ETIKA I POLITIKA – INDIJSKO ISKUSTVO

«Nenasilje je zakon ljudskog roda i princip života. Tražim

proširenje ponašanja nenasiljem, na veæe, nacionalne i

internacionalne razmjere.

Svijet sutrašnjice mora biti utemeljen na nenasilju. Sloboda

liènosti

Može se razviti samo ozbilljenjem èiste AHIMSE.»

(iz dopisivanja Mahatma Gandhija)

SUVREMENOST I PITANJE AHIMSE

Postavlja se osnovno pitanje – kako shvatiti i odrediti

znaèenje principa

AHIMSE (nenasilja, izvorno znaèenje «neubijanje») u

uvjetima suvremenog života, povijesno-društvenoj konstelaciji

našeg vremena? Što taj princip znaèi i što može znaèiti u svom

univerzalnom i u svom specifiènom smislu, kao konkretizacija

odreðenih društvenih uvjeta života? Jer, smatramo da taj princip

ne iscrpljuje svoje znaèenje u lokalitetnom smislu

povijesno-društvenog života indijskog naroda, veæ ima ljudski

univerzalno odreðenje. Da li taj princip «ljudskoga svijeta»

može biti bitno prisutan i vitalno prezentan i u našem vremenu i

konstelaciji društvenih odnosa, ili pretpostavlja idejni i praktièni

život neprimjeren odnosu snaga i društvenim potrebama? U

kojem ga znaèenju možemo konkretizirati?

Moguæu suvremenu i buduæu konkretizaciju tog principa,

treba razlikovati od veæ ozbiljene povijesno-društvene

konkretizacije univerzalnosti principa, konkretizacije vezane uz

ime Gandhija i njegov pokret i borbu za nacionalno osloboðenje

190

Indije. Univerzalno znaèenje principa je jedno, njegova

povijesna realizacija Gandhijevskog tipa drugo, a sasvim treæe u

dimenziji pitanja – dali je taj princip i ako jest, u kojem znaèenju,

«primjeren» našem vremenu i njegovim dilemama, društvenim i

klasnim suprotnostima i potrebi slobodnog i svestranog razvoja

individualiteta?

Nije li kao duhovni izraz jedne drukèije tradicije i

shvaæanja pacifizma i ljubavi nemoæan pred životnom praksom i

razarajuæom snagom klasnih antagonizama i snaga koje

osiromašuju èovjeka?

Radi se tu prije svega o potrebi promišljanja što taj princip

sve implicitno sadrži u sebi što se može potencijalno aktualizirati

a što ostaje samo etièki postulat i ideal. Gandhi je npr. društvene

suprotnosti smatrao rješivim primjenom principa nenasilja

uvažavajuæi specifiènost duhovne tradicije Indije, pa je za

indijske uvjete postavio jednu drukèiju viziju «komunizma»

koristeæi se u borbi miroljubivim sredstvima. Primjenjujuæi

«otpor duše umjesto otpora oružjem» doveo je mnogo milijunski

narod do slobode, ali ne i do pune emancipacije i osloboðenja

indijskog èovjeka. Stavljajuæi se na stranu najsiromašnijih,

»nedodirljivih», pokazao je bitnu dimenziju humaniteta, ali nije

daleko odmakao u toj svojoj misiji. Držeæi se stava «postojati –

znaèi raditi», nastojao je uposliti i dodatnim aktivnostima spasiti

od bijede života i nerada milijunske slojeve indijskog seljaštva,

znajuæi da se tek radom postiže prosvjeæivanje i napredak.

Govoreæi: «Palaèe nisu nužne za sreæu» i «Èovjek se ne raða zato

da bi gomilao bogatstva», odrekao se posjedovanja i statusa i

posvetio se nesebiènoj brizi za druge. Borac protiv nejednakosti,

egoizma i netrpeljivosti nastojao je oživiti etièke vrijednosti

tradicije i izgraditi naciju mira, slobode i blagostanja. Njegov

odnos prema Zapadu nije uvijek bio realistièan, ali bio je u

suštini ispravan. Ako «Zapad èezne za mudrošæu» tu mudrost mu

treba dati, a to je mudrost AHIMSE, ljubavi prema svemu

živome, ljubavi prema slobodi, za mir i blagostanje svih ljudi.

AHIMSA podrazumijeva borbu protiv svakog oblika nasilja i

sile, bilo fizièke ili duhovne, protiv svakog oblika eksploatacije,

podreðivanja, obezvreðivanja i ugnjetavanja. Što nije potpuno

ostvario svoj ideal, krivi su povijesni i društveni uvjeti i

okolnosti, ali to ne umanjuje univerzalnu vrijednost tih ideala i

principa tih ideala i principima života.

191

Princip ljubavi prema svemu živome koji èini srž

AHIMSE, religioznog je porijekla i kongruentan spiritualnom

shvaæanju èovjeka i života. Iz tog naèela slijede principi

tolerancije, pacifizma, miroljubivosti, nesebiènosti i dr., ujedno

kao najviše etièke norme i naèela individualnog života

posveæenog Bogu. Taj religiozni temelj potpuno je revitaliziralo

Gandhijevo uèenje.

Ako taj suštinski moment ostavimo po strani, ostaje

èinjenica da je to u biti shvaæanje èovjeka kao dobrog biæa,

približno reèeno – rusoovsko shvaæanje nasuprot hobskovskom.

Dobre osobine ljudskosti jednako su realne kao i one zle –

agresivnost, sklonost nasilju, egoizam, animalne strasti i dr. Radi

se o komplementarnosti, a ne antitetiènosti dviju osnovnih teza:

«homo homini homo» i «homo homini lupus», o uvažavanju

ljudske prirode kakva ona jest. Neuviðanje te

komplementarnosti vodi u idealizam koji se, iako uzvišen,

plemenit i human, ruši na tlu zbiljskog života, a to je bio sluèaj i s

Gandhijevom povijesnom liènošæu koja je ujedno bila

inkarnacija onog najboljeg u indijskoj duhovnoj tradiciji.

Princip AHIMSE oživotvoruje prvu koncepciju iako

integralno podrazumijeva i drugu. Jer, ljudski svijet je pun

suprotnosti, egoizma, agresivnosti, nagonskih i društvenih zala,

pun boli patnje i krivnje. Meðutim, u svojoj je pravoj prirodi

èovjek dobar. Iako svijetom vlada naèelo zla, èovjek unosi u

njega naèelo dobra. Tako dolazi do aformiranja apstraktne

suprotnosti. Bez prve pretpostavke – èovjek kao zlog biæa i

ljudskog svijeta boli i najraznovrsnijih iskazivanja zla, nemoguæ

bi bio i sam princip AHIMSE jer ne bi bilo nièeg èemu bi se on

suprotstavljao, po èemu bi imao razlog svog postojanja i samo

postojanje. Isto je tako taj princip nemišljiv bez pretpostavke o

èovjeku kao dobrom biæu koji taj princip može misliti i provoditi

u život. Apstraktne suprotnosti pretpostavljaju jedna drugu i

jedna drugu uvjetuju i afirmiraju.

Princip nenasilja (Gandhi je govorio: «Ne mogu poželjeti

nikakvo zlo nijednom živom biæu») anititeza je principu nasilja i

zlu koje vlada u svijetu. U temelju tog manihejskog dualizma

metafizièke provenijencije leži praprincip Dobra i Zla shvaæen

spiritualno. Meðutim, napuštajuæi korijen iz kojeg izrasta sam

princip AHIMSE i konkretizirajuæi princip, dolazimo na tlo

društvenog i individualnog realiteta. Jer, osim svog metafizièkog

192

i religioznog temelja i pretpostavki, princip AHIMSE

podrazumijeva i društveni realitet, život èovjeka kao društvenog

biæa. To je Gandhi pokazao povezujuæi religiju i politiku u svojoj

misiji i borbi nenasiljem.

Èovjek živi u društvu na odreðenom stupnju svog

povijesnog i društvenog razvoja. Apstraktno odreðeno dobro

bori se protiv tame, ali i konkretni èovjek, društveno odreðeni

pojedinac bori se protiv nehumanih društvenih uvjeta

egzistencije za bolji, humaniji život! Boreæi se protiv zlog svijeta

bori se i protiv izražavanja svoje zle prirode. U principu

AHIMSE, metafizièko i fizièko èine nerazdvojnu cjelinu,

religija i politika tvore parametre iste zbilje u kojoj vlada borba

suprotnog, višeg i nižeg, razlièitog, antagonistièkog.

Što znaèi da èovjek kao pojedinac ili šira društvena grupa,

u punoj svjesnosti onog etièkog, zauzimaju stav nenasilja prema

oblicima društvenog zla i izvorima nasilja i dehumanizacije oko

sebe?

To nam se pitanje èini bitnim. Ali tu dolazimo do nove

antitetiènosti. Stav prema zlu, nekom društvenom nasilju, izvoru

eksploatacije, represije ili bilo kakvu obliku dehumanizacije,

može biti takav da se na nasilje odgovara nasiljem. Svrha je

uništenje izvora tog zla, negacija i prevladavanje uzroka koji

èovjeka dehumaniziraju, promjena uvjeta života i uspostavljanje

humanijih uvjeta. To može biti akt oèajne reakcije, rušenje kao

puki revolt – ili organizirano, smisleno, revolucionarno ukidanje

pretpostavki dehumanizacije. U prvom sluèaju, «nasilje raða još

veæe nasilje» (u gandijevskom smislu), u drugom sluèaju nasilje

završava presijecanjem svega onoga što je uzrokovalo prethodno

nasilje i uspostavljanjem takvih uvjeta života koji onemoguæuju

pojavu nasilja i dehumanizacije.

Ali na nasilje se može odgovoriti i nenasiljem, tj.

poricanjem svakog oblika i naèina primjene sile i prisile.

(Gandhijeva «graðanska neposlušnost» samo je jedna

moguænost primjene nenasilja.) I tu ima modifikacija. Nenasilje

može biti aktivno ili pasivno. Aktivno je nenasilje ono

konstruktivno i provedeno s namjerom da se ublaži ili ukroti

izvor dehumanizacije, da se smanji i postepeno eliminira zlo.

Pasivno je nenasilje ako se zauzme stav fatalizma ili rezignacije i

prepusti se zlu da divlja dok samo po sebi na prestane. I jedna i

druga primjena mogu biti individualne i šire društvene.

193

U oba prethodna primjera i stava – djelovanja principom

nasilja na nasilje i principom nenasilja na nasilje – može se

govoriti o pozitivnom i o negativnom aspektu. Ako je nasilje

uzrokovano drugim nasiljem, samo sebi svrha, ako ne služi

negaciji nasilja ili služi samo djelomièno i polovièno, ako je

posrijedi efekt, oèajanje, puki bunt ili izljev animalnih,

destruktivnih sklonosti, onda je to negativan aspekt. Ali ako je to

revolucionarno nasilje, ono koje vodi smislenoj borbi za

ukidanjem nasilja nad èovjekom, za slobodu i humanost – onda

je posrijedi pozitivan aspekt primjene principa nasilja. Isto tako,

ako stav nenasilja znaèi jednostavno prepuštanje stanju

dehumanizacije i nasilju, ako je èisti fatalizam – on je negativan.

Ali ako je on taktika i naèin borbe za ono bolje, humanije, za

ukidanje nasilja i ozbiljenje slobode – onda je to pozitivna strana

primjene principa nenasilja.

Oba negativna aspekta znaèe i negaciju

individualiteta i obezvreðenje liènosti (danas kao simptomatiène

primjere možemo navesti individualni terorizam na djelovanje

po principu nasilja, a praksu nekih vjerskih sekti za djelovanje po

principu nenasilja. U drugom sluèaju treba podcrtati da nenasilje

prema drugima ne iskljuèuje primjenu nasilja prema samom

sebi). Tu je irelevantno radi li se o praksi pojedinca ili šire

društvene grupe.

Pozitivno djelovanje po principu AHIMSE,

podrazumijeva danas lokalitetno i eksperimentalno djelovanje i

cjelokupnost života nekih komuna i zajednica «generacije

protesta», kao i djelovanje meðunarodnih pokreta i institucija

protiv rata, za razoružanje jednakost naroda i progres. U tom

kontekstu, totalitetu politièke, ekonomske i dr. meðunarodnih

društvenih aktivnosti – smisleno je govoriti o suvremenoj

prezenciji AHIMSE. Ali isto tako cjelokupnost tih djelatnosti ne

može svesti samo na AHIMSU kao jedinstveni imenitelj jer je

kompleksnost meðunarodnih, društvenih i meðuljudskih odnosa

bremenita odreðenjima i raznovrsnošæu faktora.

S druge strane, princip AHIMSE može biti univerzalan, ali

ne i apsolutan. Jer procesi u koje je uvuèen svijet i narodi svijeta,

revolucionarna preobrazba svijeta, razvoj socijalizma kao

svjetskog procesa – pretpostavljaju mnogostruk aktivan odnos i

primjenu, u specifiènim formama, i nenasilja i nasilja. Tu je i

aktualitet odnosa oružanog i mirnog puta u socijalizam,

194

aktivnost oslobodilaèkih pokreta, borba protiv aparthajda,

cionizma, obrana revolucionarnih tekovina novoosloboðenih

zemalja pred imperijalizmom i dr. Sve to nadilazi jednostrano

precjenjivanje takovog principa koji je mogao apsolutno vrijediti

samo u životu indijskih naroda.

U modifikaciju djelovanja principa AHIMSE, kao njegovo

produbljenje i svestrana konkretizacija u uvjetima suvremenog

politièkog života, pripada velikim dijelom i doktrina

nesvrstanosti.

Isto tako, princip pregovaranja i dogovaranja koji se danas

planetarno prakticira umjesto principa konfrontacije i sukoba –

pripada bitno u modificirani princip AHIMSE. AHIMSA znaèi i

to da se u društvenoj praksi pokazuje i oživotvoruje sve veæa

djelotvornost principa tolerancije, razumijevanja i

miroljubivosti – u spreèavanju i izbjegavanju primjene sile i

nasilja. Teorijski i praktièki èini se sve više da se otklone uvjeti i

iskorijene izvori izražavanja sile i nasilja. To je postojeæa

preventiva i efektiva kao jedan pozitivan vid i suvremenog

racionaliteta, više racionaliteta nego što bi to slijedilo iz etièkog

usmjerenja. Pogotovu je tu potpuno zatomljen religiozni poticaj

– ono bitno što je Gandhija povezivalo s politikom i socijalnom

borbom. U tom smislu onda možemo govoriti o bivstvenoj a ne

samo pojavnoj modifikaciji tog principa.

U realnim uvjetima koji pružaju moguænost samouništenja

èovjeèanstva i eksploziju neofašizma u obliku politièkog

despotizma i tiranije, takvo oživotvorenje principa nenasilja

znaèi svakim danom sve više i više. Neprocjenjiva je u tome

uloga koju je imala i ima doktrina nesvrstanosti, spoj

revolucionarne doktrine i doktrine nenasija.

Oživotvorenje principa AHIMSE nije više minorna,

lokalno-povijesna èinjenica, nije više «bosonogo

hodoèašæenje», a još je manje pasivizam i neutralizam. Ono je na

neki naèin postalo integralni dio cjelokupnosti politièke i

društvene prakse država, naroda, društvenih grupa i pojedinaca.

Iako je i suvremeni svijet bremenit nasiljem, primjena tog

principa u modificiranim oblicima, najdjelotvorniji je naèin

borbe protiv nasilja, svega onog što èovjeka dehumanizira. Pri

tome treba respektirati pravo porijeklo tog principa, ali ne to

porijeklo apsolutizirati. Potrebno je sjetiti se nekih povijesnih

èinjenica.

195

Mahatma Gandhi oživio je princip AHIMSE, jednu od

najdubljih istina indijske spiritualne tradicije, i primijenio ga u

osobnom životu i životu indijskog naroda, težeæi da to postane

princip života èovjeèanstva. Slobodu svoje zemlje vidio je kao

slobodu èovjeèanstva. Govorio je u Kalkuti, 1925.: «Želim

svojoj zemlji slobodu kako bi i druge zemlje nauèile nešto od

njene slobode. Želim da se izvori bogatstva moje zemlje koriste

za dobrobit èovjeèanstva. Svaka zemlja treba da bude slobodna

kako bi mogla, ako bude potrebno, da umre za dobrobit cijelog

svijeta».

Bio je on jedan od prvih vizionara svjetske zajednice

naroda, politièar popuštanja, tolerancije, uvažavanja tuðih

razlika, borac za prava ugnjetenih naroda i pojedinaca, za

ravnopravnost, suverenitet i jednakost država i naroda. Bio je i

jedan od prvih boraca protiv rasizma – konkretno kao pravnik

borio se uspješno za prava Indijaca u Južnoj Africi. Tu je poèeo i

primjenjivati praksu «graðanske neposlušnosti» i princip

AHIMSE. Boreæi se za koegzistenciju muslimana i hindusa u

Indiji, bio je zaèetnik borbe za koegzistenciju meðu narodima.

Primjerom je pokazao što znaèi borba protiv kolonijalizma,

borba za državni integritet i suverenitet jedne zemlje. Bio je

jedan od prvih boraca za mir, protiv ratne kataklizme (pisao je i

Hitleru).

S jedne strane bila je uzvišenost njegova idealizma, s druge

strane jednostranost. Cijelog je života gajio beskrajnu vjeru u

dobrotu èovjeka i njegove ljudske moguænosti. U zadnjim

godinama života bio je taj «posveæenik istine» utuèen, slomljen,

razoèaran i usamljen èovjek. Zanemario je realitet društvenih i

religioznih suprotnosti i kompleksnu ljudsku prirodu.

Posmatrajuæi princip AHIMSE, ne po sebi i po odreðenim

konkretizacijama, veæ iz perspektive revolucionarne borbe,

dolazimo do uvjerenja da se njegova sveobuhvatnost i ozbiljenje

ljubavi meðu ljudima, ne može ostvariti u

klasno-antagonistièkom kapitalistièkom društvu. Suprotnosti i

sukobi klasnih, društvenih i individualnih antagonizama,

prepreka su humanizaciji ljudskog života i realno tlo izbijanja

najrazlièitijih oblika primjene sile i nenasilja prema èovjeku.

Na temelju postojanja klasnih suprotnosti, osnovne razlike

graðanskog i socijalistièkog u nužnosti opiranja starog pri

nastupanju novog, nove društveno-ekonomske formacije, klasna

196

borba ne može biti voðena po principu AHIMSE u apsolutnom

smislu. Primjena tog principa može biti samo jedna moguænost

revolucionarne prakse (danas u nekim zemljama Zapada),

moguænost koja pretpostavlja revolucionarnu primjenu sile ako

zataje mirnodopski oblici borbe za socijalizam.

Bitno je naglasiti da princip AHIMSE ne nalazi niti se

može shvatiti izvan tokova revolucionarne prakse i socijalizma

kao svjetskog procesa. Jer u tom sluèaju on najèešæe vodi u

apstraktni etièki postulat, u individualni pesimizam i rezignaciju,

pasivizam i letargiju razoèaranih idealista – što suštinski znaèi

propadanje liènosti, a ne borbu za njeno osloboðenje i

stvaralaèko obogaæivanje.

Isto tako, ako se nasilje zbiva izvan revolucionarne prakse,

ili protivno njenim tokovima, ono vodi u anarhizam, kaos

terorizma, kriminalnost nasilja radi nasilja.

Princip nenasilja istinski se može ozbiljiti samo u

revolucionarnoj praksi. Svoju aktualizaciju princip AHIMSE

može steæi u dimenziji revolucioniranja cjelokupnog društvenog

života – ne u dimenziji reprodukcije postojeæeg graðanskog

realiteta. Samo revolucionarna praksa može potvrditi (ili

osporiti) univerzalnost tog principa. Jer što taj princip može

znaèiti ako on ne vodi osloboðenju i ozbiljenju njegovih ljudskih

potreba i razvoju moguænosti?

Primarni revolucionarni zadatak je i borba za mir. Bez

mira nema progresa, konstruktivne borbe za bolje sutra. Ali mir

ne smije biti cijena za eksploataciju naroda i èovjeka. Svjetski

mir podrazumijeva borbu naroda protiv imperijalizma i klasnu

borbu za osloboðenje proletarijata. Univerzalnost principa

AHIMSE isto tako podrazumijeva udruživanje svih snaga

èovjeèanstva u borbi za mir, protiv nasilja nad bilo kim i u bilo

kom obliku (ako nije eminentno revolucionarno), borbu protiv

agresije, represije i eksploatacije.

Revolucionarni socijalistièki procesi danas sve više

podrazumijevaju borbu nenasiljem, mirnu preobrazbu društva.

Nasilje vodi uništenju i degradaciji ljudskosti. Ono je tek krajnje

sredstvo.

U tretmanu indijske filozofije nasilje je zlo jer dovodi do

bolnosti egzistencije. U individualnom životu treba se kloniti

nasilja i primjenjivati nenasilje. Tako se izbjegava bol i ujedno

uklanjaju izvori i moguænosti nastanka boli. Napuštajuæi

197

religiozno i metafizièko znaèenje koje je u osnovi tog shvaæanja i

osuvremenjujuæi tu misao možemo reæi da «bol» znaèi oznaku za

otuðenje i dehumanizaciju èovjeka. Tu se podrazumijevaju sve

znaèajke dehumanizacije – eksploatacija, osiromašenje,

represija i dr.

Borba za socijalizam i njegovo izgraðivanje pokazuje se

kao jedina povijesno-ljudska moguænost prevladavanja i

ukidanja dehumanizacije i iskorijenjenja svijeta u kome vlada

nasilje u bilo kom obliku. Princip AHMISE može biti samo dio

borbe za komunistièku sutrašnjicu. Pri tome on ne može biti

jedini i svevažeæi, ali niti nešto što se može zaobiæi.

U domeni politièkog života veæ smo spomenuli tendenciju

i praksu pregovaranja, mirnog nalaženja rješenja umjesto

konfrontacije oružja – a to je primjena tog principa. U kulturi i

odnosima meðu kulturama umjesto nasilnog imperijalistièkog

nametanja europske kulture i kolonijalnih životnih vrijednosti

drugim narodima dolazi sve više do izražaja èuvanje i gajenje

autohtonih kulturnih vrijednosti, praksa kulturne ravnopravnosti

i jednakosti, kulturnog nenasilja. Meðusobno uvažavanje i

upoznavanje, afirmacija kultura zemalja u razvoju – afirmacija je

i principa nenasilja.

Treba se osvrnuti i na jedan marginalni aspekt

oživotvorenja tog principa. Ono je prisutno unutar nekih

neformalnih grupa u graðanskom društvu koje jednim dijelom

vode porijeklo od «nove ljevice». Te grupe, maksimalni

individualizirane i poražene u svom neorganiziranom i

individualnom buntu protiv kapitalistièkog društva, - egzistiraju

u stanju dobrovoljne rezignacije. One u «guru-kultu» (Marcuse)

nalaze jedan od smisaonih utoèišta svog egzilnog postojanja.

«Guru-kult» podrazumijeva i život prema principu AHIMSE.

Ovdje to znaèi potpuno odbijanje politike, društvenog

angažmana – depolitizirano vegetiranje na temelju obrata koji se

zbio u svijesti i njihovu društvenom životu. Traženje novog

smisla pokazuje se kao bijeg u krajnji individualizam i

misticizam. Što to znaèi u odnosu na princip AHIMSE?

Dok se taj princip oživotvorivao u aktu politizacije, on je

bio društveno pozitivan (npr. protiv regrutiranja vojnika za

Vijetnam), ali sada se on degradira. Smisao života postaje

«individualno spasenje» koji iako ima etièki vrijednih premisa,

198

podrazumijeva potpuni raskid s društvenim realitetom, s jednom

dimenzijom u kojoj dobiva princip AHIMSE potpuno ozbiljenje.

Nenasilje postaje pasivizam nesudjelovanja, pseudo –

misticizam u uvjetima alijeniranog, represivnog života

graðanskog društva. Makar on na individualnom planu i imao

nekih pozitivnih momenata, princip nenasilja postaje negacija

samog sebe – upravo u izvornom gandijevskom smislu. Jer iza

njega se krije egzistencijalna slabost, kukavièluk (ono što je

Gandhi prezirao), ispraznost egzistiranja, poraz pred životom.

Ako je princip AHIMSE jedan od konstituensa etièkog

odnosa, onda nužno ima i šire društvene implikacije jer je èovjek

društveno biæe. Princip AHIMSE nesvodljiv je s krajnjim

individualizmom. Etièki odnos u kome se ozbiljuje nenasilje,

uvažavanje druge liènosti i èovjeènost (ljubav) nije neki

izdvojeni, izvan društveni realitet. On se odvija unutar

društvenih pretpostavki kao bitno društveni odnos. Etiènost je

integralni dio interpersonalnosti, a s druge strane ta je

interpersonalnost pretpostavka i same liènosti. Ali,

interpersonalnost je dio šireg društvenog realiteta jer je

pojedinac uvijek i pripadnik šire društvene grupe, potom i klase,

napokon naroda, u konaènom slijedu èovjeèanstva kao cjeline.

Svaki etièki akt ujedno je i akt prema èovjeèanstvu.

Konaèni je smisao AHIMSE liènosti AHIMSA èovjeèanstva.

Tako je Gandhi shvaæao taj «princip života» kao «zakon

ljudskog roda».

Postavlja se pitanje – da li je moguæe ozbiljiti punu etiènost

i važenje tog principa u kapitalistièkim uvjetima života,

proizvodnim kapital-odnosima kojima se sve podreðuje, unutar

konkurentskih egoistièkih odnosa kroz koje se produciraju i

reproduciraju neprestano klasni uvjeti života i stanje otuðenosti?

Odgovor je još jednom negativan, jer životna praksa

kapitalistièkog društva postaju upravo primjene

najmodificiranijih i najperfidnijih oblika nasilja. A borba protiv

nasilja mora biti revolucionarno efektivna, ne individualstièki

afektivna što pokazuje i primjer «nove ljevice», a i veæi dio

aktivnosti marginalnih društvenih grupa. Zbiljska borba protiv

levijatanskog lika nasilja kojeg utemeljuje kapitalistièki sistem

života, može biti samo dio šire klasne borbe za nove vrijednosti

života, za stvaralaèki odnos prema društvu i životu. Pitanje je

199

kako tome mogu pridonijeti marginalne grupe i konstelacije

najrazlièitijih potencijalno revolucionarnih elemenata.

Primjena principa nenasilja i borbe za nove vrijednosti

može biti utopijski pozitivna samo kao stvaralaèko, svestrano,

klasno usmjerenje i primjenjivanje nenasilja. Primjena nenasilja

u kapitalistièkom društvu nije samo sebi cilj – kao što nije bila ni

u Indiji u Gandhijevo vrijeme. Ona služi potencijalnoj

revolucionarnoj transformaciji tog društva u otvaranju putova u

socijalizam.

Marcuseovo dijagnosticiranje alternative

«socijalizam-fašizam», iako prenaglašeno, ispravo pokazuje i

moguænost fašistièkog totalitarizma, a još više sve raznovrsnije

primjenjivanje nasilja u graðanskom društvu. Sve je prisutnija i

znaèajnija primjena nasilja, represije i destrukcije koju provodi

klasna kapitalistièka država. To je eklatantna negacija

humanizma i demokracije. A treba naglasiti da su demokracija i

nenasilje sinonimi, da je negacija demokracije negacija principa

AHIMSE. Graðanski egoizam, individualizam i duh

konkurencije, iako sebe samoobmanjujuæi prikazuje vrhuncem

demokracije, u biti su nespojivi s demokracijom, a time i s

principom AHIMSE. Demokratizacija društva prvi je i osnovni

korak u ozbiljenju nekih moguænosti primjene tog principa.

Reafirmacija principa nenasilja može biti jedan od

osnovnih pokretaèa i doprinosa demokratizacije društva od

strane oportunih snaga i potencijalnih revolucionarnih

subjekata. Oživotvorenje principa AHIMSE od izuzetne je

važnosti za proces demokratizacije. Princip AHIMSE ne može

biti arhiviran kao anakronizam zbog prirode kapitalistièkog

društva jer je on jedan od konstitutivnih faktora brbe za

humanizaciju života. Naravno, ostavlja otvorenim koliko je on

«moæan» u suuèeljavanju sa zbiljom graðanskog svijeta.

Ne od pisanja «tiranima», veæ od ukidanja tiranskih uvjeta

života zavisi koliko æe oživotvorenje tog principa pridonijeti

izgradnji besklasnog društva u kome važi naèelo «homo homini

homo». Završit æemo citirajuæi Gandhijevu misao:

200

«Ne postoji postepena sloboda. Sloboda je kao akt roðenja.

Dok se potpuno ne oslobodimo, robovi smo. Svako se

roðenje dogodi u jednom trenutku».