Tako i ljudi današnjice vješto i uporno nastoje izbjeći bilo kakvu odgovornost – čak i pred samim sobom. Zahvaljujući pogrešnom moralnom odgoju, čovjek pojedinac nije čak ni svjestan da se ponaša izvan granica morala. Uvijek je bilo ljudi koji su osjećali odgovornost «pred poviješću» - kako se to ponekad naziva. No većina ljudi uopće nije svjesna da svojim otežavanjem, pa čak i  uništavanjem uvjeta života budućim generacijama, čine nešto nemoralno. Ako su i svjesni, onda se uvjeravaju da se to njih ne tiče, jer «kriv je netko drugi». Sva zakonodavstva predviđaju utvrđivanje odgovornosti i kazne i za najmanje nanošenje štete drugomu – ako se dokaže. No ni jedno zakonodavstvo ne predviđa kažnjavanje ogromnih zločina koje naše gospodarstvo čini budućim generacijama. Ako mislimo opstati, i to treba postati važnim dijelom međunarodnog zakonodavstva.

     Ostavimo i Clintona ali i Busha, čije licemjerje, socijalna bezobzirnost i nemoralnost daleko nadmašuju Clintonovu. Ostavimo i velike globalne katastrofe. Mi u Hrvatskoj imamo zanemarljivo male količine nafte i zemnog plina, koje će se vrlo brzo iscrpiti. Umjesto da njihovo iscrpljivanje ekstremno ograničimo, pa i potpuno obustavimo, mi ih pohlepno krademo – ne nekakvoj nedefiniranoj budućnosti – nego neposredno našim sinovima i unucima. Tko je svjestan tog nemorala? Je li to i jedan, inače iskreni vjernik, ili  čak svećenik?

     Po onomu što se događa i ovom našemu vremenu, a i onomu što tek dolazi, proizlazi da mi još nismo svjesni, pa samim time nemamo ni snage za preuzimanje odgovornosti niti za sadašnjost, a posebno ne za budućnost. Čak se i realizacija plemenitih ideja ekumenizma sapliće na sitnim nadmudrivanjima oko vjerski i duhovno potpuno nebitnih problema, dok su ideje OUN-a u svojim najvažnijim, najrazumnijim i najplemenitijim segmentima, potpuno potisnute. Divne, spasonosne, božanske ideje, sapete su birokratskim formalizmima i verbalno zaogrnute krajnjim licemjerjem.

     I pored ogromnog napredka individualne i socijalne psihologije, mi kao da podsvjesno odbijamo prihvatiti činjenicu da su moral, savjest, slobodna volja i odgovornost, svojstva svakog čovjeka pojedinačno. Premda su ova svojstva osobna, isto tako odbijamo shvatiti činjenicu da su posljedice šire – sve do onih globalnih i budućih. Došli smo na rub propasti i ne možemo više kao Adam, prebacivati odgovornost samo na one koji upravljaju državama i svijetom. Svaki od nas nosi svoj dio odgovornosti. Tako je i svaki birač suodgovoran za posljedice toga, što je svojim glasom birao nemoralne i licemjerne vođe. Nekada upravo taj jedan glas može odnijeti prevagu. To spada u područje determinističkog kaosa, a sjetimo se simboličnog naziva: «efekt leptirova krila».

     Stanje je predkatastrofalno i mi već sada moramo početi upravljati, a ne i dalje se podvrgavati slijepim automatizmima  tržišnog  gospodarstva i potrošačkog društva, u kojima vlada darvinistički zakon džungle, po kojem zakonu – u interesu rasta – jači (što ne znači i bolji) uništava slabijeg (konkurenciju?). Gospodarsko se nadmetanje mora obustaviti i nadomjestiti ga suradnjom. To istovremeno znači i utvrđivanje unaprijed zadanih granica razvoja, što tržišno gospodarstvo suštinski odbija.

     Svi hotimično zaboravljaju krizu američkog gospodarstva početkom tridesetih godina 20 stoljeća. Tijekom četiri godine kraja dvadesetih, američko je gospodarstvo raslo neviđenom brzinom. I vrijednost dionica rasla je neuobičajeno brzo, pa se u roku od samo par godina udvostručavala. Svi su ih kupovali i, bez ikakva rada, naglo bogatili. U proizvodnji dobara, koja zapravo jedina stvaraju stvarne vrijednosti, stanje je bilo izvanredno dobro. Odjednom, praktično preko noći, ljudi su zbog nečega posumnjali da će pasti vrijednost dionica, pa su tražili isplatu, što je dovelo do katastrofe. Taj «zamah leptirova krila» efekta determinističkog kaosa, utjecao je i na skoro potpunu obustavu ukupne proizvodnje.

     Obzirom da je SAD prestala uvoziti sirovine i druga dobra, kriza se proširila i na Evropu, kao i neke južnoameričke države. U samoj je državi zavladala opća bijeda. Nezaposlenost totalna. Sto tisuća Amerikanaca podnijelo je molbe za rad u siromašnom i omrznutom Sovjetskom Savezu. Kriza je konačno riješena na način kojega se filozofija slobodnog i neograničenog, profitnog tržišnog gospodarstva najviše boji: planskim definiranjem ciljeva i sredstava. Neprofitabilnim, ali plaćenim «prebacivanjem lišća i smeća s jedne hrpe na drugu, pa nazad», ljudi su postupno stjecali sposobnost kupovanja, pa su i drugi dolazili do novca. Razumno iskorišten, ali i kontroliran mehanizam Fordove filozofije, ubrzo je donio velike plodove – nakon čega su se Amerikanci, a slijedila ih i većina ostalog svijeta,  opet vratili opasnim igrama neupravljivim novčanim transakcijama. Do kada? S obzirom na komputore i telekomunikacijsku povezanost, danas je lakše predvidjeti krize, ali se velika kriza opet dogodila.

     Prepušteni smo «slobodnim» automatizmima, a globalno je stanje takvo, da što hitnije moramo početi upravljati. Nužna nam je harmonija, a to možemo ostvariti jedino stalnim vođenjem procesa preživljavanja čovječanstva, s mudro osmišljenim i unaprijed postavljenim ciljevima. Kao temeljni orijentir ispravnosti odluka, moral bi nam bio potpuno dostatan. Na žalost, utjecaj moralnih snaga još je uvijek nedovoljan.

     Nisu svi ljudi svjesni opasnosti, barem ne svih opasnosti koje nam prijete, a u cilju prevladavanja naših nedostataka sve se više govori o nužnosti duhovne obnove. To je vrlo široko područje, tiče se ukupnog žiteljstva Zemlje, vjernika i nevjernika, ali postoje velike razlike u poimanju što i na koji bi to način trebalo učiniti. Duhovna je obnova u svakom slučaju potrebna i svim vjerskim zajednicama, ali moral u svome najobuhvatnijem obliku mora biti osnovom i za njihovu duhovnu obnovu. Na taj način one mogu mnogo učiniti na području moralnog odgoja, jer je vjernicima najlakše prihvatiti da naše ponašanje treba biti unutar moralnih ograničenja za našu, ali i za buduće generacije.

     Sadašnje labilno stanje prekretnice postaje sve izvjesnijim. Koja će filozofija ponašanja pobijediti, ovisi o nama. Osim antagonizama grupa i zajednica i njihovih često potpuno različitih filozofija življenja, globalno je prisutna i jedna vrlo agresivna, potpuno neduhovna, kainistička filozofija apsolutne predanosti ovozemaljskim interesima, svedenih na materijalna dobra i užitke. Takva je filozofija prisutna  među pripadnicima svih zajednica, bez obzira na formalnu vjersku pripadnost, ili nepripadnost, a mogla bi se izraziti u smislu: «Tek rođen čovjek – nema prošlosti, a čovjek na samrtnoj postelji – nema budućnosti».

     Kakva filozofija usamljenosti i beznađa! Kakav poticaj asocijalnim, pa čak i samoubilačkim zastranjivanjima! Bez obzira na sva nastojanja u traženju oslonca za socijalizaciju i moral, proživljavanje života između dviju tako pojmljenih graničnih točaka ne nudi nikakvu stvarnu perspektivu osobne sreće, niti daje logičnu osnovu za suradnju s drugim ljudima. Takav je čovjek opterećen spoznajom da mu preostaju samo kratke radosti udovoljavanja svojim strastima, a među tim strastima su i zaljubljenost i mržnja, koje bez nadzora razuma i prihvaćanja moralnih ograničenja vode osobnim i društvenim nesrećama. To su jadne sluge demona, koje su sami odabrali. Kuran nas s razlogom upozorava: «Jesi li vidio onoga koji je svojim bogom učinio svoju strast», a veliki Buda još prije dvije i pol tisuće godina uzvikuje: «Korijen sam nesreće prozreo u strasti». Čak je i drevni polubog Gilgameš mogao prići hramu istine, tek kada je ovladao svojom predljudskom prirodom – Enkiduom.

     Evo, dragi čitatelju došli smo do kraja. U ovom smo, zadnjem poglavlju govorili o mogućnostima prognoziranja budućnosti čovječanstva i zaključili da je u ovim uvjetima nemoguće prognozirati što će se točno dogoditi, ali i to da u uvjetima u kojima mi ne upravljamo našim razvojem, nego se neodgovorno podvrgavamo i prirodnim, ali i neprirodnim automatizmima koje smo sami uspostavili, sve procjene ukazuju da srljamo u propast. Ako se ipak odlučimo da sami preuzmemo upravljanje tijekom naše daljnje opstojnosti, u našoj svijesti postoji siguran orijentir, putokaz, odnosno ključ spasa, obuhvaćen jednom jedinom riječju: m o r a l.

     Taj smo pojam u različitim izričajima susretali u svim dosadašnjim istraživanjima, analizama i izlaganjima, uvijek u istom značenju. No ovdje, u traženju puta preživljavanja, bitna je spoznaja da njime utvrđujemo i granicu sigurnosti opstanka. Nećemo ga ni pokušati točno definirati unutar psihologije, ali ćemo reći da je moral na neki način neodvojivo vezan s biblijskim pojmom dobra i zla, s time, da je to svijest da smo unutar granica dobra, a ako tu granicu zbog bilo čega prekoračimo u područje zla, tada nas savjest na to oštro i uporno upozorava.

     Premda svaki čovjek ima na neki način ugrađenu svijest o tomu što je moralno, to je samo inicijalno, kao nedovršeno potencijalno svojstvo, pa cjelovit moralni kodeks moramo stjecati odgojem. Najcjelovitiji moralni kodeks u pisanom obliku, dobili smo dekalogom (deset zapovijedi), koji je Mojsije primio na brdu Sinaj, prije skoro tri i pol tisuće godina, što već samo po sebi dokazuje da to moramo naučiti. Međutim, moral je osobna svijet svakog pojedinca, a to je teško za cio svijet ostvariti kao skup pravila. To mora biti jedinstveno pravilo za sve kulture, civilizacije i religije, a ono zaista i postoji od pamtivjeka: «Ne čini drugomu što ne činiš da drugi čini tebi.». To nije dovoljno deklarativno naučiti, nego se  odgojem mora usvojiti, jer tek ako ga potpuno usvojimo i naša savjest moći će reagirati u pravim trenucima.

      Kao što smo već ranije rekli, moral je obrazac, načina življenja, paradigma, koja se stječe prvenstveno odgojem – i to od najranije mladosti. Roditelji, a kasnije i škola, moraju pomoći mladima da odrastu u takvom duhu, da im spontanost pridržavanja usvojenih moralnih načela bude poput zraka koji udišu. Spremnost i sposobnost  usvajanja najrazličitijih spoznaja, kod djece je izvanredno velika. To se kod većine ljudi kasnije izgubi.

     Obrazovanjem se postiže znanje, što ne znači da će se takva osoba i ponašati moralno. To su dvije potpuno različite kategorije. Ono što je psihološki izvanredno važno, osoba koja se bavi moralnim odgojem i sama mora biti moralna. Inače učinak može biti potpuno suprotan. Djeca više i lakše usvajaju ono kako se neka osoba ponaša, nego što im govori.

     Moralni lik većine čovječanstva danas je nezadovoljavajući, a pošto nam je moral jedini ključ spasa, nužno je hitno prići globalnom sustavnom moralnom odgoju. Na žalost, nema dovoljno odgovarajućih odgojitelja – ni među roditeljima, ni u školama, pa čak ni među svećenstvom svih vjerskih zajednica. Stoga, ako želimo opstati, prioritetni je zadatak OUN-a, da preko UNESCO-a, ili posebno organizirane agencije, djeci od najranije dobi osigura odgovarajući moralni odgoj. To mora biti jedinstven sustav. Sigurno je moguće naći dovoljan broj stručnjaka, koji su u stanju napisati upute roditeljima i učiteljima, a primjena tih uputa morala bi biti obvezna za sve države.

     Kao dopunu moralnom (ili etičkom – kako se to češće kaže), u škole se mora uvesti i jedinstven sustav međureligijske kulture. To nema nikakve veze sa stalno prisutnim dilemama, da li u školama teba učiti i vjeronauk. Vjeronauk je prvenstveno stvar vjerskih zajednica. No o tomu neka odlučuju odgovarajuća ministarstva svake pojedine države. U ni u kom slučaju moral ne smije ostati na razini golih informacija. Njega se treba usvojiti i živjeti.

     Bit će to dug proces, a tek kada u ovom našem svijetu bude dovoljno moralno odgovornih ljudi («kritična masa»), ljudi koji su odgovorni prvenstveno sebi i svojoj savjesti, tek tada ćemo moći početi uspješno svladavati, to jest, razumno upravljati svjetskim razvojem na putu u budućnost. U interesu te budućnosti često ćemo morati, ali i moći  donositi i vrlo nepopularne odluke, kao što su, na primjer: ograničenje potrošnje energije, industrijskog rasta najrazvijenijih, demografskog rasta i druge. Sve ćemo to moći kada te odluke budu rezultat osobnog moralnog stava onih koji odlučuju brinući se i za globalnu budućnost, a ne fraze, kojima se licemjerno prikrivaju nečiji trenutni osobni interesi.

     Globalno ponašanje unutar moralom utvrđenih granica, uvjet je ne samo preživljavanja, nego i globalnog razvoja u smjeru sretnog društva, kakvog smo pretpostavili u zamišljenoj državi Sofiji. Za vjernike je to istovremeno i stepenica do onog najvišeg stupnja, do sjedinjenja, čime samo po sebi dostižu i onaj krajnji onostrani cilj težnje sjedinjenja u Bogu – a to je prva zapovijed Isusova nauka. Za sve one koji se smatraju vjernicima, a ne žive po ovim temeljnim načelima ovozemnog života, svi ceremonijali i ispunjavanje svih ostalih zahtjeva koje pred njih postavljaju njihove vjerske zajednice, predstavljaju obično tradicionalno licemjerje, a licemjerjem nikada neće moći ostvariti onostrani cilj sjedinjenja u Bogu.

     Da zaključimo. Naslov ove knjige možemo shvatiti kao pitanje, ali i kao opomenu, upozorenje. Razmatrali smo obje varijante. No, ako ga shvatimo kao opomenu, istovremeno smo dobili i odgovor na pitanje. Pred nama su dva moguća puta u budućnost. Ako ovladamo svojim demonima i stavimo ih pod svoj nadzor, pa živimo u skladu s temeljnim moralnim načelima, tada imamo šanse za osiguravanje mnogo bolje i ljepše budućnosti čovječanstva i time ostvariti svrhu čovjekova postojanja na Zemlji. Ako pak to ne učinimo, ili ćemo nestati u bljesku jednog novog rata, ili ćemo se, što je vjerojatnije, polagano gušiti u vlastitom otpadu. Objema vrstama sredstava samouništenja već raspolažemo u ogromnim količinama. U tom je slučaju prognoza: pakao za sve na ovom, a za većinu i na onom svijetu.