HUMANISTIČKE VRIJEDNOSTI I UMIJEĆE ŽIVLJENJA

PROBLEMATKA «TEHNOLOGIJA SVIJESTI» I

MIŠLJENJE PLANETARNOG POLILOGA

Na pretprošlogodišnjem izlaganju (Tehnologija i društvo ‘95) artikulirali smo jedno filozofsko razumijevanje krucijalnog odnosa pojmova tehnika i tehnologija i dali spiritualno tumačenje mjesta telosa čovjeka i tehnike u suvremenom svijetu.

Istakli smo ono suštinsko planetarnih procesa pantehnizacije i panspiritualizacije što demantira u najširem značenju dimenziju planetizacije (pojam koji u suvremeno mišljenje uvodi P.T. de Chardin), a filozofski najkonzistentnije promišlja Kostas Axelos. Za razliku od njih mi idemo dublje, u planetarnu dimenziju susretanja svih duhovnih (filozofskih, religijskih etc.) tradicija u kontekstu mišljenja planetarnog poliloga kojeg smo inaugurirali upravo u Rijeci 1990. godine.

Ab ovo, vraćamo se Martinu Heideggeru. On je kao posljednji filozof Zapada, doveo zapadnjačku filozofiju kao metafiziku do konzekvenci kada ona, kao totum, ulazi u dimenziju planetarnog filozofiranja kao istinskog post-metafizičkog bivstvovanja mišljenja u susjedovanju i prebivanju s ne-neuropskim modusima mišljenja. Za Martina Heideggera Tehnika je najviši stupanj i posljednja faza zapadnjačke metafizike. Metafizika se u svojim metamorfozama okončava u Tehnici kao «Po-stavu» (Ge-stell) svekolikog bivstvovanja na Zemlji po mjeri jednog posebitog razumijevanja bitka kao apsoluta i Logosa kao smisla življenja in toto. Od Heraclovog poimanja «logosa» kao «legein» do danas, tekla je unutarnja nit zapadnjačke metafizike, da bi kulminirala u problematici «letheim» tj. «skrivanja» kao krunsko pitanje zapadnjačke filozofije o Smislu Bitka kao «Neskrivenosti» («Alethes»).

Tehnika jest igra skrivenosti –neskrivenosti svekolikog bivstvovanja Zemlje. Tehnika u svojoj priručnosti, instrumentalizaciji (i kao Tehno-logija, tj.svi modusi tehno-logika) «skriva» svoju suštinu koja nije ništa tehničko tj. onakvo kakvo mi percipiramo, doživljavamo i koristimo u svakodnevlju i šire. Ne-skrivenost Tehnike otkriva se («najavljuje kao smisao bitka») u onom transt tj. meta-tehničkom. To je ono Drugo u pitanju o smislu bitka.

Implicira li to nužnost jednog unutarnjeg prevladavanja same suštine Tehnike? Ili približavanje krucijalne komponente Tehnike kao vrhunskog logosa Zapada drugim Logosima koji ex origine pripadaju drugačijim duhovnim izvorima? Koje su konzekvencije za zemaljski život u cjelini?

To su bitna, presudna pitanja budućnosti bivstvovanja čovjeka.

Heidegger je domislio do kraja pretplanetarnu sudbu Zapada i srž zapadnjačke filozfije. Mišljenje planetarnog poliloga je pokušaj da počnemo misliti planetarnu sudbu Zapada, i ne samo Zapada. Mi više ne želimo misliti Tehniku kao Zlo koja svojom prisutnošću apsolutizira svemoć tehnolikosti i unidimenzionira čovjeka u svim areama planetarnog. Tehnika je Prisustvovanje (i kao «iskorištavanje sa Zemlje») ali i nešto što transmutira i susreće se s apsolutnošću onog Ništa (ne samo egzistencijalno osobnog tu-bivstvovanja!). I Tehnika jest «osuđena morički po Kairosu vremenitosti po sudbi susretanja s Kozmičkim zakonima spiritualnosti. To Ništa jest «Kaza» punine kozmičkog bivstvovanja: ona donosi «povratak bogova» i «četvorstva» o kojem Heidegger govori nakon «Kehre» u svom filozozofskom putovanju bojišnicom i konačnicom zapadnjačke filozofije.

O Ništa i Bitku sada nam odgovori dolaze iz drugih duhovnih tradicija (budhizma i kao zena, daoizma, drugih indijskih duhovnih tradicija).

Tu dotičemo i vrhunsko pitanje Etike. Vrhunsko pitanje nije samo ne biti homo technicus, već biti «tehničko biće» po mjeri i telosu homo spiritualisa. Ne kako se «izvući» iz Tehnike, već kako ozbiljiti metanoiu rasta čovjeka kao homo interiora da bi ozbiljio «Božanski život na zemlji» (Heidegger ali prije s ega Šri Aurobindo Gôsh!).

Ne radi se samo o «transformaciji» Tehnike ili ičeg tehničkog tj. tehnološkog. Heidegger ja ukazao: Zlo tj. ono što negira čovjeka i kao etičko biće prisustvuje kroz odsustvovanje osjećaja prisutnosti smisla bitka. Mi dodajemo: Zlo jest u svemu onome što negira čovjeka kao duhovno biće, dakle i u tehnolikosti ako tome tendira.

Međutim, Tehnika nije samo tehnolikost. Postoje i putovi spiritualizacije Tehnike i mi to želimo artikulirati. Znanost slijedi «logos» Tehnike i vice verso, a Tehnologija je usvjetovljena «aplikacija» znanstveno-tehničkog logosa sa svim implikacijama i modalitetima priručnosti kao tehnizaciji života.

U kontekstu duhovnih konstelacija «New age-a (novog doba) kojim se manifestira u velikoj mjeri i duhovna situacija Zapada (dakle i filozofskog mišljenja i života s tehničkim modusima priručnosti), važnu paradigmu «novog mišljenja» i «alternativnog življenja» čini i problematiziranje i približavanje i susretanje Znanosti i Mistike. (F. Capra i drugi.)

Mistika je fundamentalni eksponent spiritualnog bivstvovanja kako čovjeka Istoka tako čovjeka Zapada (nešto se smatra bitno različitim od bivstvovanja s tehnikom). Mistika legitimira najviše domete spiritualisa, a tehničko življenje je manifestacija znanstvenog razumijevanja života i čovjeka. Ukazuje se na putove komplementiranja suštinskih modusa i uvida koje pruža znanost i mistika. To ima implikacije i na zbiljski život čovjeka, njegov zemaljski habitus.

In ultima linea, to vodi pitanju spiritualizacije Tehnike i mogućih metanoia u konkrementaciji tehnolikog tu-bivstvovanja. Neki to vide u vizuri jedne «nove znanosti» i «nove tehnike». To pitanje ostavljamo otvorenim jer želimo ukazati samo na fenomenologiju tog susretanja i pitanje smisla koje se modificira novom stvarnošću.

Da napomenemo već ovdje, rast svijesti i prevladavanje apsolutnosti mentalne dimenzije kao oèitovanje rasta homo spiritualisa kroz «čahuru» homo tehnicusa, ukazuje na aktualnost takvog problematiziranja. Pitanje smisla bivstvovanja dobiva novo, dublje usmjerenje.

«Nadolazak bitka» jest in nuce već tu, u onom planetarnom poliloškom. «New age» je samo jedan zapadnjački i meta-zapadnjački erimentum mundi (E. Bloch) takvog univerzalnog razumijevanja bivstvovanja koje jest spiritualno i planetarno. On je prelazni lik ili forma kojom «tehnička slika svijeta» urasta u «spiritualnu sliku svijeta» ne gubeći pri tome svoju zemaljsku ekstenziju ali kojom čovjek kao ens cogitans postate i ono više, a kao tehnoliko biće samo jedna dimenzija ili forma spiritualnog čovjekolikog tu-bivstvovanja.

Planetarna polilogizacija i približavanje Znanosti Mistici kroz duhovne uvide i iskustva koja revidiraju postavke na graničnim područjima suvremenih znanosti, pokazatelj je «Obrata bitka» i NOVOG SMISLA BIVSTVOVANJA: homo spiritualis uvlači u sebe homo technicusa. U kontekstu toga situira se i pitanje «tehnologija svijesti» koje se očituje u plurimodalnoj, plurikompleksnoj fenomenologiji metoda, tehnika tj. prije svega putova «New age-a».

Metode «tehnologija svijesti» samo naizgled stvaraju privid omnipotentnosti tehnizacije i tehnoizacije. Istina je drugačija: ono spiritualno se ne spušta na nivo tehnièkog već ono tehničko služi spiritualnom. Možda kao primjer, i usporedba iako nije adekvatna znanstv. metoda i aparati kod bilježenja npr. geozračenja ili aurografita (animante aure) etc. To je nivo pri-ručnosti ali iza toga stoji promjena u onom suštinskom; Tehnika ne kao neprijatelj duhovnom već saveznik u procesima spiritualizacije.

To je danas možda još teško shvaćati jer se radi o prelamanju (inicijalnom) različitih dimenzija bivstvovanja.

Planetarni procesi panspiritualizacije teku usporedno ali dolazi i do križanja, do interferiranja, do umreživanja u različitim zonama bivstvovanja. To su procesi in statu nascendendi i postaju sve znakovitiji.

Zbivaju se permanentno tehnološke inovacije. O pitanjima tehnologija raspravlja se globalno i djeluju znanstvenotehnološki pogoni koji obilježavaju Zemlju. Događa se i mnogo toga zlokobnog npr. u područjima tehnološkog inženjeringa, genetskog etc. u najnovije vrijeme enigma i izazov kloniranja s etičkim implikacijama etc. Tehnologije nas ne ostavljaju ravnodušnima jer korijenito mijenjaju naš život i nas same. Filozofska svijest to prati i registrira, alarmira mentalnu dimenziju čovjeka i često zvoni na uzbunu. Ali sve je to «lila», dio Božanske igre kako se vidi u indijskim duhovnim tradicijama. Zemaljski čovjek na svojim nižim tamastičkim i radjastičkim nivoima, ne vidi pravo mjesto i značenje onog višeg duhovnog, satvičkog. A to duhovno nas vodi, kao nepogrešivi kormilar u svim meandrima i labirintima niže ljudskosti kao usvjetovljenosti, dakle i s tehnologijama i ostalima kroz stupnjeve te spiritualae evolucije čovjeka i čovječanstva.

Tehnologija znači zajedno «tehne» i ono «legein». «Tehne» je «vještina umješnost pri-rukovanja bićima kao sredstvima kroz koju se korpoficira savršenstvo i rast mentalnog čovjeka. Oruđa i sve s timu vezi su projekcija naše mentalnosti, materijalizacija mentalnih slika. Mi neprestano objektiviziramo ono što mislimo i to je tehnika u onom vanjskom, njena «primjena», produžetak znanstvenog uma koji producira stvarnost i gradi pretpostavke znanstveno-tehnološkog života, po mjeri znanstvenog logosa. Ali Logos je višeznačan pluridimenzionalan. On nije samo beočug mentalnosti niti znanstvenosti. Logos jest kao «legein» SABIRANJE svih razloga i razluka našeg bivstvovanja, svih mogućnosti onog biti u svijetu ali i biti transcendentalnost, po mjeri kozmičkog duhovnog bivstvovanja. Tako već «čitamo» kod «Tamnog efežanina» u praskozorje zapadnjačke metafizike.

Logos jest za duhovnost Zapada ono što su Dao u daoizmu ili Dharma (ranije Rta) u indijskim duhovnim tradicijama. Ne možemo ga identificirati već samo razumijevati u temeljnim egzistencijalnim situacijama. Danas, Logos razumijevamo zajedno sa Dharmom ili Dao-om. Znači i pitanje «tehne» dobiva nove konotacije, nova smislena «okruženja», kao bitna umijeća i načini mijenjanja čovjeka i njegova života, kako u nižim, tako i u višim dimenzijama njegova bića.

Tehno-logija danas znači uvažavanje i «primjenu» kako Sabiranja i umrežavanja različitih smislova i modusa egzistencijalnih traženja, tako i uvažavanje kozmičke zakonomjernosti vječne mijene i polarnosti (Yin-Yang konstelacija), tako i Vrhunske Dužnosti spram kozmičkog reda i spram vlastite duhovne prirode, ljudske sudbine (svadharma).

Tehnologija nije puko znanstveno-tehničko neutralno događanje, planiranje, gradnja, konstruiranje, izvedba etc. tehničke naravi već je i put kojim čovjek ulazi u sve sfere života i u samog sebe.

Materijalni i duhovni procesi zbivaju se zajedno a čovjek ih vidi kao odvojene i potpuno različito. To je djelovanje mentalne dimenzije i kognitivne svijesti koja disparira, dislocira, separira, razlikuje i tako gleda jednu stvarnost u njenim razlikama i diferencijacijama. To su optičke diferencijacije koje podliježu analitičkom umu i po njemu se mentalno oblikuju. Tako vidimo «stvarnost».

Zapad je izgradio «tehnološku sliku svijeta» (Heidegger) i ustraje uz nju. Ali javljaju se nove slike, nove paradigme. Tehnolikost je najviši izraz metafizičke slike svijeta a tehnoidnost egzistencijalna rezultanta toga. Međutim, to se postepeno mijenja. Unutar duhovne fenomenologije «New age-a» s pojavama različitih metoda i tehnika spiritualizacije čovjeka, dolazi do jednog «višeg prevrednovanja» (ne samo vrijednosti, kako je slutio Nietzsche), već onog korijenitog.

Homo spiritualis preobražava homo technicusa i sliku svijeta koju je on stvorio u svojoj mentalnosti. Javljaju se modusi holističkog mišljenja, sintetički um postaje moćniji od analitičkog, slute se nagovještaji kozmičke svijesti, čovjek traži Boga na nove načine, otvaraju se kanali suptilnijih energija nego što su materijalne energije koje kruže pogonima tehnizirane Zemlje. Svjetovni pluralizam «tehno-logija» nije više jedini i suvereni. Čovjek sebe «otkriva» kao spiritualno biće što ima implikacije i na materijalnu ravan.

«Tehno-logijski» način mišljenja u praksi sada se združuju sa duhovnim intencijama i duhovnom potrebitošću. Različite se tehnike i tehnologije koriste za «izmjenu svijesti» što se često podvrgava kritici da nije na «nivou spiritualnog zahtjeva» i negira dignitet homo spiritualisa, ili točnije homo religiosusa.

Međutim, to su posibilična i eksperimentalna traženja kojom se ono više spušta u niže koristeći «grublja» sredstva i načine da se ostvari viši cilj. U neku ruku to je duhovno involutivni momenat kojim se nastoji spiritualizirati niža ljudskost, vitalni i psihički konstituensi čovjeka a za to su najpogodnija takva sredstva.

Nećemo ulaziti u ono ekstremno, razne aberacije poput «ispiranja mozga» ili indoktrinacija poznata u psihopatološkoj literaturi koje nemaju veze s duhovnošću. Isto tako nećemo prenaglašavati «promjene svijesti» koje se odnose na formiranje poslušnog entiteta u procesima quasi-guruizacije (pojava lažnih gurua i sljedbi). Sve je to u vezi s duhovnom nesavršenošću čovjeka. Na svijest se može djelovati na različite načine (čitav dijapazon od ekstrema upotreba droga i halucinogenih sredstava, do uzvišene metode npr. hagioterapije). Promjena svijesti još nije novo, više stanje svijesti. Istinske su «tehnologije svijesti» one koje vode višim stanjima svijesti, koje sakraliziraju život i dignitet čovjeka kao duhovnog bića. One ga ne srozavaju u ono niže, ne demoniziraju i bestijaliziraju, ne nude iluziju «sreće» tj. privide i igre pomućene svijesti.

To mogu samo suptilne metode kojima se otvaraju prolazi u dušu i duhovnu dimenziju. Možda nije uputno koristiti termin «tehnologija» već bolje tehnika. Razvoj tehnika djelovanja na psihički organizam i na mentalni sklop mora biti vođen duhovnim ciljevima i pod milošću i otvorenošću onom transcendentnom. Čovjek mora biti otvoren onom Božanskom, spreman i ponizan u čekanju, sabran i budan. To je najviši smisao onog «legein» i «tehne», da služi spiritualizaciji čovjeka kao divinizaciji.

Izvorište je pristupa svake Tehnike u onom mentalnom, u kreiranju slika i pojmova, u ideiranju koje treba transmutirati u vizualiziranje. Mentalna stanja i djelovanja prenose se u područja volitivnog i emotivnog, kao i jezične artikulacije, u govor, želje, osjećaje, potrebe etc. Metode koje nisu spiritualne uništavaju mentalni i svaki drugi sklop, one su negativna sila koja unosi mrak u umove i srca. Cilj im je sužavanje svijesti i kakofonija smisla i tamnih strasti koje obuzimaju cijelo biće èovjeka. Spiritualne metode služe širenju i razvijanju svijesti sa što više jasnila i svjetla, što većom koherencijom smisla i integracijom svih sklopova ljudskosti po mjeri onog duhovnog i rastu osjećanja slobode, zadovoljstva i sreće (satt-æit-anda paradigma).

Članovi nekih sljedbi zajednica i komuna pokazuju simptome sužene svijesti a neki proširene. U prvom slučaju vjerojatno imamo pojave mini-totalitarnih eksperimenata unutar quasi guruizacije. O tome govore i mnoge psiho-socijalne analize. Suprotno tome, imamo pojave viših stanja svijesti unutar nekih religijskih slijedbi ili izvan njih. Na djelu je ekologija duha koja pozitivno djeluje i na makroplanu jednog kvalitetnijeg življenja.

U svemu tome je vis maior ono spiritualno koje djeluje u čovjeku. Promjene se očituju primarno i najprije u svijesti a in secundo u komunikaciji s drugim bićima, prirodom u cjelini.

Zbiva se prijateljevanje sa svim bićima a in nuce, tu je i prijateljevanje na bazi komplementiranja duhovnog i tehničkog razumijevanja i življenja. Tehnički se svijet priznaje ali ne apsolutizira. On je niži svijet ali koji ima vrijednost na svojoj razini (kao što se uvažaju i niže dimenzije svijesti, životi i potrebitosti). Pluralitet istina implicira uvažavanje onog nižeg ali i mogućnosti djelovanja višeg na niže, ili korištenje nižih modusa u više, spiritualne svrhe.

Kad se tako sagledava tehniziranost onda se smanjuje opasnost od tehnoizacije a ono neprijateljsko postaje potencijalni prijatelj. Guru će koristiti automobil ili perilicu ali neće ovisiti o tom sredstvu, niti to smatrati primarnom vrijednošću, da malo karikiramo. Tako i tehnike promijene svijesti. One mogu ponekad koristiti i strojeve ili tekovine kibernetskog uma. U tome ne leži nikakva opasnost po ono spiritualno niti izdaja duhovnosti čovjeka.

Da se vratimo pitanju približavanja znanosti i mistike. Simptomatična je situacija peiričnosti (graničnosti) makro i mikrofizike npr. kao i istraživanja DND temelja života. Već je Edmund Husseri utemeljitelj filozofske fenomenologije (iz koje kasnije izrasta i Heidgger i suvremena hermeneutika) postavio filozofski u pitanje suvremenu znanost. Danas, u prvi plan dolazi energetski pratemelj svekolikog postojanja, svemira, čovjeka i svakog bića. To koincidira s praničkom koncepcijom kozmosa u indijskim duhovnim tradicijama iz koje npr. izrasta i ayurvedska medicina, ustvari životna mudrost. Kozmološki govoreći, sve jest Ništa i energija iz kojih emanira materijalna korporifikacija, od najsićušnijih čestica do masivnosti zvijezda i planeta. S tim se problemom nerazrješivo susreće suvremena fizika i genetika.

Fizika na temelju toga stvara najrazornija oružja a genetika i ono što zovemo kloniranjem etc. Poseban su slučaj tzv. graničke znanosti koje su inicirale problematičnost suvremene znanosti u cjelini.

Vjekovna dilema što je u temelju svekolikog postojanja: materija ili duh postepeno se uobličava: temelj kozmičkog bivstvovanja jest duhovna, ali ne u filozofskom ili religioznom značenju, već spiritualnom, a materija je samo drugi oblik energije koja sve prožima. Suvremena znanost je sve više na tom tragu a mistika joj u tome može bitno pomoći. Duhovna iskustva u svim duhovnim tradicijama postaju supratitelji i pratitelji modernim znanstvenim uvidima i iskustvima. To su tek naznake, međutim, sutra će već u znanstvenim laboratorijima ili na nekim drugim mjestima surađivati vrhunski znanstvenici i yogiji npr.

Biti će to savršena suradnja ljudi s najvišim stupnjem razvoja mentalne dimenzije i onih koji su prerasli nivo mentalnosti i ozbiljili supramentalnu dimenziju, susret «Boga» znanosti i onih koji su se posvetili Božanskom životu i cilju.

To više neće biti znanost kakvu mi danas razumijevamo niti će tehničke i tehnološke implikacije biti iste. O tim razvojnim mogućnostima još ništa ne znamo i bolje da to ostavimo budućnosti. Filozofsko mišljenje ne daje odgovore, ono samo pita, i živi u pitanom. Na granici starog materijalističkog i novog duhovnog doba baštinom iz svih duhovnih tradicija ali po mjeri čovjeka kao homo creatora, in nuce, homo spiritualisa i viatora na zemaljskim putovima a po zakonomjernosti kozmičkog duhovnog bivstvovanja.

«Pobožnost mišljenja» (Heidegger) obavezuje. Pitajušći o kozmosu i čovjeku možemo definirati čovjeka kao «biće lokalizirane koncentracije energije i inteligencije u univerzalnom polju» (Deepak Chopra). «Bog je sjena koja nas stalno prati» kaže Nicola iz Cuse. Homo absconditus oduvijek je težio Deusu absconditusu, kako u onom religioznom, tako i u metafizičkom, tako i u tehničkom. Ne možemo zanemariti «zadnja pitanja», ono što je primordijalno u svakom djeliću našeg života. I uvijek smo u tome bliže nego što mislimo, čak i onda kada se samozavaravamo oblicima sekulariziranosti ili «čiste znanstvenosti ili tehnologiziranosti».

SAŽETAK

PROBLEMATIKA «TEHNOLOGIJA SVIJESTI» I

MIŠLJENJE PLANETARNOG POLILOGA

Mišljenje planetarnog poliloga nastoji razumijeti suštinske tendencije planetarnog procesa pantehnizacije i panspiritualizacije. Ti procesi u svojim pojavnim razlikama nose u sebi i potencijal jednog suštinskog približavanja i komplementiranja, jer suština tehnike nije ništa «tehničko» (Heidegger) a spriritualna Istina djeluje i involutivno, mijenjajući niže moduse bivstvovanja, tako npr. i života-s-tehnikom, u okružju tehnizacije života (Shri Aurobindo Gôsh). «Tehnička se slika svijeta» mijenja i spiritualizira. To je najočitije u kontekstu duhovnosti «New age-a» (Novog doba) u primjeni tehnika i tehnologija «promjene svijesti». Istodobno se nove znanstvene paradigme približavaju duhovnim iskustvima mistike u različitim duhovnim tradicijama. Nova znanost traži novi lik Tehnike koji će se sve više razlikovati od onog što vidimo u tehničkom kao priručnom i instrumentalnom u dimenziji materijalnog. Tehnizacija će sve više podlijegati zakonima kozmičkog duhovnog bivstvovanja. Tehnika kao posebito «razumijevanje pitanja o smislu bitka» (Heidegger) i vrhunac zapadnjačke metafizike, podliježe moćima spiritualizacije a to znači da i znanstveni i kibernetski um postaju integralni dijelovi više, supramentalne dimenzije. To je još jedna suštinska komoponenta spiritualne evolucije čovjeka i čovječanstva.