I LJUBAV

Sina Sabbagh

Kada dečko i djevojka osjećaju jedno JEDINSTVO prema drugome duboku simpatiju, stvari se događaju same od sebe i sve to ima svrhu njihovog međusobnog zbližavanja, da bi se kraju sjedinili u spolnom odnosu i postali «jedno meso».

U principu isto vrijedi i kada se susretnu dva kristolika bića; njihova seksualnost ima za cilj njihovo sjedinjenje.

No, zašto oni teže ka tom sjedinjenju ili jedinstvu ?

Pogledajmo pobliže pitanje odnosa između jedinstva i ljubavi, koje možemo vidjeti na svojem vrhuncu u kozmičkom, nedjeljivom jedinstvu sa Bogom.

Kada mi, kao kozmički slijepa bića, pogledamo oko sebe vidimo svijet sačinjen u potpunosti od fizičke materije, i većinu vremena ne vidimo ništa osim toga, bez obzira da li gledamo kamenje ili ljudska bića. Zbog toga je sasvim prirodno da mi gledamo jedni na druge kao na fizičku materiju.

Naše najbezbožnije stanje je kada se u potpunosti poistovjećujemo sa fizičkim tijelom koje koristimo. Mi tada poistovjećujemo sebe i našeg bližnjeg sa onime što je prolazno, tj. sa smrću. Ali tijekom, i kao rezultat, evolucije ka svjetlosti čovjek sve više i više «uzdiže» vlastitu perspektivu ka razini Jastva, tako da on poistovjećuje sebe i svojeg bližnjeg sve više i više sa tom vječnom, suštinskom jezgrom bića, umjesto sa prolaznim i zapravo iluzornim tijelom. To također dovodi do toga da se čovjek sve više poistovjećuje sa svojim bližnjim, jer isto nedjeljivo «božansko nešto» predstavlja suštinsku jezgru u svim živim bićima. A to je zapravo razlog zašto ljudi sa kozmičkom vidovitošću vole jednako sva bića !

Ako se ljubav ne zasniva na prolaznim tijelima i svijesti bića, tada ona ne ovisi o njihovoj vanjskoj pojavi. U onoj mjeri u kojoj čovjek sa kozmičkom vidovitošću vidi da tijelo i privremena svijest ne predstavljaju samo živo biće, već samo njegov instrument, on će voljeti kriminalca jednako kao i kristoliko biće, muslimana, ženu, muškarca, primitivnog čovjeka, u jednakoj mjeri u kojoj voli samoga sebe. I mi se ne trebamo ograničiti na to da samo ljude vidimo kao svoje bližnje.

Ne, takvo shvaćanje može se i treba se primijeniti na naše bližnje čak i kada se javljaju kao životinje, biljke, pa čak i minerali !

To može dovesti do toga da prestanemo jesti meso, da nam se, na primjer, više ne sviđa branje cvijeća i da vidimo minerale kao izraz života koji ne želimo nepotrebno uništavati.

Sam Martinus je dobar primjer toga, i u knjizi «Na rođenju moje misije» on govori da je nakon svoje kozmičke inicijacije on čak milovao i osjećao ljubav prema kamenju i da ga je kamenje za uzvrat također milovalo. To je oblik seksualnosti sa samim Bogom.

Možda i mi sami ponekad možemo doživjeti maleni bljesak simpatije prema mineralnoj materiji i to samo onda kada nam je neki mineral naročito lijep i tada se malo pojača naš osjećaj simpatije prema njemu. Osjećaj određenog nezadovoljstva zbog konzumiranja biljaka, jer je to prakticiranje «principa ubijanja» kako u međukozmosu, tako i u mikrokozmosu, dovest će kasnije do konzumiranja voća, što, koliko god to fantastično zvučalo, predstavlja prakticiranje «životnodavajućeg principa», a time i ljubavi. To se može zahvaliti činjenici da je voće stvoreno kako bi bilo pojedeno. Kada se konzumiraju kao hrana tijela mikrobića u voću «dobivaju život», to jest. u njima se inkarniraju mikrobića. Ako ne pojedemo voće, ono neće biti iskorišteno i istrunut će. Toliko je božanstven Božji plan svijeta da u carstvu pravog čovjeka čak i konzumiranje hrane predstavlja čin ljubavi !

Javljanje ljubavi prema mikrokozmosu i makrokozmosu predstavlja produžetak ili nastavak ljubavi prema bićima u međukozmosu. Gledano iz određene perspektive, mi smo još više ovisni o našem mikrokozmosu kada možemo vidjeti da je naša dobrobit direktna, organska posljedica njihove dobrobiti.

Zašto se ljubav prema mikrokozmosu javlja kasnije od ljubavi prema međukozmosu ? I kako može biti da neki ljudi mogu biti izuzetno fokusirani na pokazivanje poštovanja prema svojem mikrokozmosu, bez pokazivanja iste ljubavi prema bićima u međukozmosu ?

Odgovor na drugo pitanje mora biti da briga za mikrokozmos koja se temelji na našoj direktnoj ovisnosti o tim bićima ne predstavlja izraz nesebične ljubavi. Isto kao što mi često, iz čisto sebičnih razloga, favoriziramo i brinemo se o nekim bićima u međukozmosu, koja nam naročito znače i koja su povezana sa našim genima (to jest, nečija žena, djeca, rođaci, nacija, i tako dalje.) mi se također možemo brinuti o našem vlastitom mikrokozmosu, ne nužno iz poštovanja prema našim mikrobićima kao živim bićima, već samo zato što je to dobro za nas.

Bića sa pravom ljubavlju prema bližnjem pokazuju isto poštovanje prema mikrobićima drugih ljudi kao prema vlastitim mikrobićima.

U odgovoru na prvo pitanje možemo reći da često poistovjećujemo «stupnjeve života» sa «stupnjem jednakosti sa nama». A za kozmički nesvjesna bića, koja opažaju samo fizičko, to jest, tijela, to znači da će jedinstvo ili jednakost sa drugim bićima ovisiti isključivo o vanjskim, tjelesnim faktorima. Čovjek čak ponekad može smatrati da druga ljudska bića pripadaju nižem stupnju života, na temelju toga koliko se ona razlikuju od nas, na primjer, po pitanju rase, religije, spola, intelektualnih sposobnosti, i tako dalje.

S obzirom da, čovjeku koji je kozmički slijep, život mikrobića izgleda potpuno drugačije od vlastitog života, i s obzirom da između njega i mikrokozmosa postoji barijera, koja se, između ostalog, sastoji od razlika u privremenoj perspektivi i načinima doživljavanja života, on prema mikrobićima ne pokazuje veliko poštovanje i sigurno ne gleda na njihov život kao na jednako vrijedan ili značajan kao njegov vlastiti.

Sa kozmičkom vidovitošću premošćuju se razlike u perspektivi i opažanje se uzdiže na razinu na kojoj su sva bića jednaka : atomi su jednaki stanicama, a ljudi galaktikama. I, kao što ćemo vidjeti, sposobnost opažanja na ovoj razini u vrlo velikoj mjeri utječe na sposobnost doživljavanja istine i ljubavi.

U Livets Bog (Knjiga života) 7, odlomak 2477 Martinus to kaže na sljedeći način : «Dakle, apsolutna stvarnost dolazi do izražaja na osjetilnom području bića kao privlačnost prema drugim živim bićima. Upravo ta privlačnost, kada se javlja u svojem najvišem obliku, izražava se kao prava i apsolutna simpatija ili ljubav. To je razlog zašto ta ljubav kod bića stvara potrebu ili želju da ugađa i miluje druga živa bića. To je zapravo prepoznavanje, iako sama bića toga nisu svjesna, istovjetnosti našeg Jastva sa Jastvom naših bližnjih i proizlazećeg božanskog srodstva ili znanja da sve živo pripada istoj kozmičkoj obitelji.»

Dakle, ovaj odlomak demonstrira divnu činjenicu da jedinstvo predstavlja osnovu ljubavi.

Prva je rečenica interesantna sama po sebi jer tu Martinus kaže da kada opažamo apsolutnu stvarnost, osjećamo ljubav, jer kao što kaže u prethodnom odlomku, sva su živa bića istovjetna u apsolutnoj stvarnosti. Iskustvo odvojenosti od naših bližnjih predstavlja zamišljenu suprotnost apsolutnoj stvarnosti.

Iluzorno je ono što nas razdvaja, dok je stvarno ono što nas spaja.

Na temelju toga možemo također razumjeti da ne volimo zato jer doživljavamo samo iluziju (tijela), a ne opažamo apsolutnu stvarnost (Jastvo). Suprotno tome možemo reći da kada volimo, mi opažamo apsolutnu stvarnost. Iz toga proizlazi da kozmička vidovitost, to jest, opažanje kroz intuiciju, i prakticiranje ljubavi zapravo predstavljaju dvije strane iste stvari !

Tu se također nudi rješenje za problem kako se može razviti naša sposobnost intuicije i dati nam kozmičku svijest kada, prema Martinusu, mi ne bi trebali raditi na njenom razvijanju slijeđenjem bilo koje metode njenog vježbanja.

Kako se talent može razvijati ako mi ne radimo na njegovom razvoju ?

Ovdje postaje jasno i logično da je prakticiranje ljubavi prema našem bližnjem istovjetno korištenju i razvijanju intuicije, upravo zato jer ljubav i kozmička vidovitost predstavljaju dvije strane iste stvari. Upravo zato je za nas važno, na našem sadašnjem stupnju razvoja, da se vježbamo, barem teoretski, da «gledamo kozmički».

Martinus je stvorio svoju kozmologiju zato da bi nam pružio teoretsku kozmičku svijest.

Teoretski «gledati kozmički» znači živjeti u skladu sa analizama i biti u skladu sa zakonima života, što je istovjetno izražavanju ljubavi, što dovodi do kozmičke svijesti. Ovo božansko srodstvo koje je Martinus spomenuo u gornjem citatu također se može vidjeti u pojavi koju poznajemo kao empatija ili suosjećanje. Osjećati u sebi patnju svojeg bližnjeg izraz je organske povezanosti koju imamo sa svojim bližnjim. Na isti način također možemo osjećati radost našeg bližnjeg i to je jedan od razloga zašto je tako veliki užitak davati darove, milovanja i ljubav našem bližnjem. Radost mojeg bližnjeg postaje moja radost i tuga mojeg bližnjeg postaje moja tuga.

Ukoliko ova sposobnost suosjećanja sa tugom nije uravnotežena odgovarajućom inteligencijom, tako da se ja na određeni način mogu distancirati od perspektive druge osobe, tuga mojeg bližnjeg može postati moja vlastita tuga i ja mogu biti izbačen iz ravnoteže i postati depresivan, što nije od koristi ni meni ni mojem bližnjem. To se može desiti kada na televiziji gledamo slike rata ili kada vidimo prosjake na ulici i druge nesretne ljude u našoj okolini.

Suosjećanje koje nije uravnoteženo inteligencijom i znanjem da je «sve vrlo dobro» može voditi pojedince sa viškom osjećaja u neprestano stanje pesimizma i depresije.

Višak inteligencije također može stvoriti neravnotežu tako da, u odgovarajućoj mjeri, čovjek ostaje hladan na patnju svojeg bližnjeg i on nije dovoljno dirnut tom patnjom da bi bio motiviran da nešto učini kako bi popravio situaciju. Doista, nedostatak suosjećanja može čak dovesti do pitanja : «Što se to mene tiče?»

U drugu ruku, suosjećajna osoba, iako je to često na nesvjesnoj razini, osjeća organsku povezanost sa drugim bićem i doživljava da ga patnja tog bića dira i da ga se tiče. U točki ravnoteže između ove dvije, same po sebi neuravnotežene, pojave svijesti nalazi se ljubav. Čovjek ima dovoljno suosjećanja da je motiviran da pomogne i on ima dovoljno inteligencije da sam ne postane negativan, i rezultat te ravnoteže s pripadajućom logikom sastoji se u tome da čovjek može vidjeti što on najbolje može učiniti za svojeg bližnjeg u tom trenutku.

Kada je u pitanju naš osjećaj jedinstva sa našim bližnjim i proizlazeći organski osjećaj da ono što se događa mojem bližnjem također se na dubokoj razini događa meni, vrlo je zanimljivo kako je to iskustvo po pitanju našeg odnosa prema bližnjem zagarantirano – čak i na područjima na kojima čovjek toga nije svjestan – kroz zakon karme. To znači da čak iako ja ne mogu u sebi osjetiti patnju svojeg bližnjeg, ja ću ju ipak na kraju osjetiti (nakon nekog određenog vremena), kada su u pitanju moji postupci prema bližnjem. To se događa tako da se postupci koje izražavam prema svojem bližnjem neizbježno vraćaju meni i postaju moje vlastito iskustvo. Dakle, ono što činimo našem bližnjem činimo samima sebi.

Može li jedinstvo i iskustvo jedinstva biti više organsko od toga ?

Djelovanje karme je jedan od zakona života time što se on nalazi iza svih naših iskustava i na kraju nam pomaže da postanemo svjesni prave stvarnosti; između ostalog pomaže nam da postanemo svjesni našeg jedinstva sa našim bližnjim. Ukratko, čovjek može vidjeti aspekt svoje vlastite manifestacije ljubavi kao neku vrstu organskog znanja, neku vrstu «C-znanja» o zakonu karme i o svim ostalim kozmičkim zakonima.

Čak iako se čovjek ne sjeća da mora «žeti ono što je posijao», on na kraju stječe nesvjestan talent za razumijevanje funkcioniranja kozmosa. Jednostavno čovjek «osjeća» da on nema srca činiti određene stvari ili da su neke stvari ispravne ili pogrešne, a da pri tome ne može ili ne treba pružiti sebi logičke razloge. Ljudi sa savršenom ljubavlju prema bližnjem žive u skladu sa zakonima života, što je prirodna posljedica njihove organske strukture.

Čitavi spiralni ciklus može se vidjeti kao putovanje između iskustva jedinstva i iskustva odvojenosti.

Dakle, i to iskustvo predstavlja ciklus. Biće doživljava najveću odvojenost od drugih bića kada se nalazi u «životinjskom carstvu» i biće doživljava najveće jedinstvo sa svim drugim bićima u «božanskom svijetu» i to je «automatski» ostatak savršene svijesti božanstvenog srodstva koji nas, u obliku energije instinkta, prati sve do životinjskog carstva.

Taj automatski talent za jedinstvo može se vidjeti, na primjer, kod biljnih bića koja zajedno sa drugim biljnim dušama stvaraju «grupnu dušu» koja tada sačinjava biljni organizam.

U slučaju naprednijih životinja ova odvojenost je došla tako daleko da se svako biće manifestira u svojem vlastitom fizičkom organizmu, koji je odvojen od organizama drugih. No i ovdje nailazimo na ostatak prethodnog osjećaja jedinstva i to poznajemo kao svijest stada ili čopora. Stado se može vidjeti gotovo kao «zajednički organizam».

Mi to čak možemo vidjeti kod zemaljskih ljudi u obliku nacionalizma, stvaranja religioznih grupa, rasizma, obiteljskih veza, zapravo u svakom favoriziranju određenih bića. No, to je samo «djelomična svijest jedinstva» i to je sićušni ostatak kod kozmički slijepih bića.

Na kraju pravi osjećaj jedinstva ili kozmička vidovitost briše rasizam, nacionalizam, i tako dalje, u korist ljubavi.

Zanimljivo je da su psihološka istraživanja pokazala da je «osjećaj jedinstva» kod ljudi najsnažniji kod male djece u dobi do tri godine, a to oni od nas koji poznaju kozmologiju vide kao ponavljanje. Sve do te dobi čovjek nije svjestan svojeg ja, što rezultira time da se on ne osjeća toliko odvojenim od svoje okoline.

No, u ljudskoj evoluciji osjećaj individualnosti povećava se sa smanjivanjem instinkta, sve dok se mi ni na koji način više ne vidimo kao dio okoline, već se doživljavamo kao potpuno odvojenu cjelinu. Na toj točci naš je instinkt minimalan i mi nemamo nikakve više psihičke sposobnosti. Mi smo ostavljeni da vjerujemo u iluziju da je odvojenost od svih drugih bića naša prava priroda, zbog čega egoizam postaje način života i mi živimo u skladu sa riječima : «svatko za sebe». Tu smo najviše udaljeni od Boga, našeg bližnjeg i našeg pravog identiteta. Jedino zasićenje tim stanjem može dovesti do toga da počnemo izgrađivati novu dnevnu svijest našeg jedinstva sa svim ostalim živim bićima.

Ovo zasićenje može se osjećati kao snažna čežnja za svjetlošću i ljubavlju. Pomoću intuicije mi ćemo stvoriti ono što smo izgubili zbog degeneracije instinkta, no ovaj puta ćemo to stvoriti u svjesnom obliku, a ne kao nesvjesni ostatak iz naše prošlosti. S obzirom da mi primarno proučavamo vezu između jedinstva i ljubavi, samo ćemo istaknuti, bez ulaska u veliku dubinu, zanimljivu vezu između ciklusa jedinstva i nekih drugih ciklusa.

Martinus govori o pojmovima «života» i «smrti» u puno širem kontekstu nego što je to uobičajeno.

On pokazuje da «zonu smrti» spiralnog ciklusa predstavlja zapravo naše vlastito carstvo, «životinjsko carstvo», i da «život» kulminira u «božanskom svijetu». Ovdje možemo vidjeti vezu između pojmova «života», «jedinstva» i «ljubavi» i njihovih ciklusa. Ovom popisu možemo dodati i pojam «najviše vatre», «svjetlosti» i «energije intuicije». U «božanskom svijetu» iskustvo sebe kao «čvrste točke» dolazi do kulminacije i stoga se ovdje nalazimo najbliže svojem pravom identitetu. Upravo zato iskustvo jedinstva sa svim ostalim živim bićima ovdje dolazi do kulminacije (jer je naš pravi identitet, to jest, naša čvrsta točka, istovjetna čvrstoj točki u svim ostalim bićima).

«Božanski svijet» doista je carstvo dostojno svojeg naziva. Nije moguće zamisliti ništa božanstvenije od toga da se nalazimo na vrhuncu života, znanja i ljubavi, da smo stanica u seksualnom organu Boga, gdje život predstavlja neprestano izražavanje «najviše vatre», gdje je čovjek jedno sa samim sobom i sa Bogom, sve predstavlja umjetničko stvaranje, sve je užitak, sve je svjetlost i «sve je vrlo dobro». Zbog toga što je sama suština, to jest, Jastvo, u svim bićima identično, može se reći da ono što tražimo u jedinstvu ili u jedinstvu sa drugim bićem zapravo je jedinstvo sa samim sobom, jedinstvo sa vlastitim Jastvom. To je Bog koji želi susresti samoga sebe.

Dakle, čovjek sve više postaje u nutrini jedno sa svojim Jastvom i on to želi manifestirati u vanjštini. Svrha privlačnosti prema drugim bićima sastoji se u tome da se na prolaznom planu manifestira ono što se nalazi na vječnom planu. Kada su vječno i prolazno u vlastitoj nutrini u međusobnoj harmoniji, čovjek prakticira najviši oblik molitve. Tada se «neka bude Božja volja» u potpunosti manifestira na prolaznom planu. Čovjek je u najvećoj mjeri jedno sa samim sobom i sa Bogom, što znači da je on u skladu sa ključnom notom svemira, sa ljubavlju.

Samo kada se vidi jedinstvo umjesto odvojenosti i samo kada je srce ispunjeno željom da se voli, samo tada čovjek osjeća suštinski elemenat života u drugima i osjećaj pripadanja istoj obitelji. Ovaj način gledanja dovodi nas u kontakt sa pravom stvarnošću.

Čovjek vidi nedjeljivo jedinstvo svugdje gdje pogleda, on vidi «veliko» u «malom», on vidi cjelinu u dijelovima, on vidi ocean u kapi, što znači da on vidi kako se Bog manifestira u očima bližnjeg, u mirnoći vlastitog unutarnjeg svijeta, u umjetničkoj ljepoti kristala leda, u misteriju zvijezda, vidi Boga koji je prisutan na svim mjestima, na sve načine i u svim vremenima.

Izdano u švedskom izdanju Kozmosa 2004-8.

Preveo: Andrew Brown

Preveo sa engleskog na hrvatski : Davorin Gruden (09.10.2011.)