IZLAZAK SUNCA U KLINTU NA USKRŠNJE JUTRO 1954 (MARTINUS)
Za one koji se mogu ustati prije sunca i osjećati se dobro naspavani, svježi i odmorni, gledanje izlaska sunca može biti veličanstveni prizor. Istina je da je izlazak sunca uobičajena pojava koju svatko poznaje, kao što svatko poznaje zalazak sunca. No, vrlo je malo onih koji o tome razmišljaju ili razumiju čemu to svjedoče.
Izlazak sunca nije samo izlazak u uobičajenom materijalnom smislu. Postupno, kako čovjek razvija kozmičko opažanje i razmišljanje, sve pojave u prirodi postaju «stranice u Božjoj slikovnici»; one postaju, kao što je Krist rekao, «za one koji mogu čuti...», Božji govor. Čovjek postaje svjestan da ne postoji ništa što je samo onakvim kakvim se čini ili kako je bilo opisano. Svaka pojava iza svojeg sjajnog i bučnog vanjskog izgleda uvijek predstavlja nešto mnogo više i mnogo dublje – doista, to nije ni manje ni više nego čista i jednostavna božanske poruka živim bićima.
Ovdje neću ići u dubinu ovog principa već vas mogu uputiti na svoju knjigu «Stranice u Božjoj slikovnici». Međutim, kao maleni pozdrav svojim dragim čitateljima, ovdje ću nešto reči o tome što sam osjetio na Uskršnje jutro, kada sam čekao da bi fotografirao izlazak sunca na plaži pored Vile Rosenberg. * (Vila Rosenberg je kuća u Martinusovom centru u Klintu gdje je Martinus živio i radio tokom ljetnih mjeseci.)
Moj je sat pokazivao pet minuta prije pet sati. Pored vrlo slabašnog svjetla na istočnom nebu, bilo je još uvijek mračno i hladno. Svugdje je još uvijek prevladavala crna boja. Talasajuća površina mora bila je crna – doista, čak je i par bijelih galebova koji je letio nad morem izgledao crn u toj noćnoj panorami. Ovdje je bio svijet sjena, nešto između noći i dana, ničija zemlja između svjetlosti i tame, simbol stanja između života i smrti. Noć ipak nije u potpunosti prevladavala, iako je predstavljala glavni utjecaj u ovoj situaciji. Ipak, svjetlost je predstavljala samo nešto sporedno, slabu ali obečavajuću pojavu, nagovještaj buduće velike promjene čitave panorame.
No, ne predstavlja li ova realna panorama, ova konkretna činjenica koju ovdje imam pred svojim očima, točan opis čitave svjetske situacije zemaljskog čovjeka ? Ne predstavlja li ta situacija, po pitanju mentaliteta i sudbine, svijet sjena, nešto između noći i dana, ničiju zemlju između svjetlosti i tame, stanje između života i smrti ? Ovdje mentalna tama ne prevladava u potpunosti, iako znanje o ubijanju i sposobnost ubijanja prevladava kod čovječanstva. I ovdje je prisutna slaba, početna zraka svjetlosti, iako je ona u odnosu na tamu potpuno sporedna. No, život nije nepokretan. Promijenila se panorama na plaži. Daleko nad morem, preko uzburkane površine mora, sve snažnije dolazi do izražaja slaba svjetlost. Sjaj novoga dana baca svoju svjetlost od istoka preko maglom obavijenog horizonta na krajnjoj granici noćnog neba. I pogledajte ! U svoj svojoj snazi događa se veliko čudo. Odjednom, iz tame noći, preko područja hladnoće i smrti, sada se uzdiže veličanstveni izvor svjetlosti. Javlja se u zlatnom ogrtaču zore i obavija sav zemaljski život u svoju svjetlost i toplinu. Prethodno mračna površina oceana sada je postala površina koja sjaji i blista na suncu, čije odražavanje obilja zraka izvora života ukazuje na to da je noć završila, tama je nestala i svjetlost je pobijedila. Tamo gdje je prije bila tama, sada je svjetlost. Tamo gdje je prije bila hladnoća, sada je toplina. Tamo gdje je prije bila smrt, sada je život. U uskrsnuću novog dana Bog susreće život koji se budi.
U obliku takve zlatne zore novoga dana svemogući Bog uvijek nanovo ponavlja taj susret sa svakim pojedinim čovjekom. Netko tko je uspio doživjeti sedamdeset godina, što je normalni životni vijek čovjeka, doživio je to uskrsnuće svjetlosti iz tame u obliku korone (aure) novoga dana 25 500 puta. U takvom obilju Bog naglašava čovjeku da nakon noći dolazi dan, a nakon tame dolazi svjetlost. I nije li to još više istaknuto time da nakon zime dolazi ljeto ? Da li netko ikada vidio suprotno ? Zar to neprestano ponavljanje potvrde istog principa ne ostavlja naročiti trag na živom biću ? I zar taj trag ne dovodi do nepobitnog upoznavanja sa tim principom, do nepobitnog znanja da nakon noći dolazi dan, da nakon tame dolazi svjetlost ? I nije li upravo ta božanstvena činjenica, putem duhovne znanosti, sada postala ključ za teoretsko rješenje misterija života; ključ za potvrdu reinkarnacije; ključ za pravi uzrok i izvor stvaranja sudbine ?
Nadalje, zar taj isti neprestani princip životnih ciklusa danas, putem kozmičkih analiza duhovne znanosti, ne pokazuje mentalni i kozmički položaj čovječanstva u kozmičkoj zimskoj zoni, epohu života koja predstavlja vrhunac smrti i patnje, područje kozmičke noći na čijem mračnom i maglom obavijenom horizontu počinje svitati novi kozmički dan, prva slaba zora životvorne epohe ljubavi ? I zašto nakon sadašnje kozmičke noći ili mračne epohe ne bi svanuo novi kozmički dan ili svijetla epoha, kao što nad maglovitim horizontom sviće sunčani dan; i kao što se iz smrtonosne hladnoće i mraza mračne zime rađa životvorno, sjajno i toplo ljeto ? I kako bi Bog drugačije pomogao čovjeku da to shvati na neki drugi način nego da dozvoli da se taj vječni kozmički princip ciklusa ponavlja u takvim dimenzijama koje nisu više od onoga što čovjek može primjetiti svojom fizičkom sposobnošću opažanja i što može biti prepoznato i potvrđeno ljudskim intelektom ?
Prema tome, izlazak sunca nije beznačajan događaj, iako je svakodnevna pojava. To je objava jednog velikog fizičkog i mentalnog upravljajućeg principa života. Dakle, svaki izlazak sunca predstavlja neku vrstu Uskršnjeg jutra koje je, poput Uskršnjeg jutra u kalendaru, simbol ili realni izraz sjajnog uskrsnuća koje se otkrilo kroz Krista nakon fatalnog raspeća, nakon noći patnje na Golgoti. Svakim izlaskom sunca Bog daje život zakonu o svjetlosti i tami. To je potvrda odnosa između svjetlosti i tame. Taj odnos garantira da će anđeo svjetlosti doći u tamu svakog Getsemanskog vrta i da će nakon noćne tame sudbine doći sjajno jutro; i da niti jedna sudbina ne može biti tako mračna i puna patnje da ju Bog ne može uzdići poput sjajnog jutarnjeg sunca. I sva tama mora nestati pri pogledu na Božje obilje svjetlosti u mračnoj noći sudbine živog bića. I pogledajte ! U toj Božjoj blizini biće je uskrsnulo iz mrtvih i iz noći sudbine. «Čovjek poput Boga» sada postaje životvorno sunce koje izlijeva svoju sjajnu, toplu zoru u mračnu noć sudbine svojeg bližnjeg i tu dozvoljava da se iz tame uzdigne obilje svjetlosti novoga dana.
Prevela sa danskog na engleski:
Mary McGovern, 1984.
Preveo sa engleskog na hrvatski:
Davorin Gruden (15.02.2010.)
Copyright © Martinus Institut
bglavac
irida
edin.kecanovic
