IMAJU LI LJUDI SLOBODNU VOLJU ?

Martinus

Čovjekovo znanje i iskustvo određuje granice njegove slobode Jedno od pitanja koja su od interesa brojnim ljudima koji traže odgovore jest pitanje u kojoj mjeri ljudi imaju slobodnu volju ili su oni automatski primorani ponašati se na odgovarajući način u određenim situacijama.

Neki ljudi tvrde da je naše iskustvo posjedovanja slobodne volje samo iluzija i da je ono što nazivamo volja samo automatsko oslobađanje uzroka i posljedica koje određuju kemijske veze u našim žlijezdama i drugim organima.

Postoje i drugi koji misle da naša volja ne ovisi o nikome i ničemu. Njihovo ponašanje svjedoči takvom stavu prema životu jer oni ne obraćaju pažnju na volju drugih ljudi i njihov način razmišljanja, već na sve načine nastoje nametnuti svoju vlastitu volju.

Niti jedno od tih gledišta nije u skladu sa istinom. Oba predstavljaju nedostatak znanja. Naravno da te ljude ne treba kriviti zbog toga. Svatko treba razmišljati u skladu sa vlastitim znanjem i iskustvom. To znanje i iskustvo određuju granice njihovog razmišljanja i ponašanja. To znači da ono postavlja granice njihovoj slobodi. Bušman ili australski starosjedilac ne mogu usmjeravati svoju volju poput velikih znanstvenika kao što su Einstein ili Niels Bohr. Oni to ne mogu jer oni nemaju u svojoj svijesti iste sile koje usmjeravaju njihovu volju kao što je to slučaj kod tih znanstvenika.

Dakle, možda su kemijske tvari u našem organizmu one koje određuju kako ćemo izražavati svoju volju ? Može li biti da su one kombinirane na jedan način kod primitivnih ljudi, a na drugi način kod velikih znanstvenika i da ta kombinacija određuje kako ti ljudi misle i izražavaju svoju volju. To može biti tako gledano iz materijalističke perspektive. No tada se možemo zapitati koji je uzrok tih kombinacija materije ili energije u čovjekovom organizmu ?

Materijalist bi odgovorio da je to do prirode i odgoja. To znači da on gleda na čitavi život kao na čisto automatski lanac uzroka i posljedica, gdje kombinacije tvari neprestano stvaraju nove reakcije, koje za uzvrat postaju uzrok novih posljedica, i tako dalje zauvijek. Neke od tih kombinacija se smatra potpuno beživotnim, dok druge čistim slučajem postaju život i svijest, iskustva tuge i radosti ili misli i osjećaji koji nestaju kada se tvari drugačije kombiniraju.

Ne može se stvoriti „nešto“ iz „ničega“ U skladu sa takvim načinom razmišljanja ono što nazivamo Jastvom i našom individualnošću nastaju kombiniranjem tvari i ponovno nestaju kada te tvari oblikuju druge kombinacije, a naša volja samo je rezultat reakcija kemijskih tvari. Kemičar koji koristi svoju sposobnost razmišljanja i izvodi zaključke koji se zasnivaju na uzroku i posljedici sa ciljem miješanja fizičkih tvari da bi došao do željenog rezultata, trebao bi stoga sam po sebi biti rezultat takvih slijepih, kemijskih sila, a njegova sposobnost izražavanja volje, koju vode njegova iskustva i njegovo razmišljanje, trebala bi samo biti iluzija, puka zabluda. Tada bi mogli napustiti pojam „kemičar“ i samo govoriti o kemiji. „Stvaratelj“ ne igra nikakvu ulogu, jer je on samo proizvod „onoga što je stvoreno“ ili kombinacije tvari.

No, kako „ono što je stvoreno“ može stvoriti „stvaratelja“ ?

Sigurno je da se kemičar ne bavi kemijom ukoliko to ne želi. Ona njega zanima, on doživljava nešto u njoj i on stvara nešto. On ne stvara „nešto“ iz „ničega“, već svojim iskustvom i svojim razmišljanjem u vezi sa svojom voljom on mijenja kombinacije materije u druge kombinacije materije. Stvaranje predstavlja mijenjanje stvari iz jednog stanja u drugo. To također vrijedi u prirodi, ne postoji stvar koja je nastala iz ničega, niti postoji stvar koja može postati ništa.

U svijetu materije sve se nalazi u procesu promjene. Iz poštovanja prema tom procesu promjene znanost tvrdi da je ona planirana i logična.

Ljudi su „stvaratelji“ u onoj mjeri u kojoj poznaju i koriste materijale i energije života u skladu sa zakonima prirode Prirodne sile manifestiraju se u skladu sa onime što nazivamo zakoni prirode. Kada ljudi stvaraju oni također trebaju biti upoznati sa tim zakonima , u protivnom će ono što stvaraju biti nesavršeno ili potpuni i krajnji kaos. Njihova sloboda stvaranja ovisi o njihovom poznavanju zakona života i o njihovoj sposobnosti da primjene to znanje u praksi. Dakle, ljudi su „stvaratelji“ u onoj mjeri u kojoj poznaju i koriste materijale i energije života u skladu sa zakonima prirode.

No kako je nastala priroda ? Da li se ona sastoji samo od slučajnih kombinacija materije ? Da li su cvijet, drvo, životinja, čovjek samo rezultat slučajnih uzroka ? Isto tako da li su planete, sunčevi sustavi i galaktike , sve te kombinacije nebeskih tijela, od kojih svako slijedi svoj naročiti put, samo izraz čistog slučaja ? A da ne spominjemo sve oblike života unutar čovjekovog vlastitog organizma, njegove organe, stanice, molekule, atome i elektrone koji, sve dok je on zdrav, zajedno funkcioniraju na čudesan način. Da li sve to ne demonstrira logiku ? Da li sve to ne demonstrira misao i planiranje ? Da li je čisti slučaj da su naše oči smještene tamo gdje jesu ? Nisu li naše ruke genijalni alati ? Nije li to dokaz planiranja da je naš nos kao osjetilo mirisa smješten čim je dalje moguće od „odvodne cijevi“ ? Tko je to tako smislio ? Tko je želio da tako bude ?

To je vječni Stvoritelj koji pomoću svoje vječne stvaralačke sposobnosti preobražava materiju, koja je sama po sebi također vječna, iz jednog stanja u drugo, a iz tog stanja u drugo, i tako dalje.

Stanja ili kombinacije materije nisu vječne, one sačinjavaju promjenjivi svijet vremena, prostora i oblika, gdje se sve sastoji od ciklusa unutar ciklusa.

Razumijevanje božanstvenog Stvoritelja raste s razvojem ljudskih bića

Vjerovanje u vječnog Boga koji se nalazi iza svega u prirodi nije nešto što su izmislili ljudi. Primitivni čovjek zna, zahvaljujući svojem instinktu, da se iza vidljivog nalazi nešto nevidljivo i stvoritelj iza onoga što je stvoreno. Nešto sasvim drugo je to da su tijekom tisućljeća ljudi stvorili boga na vlastitu sliku, u skladu sa svojim vlastitim najvišim idealima moći i mudrosti. Razumijevanje božanstvenog Stvoritelja raste s razvojem ljudskih bića.

No, neko bi mogao reći, da danas postoje mnogi ljudi koji uopće ne vjeruju u Boga. To je istina, ali to je samo prijelazno stanje. Ljudski instinkt je degenerirao, a njihova inteligencija se nalazi u procesu razvoja, što rezultira time da brojni ljudi ne mogu više slijepo vjerovati. Oni žele razumjeti. To također pokazuje kako funkcionira volja.

Postoje brojni ljudi koji bi voljeli vjerovati, samo ako bi mogli. No s obzirom da je njihova inteligencija suštinski dio sila koje upravljaju njihovom voljom i s obzirom da ta inteligencija može samo biti zadovoljena logičkim objašnjenjima, oni više nisu zadovoljni time da im se kaže : „Božji su putovi nedokučivi“. U drugu ruku, njihova inteligencija još nije dovoljno razvijena da bi im koristila kao vodič kod kozmičke ili univerzalne logike.

U svijesti zemaljskih ljudi trenutno prevladava samo lokalna logika, to jest, logika koju karakterizira materijalistički način razmišljanja.

Gledano iz kozmičke perspektive ljudi su poput male djece koja su okupirana svime što se događa oko njih. Oni su usmjereni na svijet stvari, oni žele posjedovati i oni se često, poput male djece, mogu razbjesniti ako ne dobiju ono što žele. Poput djece, oni također vole rastavljati stvari kako bi vidjeli što se nalazi u njima, ali nisu sigurni kako ih ponovno sastaviti jer još uvijek nisu spremni vidjeti kako stvari funkcioniraju. Poput djece, oni imaju slobodu steći brojna iskustva dobra i zla, povrijediti se i opeći, razbiti i raskomadati stvari, ali oni također moraju snositi posljedice.

Poznato nam je da kada se dijete jednom opeče ono se zna držati podalje od vatre, a isti princip vrijedi i za ljudska bića u cjelini. Mnogobrojni ljudi nemaju srca povrijediti drugu osobu ili uzrokovati nevolju i oni imaju veliko suosjećanje za one kojima je teško. To je zato jer oni imaju osobno iskustvo o tome. U prethodnim inkarnacijama oni su prošli kroz poteškoće i patnju koji su ih toliko „opekli“ da se oni sada suzdržavaju od postupaka koji bi im mogli donijeti sličnu sudbinu u budućnosti. Oni imaju veliko suosjećanje za ljude koji doživljavaju takve situacije i oni čine sve što mogu kako bi im pomogli. Dakle, takva iskustva su im podarila veliku slobodu, jer oni mogu upotrijebiti svoju volju kako bi izbjegli mračnu sudbinu.

Duhovna znanost će postupno pomoći ljudima da postignu veću slobodu

Sasvim prirodno je da kemijske kombinacije tvari u našem organizmu imaju ogroman utjecaj na naše doživljavanje života u cjelini. No kada se tim kombinacijama tvari daje primarna važnost, kada se njih smatra odgovornim za to kako živimo i doživljavamo naše živote i za to kako razmišljamo, time materijalistički orijentirani znanstvenici postavljaju osnovne elemente života naglavačke. No sasvim je prirodno da to oni čine, jer se fizička znanost zasniva na onome što se može doživjeti fizičkim osjetilima, na onome što se može izvagati, izmjeriti i rastaviti da bi se vidjelo kako izgleda unutra.

Ali sve dok čovjek ne može doživjeti ono što je nevidljivo, najdublji uzrok zašto su stvari takve kakve jesu i uzrok zašto tvari ili materijali imaju upravo takvu kemijsku kombinaciju, sve dok čovjek ne zna ništa o duhovnim materijama koje se nalaze iza fizičke materije i koje prožimaju fizičku materiju, sloboda čovjekove volje bit će prilično ograničena.

Zapravo sloboda ovisi o tome koliko znanje o fizičkim i mentalnim zakonima života stoji iza čovjekove volje , to jest, koje znanje i sposobnosti čovjek ima kao snagu koja upravlja njegovom voljom.

Kada ljudi postanu spremni da prime i rade sa duhovnom znanošću, ona će im postupno pomoći steći veću slobodu, jer će im pomoći da postanu „kozmički kemičari“.

Što to znači biti „kozmički kemičar“ ?

To ne znači samo biti sposoban kombinirati fizičke materije pomoću znanja o uzroku i posljedici da bi se mogao postići željeni rezultat, već i moći kombinirati duhovne ili mentalne energije, misaone tvari, na takav način da se može postići željeni rezultat, međutim sa razumijevanjem da rezultat ne treba samo biti od koristi pokretaču toga, već da treba biti na korist i radost drugim živim bićima.

Danas su uslovi za zemaljske ljude takvi da oni imaju slobodu misliti i činiti mnoge stvari, ali oni moraju snositi posljedice svojih djela. Te posljedice će se doživjeti kao nešto neugodno i sudbinski loše ukoliko misli i djela nisu bili u skladu sa osnovnim zakonom života, što znači ukoliko oni nisu bili od koristi za cjelinu. U drugu ruku, ukoliko su se misli i djela zasnivali na principu ljubavi prema bližnjem, oni će se vratiti u obliku ljubavi i pomoći od strane drugih bića, to jest, kao svijetla i sretna sudbina.

Zapravo danas je čovjeku moguće početi svjesno sudjelovati u stvaranju vlastite sudbine. A to je isto što i biti „kozmički kemičar“. Vječno Jastvo sa svojom vječnom stvaralačkom sposobnošću nalazi se u pozadini svih kretanja u vječnom ciklusu tvari ili u onome što je stvoreno Sve dok ljudi imaju materijalistički pogled na život, vjerujući da su počeli postojati kada su bili začeti ili kada su se rodili i da će oni prestati postojati kada umru , oni su se zatvorili u maleni, ograničeni svijet u kojem nema puno slobode. Oni vjeruju da je njihova volja samo rezultat fizičko-kemijskih veza u organizmu i da je sve, kao rezultat toga, besmisleno i stvar pukog slučaja. Ljudi sa takvim pogledom na život teško se suočavaju sa starošću. Iz toga proizlaze ogorčenost, kompleks mučenika i strah od smrti.

No, kao što smo već spomenuli, takvo stanje je samo privremeno.

Zemaljski ljudi, koji su gledano iz kozmičke perspektive poput djece, napredovat će i doći do veće duhovne zrelosti. Oni će postupno naučiti – prije svega iz svojih vlastitih iskustava, a kasnije kada zahvaljujući tim iskustvima postanu sposobni razumjeti duhovnu znanost – da život nije samo nešto što se događa, vječni proces transformacije u vječnim ciklusima, već da je to također nešto što jest, vječno, nepromjenjivo „nešto“ koje nazivamo „Jastvo“, i to je čvrsta točka koja se nalazi iza svih kretanja i djela. To vječno „Jastvo“ sa svojom vječnom „stvaralačkom sposobnošću“ nalazi se u pozadini svega što se događa u vječnim ciklusima tvari ili u „onome što je stvoreno“.

Ovaj trojni princip, „stvaratelj, stvaralačka sposobnost i ono što je stvoreno“ predstavlja sami svemir kao živo biće ili Boga u kojem svi mi „živimo, krećemo se i postojimo“. Ali on također predstavlja sva živa bića u svemiru, bez obzira gdje se ona nalaze, gledano iz naše perspektive, atome ili galaktike ili bez obzira da li su to biljke, životinje ili ljudi. Svi su oni stvoreni „poput Boga i njemu nalik“, a to znači da se isti vječni principi nalaze iza njihove privremene pojave u privremenom obliku u fizičkom svijetu. Ali, da li sva ta bića u mikrokozmosu, međukozmosu i makrokozmosu imaju slobodnu volju ? Da imaju, u onoj mjeri u kojoj su sa svojom sviješću jedno sa zakonima života ili sa Božjom voljom. Ukoliko su oni sto posto jedno sa Božjom voljom oni imaju slobodu stvarati kombinacije materije samo koncentracijom svojih misli, oni se tada mogu materijalizirati i dematerijalizirati, oni su Božji sustvaratelji i suradnici u svemiru. To se ne može reći za zemaljske ljude, oni su još uvijek kozmička djeca. No tijekom nekoliko inkarnacija oni će steći neophodno iskustvo i steći neophodne sposobnosti da bi bili od koristi za cjelinu. Oni samo trebaju slijediti primjer koji je ljudima dao Krist. On je ljude učio ovoj molitvi : „Oče, ne moja, već neka bude tvoja volja“ i koliko god to paradoksalno zvučalo nekim ljudima, to je put ka najvećem obliku slobode. Takav stav ne pretvara osobu u slijepi instrument, u lutku na koncu ili robota, već u uglednu osobu, koja, na svoj individualan način, predstavlja izraz božanske stvaralačke snage i ljubavi.

Tekst predavanja koje je održano u Klintu na ponedjeljak 1. Kolovoza 1955.

Revidirao : Mogens Møller.

Reviziju odobrio : Martinus

Prvi puta izašlo u danskom Kozmosu 9-1989.

Preveo sa danskog na engleski : Andrew Brown 2005.

Preveo sa engleskog na hrvatski : Davorin Gruden (26.11.2011.)

Copyright © Martinus Institut

www.martinus.dk