Piše: Cecilia Kohn

Jesen je u MedILS-u neuobičajeno živahna. Nekoliko je mladih znanstvenika upravo potpisalo svoje prve ugovore, a splitski gimnazijalci raspituju se o mogućnostima volontiranja “u Radmanovom institutu“. Jedan dan u tjednu posvećen je “Da Vincijevoj inicijativi” - upravo utemeljenom debatnom klubu koji je inicirao novopridošli molekularni biolog i genetičar Dinko Relković, povratnik s Cambridgea. S radom je počeo i interni filmski klub. Nakon burnog ljeta tijekom kojeg je šest MedILS-ovih ljetnih škola posjetilo stotinjak znanstvenika i studenata iz cijelog svijeta, jesen se ne predaje letargiji.

Nakon uzbuđenja koje je izazvao tijekom konferencije posvećene 50. godišnjici molekularne biologije u Zagrebu izjavom da je njegov tim “stavio prst na kemiju života” izoliravši kod vrlo otpornih organizama molekule koje štite sve proteine, profesora Miroslava Radmana zatekli smo u prekrasno uređenom MediLS-ovu parku koji gleda na pučinu. S grupom “izopćenih” znastvenika, dakle pušača (profesor Radman ne vjeruje u svekoliku vrlinu i ne odriče se toga poroka), raspravljao je strasno o svojim novim idejama. Razgovor smo započeli vrlo frivolno, kometirajući njegov nedavni kratki nastup na HTV-u.

Na pragu otkrića ‘eliksira života’ izjavili ste da ćete ga vi prvi probati? Ne biste li prve kapljice eliksira radije ponudili svojoj ženi? Nije li se uvrijedila?

- Komplimenti mojoj ženi - njoj eliksir mladosti manje treba nego meni. No, želio bih ipak pojasniti da sam to rekao držeći na umu da u novim otkrićima uvijek postoji izvjesni rizik. Nikad se ne zna. Možda baš zbog toga što sam u zrelim godinama, rizik je za mene puno manji.

Kažete da ste u zrelim godinama, no oni koji vas poznaju, smatraju da ste vi već pronašli eliksir mladosti. Nevjerojatno ste vitalni. Čemu to pripisujete?

- ‘Eliksir vitalnosti’ je u glavi, u harmoniji intelekta i emocija. U zadovoljavanju vlastitih potreba. U luksuzu da se može živjeti tako kako organizmu najviše odgovara. Važno je da ne prođe dan, a da nisi napravio nešto što hrani tvoju životnu strast.

Prihvaćate li rado pojavljivanje na događanjima?

- U povodu otvaranja nove zgrade Lancôme Internationala na Place Vendômeu u Parizu, početkom nove godine održat ću dva predavanja pred više od tri stotine novinara i uzvanika o genetici i procesima starenja. Taj će se događaj zvati ‘Généfique’, što je spoj dvije francuske riječi - génétique + magnifique. Najveći mi je problem što ću odjenuti - jer ne mogu samo na sebe staviti obično odijelo i kravatu. To ne ide. Prvi put u životu ne znam što da radim.

Tako se zasigurno ne osjećate u laboratoriju? Kakav je osjećaj raditi na projektu ‘kemije života’?

- Uvijek je sjajan osjećaj raditi na projektu na kojem znaš da nitko drugi ne radi. Ne mislim samo na istraživanje procesa starenja, na tome radi velik broj ljudi, to je star i dugotrajan projekt. Ali, mi smo se sjetili tih bizarnih životinjica s kojima nije lako raditi. To zahtijeva povezivanje s ljudima koji rade upravo s njima. Važno je uvijek imati hrabrosti za kretanje od nule. Ne nastavljati gradnju vlastite karijere tamo gdje će se to najbolje isplatiti. Nego se pitati svakoga dana - je li mi to još uzbudljivo?

Kako povezujete život i rad u Parizu i na Mediteranu, u Splitu?

- Fleksibilno. Nikada nisam htio imati osjećaj da se žrtvujem za projekt MedILS-a. Ljudi koji se žrtvuju u velikoj većini slučajeva to jako skupo naplate. Želim reći da sam uživao radeći posao koji volim. To je jedna avantura.

Što je s farmaceutskom i kozmetičkom industrijom?

- U kontaktu sam s njima jer imam i nekoliko prijatelja koji rade u industriji ljepote. Zahvaljujući radu Anite Kriško i onoga što je ona sama izabrala radeći s tim čudnim organizmima, shvaćamo da unutar tih robustnih organizama postoje neki geni, ukradeni od biljaka, a to su geni koji sintetiziraju proteine koji štite život od uništenja dehidracijom. Na primjer, sjemenke su jako suhe, pogotovo ako stoje nekoliko desetaka, stotina ili čak tisuća godina, a ipak život u njima ne propadne. Kako to? Aplikacije odgovora na to pitanje za kozmetičku industriju, za preparate za zaštitu kože od isušenja je evidentna. Zaštita kože, ali i cijelog organizma od oksidacije je fundamentalna. Ako bi ta zaštita mogla funkcionirati na razini cijelog organizma, to bi svakako predstavljalo revoluciju u javnom zdravlju. Ne želim biti lažno skroman. Radi se o najosnovnijoj, fudamentalnoj kemiji starenja jer svi drugi aspekti starenja i sve bolesti koje idu uz nju samo su posljedica toga, to su već detalji. Dakle, ili smo to otkrili ili - što se mene tiče - ništa.

Što će to značiti za raznolikost života?

- Ako malo sanjamo, pretpostavimo da smo izolirali tu supstancu i da nema nikakvih prepreka za njezinu aplikaciju, toksičnih ili sekundarnih efekata. Što se mene tiče, prva bi mi briga bila kako ugraditi nekim ugovorom da to otkriće postane javno dobro. Dobro mi je rekao Korado Korlević; ako to otkriće ne bude dostupno svima, bude li to neka skupa supstanca, budu li je mogli kupovati samo bogati, to bi srušilo zadnju ideju pravde za sve ljude na ovoj zemlji, a to je jednakost pred smrću. Ne bih nikada želio biti znanstvenik koji bi to omogućio jer bi to bio krah civilizacije.

Zar to ne otvara pitanje upravljanja resursima?

- Kad god mogu, propagiram svoj ‘genetski komunitarizam’. Danas to znamo iz DNK sekvenci: svi smo mi, cijeli ljudski rod, nas 6,5 milijardi ljudi, potomci jedne male porodice iz srednje Afrike, samo deset tisuća ljudi, potomci samo šest ili sedam majki. Svi smo braća i sestre u posljednjih sto pedeset tisuća godina - u povijesti planeta to je ništa. Upravo smo zato svi mi tako slični u genima. Svi smo mi u velikom bubnju, velikom lutrijskom bubnju u kojem je 6,5 milijardi genoma. Nema nikakvih zabrana, genomi se mogu mućkati i izvlače se nagrade. Vrlo su rijetki spermiji uspješni u fertilizaciji. Ono što će na koncu ispasti kao hendikep, bilo fizički ili mentalni, te oni koji su ‘na lutriji’ dobili talent, velike energije, sve to izlazi iz istog bubnja, svi smo jednaki dioničari kompletnog genoma čovječanstva, tzv. metagenoma. Naravno da se moramo maksimalno pobrinuti za one koji su rođeni s hendikepom jer oni plaćaju cijenu raznovrsnosti. 
www.jutarnji.hr