GETSEMANSKI  VRT  

 

( Martinus )

 

 

 

Fizički događaj 

 

Prvi puta kada smo čuli za Getsemanski vrt bilo je u našem djetinjstvu. Bilo nam je rečeno da je to bio maleni gaj nešto izvan Jeruzalema u podnožju Maslinske gore pored potoka Kedron i naučili smo da se Isus rado tamo odmarao sa svojim učenicima i da je on tamo našao utočište kada se odlučivalo o njegovoj sudbini. Tu je učitelj donio najtežu odluku u svojem životu: da li će dozvoliti da bude razapet ili će pobjeći.

      Za veliku većinu ljudi koji zasnivaju svoje živote na religioznom pravovjerju i zbog toga nemaju intelektualne zahtjeve po pitanju Biblijskih priča, taj događaj je bio samo vanjski fizički događaj u skladu sa Biblijskim pismom, događaj koji je u najdubljem smislu predstavljao samo osobnu stvar između Boga i Krista. Za milione ljudi koji su izgubili sposobnost vjerovanja u Biblijske priče i koji su se svojim životnim stavom u potpunosti predali materiji ili materijalističkoj znanosti, priča o Isusu u Getsemanskom vrtu nema nikakvog smisla.

      Niti jedna od te dvije velike grupe ljudi ne može vidjeti pravu istinu o životu koju sam taj događaj može pružiti onome „tko ima oči da vidi i uši da čuje“. Činjenica je da je velika većina religioznih priča iz prošlosti ispričana u obliku vanjskog, povijesnog događaja, dok istovremeno predstavlja otkrivanje ili rješenje čisto duhovnog problema. Zbog toga duhovno nezainteresirana osoba može samo shvatiti te priče kao povijesne događaje, na isti način kao što shvaća druge događaje iz prošlosti. Takav čovjek ne može razumjeti veliki duhovni misterij koji se krije iza tih Biblijskih priča (između ostalog); često on niti ne naslućuje postojanje takvog misterija.

 

Duhovni događaj 

 

Sasvim je drugačiji slučaj sa duhovno zrelim čovjekom koji je u svojem razvoju odavno prošao kroz čisto materijalistički stupanj i postao je upoznat sa činjenicom da između neba i zemlje postoji mnogo više toga od onoga što poznaje materijalistička znanost. Takav je čovjek odavno otkrio da Biblijske priče predstavljaju mnogo više od povijesnih činjenica. Tom čovjeku se te priče otkrivaju kao skladišta mudrosti gdje tražitelj istine početnik može naći potvrdu svojih nejasnih slutnji o rješenju misterija postojanja ili o pravoj i apsolutnoj istini.

      Koja se to prikrivena mudrost nalazi iza priče o drami u Getsemanskom vrtu? Doslovna priča nam govori da je tu Isus vodio duhovnu borbu koja je rezultirala time da se on predao u ruke autoriteta i dozvolio da bude razapet; to jest, to je prije svega fizički izvještaj o tome gdje se u Palestini odigrao taj događaj. Taj izvještaj ne sadrži u sebi nikakav misterij. Naprotiv, on sadrži apsolutno pojašnjenje. Zahvaljujući tome buduće generacije će znati gdje je Isus bio zarobljen. I drugi dio priče, to jest, Isusova duhovna borba, također prividno ne predstavlja nikakav misterij. Gledano izvana, to je bila njegova borba sa samim sobom da li će pobjeći ili snositi posljedice svojeg stava i svojeg životnog djela.

      Međutim, u tom dijelu priče postaje vidljiva unutarnja, prikrivena istina, jer nam ona pokazuje kako čovjek zahvaljujući svojem odnosu sa Bogom može pobijediti najdublju tugu, najdublju nesreću i očaj i izaći kao pobjednik iz kulminacije tame. Smisao te suštine priče pretvara Getsemanski vrt ne samo u fizičku oznaku mjesta koje samo po sebi ne znači ništa u duhovnu situaciju koja znači sve. Događaj u Getsemanskom vrtu predstavlja zapravo priču o duhovnom stupnju na kojem čovjek može pobijediti svoj strah od uništenja ili smrti i pokoriti se Božjoj volji bez straha, bez obzira da li to vodilo ka raspeću ili uspjehu. Zamislite samo takav stupanj! Zamislite duhovnu pobjedu nad svakom mračnom sudbinom i da čovjek u svakoj nesreći može podići svoje oči ka Bogu i radosno izgovoriti: „Oče, neka bude tvoja volja, a ne moja“ i „U Tvoje ruke predajem duh svoj“.  

 

Čovjekov Getsemani – put ka unutarnjoj ravnoteži 

 

Istina je da se to stanje, taj stupanj razvoja nalazio tako daleko od mentalnog stupnja razvoja običnog čovjeka da su ljudi postali žrtve praznovjerja da je to bilo moguće samo Isusu Kristu, sinu Božjem; i da je jednini način pobjede nad tamom bila milost i oprost od strane onoga tko je pobijedio tamu. Zbog toga su bili stvoreni sakramenti tako da svatko tko vjeruje i postane kršten može postati blažen ili postići unutarnju duhovnu ravnotežu. No, s obzirom da sakramenti mogu samo predstavljati zamjenu za pravu istinu, morao je doći dan kada ta zamjena – koja je isključivo bila namijenjena duhovno nezrelom čovjeku – više nije bila dovoljna i stoga je morala izgubiti na svojoj snazi.

      Za takve ljude nema drugog načina nego pokušati koristiti svoje neprestano rastuće intelektualne sposobnosti u korist sve dubljeg razumijevanja istine za koju još uvijek osjećaju da postoji, ali koju sad traže u mnogo jasnijem obliku od onog koji im je propovijedala religija. Kroz to istraživanje napredni čovjek će uskoro otkriti da događaj u Getsemanskom vrtu nije priča o čovjeku na duhovnom stupnju razvoja koji drugi ljudi nikako ne mogu postići, već naprotiv, to je priča o duhovnom stanju koje svatko može postići.

 

Krist – savršeni primjer čovjekove pobjede nad tamom

 

Istina ili rješenje misterija Getsemanskog vrta koje je oslobođeno svakog detalja koji je rezultat nekontroliranih osjećaja svodi se na to da Isusovo ponašanje u svakom detalju predstavlja primjer za zemaljskog čovjeka. Na isti način na koji se on borio u Getsemanskom vrtu i pobijedio tamu, svi će ljudi na kraju naučiti kako se boriti protiv iste tame. Niti jedno živo biće ne može živjeti život nekog drugog živog bića ili preuzeti njegovu sudbinu. Svako ima svoj vlastiti život koji je u svakom pogledu rezultat njegovih vlastitih želja. On može izgraditi svoj život tako da postane sjajna intelektualnost i ljubav za druge, ali čak je i to stanje njegova vlastita sudbina, a ne sudbina njegovog bližnjeg. Ukoliko naš bližnji želi doživjeti istu sudbinu, on sam mora izgraditi svoju sudbinu. I ovdje Getsemanski vrt ili, ja ga više volim nazivati „Getsemani“, predstavlja savršeni primjer pobjede visoko-intelektualnog čovjeka nad tamom.

      Možemo vidjeti da je Isus imao snažno uporište u svojoj pobjedi nad tamom, nad strahom od smrti i strahotama raspeća zahvaljujući ogromnoj snazi koja je gorila u njemu, zbog koje je njegov mozak stvorio riječ „Otac“. Uvijek nanovo možemo vidjeti kako je zahvaljujući toj snazi on otkrio svijetu da je imao više razumijevanje činjenice da je suočen sa silom koja je jednako živa kao i on sam, sa svemogućom silom čije je on bio dijete, sin. I tko ili što bi moglo biti veće od te svemoći i sa kime ili čime bi on mogao biti u većem srodstvu? I što bi moglo biti razumnije od toga da se on obrati toj svemoći, svemoći koja je bila njegov otac ili izvor?

      Zar intelektualnost svakog čovjeka ne treba rasti dok ne dosegne takav stav koji je najviši u životu, kao što je nepobitna činjenica da intelektualnost ne može postojati ukoliko ne raste? I zar taj rast ne vodi sina direktno ka svijesti tog oca i dovodi ga do jedinstva sa svemoći? I zar ta intelektualnost, nakon što je došla do razumijevanja da je ta svemoć njen izvor ili otac, ne nastavlja svoj rast ka besmrtnosti izvan granica prostora i vremena da bi doživjela sebe kao istovjetnu sa ni manje ni više nego vječnošću? Prema čemu drugome bi ona inače rasla? Što bi inače ona trebala savladati? I zar u spasitelju svijeta Isusu Kristu ne vidimo biće koje je prošlo taj razvoj i postalo jedno sa svemogućom snagom svemira ili kozmosa? I zar mali uobičajeni ljudski problemi, izrugivanje i zloba ljudi, ne nestaju poput rose na suncu, kada se suoče sa tim sveobuhvatnim kozmičkim pogledom, sa tim dubokim jedinstvom sa Svemogućim?

      Što u tom pogledu znači fizičko tijelo kada je namjera ni manje ni više bila pokazati ljudima vječno „nešto“, božanski duh i svijest koji je stvorio tijelo koje oni sada muče? Nije li bilo neophodno da se to tijelo raskomada kako bi nadmoć tog uzvišenog duha mogla postati činjenicom? Kako je takva neizmjerna nadmoć nad smrću i sakaćenjem mogla biti demonstrirana bez tog raspeća? Čovjek lako može biti sretan i slaviti Oca kada nema bola, smrti ili raspeća koji mu prijete.

 

Istinska duhovna nadmoć je istovjetna sa pravom poniznošću

 

U Getsemaniju vidimo tu ogromnu duhovnu nadmoć koja samo onda može postati stvarnost kada čovjek doživi Svemoć kao vrhunsku ljubav Oca. Vidjeli smo kako se Isus suočava sa tamom. Vidjeli smo kako se suočava sa raspećem i vidjeli smo da je za trenutak oklijevao imajući u vidu tu neizbježnu tamu, i da se molio svojem Ocu: „Ako je moguće, neka me mimoiđe ovaj kalež!“ Znoj se pretvorio u krv. On je u tolikoj mjeri bio sačinjen od iste krvi i mesa kao i svi nesavršeni ljudi da je taj strah morao doći. On se ovdje borio sa nesavršenim stanjem njegovog fizičkog oca i majke, jer je njegovo duhovno stanje, što je on pokazao u brojnim drugim okolnostima, bilo već odavno iznad tame i straha od smrti.

      Prema tome, možemo vidjeti da je njegova vlastita snaga uma i njegova ljubav prema božanskom Ocu brzo pobijedila tamu i da se pred njim pojavio sjajni anđeo. To je bilo u trenutku kada se najuzvišenija, najčišća i najponiznija od svih molitvi stvorila na usnama jednog čovjeka po prvi puta. Sa riječima: „Oče, neka bude tvoja volja, a ne moja“ ta je kriza prestala. To je bio najsavršeniji primjer pobjede duha nad materijom u povijesti.

      U trenutku kada je ta molitva bila završena, za Isusa patnja i tama više nisu predstavljali nikakav problem. Sa ogromnom snagom uma on je prošao kroz raspeće i smrt i umjesto da je završio svoj život kao što su tada mnogi ljudi vjerovali, on ga je u tom trenutku zapravo započeo. Sa kakvom li je radošću od tada priča o njegovom životu obišla svijet! Njegov je duh od tada neprestano djelovao među nama. Njegove su riječi predstavljale duhovni kruh za nebrojene milione ljudi i teško da može proći i jedan sat u danu, a da se njegovo ime ne nađe na usnama bezbrojnih ljudi.

      No njegove riječi imaju veću dubinu nego što to većima ljudi još može razumjeti. Svojim ponašanjem on nije želio postati za ljude Bog, biće koje nitko ne bi mogao oponašati (slijediti). Naprotiv, čitava njegova duša je izgarala od želje da kaže ljudima da je ponašanje, djelo mnogo važnije od svih lijepih riječi na svijetu. „Niti jedan čovjek ne može doći k Ocu osim kroz mene“ - to su jednostavne riječi koje su se uvijek nanovo izgovarale i koje kažu samo ovo: „Nitko ne može doći do mojeg božanskog Oca osim kroz moj vlastiti način ponašanja. Ja sam primjer obličja Božjeg prema kojem će biti stvoreni svi ljudi!“.

      Svojim vlastitim ponašanjem on je u Getsemanskom vrtu postavio duhovni temelj koji nikada neće nestati. Samo će onaj tko ga slijedi biti čvrsto sjedinjen sa Svemoći; pred svima drugima se nalazi novi Getsemani. Ovo je svrha života za bilo koje živo biće, kao i za svaku zajednicu, naciju, rasu ili narod: savladati prijetnje svakog Getsemanija i uslijed toga biti čvrsto sjedinjen sa Božjom voljom koja zrači svuda oko nas. Tamo gdje se to dogodi, u nutrini svakog pojedinog čovjeka, kao i u njegovom narodu, neizbježno će se nastaniti „carstvo nebesko“.

 

U Getsemaniju su slomljene nade promijenjene u put ka novim mogućnostima

 

Što moderni čovjek treba činiti kada se nađe usred najveće tame svojeg vlastitog života, usred svojeg vlastitog „raspeća“, svojeg vlastitog sloma? On treba mobilizirati svoju čitavu intelektualnu snagu kako bi pomoću nje otkrio Božju volju, Božju namjeru sa doživljenom patnjom. Ukoliko čovjek u tome uspije on će, poput Isusa, pobijediti svu tamu.

      Onaj tko se usred najveće patnje u svom životu može odreći svoje vlastite volje u korist Božje volje, uvijek će u njegovom najmračnijem trenutku biti poslan anđeo. A lako je slijediti Božju volju kada se čovjek odrekne onoga što je uzrokovalo „Getsemani“. To može biti gubitak malenog djeteta, smrt supružnika; to može biti iskustvo nevjere i odlazak osobe koju smo voljeli više od svega. „Getsemani“ se pokazuje na brojne načine. No u svemu tome je istina da svi ti slučajevi mogu biti nadvladani samo prihvaćanjem neizbježnog. Što je učinjeno, ne može biti poništeno. Čovjek treba napustiti nade koje su vezane za ono što je slomljeno, za ono što je izgubljeno.

      Svom svojom snagom čovjek treba pokušati pronaći nove mogućnosti u promjeni svoje vlastite sudbine. U onom trenutku kada čovjek preda svu doživljenu patnju u Božje ruke i oslobodi se brige i straha, od destruktivnih sila mržnje i ogorčenosti, u tom trenutku će sjajni anđeo ući u njegovu auru i toliko intenzivno će se osjetiti Božja prisutnost da će iz njegovog uma nestati svaki strah i tuga.

      Životna radost će ponovno početi pulsirati u njegovoj krvi i živcima, jer na svjetlosti Božje volje čak će se i najveća patnja, najdublje poniženje vrlo brzo promijeniti u topli i životvorni blagoslov, što je božanstveno zrelo voće svakog dovršenog duhovnog ciklusa.

 

Prilagodio: Erik Gerner Larsson

 

Preveli sa danskog na engleski: Mary McGovern i Harald Berglund

 

Preveo sa engleskog na hrvatski: Davorin Gruden (26.04.2010.) 

 

Copyright © Martinus Institut