STAROGRÈKA FILOZOFSKA MISAO U KONTEKSTU MIŠLJENJA PLANETARNOG POLILOGA (predavanje održano 5. veljaèe 1996. u Sveuèilišnoj knjižnici Rijeka)

Procesi planetarne polilogizacije kroz koje se manifestira ono duhovno univerzalno na planu globalizacije svijeta, impliciraju i susretanje i komplementiranje duhovnih i filozofskih tradicija, ideja i vrednota. Paradigma jedne planetarno prezentne perenalne filozofije konstituira ono krucijalno samog planetarnog mišljenja. Radi se o filozofskom mišljenju in statu nascendi u koje ulazi i totum zapadnjačke metafizièke tradicije. Unutar nje, posebito mjesto pripada predsokratovskoj filozofiji o èemu je u svojim djelima posvjedoèio Martin Heidegger . U toj su filozofiji korijeni i zaèeci filozofske tradicije Zapada.

Karl Jaspers je u koncepciji perenalne filozofije naglašavao znaèenje «onog doba filozofskog mišljenja» (jonski filozofi, upanishadski mislitelji, daoistièki mudraci) za sav kasniji razvoj filozofskog uma u svim filozofskim tradicijama, ne samo filozofiji Zapada. Bilo je to prvo protoplanetarno buðenje filozofskog uma.

Sa stajališta komparativne filozofije Čedomil Veljeačić je dalje razvio paradigmu perenalne filozofije. Radi se o promišljanju temeljnih sličosti najdubljih filozofijskih pitanja o kozmièkom i ljudskom bivstvovanju i artikulaciji posebnih odgovora.

Značajan je i moment thaumazičnosti i adoracije u prvim uzletima filozofskog uma, kasnije kriticizma i pesimizma etc.

Pitanje o metafizičkim temeljima svijeta tj. kosmosa u cjelini (Brhe i logós), braham i rta, Dao i Li etc) i odnosu èovjeka spram univerzuma.

Mircea Eliade je promovirao ideju renovacije, po kojoj su i predsokratovci naši suvremenici, a u kontekstu perenalne filozofije i komparativnosti to dobiva na znaèenju. Sve duhovne tradicije kao arhajski totumi duhovnih i filozofskih iskustava određuju buduænost planetarnog mišljenja ali i bivstvovanja intoto. Ono aurorsko (aurora consurgens) u buðenju prvih filozofija i protofilozofskih iskustava ulazi na scenu u planetarnosti u dimenziju univerzalne duhovnosti duhovnog Novog doba. Ne samo da su ti poèeci presudni za kasnije metamorfoze mišljenja u pojedinim tradicijama, veæ su presudni za profiliranje duhovnosti u kontekstu duhovne evolucije čovjeka i čovječanstva na frontu Novuma.

Suvremeni filozof Zapada koji je dovršio nihilizam europskog uma, Fridrich Nietzsche inaugurirao je misao «vječnog vraćanja istog», koja dobiva dublje značenje kroz paradigmu renovacije i ne odnosi se samo na corpus zapadnjačkog bivstvovanja već implicira ono planetarno. I ideja nužnosti «Umwetunga» svih vrijednosti, implicira ono poliloško, susretanje s neeuropskim duhovnim tradicijama i njihovim vrednotama na frontu planetarnog. «New age» ulazi u fenomenologiju Susreta i Dijaloga, ali on nije sve to već samo konstelacija suvremene duhovnosti Zapada s onim što dolazi iz drugih duhovnih area.

Ne smije se zanemariti niti Arthur Schopenhauer, prvi europski filozof koji je uspostavio duhovni most prema indijskim duhovnim tradicijama i filozofijama (hinduizam), i svojom koncepcijom mortifikacije volje k životu i kvijetivom
približio se problematski nekim duhovnim iskustvima koja su prezentna npr. uz ostalo i u buddhizmu. I Pierre Teillhard de Chardin, zastupnik Noogeneze artikulira neka temeljna pitanja planetarne duhovnosti.

Filozofija nužno postaje meta – filozofija. Ona urasta u dimenzije zajedništva s drugaèijim (ne samo filozofskim!) duhovnim iskustvima. Filozofija se «vraæa» PRVOTNIM I PRVIM pitanjima koja su perenalna: od jonskih filozofa do upanshadskih mislitelja ili daoistièkih mudraca i to ulazi u temelje procesa planetarne duhovne polilogizacije. Jonski filozofi pitajući o arheu, logosu, sfairosu, apeironu etc., pisali su i za nas a mi opet pitamo u epohi «kraja zapadnjačke filozofije».

Njihova pitanja postaju i naša, i to više nisu samo pitanja filozofije veæ duhovnog rasta èovjeka i korijenite promjene njegovog duhovnog bića.