Evo dragi čitatelju, zajedno smo razmišljali o temeljnim pitanjima, od kojih mnoga čovjek sebi postavlja još od vremena kada je u sebi postao svjestan prvog proplamsavanja svijesti o sebi samomu. Premda smo za osnovu ovih istraživanja i analiza najviše uzimali ono što je zapisano u svetim knjigama, sve su ovo i duboko filozofska, ali i pragmatično psihološka i psihosociološka, pa samim time ovozemaljska pitanja. Svakog čovjeka zanima budućnost, stoga je uvijek bilo vračeva i vračara koji su tvrdili da mogu znati nečiju budućnost. Različiti načini predviđanja budućnosti, sigurno spadaju u najstariju tradiciju, koja ne samo da se održala, nego je zahvaljujući općem tehnološkom napretku i sredstvima za «predviđanje» budućnosti, masovnija nego ikada ranije. Danas su, za manji ili veći iznos novca, svakomu dostupni vrlo opširni i «znanstveno» potkrijepljeni komputorski horoskopi.

     U prirodi se mnoge stvari mogu predvidjeti s velikom sigurnošću, pa su mnogi ljudi uvjereni u predodređenost, predestinaciju, odnosno čvrsti determinizam budućnosti – što najčešće nazivaju sudbinom. Premda takvo shvaćanje potječe od prastarih idolopokloničkih religija, svete knjige monoteističkih religija to pitanje postavljaju na drugi način i oštro zabranjuju svako bavljenje vračanjem.

     Što kaže znanost o determinizmu nekog sustava? Polazeći od pravilnosti gibanja svemirskih tijela, matematičar Pierre-Simon de la Place  je početkom 19. stoljeća ustvrdio, da ako bismo znali početne vrijednosti svih varijabli koje utječu na proces promjena u nekom sustavu, tada bismo matematičkim metodama mogli točno utvrditi buduće odvijanje procesa. Polazeći od Newtonovih zakona astronomije, takvo je poimanje bilo općenito prihvaćeno, ali se to za složenije sustave nije moglo provjeriti sve do pojave komputora.

     Takav jedan, vrlo složeni sustav, jesu vremenske promjene, a prognoziranje vremena izvanredno je važno. Upravo prigodom prvih pokušaja koputorskog simuliranja (matematičke obrade) vremenske prognoze, došlo je do velikog i zaista revolucionarnog pronalska, zapravo, preokreta u poimanju čvrstog determinizma. Naime, postavivši sve poznate polazne vrijednosti parametara koji utječu na vremenske promjene (tlak, temperaturu, vlažnost zraka i drugo), komputorski je načinjen  grafički prikaz tih promjena tijekom nekog predviđenog vremena. Ponovivši dobiveni tijek simulacije odvijanja procesa promjena, ali ne od početka, nego od nastupa većih promjena, ispisivanje rezultata u početku je bilo jednako kao i ranije, da bi tijekom daljnjeg odvijanja programa potpuno «podivljalo». Bilo je to veliko iznanađenje, a znanstvenici uopće nisu mogli shvatiti uzrok toj promjeni u odvijanju programa. Brojne su naknadne provjere pokazale, da potpuno isti model programa, s istim polaznim vrijednostima  parametara, ali na različitim komputorima ponekad daje potpuno različite rezultate. Uzrok je da već i zanemarljivo mala razlika, na primjer, razlika zbog zaokruživanja vrijednosti parametara na desetoj, ili čak pedesetoj decimali; što u kasnijoj fazi odvijanja programa može dati potpuno različitu sliku.

     Taj je fenomen nazvan determinističkim kaosom. Tim se pojmom definira, da ako se tijekom odvijanja nekog procesa, vrijednost nekog parametra promijeni i za najmanju, ranije potpuno zanemarivanu vrijednost, proces će se u daljnjoj fazi odvijati potpuno različito. Da bi se naglasila važnost tih ekstremno malih utjecaja, kasnije je skovan izričaj: «utjecaj leptirova krila», koji nam kaže, da «Ako u Pekingu leptir mahne krilom, to će biti uzrokom kasnije oluje, na primjer, u Parizu».

     Ono što je za nas ovdje važno, to je da se fenomen  determinističkog kaosa ne odnosi samo na mnoge fizikalne procese, nego i mnogo šire. Spomenut ćemo samo burzu, tržište, vrijednost novca, demografski rast i što je za nas posebno važno – na ljudsku misao i slobodnu volju. U tim  područjima nije moguće načiniti potpuno vjerodostojnu  dugoročnu prognozu.

     Otkrićem fenomena: deterministički kaos, znanost nam je dala utemeljenu osnovu za odnos prema  predviđanju, a samim time i za rješavanje problema usklađivanja filozofije življenja s potrebama budućnosti. Ne samo znanstvene činjenice, nego i ispravno shvaćene izvorne zapise svetih knjiga, sada možemo ravnopravno pridružiti interdisciplinarnom pristupu priprema za budućnost. Zanimljivo je spomenuti, da je još davne 1934. godine u svojoj knjizi Mein Weltbild (Moj pogled na svijet), Albert Einstein napisao: «Znanost bez religije je šepava, a religija bez znanosti je slijepa». To se zapravo odnosi na fundamentalne znanosti, a u vezi s time još je napisao da: «Religija počinje tamo, gdje prestaje znanost.». Taj, sigurno jedan od najvećih genija čovječanstva, u skladu je sa svojim poimanjem tvrdio da: «U ovom našem materijalizmom obojenom dobu, ozbiljni znanstvenici jedini su duboko religiozni ljudi.».

     Na temelju znanstvenog otkrića fenomena deterministički kaos, danas je potpuno izvjesno da, na primjer, pouzdanu dugoročnu vremensku prognozu, nikada nećemo moći napraviti. Ne možemo potpuno pouzdano prognozirati čak ni za 24 sata unaprijed. To možemo samo procijeniti s relativno velikom vjerojatnoćom – do oko 97%. Stoga, na primjer, američka vojska za svoje potrebe radi vremenske prognoze svakih pola sata.

     Upravljati vremenskim promjenama, za sada ne možemo, ali u skladu s fenomenom determinističkog kaosa, u nekim slučajevima možemo utjecati sa zanemarljivo malim dopunskim parametrima. Na primjer, sa zaista sićušnom energijom zvuka zvona, ljudima ponekad uspijeva razbiti moćne gradne oblake. U industriji već dulje vrijeme upravljamo nizom vrlo složenih tehnoloških procesa.

     Međutim, mi moramo naučiti upravljati i procesima razvoja ljudskog društva. Osnovni principi izrade komputorskih modela, potpuno su jednaki, ali je za upravljanje  nužan potpuno različit pristup. U fizikalnim procesima utjecaj parametara potpuno je determiniran, pa se u nekom procesu točno znade kako svrsishodno treba mijenjati pojedine varijable. Proces trajanja ljudske zajednice, neusporedivo je složeniji. Tu je i slobodna volja svakog pojedinog čovjeka, koja se ponaša naglašeno u skladu s determinističkim kaosom, a osim toga ne ograničavaju je nikakvi prirodni zakoni – inače ne bi bila slobodna. Kada ne bi bilo nikakve mogućnosti usmjeravanja odluka slobodne volje, uopće ne bi bilo moguće racionalno odrediti bilo kakvu zamisao o putu u sutrašnjicu i u skladu s time usmjeravati razvoj, pa bismo, prema sadašnjim tendencijama, bili na sigurnom putu samouništenja.

     Zahvaljujući  činjenicama da čovjek ima inteligenciju, imaginaciju i razum koji mu to omogućuju, ali ima i urođene biološke nagone, koji često nadvladavaju, imamo prošlost i sadašnjost ovakve kakve imamo. Od svih spomenutih svojstava koje, zapravo, čovjeka čine čovjekom, razum je najviše potiskivan, a on nam je jedina nada. No, nama je nužan i nekakav jednostavniji putokaz, orijentir. Jedino on može ispravno usmjeravati slobodnu volju, a da ipak ostane slobodnom.

     Da bismo se lakše orijentirali u traženju puta u budućnost, još  ćemo se jednom ukratko osvrnuti na prošlost. Ako počnemo od predčovjeka, opstali smo najmanje četiri milijuna godina. Počnemo li od vremena kada je ljudski mozak dostigao današnji kapacitet i sposobnosti, to se dogodilo prije sto do dvjesto tisuća godina. O tom nam vremenu povijest ne može ništa reći. Ona se zasniva na pisanim spomenicima, a oni su se počeli pojavljivati tek prije pet tisuća godina i to samo za malo zemljopisno područje, iz kojega se prije deset tisuća godina počela širiti civilizacija. Za snimanje komputorskog modela procesa opstanka, možemo uzeti samo taj kratak period civilizacije, jer je model malih lutalačkih skupina lovaca i sakupljača hrane, potpuno neprimjenljiv za bilo kakve prognoze naše civilizacije.

     U historijskom razdoblju imamo različitih modela država: od malih država-gradova, do velikih carstava i imperija. Od apsolutističkih i teokratskih, do suvremenih totalističkih i demokratskih. Kineski, Aleksandrovi, Cezarovi, Džingis Kanovi i sovjetski pokušaji ujedinjavanja svijeta, nisu se uspjeli ostvariti. Znademo i zašto. Ideje velikih filozofa, kao što je, na primjer, Platon, nisu se ni mogle početi ostvarivati. Ideje sadržane u povelji OUN-a daju realne osnove harmonije u svijetu, ali su već na potpunim stranputicama. U svim tim idejama ima nešto, što uporno ne prepoznajemo. To nešto bilo je glavnim uzrokom minulih kaosa i anarhija, ali  su se oni uvijek događali regionalno. Svijet je bio prerijetko naseljen, a veze među udaljenijim regijama najčešće nisu ni postojale, pa opasnost nikada nije niti mogla biti globalna, a to nisu omogućavale ni ranije tehnologije.

     Tehnološki, gospodarski, demografski i komunikacijski, Zemlja je postala stanište jednog velikog globalnog sela. Industrijska, znanstvena i gospodaraka revolucijja, pokrenule su demografsku eksploziju, a ova sada sustavom neprirodnih automatizama pozitivnih povratnih veza, snažno potiče njihov daljnji rast. Logikom jednostavne matematike: ako se nekontrolirani rast nekakao ne ograniči – samouništenje je neizbježno. Za razliku od minulih vremena, mi danas znademo koje nas opasnosti mogu očekivati već u bliskoj budućnosti, a od kojih neke već počinju djelovati.

     S kozmološkog gledišta, život na Zemlji trebao bi biti moguć  još oko tri milijardie godina, ali ako ništa ne poduzmemo da sebe ograničimo, mogao bi postati nemogućim već krajem ovog stoljeća. Stoga je krajnje vrijeme da počnemo tražiti spomenuti putokaz, koji je za nas postao  ključem preživljavanja. Ako već ne mudrost, a ono bi nas instinkt strah trebao natjerati da počnemo vjerovati u postojanje takvog ključa i da ga potražimo.

     Vratimo se opet svetim knjigama. S obzirom da nam Biblija daje najcjelovitiji prikaz, uzet ćemo nju kao osnovu. Vidjeli smo da kao osnovu za izradu matematičkog modela razvoja čovječanstva ima smisla uzeti samo period ljudske civilizacije. Ako pak pažljivo i neopterećeni tradicionalnom doslovnošću pročitamo biblijske tekstove, iznenadit će nas  da u svome socijalnom pristupu o ponašanju čovjeka, ta kazivanja i Biblija također smješta  u vrijeme nekih stotinjak tisuća godina  poslije Adama – početkom civilizacije! Naime, prvi zločin opisan u Bibliji, jest da poljoprivrednik Kain, ubija stočara Abela! To se ni u kom slučaju nije moglo dogoditi u vrijeme Adama, jer tada nije bilo ni poljoprivrede ni stočarstva. Samo ime Kain (hebr. Kayin), prema  kanah, znači: dobiti što, steći; što sv. Augustin prevodi kao possesio – imetak, posjed.

     Prema tomu je logično da biblijska imena Kaina i Abela, zapravo nisu imena dva čovjeka, nego simbolična personifikacija imena dvaju naroda, od kojih je jedan zemljoradnički, a drugi stočarski. Biblija i inače, čak i daleke potomke naziva sinovima. Na primjer: sinovi Izraelovi. Ti su potomci («sinovi») Adamovi živjeli su sto do dvjesto  tisuća godina poslije izgona Adama i Eve iz Edena, jer je tek tada započelo znanstveno utvrđeno naseljavanje i obrada zemlje, kao i organizirano stočarstvo. Porastom broja zemljoposjednika raste i potreba za većim površinama obradive zemlje, ali i stočarima je zemlja potrebna za ispašu stada. U takvim su uvjetima i fizički  sukobi u borbi za zemlju postajali sve češći. To je i početak teritorijalnih ratova, zbog kojih su  zemljoposjednici bili prisiljeni utvrđivati svoja naselja.

     Da bi se zaštitio od napada, (narod) Kain zida grad. To zaista ne bi imalo nikakvog smisla, da se radilo samo o nekoliko ljudi. Najstarija poznata građevina na svijetu je utvrda u palestinskom gradu Jerihonu. Star je oko deset tisuća godina, kao i civilizacija.

     Bog je zabranio da itko ubije Kaina. Razumijevajući tekstove doslovno, to zbunjuje. Međutim, logičnim poimanjem i u kontekstu cjeline, to je potpuno razumljivo. Naime, jedino sjedilački narod može ostvariti veći napredak, a time i ispuniti Božju odredbu da čovjek ovlada Zemljom. Mi smo najvećim dijelom Kainovi potomci! 

     Za razliku od bezličnih povijesnih i arheoloških činjenica, Biblija nam nudi neusporedivo više. Ona tumači osnove odnosa prema sebi i prema drugima. To je pravi, široki psihosociološki pristup. Tu se naglašeno govori o stvarnom manifestiranju dobra i zla, čime nas se opetovano upućuje  na  početak; na Adama i njegov slobodni izbor da ovlada tom spoznajom. Taj biblijski pojam stalno izaziva mnogo proturiječnih tumačenja i zbunjenost. Svojim kasnijim tumačenjima i u vrlo specifičnim okolnostima Crkva je cio Isusov nauk teološki snažno zakomplicirala.

     Isus je zahvaljivao Bogu:

     «...Slavim te Oče, Gospodaru neba

     i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih

     i umnih, a objavio malenima».

           (Mt. 11,25)

     Tu sigurno nije mislio na rijetke mudrace, kakav je u svoje vrijeme bio, na primjer, Sokrat. Mislio je na obrazovane mudrijaše, kakvih uvijek ima u izobilju. Kršćanstvo se u prvih tri stotine godina i razvijalo u skladu s onim kako je to Isus propovijedao jednostavnima i malenima. Zatim su na scenu stupili mudrijaši, koji su u svome oholom pametovanju i pohlepi za vlašću, izvorni nauk zaogrnuli svojim tumačenjima i prekrili kristijaniziranim nekršćanskim tradicijama. No, biblijski su tekstovi ostali nepromijenjeni, a oni su nam polazište, koje mora biti shvatljivo i današnjoj generaciji.

     Sposobnost spoznaje dobra i zla bio je izbor prvih ljudi na testovima u Edenu. Sve ostalo su posljedice. Ono što je  nama, u ovom našem vremenu od presudne važnosti i što nam mora biti potpuno jasno, to je da smo stjecanjem božanskog svojstva poimanja dobra i zla, svojim razumom morali preuzeti odgovornost za sve ono što činimo. Krajnji, onostrani cilj nam je rečen. Tko to hoće prihvatiti, prihvatit će, a tko neće – neće.

     Ovdje ne govorimo o religiji. Sada nam je svima bitno pronaći putokaz opstanka u ovostranosti, a taj orijentir mora biti spomenut u biblijskim kazivanjima. Stalno smo govorili  da je to razum. To jest točno, ali on je nešto preširoko, a da bi moglo poslužiti kao putokaz. Mora postojati nešto uže, određenije, prepoznatljivije. Zaista i postoji, i to vrlo naglašeno, a i o tomu smo mnogo govorili u dosadašnjim izlaganjima. Apstrahirajući onu množinu riječi i scenarija u vezi s biblijskim, i ne samo biblijskim porukama, sve se svodi na jednu jedinu poruku, koju možemo iskazati samo jednom riječju: m o r a l.

     Moral ulazi u same temelje one izvorne spoznaje dobra i zla. On označava prepoznatljivu granicu između ta dva ponašanja, čime nam olakšava, pa čak i omogućuje snalaženje u tom vrlo kompleksnom svojstvu, koje su Adam i Eva stekli «jedući» nedozvoljene im plodove. Moralno je ponašanje uvijek u području razuma, a prijeđemo li tu granicu, tada smo sigurno u području zla.