KADA ČOVJEKU «PUKNE SRCE OD BOLI

» Hans Wittendorff U prethodnom broju danskog izdanja magazina Kozmos odgovorio sam na pitanje što učiniti «Kada treba uspavati kućnog ljubimca».

Nekoliko je čitatelja reagiralo na moj odgovor i zauzelo ovo gledište : Kada nas naše suosjećanje primorava da oslobodimo životinju njenih patnji, zašto se to ne može primijeniti i na ljude čiji «životni instrument» – fizički organizam – više ne može služiti svojoj svrsi zbog bolesti ili starosti ?

Jedna čitateljica piše da je bila zaposlena kao medicinska tajnica na odjelu intenzivne njege u bolnici i ovdje je doživjela da je «u brojnim slučajevima njega koju je umirući pacijent dobivao, umjesto da produži život, dovela do smrti».

Na kraju svojeg dirljivog pisma ona piše : «Izgleda da je u ekstremnim slučajevima sudbina nekih ljudi da im 'pukne srce od boli', jer ništa ne može ukloniti bol i patnju.»

ODGOVOR : Svatko tko je proučavao Martinusa zna da Martinus nije «guru» koji daje smjernice što «trebamo činiti» ili što «ne trebamo činiti» u raznim situacijama. On nam daje svoje analize i na temelju njih mi trebamo izvoditi svoje vlastite zaključke. Treba imati na umu da mi možemo odgoditi ili skratiti proces umiranja, ali prema Martinusovim analizama nije moguće odgoditi ili skratiti sami život. Svi smo mi vječna bića i zahvaljujući principu reinkarnacije takozvana smrt predstavlja samo privremeni izostanak iz fizičkog svijeta. Martinus nije ništa napisao u vezi sa eutanazijom (ubojstvom iz milosrđa). No indirektno on je bio blizu da se pozabavi tim pitanjem.

U svojoj knjizi Bisættelse (Sahranjivanje) Martinus piše u 158 poglavlju da «reinkarnacija, smrt i rođenje zapravo predstavljaju najveće procese ljubavi u životu.

Kada želimo spriječiti čovjekovu prirodnu smrt (...) to je zapravo protivno božanskoj brizi; to odgovara skretanju sa puta života ili tome da se životni put učini još težim...» U knjizi Livets Bog (Knjiga života) 6: 2153-2154, Martinus objašnjava kako sve naše bolesti zapravo predstavljaju «međukozmičke kratke spojeve» i nastavlja : «Ako je taj kratki spoj takvog obima da se ne može popraviti ili ispraviti, organizam mora biti odbačen, jer bez električne struje ili pokretačke snage on je beskoristan i više ne može služiti svojoj svrsi. (...) Prema tome, to ne predstavlja smrt ili uništenje živog bića, kao što se obično vjeruje. To samo može predstavljati uništenje instrumenta ili oruđa.»

Da li je tada ubojstvo iz milosrđa neka vrsta ubojstva ?

U svojem članku Dødsevnen og livsevnen (Sposobnost za život i sposobnost za smrt), koji je izašao u danskom izdanju Kozmosa 10-1992, Martinus je blizu definiranju tog koncepta kada piše : «Ako je čovjek ubijen, to također predstavlja smanjenje njegovog doživljavanja života jer njemu će nedostajati iskustva koja bi mogao imati od vremena kada je ubijen pa do vremena kada je mogao prirodno umrijeti od starosti.»

U svojoj knjizi br. 27 B, u članku Jeg'et og evigheden (Jastvo i vječnost), Martinus objašnjava kako naš «instrument», naš organizam, – poput svakog instrumenta – postaje istrošen i oštećen : «Oštećenje može biti tako veliko da instrument postaje potpuno beskoristan za Jastvo. I tada će se Jastvo odvojiti od instrumenta, tj. organizma ili fizičkog tijela. Ono će se dakle osloboditi tog organizma, od kojeg više nema nikakve koristi. Doista, to bi predstavljalo veliku neugodnost za Jastvo, ukoliko se ono ne bi oslobodilo tog beskorisnog instrumenta.»

Na sastanku vijeća 1971, Martinus je još bliže došao tom pitanju nego u gornjim citatima kada je predstavio ova gledišta o «kriterijima smrti» :

1) Čovjek mora umrijeti kada više ne postoje prirodni uslovi za život.

2) To je štetno za život u duhovnom svijetu kada se tijelo održava na životu preko mogućnosti da se u razumnoj mjeri ponovno uspostave prirodni uslovi života.

3) Danas se previše koriste metode održavanja čovjeka na životu koji, na primjer, ima teške povrede mozga.

4) Treba se uspostaviti stručna komisija koja će odrediti kada se više ne treba održavati život na umjetan način.

5) Transplatacija organa je neprirodan proces i ne treba se izvoditi bez pismenog pristanka dotične osobe.

Neću komentirati ovih pet točaka. Tijekom svojem dugog života osobno sam sudjelovao u brojim dobrim diskusijama o tom pitanju i mislim da je važno da svaki pojedini od nas – iz obzira prema svojim rođacima i liječnicima – donese svoje vlastite odluke na temelju Martinusovih analiza i svojih osobnih vjerovanja.

Neki ljudi mogu tvrditi da je sudbina osobe koja pati da prođe kroz bolan proces umiranja. No, to se gledište treba vidjeti u svjetlu ovog pitanja : Da li mi možemo dozvoliti da osoba pati kada znamo da medicinska znanost može pomoći – čak iako to podrazumijeva skraćenje procesa umiranja ?

Ili Martinusovim riječima (Livets Bog 6:2133) : «Neumorni napori medicinske znanosti kako bi pomogla čovječanstvu ne predstavlja malu manifestacija u službi spasenja svijeta.»

Prijevod : MKB

Preveo sa engleskog na hrvatski : Davorin Gruden (14.06.2011.)