo, nedirnuti karmom ili posljedicama po našu sudbinu, trajno stvarati nesretne i smrtonosne prirodne uslove za mikro-bića u našem organizmu i usprkos tome živjeti u sjajnim prirodnim uslovima unutar makro-organizma u kojem smo mi sami mikro-bića.“   (Vječna slika svijeta 2, odlomak 19:14)

     Martinus nam je na taj način objasnio suptilnu logiku zakona sudbine. Kada brojne ljude pogodi neki teški događaj, postoje ljudi koje čeka „mračna“ karma i oni će biti više ili manje osakaćeni. Drugi su napredniji po pitanju humanosti i izvući će se tako da će se „roditi“ u duhovnom svijetu. Znanje o tome nikako ne uklanja tugu, osjećaj gubitka i patnju za one koji su u to uključeni. No bilo bi još gore za sve nas ako bi se takvi događaji odvijali potpuno slučajno i bez ikakve svrhe. Mi znamo, zahvaljujući Martinusovim analizama, da se nitko nepravedno ne može miješati u vašu ili moju sudbinu, i da je sve što nam se događa „povratna posljedica našeg vlastitog načina ponašanja“. Svrha svih takvih nasilnih događaja sastoji se u tome da oni pripomažu sposobnost čitavog čovječanstva da osjeća patnju drugih, sposobnost da se voli svojeg bližnjeg.

 

Prijevod: Anne Pullar

Preveo sa engleskog na hrvatski: Davorin Gruden (02.11.2014.)