EPISTOLA ANTI-ET CONTRA-BARBAR(IC)US

Nasilje prebiva u nama, izvire iz «Ab-grunda» našeg bića: ali, da li je i u kojoj mjeri ono konstituens bivstvovanja čovjeka, antropološka datost? Biolozi i psiholozi govore o «primogenituri» agresivnosti, insistiraju na distinkciji agresivnosti i agresije, eto. U jednoj metafizičkoj interpretaciji, ono je neodvojivi pars «volje za život» (Schopenhauer) u kojoj se labirintalno vrti egzistencija ćovjeka kroz neutaživu želju za samopotvrđivanjem i objektivacijom jedne «Ur-wille», ili je detekcija djelovanja «volje za moć» (Nietzsche) i «pravo» onih koji su «jaki». U svim religijskim tradicijama nasilje se osuđuje kao eksponiranje «principa Zla», što dobiva i etičke konotacije – ali se ne objašnjava uvijek najdublji izvor demonije nasilja iz čovjeka; ostale se na apsolutnoj dihotomiji i dualizmu Svjetla i Tame, ili na uvažavanju nesavršenosti svijeta i čovjeka, na artikulaciji nekog «interregnuma» između više i niže zbilje, etc.

Jedino se u kontekstu indijskih duhovnih tradicija naslućuje jedan duboki odgovor na pitanje: što je to u čovjeku što ga čini bićem nasilja u eksponiranju zla u svijetu.

Čovjek je pojmljen kao atmičko biće («atma» ili «atman» u smislu duhovnog sepstva), kao biće «jive» («duše»: u smislu praničke konstitucije životnog daha bića), ili u budističkom razumijevanju kao šunjatičko biće («an-attman»), ali i kao biće nižih dimenzija koje isto tako konstituiraju biće čovjeka. U svijetu («loka») naših potreba, strasti, želja etc. i drugih manifestacija onog nižeg u čovjeku naša duhovna suština ostaje nespoznatljiva ili «potisnuta» što je jedan od osnovnih razloga tame u nama koju potom širimo i oko nas. «Neznanje» («avidja») odnosi se kako na neprepoznavanje našeg istinskog sopstva, tako i na neuvažavanje snaga onog nižeg u nama koje djeluju i vode nas kroz život patnje. Primarno je nasilje i izvor svekolikog nasilja, upravo činjenica «neznanja»: mi se vezujemo uz život, tj. kroz sve one forme života koje potvrđuju ono niže u čovjeku, i našu ahamkaričku prirodu, naš ego i njegove komplemente kroz koje egzistiramo usvjetovljeno. To je in nuce izvor nasilja u mentalnoj dimenziji.

Mi sebe ne spoznajemo niti prepoznajemo u suštini kao duhovna bića. Razumijevamo sebe samo kao biće naše volje, strasti, nižih potrebitosti etc. To je izvor nasilja nad našom duhovnom prirodom: nema temeljne skrbi o svom duhovnom biću, postoji samo skrb u dimenziji materijalne svjetovnosti, skrb o našem egu i njegovom zadovoljavanju. Svi drugi, i sva druga bića su samo sredstva tog zadovoljavanja: tako se vrši ekstenzija nasilja iz nas u svijet oko nas. Nasilje se rađa u našim mislima, u mentalnoj dimenziji, a potom transformira u našu volju, u naše želje: ono postaje jedan formativni princip bivstvovanja u svijetu, a ne samo rezultanta ili neki nus-fenomen. Iz mentalne dimenzije, nasilje prelazi u dimenziju vokativnog i u dimenziju ergo-praktičkog: ono pretendira da gospodari svijetom života (ne samo u evolutivno nižim modusima!).

Tamo gdje je nasilje, nema istinske duhovnosti, i vice verso (postoje samo modusi niže ili quasi-duhovnosti, koje opet pripadaju onom mentalnom a ne spiritualnom).

To je naš zbiljski svijet, naše egzistiranje pod uvjetima djelovanja naše niže prirode, nesavršeni svijet koji u biti reproducira nesavršenstvo nas kao ljudskih bića, to je in vivio barbarizirano bivstvovanje. U samhya-filozofiji gdje se izričito govori o «gunama» (konstitutivnim odrednicama naše čovječnosti), artikuliraju se tri temeljne dimenzije čovjeka: sattvička, radžas i tamas dimenzija. Prva je duhovna i najviša do koje se dopire ili ju se ozbiljuje unutarnjim rastom čovjek u onom duhovnom; druga je područje vlasti naše volitivne i nagonske prirode a treća, tamna je naš organski život koji nas vezuje uz energije katoničkog i materijalnog. Druga i treća su dimenzije u kojima vlada nasilje, ono barbarsko u čovjeku.

Barbarizirani u našem biću, barbariziramo svijet oko nas. To može imati ekstremne forme ili se manifestirati u vrlo suptilnim modusima: suština ostaje ista. Samo pod pretpostavkom perfekcioniranja našeg duhovnog bića, rasta svijesti (i savjesti u univerzalnom smislu!), uzdizanja homo interiora sa svim etičkim konzekvencijama, zakon nasilja ustupati će mjesto Zakonu Nenasilja (AHIMSA), a svjetlo potisnuti i pobjeđivati Tamu. To ima  konzekvencije i za svaku političku ili inu filozofiju: u mentalnoj dimenziji i društveno-praktičnoj, svijet nasilja se ne može prevladati bez duboke, korijenite promjene čovjeka, bez uvida (koji su dublji od mentalnih tragova ideja!), bez skrbi o duhovnom biću čovjeka.

Bez toga sve intervencije postaju privremenost, povremenost, «dobre želje za svijetom mira» i parcijalni zahvati u «masivnost» jednog zbiljskog života koji se neprestano obnavlja i jača energijama naše ahamkaričke prirode koja izgleda «neuništiva» kao što su same sile u prirodi.

Suočenost s tom temeljnom istinom ne smije zaplašiti već ojačati našu svijest o nužnosti transformacije onog nižeg u ono više, o nužnosti spiritualizacije čovjeka: da bi mogao opstati kao čovjek, prije svega! Svi veliki religijski ideali, u znatnoj se mjeri, svode na to: homo spiritualis contra homo barbaricus.

Da bi mogli mijenjati svijet, moramo najprije sebe dobro upoznati i na temelju dubokih uvida željeti ono više, i nalaziti putove do višeg, duhovnog bivstvovanja. Budućnost svih modusa našeg svjetovnog bivstvovanja leži u tome, i zavisi od toga; od našeg duhovnog bića. Svijet mira, o čemu se permanentno govori, ne može nastati nekom čarolijom «dobre politike» bilo kojeg oblika, niti na najboljim željama «svjetskih mudraca» ili dobrohotnih moćnika. On ovisi o svakom čovjeku osobno, o rastu njegove svijesti, o duhovnom perfekcioniranju, u izčezavanju čovjeka kao bića nasilja a jačanju kao bića Ljubavi i Nenasilja. To ne može biti «program svjetskih vlada» ili u ingerenciji bilo koje teorije, koncepcije ili prakse homo politicusa, sive barbaricusa: naprotiv, to će podlijegati suštinskoj promjeni kroz unutarnju promjenu čovjeka. Ona je conditio sine qua non naše budućnosti, i svih suštinskih promjena u nižim regionima našeg bića i našeg svjetovnog bivstvovanja.

U Rijeci, 27. X. 1994.