ELEKTRONI  I  PRINCIP  PERSPEKTIVE

                          Søren Olsen

 

 

U priči Hansa Christiana Andersena „Snježna kraljica“, mali inteligentni dječak, Kaj – on je zapravo toliko pametan da je zaboravio izgovarati molitvu Oče naš i može se sjetiti samo tablice množenja – zatvoren je u dvorcu Snježne kraljice. Kako bi se oslobodio on mora otkriti riječ „vječnost“ tako da složi „ledenu slagalicu razuma“ na točno određeni način. On sjedi pored smrznutog jezera gdje je led slomljen na krhotine. Ove krhotine su dijelovi slagalice i oni moraju biti tako posloženi da tvore riječ „vječnost“. No on to ne može napraviti samo pomoću svoje inteligencije. Tek kada se on sjedini sa svojim osjećajima, koji su simbolizirani u Gerdi, slagalica može biti riješena. Dogodilo se to da se slagalica zapravo složila sama od sebe, a rezultat toga je bio da se za Kaja otvorio put prema mnogo većoj slobodi. U svjetlosti duhovne znanosti, potrebno je malo intuicije zajedno sa ravnotežom osjećaja i inteligencije kako bi se otvorilo za spoznaju da je život svakog pojedinog živog bića vječan i da je svemir beskonačan.

     Ako putujemo dolje u mikro-kozmos nikada nećemo doći do kraja ili početka. Isto vrijedi ako putujemo gore u makro-kozmos, mi nikada nećemo doći do kraja. To je lako razumjeti ako poznajemo princip „životnih jedinica“. Ako bi putujući prema dolje došli do kraja ili početka, došli bi do životne jedinice koja nije izgrađena od nečeg manjeg. Ako bi putujući prema gore došli do kraja ili početka, mi bi pronašli životnu jedinicu koja predstavlja vanjsku granicu, koja nije dio neke veće životne jedinice, što znači do životne jedinice koja nema vanjsko okruženje u kojem živi i doživljava. Da je Martinus ustvrdio da postoji gornja i donja granica, izgubila bi se logika u objašnjenjima. No misao o putovanju vječno nadolje i vječno naviše lako nas može dovesti do drugih nelogičnih slijepih ulica.

      Prema Martinusu, u stvari nema veličina, udaljenosti, brzine, vremena ili prostora, kao što ih mi doživljavamo tako krajnje realistično na fizičkoj razini (Livets bog 2, odlomak 312). To je vrlo teško prihvatiti obzirom da živimo u svijetu u kojem veličina, udaljenost, brzina, vrijeme i prostor igraju tako važnu ulogu. Na primjer, prirodna znanost uzima te stvari vrlo ozbiljno, važe i mjeri sve sa čime dođe u dodir, zajedno sa milionima ljudi koji svakodnevno prevaljuju veće ili manje udaljenosti na posao i sa posla i za to im treba dosta vremena.

    Mi smo podređeni „principu perspektive“. „Princip perspektive u svojoj najvišoj analizi predstavlja granicu koja beskonačnost ili svemir čini dostupnima osjetilima, čime potvrđuje da je doživljavanje života činjenica“ (Livets bog 1, odlomak 267). Prema tome, princip perspektive teži ograničavanju beskonačnosti kako bi mi mogli doživjeti detaljan, bliski horizont – među-kozmos – koji je ograničen sa dva udaljena horizonta, mikro-kozmosom i makro-kozmosom. Mi ovaj princip trebamo uzeti vrlo ozbiljno ako želimo razumjeti postojanje na dubljim razinama. Sa razumijevanjem principa perspektive mi moramo, na primjer, dovesti u pitanje objektivne istine kod brojnih spoznaja do kojih smo došli u atomskoj fizici i astronomiji.

     Nedavno objavljena 5. knjiga Vječna slika svijeta (koja još nije dostupna na engleskom jeziku) ide u velike detalje po pitanju uslova u mikrokozmosu. Na primjer, naši osjećaji i naše misli utječu na stanje energije između jezgre i elektrona u atomskim životnim jedinicama. Neobično je pomisliti da našim ponašanjem mi možemo stvoriti kaos u stabilnosti i redu atoma. Prirodna znanost vidi atome kao garanciju same stabilnosti i reda.

     Martinus naglašava da su uslovi u mikrokozmosu potpuno jednaki uslovima u makrokozmosu.  Nema razlike kada se govori o sunčevom sustavu ili atomskom sustavu. Gledano iz Martinusove perspektive u tome nema ništa novoga, jer on piše u Livets bog 6, odlomak 2275: „(…) zemaljski ljudi, koji su zapravo makro-kozmički stanovnici elektrona na makro-kozmičkom elektronu koji nazivamo Zemlja, ne mogu uništiti odgovarajuću makro-kozmičku atomsku jezgru koju poznajemo kao sunce (…)“.

      U Vječnoj slici svijeta 5, simbol br. 69, Martinus opisuje što se događa u mikro-kozmosu kada želudac probavlja meso. „Simbol pokazuje što se događa u želucu gledano prema dolje u mikrosvijetu ili svijetu atoma. Možemo vidjeti univerzum želuca sa planetima ili elektronima koji su naseljeni životinjskim životom, koji je na neki način sličan našem životinjskom životu na Zemlji. Možemo vidjeti kako ti planeti ili elektroni eksplodiraju tijekom probave. Životinjski život je život koji može razmišljati, koji ima intuiciju, koji može biti uplašen i užasnut i može osjećati strahoviti bol.“

      To da životne jedinice elektrona u atomu mogu, poput Zemlje, biti „naseljene životinjskim životom“ najblaže rečeno je teško uzeti za ozbiljno ako čovjek želi zadržati zdravi razum, a naročito kada zamislimo koliko je nezamislivo malen elektron kada se mjeri uobičajenim metodama zemaljskog čovjeka. I Martinus i prirodna znanost djeluju iz svoje vlastite perspektive. Ako počnete nekritično miješati znanje prirodne znanosti sa Martinusovim opisima, lako se možete izgubiti. Gledano iz perspektive prirodne znanosti Martinus će biti smatran nevjerojatno naivnim u svojim pogledima, ako se oni ne bi smatrali potpunom fantazijom.

     Kao prvo, atom se sigurno ne može usporediti sa planetarnim sustavom. Između ostalih, Niels Bohr dao nam je tu informaciju. „Kopenhagenska škola“ fizike došla je do zaključka da čovjek samo može razumjeti uslove u atomu kroz matematiku – kvantnu mehaniku. Nije moguće vizualizirati strukturu atoma! On nije poput sunčevog ili planetarnog sustava! Drugačiji uslovi vrijede u mikro-kozmosu nego u među-kozmosu i makro-kozmosu! Ali u njihovoj teoriji postoji nešto što dolazi blizu Martinusovoj perspektivi u smislu da promatrač/istraživač/postavljač eksperimenta ima utjecaj na rezultat eksperimenta i stoga na ono što promatra. 

     No to nije sve! Elektroni zuje oko jezgre atoma nezamislivom brzinom – dakle, van sa solarno-planetarnim modelom! Gledano iz perspektive prirodne znanosti elektroni se vide kao maglica čestica ili pojava elektromagnetskog vala koja okružuje jezgru atoma. Izračunato je da brzina tog vala iznosi nekoliko miliona milijardi ciklusa u sekundi. Svaki ciklus predstavlja godinu, kada se usporedi sa elektronom na kojem trenutno živimo. Hajde da se poigramo sa mišlju da se elektron može usporediti sa planetom. Tome možemo dodati, na što vjerojatno imamo pravo, da se elektron okreće oko svoje osi poput Zemlje samo 365 puta tijekom godine elektrona i možemo otići još jedan korak dalje i reći da na toj planeti postoji životinjski život. Usmjerimo se na jednog pojedinca i nazovimo ga Olsen. Olsen živi u potpuno ludim uslovima. Potpuno nezamislivi broj puta u sekundi on oblači pidžamu i odlazi u krevet, i nakon vrlo kratkog sna on se budi, umiva se, jede obilan doručak i odlazi na posao i nakon kratkog vremena on se ponovno vraća kući, jede, gleda televiziju i ponovno oblači pidžamu. Gledano iz naše perspektive to bi sigurno bila dobra osnova za stres.

    Ako želimo uzeti Martinusa za ozbiljno, tu je nešto potpuno ludo sa našim misaonim eksperimentom. Tu mora postojati nešto što mi ljudi nismo razumjeli i možda ne možemo razumjeti na našem trenutnom stupnju evolucije. Mi ne razumijemo u kojoj smo mjeri, sa našim mentalnim, osjetilnim instrumentima povezani sa onime što opažamo. Kao duhovni istraživači suočeni smo sa vrlo važnom odlukom. Ako nekritički slijedimo znanje atomske fizike mi se gubimo u opisima i idejama koji nisu uzeli u obzir princip perspektive. Samo ako čovjek uzme kao polazišnu točku pretpostavku da su veličina, udaljenost, brzina, vrijeme i prostor iluzije, on može spoznati stvarnost koja ima neki smisao. Mi ćemo u tom slučaju moći vidjeti kroz neke osjetilne iluzije kojima smo podređeni.   

     Martinus uzima kao primjer situaciju kada gledamo duž vrlo dugačke, ravne ceste  i vidimo da je na mjestu gdje mi stojimo cesta široka 15 metara i izgleda kao da završava u jednoj točki na horizontu, ali ako slijedimo cestu do horizonta moći ćemo vidjeti da je i tamo široka 15 metara (Livets bog 1, odlomak 267). To je potpuno isti princip – samo u ekstremnijoj mjeri – kojem smo podređeni kada hodamo duž plaže. Svaki pojedini kamen, svako pojedino zrnce pijeska predstavlja univerzum, bezbrojne milijarde galaktika! Zapravo to je noćno nebo čestica i praznog prostora, poput noćnog neba iznad nas. Mi doživljavamo kamenje na plaži na fizičkoj udaljenosti od možda 1 metra i na dohvat ruke, ali zapravo mi se nalazimo, gledano iz kozmičke perspektive, na astronomskoj udaljenosti od neba u kamenju, isto kao što se nalazimo na astronomskoj udaljenosti od zvijezda i galaktika na noćnom nebu iznad nas. Kamenje, pa čak i najmanje zrnca pijeska sastoji se od neba zvjezdanih maglica, čestica i praznog prostora, kada se gledaju izvana i sa ogromne udaljenosti odozgo. Zvijezde na nebu odgovaraju zvjezdanim maglicama, česticama i praznom prostoru, kada se gledaju iznutra i sa ogromne udaljenosti odozdo. Univerzum koji se sastoji od životnih jedinica u kamenju može se pronaći mnogo spiralnih ciklusa iza nas u našoj vlastitoj prošlosti. Zvijezdama ispunjeno nebo iznad nas sastoji se od odgovarajuće udaljenih budućih spiralnih ciklusa.

     „Primarni oblik materije su zvjezdane maglice. Sve je nastalo iz zvjezdanih maglica. Iz zvjezdane maglice nastaje doživljavanje ili komunikacija sa Bogom. Sve što vidimo, bila to čvrsta, tekuća ili plinovita materija, bez obzira da li je to zemlja, zrak, voda ili mineral, u svojoj osnovnoj analizi predstavlja zvjezdanu maglicu. Zemlja je sama po sebi čestica u zvjezdanoj maglici. Sunčev sustav, pa čak i naš mliječni put nije ništa drugo nego zvjezdana maglica. Razlog zašto mi ne vidimo sve kao zvjezdane maglice može se zahvaliti, kao što sam već spomenuo, drugom elementu u našem trojnom principu, naime „X2“, koji predstavlja osnovu principa perspektive, i koji za uzvrat uzrokuje da sve vidimo u obliku kontrasta, i bez tog uređenja bilo bi nemoguće bilo kakvo doživljavanje života. (Sahranjivanje, 22 poglavlje)

     Nezamislivo malene veličine u mikro-kozmosu i velike brzine kojima se sve tamo kreće, u tom slučaju moraju predstavljati iluziju. To je pitanje perspektive stvari koju „Jastvo“ projicira na okolinu, i koja je ukorijenjena u našem X2, to jest u našoj sposobnosti stvaranja i doživljavanja. To je potpuno neovisno o činjenici da mi vidimo kamen kao nešto što se uopće ne mijenja i ne kreće. To možemo zahvaliti prirodnoj znanosti da smo dodali važne nove detalje našem razumijevanju mikro-kozmosa i makro-kozmosa – razumijevanje koje će se vjerojatno nastaviti razvijati na važnim područjima, jer ona trenutno ne izgledaju toliko važna. Promatrač/onaj tko doživljava na najosnovnijoj razini je uključen ili stvara ono što promatra. 

     „Prema tome, pijesak, kamen i šljunak u jednakoj su mjeri istovjetni misaonim klimama ili manifestacijama živih bića kao što su to kuće, namještaj i strojevi u našem svakodnevnom životu. No život iza pustinjskog pijeska, polarnog leda i metala duboko u Zemlji, nalazi se toliko neizmjerno daleko u evoluciji ili je toliko udaljen od kozmičkog horizonta zemaljskog čovjeka da se njegove manifestacije gube iz vida kao daleke, nejasne nebulozne mase na vanjskoj periferiji tog horizonta, dok je život iza kuća i namještaja, u drugu ruku, tako blizu da svi detalji njegove manifestacije dominiraju svime na tom kozmičkom horizontu, i ogromni su u odnosu na udaljene predmete na horizontu, i zbog toga se lako mogu vidjeti kao nepogrešivi znak života.“ (Livets bog 2, odlomak 481)

     Mi smo u ogromnoj mjeri usmjereni na fizičku stvarnost i zatočenici smo onoga što vidimo. No lakše je vidjeti kroz iluziju zamišljanjem duhovnog svijeta u koji stupamo nakon smrti, to jest, kada više nemamo fizičko tijelo i više ne možemo opažati fizički svijet. Martinus piše da je duhovni svijet, svijet zračenja i valova. (Zapravo to je i takozvani fizički svijet). Međutim u duhovnom svijetu mi doživljavamo prostor, mi doživljavamo da jednostavno nastavljamo stvarati. Mi možemo doživljavati krajolike i prirodu. Mi možemo prepoznati i družiti se sa ljudima koje smo poznavali u fizičkom postojanju, ali koji su sada, kao i mi „mrtvi“. Mi odmah možemo stupiti u kontakt sa svakime na koga pomislimo, iako nije neophodno da nam je ta osoba „fizički“ blizu. Dakle, iako mi možemo na duhovnoj razini doživjeti prostor, ne postoje udaljenosti u obliku u kojem ih poznajemo sa fizičke razine. U duhovnom svijetu mi se ne nalazimo primarno na jednom mjestu, mi se nalazimo u stanju. Mi se također nalazimo u stanju kada imamo fizičko tijelo, mi samo nismo toga svjesni. Možemo vidjeti stanje kao temeljnu atmosferu, raspoloženje ili svijet misli. Kada fizičari koriste matematiku kako bi pokušali razumjeti uslove u mikro-kozmosu, oni se nalaze u stanju, u matematičkom svijetu misli koji podržava inteligencija, koja, prema Martinusu, predstavlja čisto duhovni svijet. Tek ih činjenica da atomski fizičari još uvijek imaju fizičko tijelo veže za fizički svijet i za niz možda pogrešnih pretpostavki do kojih su oni došli izračunom, što uključuje pretpostavku da je fizički svijet stvaran, primarni svijet. Zapravo, fizičari su se, kroz svoju koncentriranu sposobnost matematičkog razmišljanja, postavili, samim stanjem razmišljanja, iznad uslova perspektive za koje se vjeruje da vladaju fizičkim univerzumom. Dakle, čovjek ne treba u daljini tražiti rješenje zagonetke – ona se također odražava u nekim matematičkim teorijama koje zahtijevaju mnogo više dimenzija od onih koje poznajemo u fizičkom svijetu – duljina, širina, visina i vrijeme.

    U Livets bog 6, odlomci 2112-2116, Bog vodi sa sobom sina božjeg na putovanje u mikrokozmos:

     „Ti sada zajedno sa mnom možeš vidjeti ili promatrati iz tako dubokog mikro-kozmičkog gledišta da svaki organizam živog bića  u tvojem među-kozmosu ovdje izgleda kao makro-kozmos, univerzum. Mi promatramo iz tako dubokog mikro-kozmičkog područja da nam čak i elektron ovdje izgleda kao da je iste veličine kao Zemlja. Iz te razine mikro-kozmosa ti sada zajedno sa mnom možeš savršeno dobro vidjeti što se događa u tvojem organizmu kada tvoja svijest djeluje i ti misliš i doživljavaš, djeluješ i stvaraš na fizičkoj razini.“ (odlomak 2114)

     „U skladu sa kozmičkim analizama na koje ćemo se vratiti kasnije, sve veličine su iste. (…) Mikro-kozmos je zapravo jednako velik kao makro-kozmos, a makro-kozmos je jednako malen kao mikro-kozmos. „Kod Gospodina jedan je dan kao tisuću godina, a tisuću godina kao jedan dan“.“ (Livets bog 2, odlomak 312)

     Kada se gleda iz ispravne perspektive možda nije ništa neobično u činjenici da „životinjske životne jedinice“ mogu živjeti na elektronu. Elektron u atomu može onima koji tamo žive izgledati jednako velik kao elektron-Zemlja na kojem mi sada živimo, i koji je u astronomskom kontekstu beskrajno malen. I brzina kojom elektron kruži oko „sunca“/jezgre atoma možda nije tako velika kao što smo to mi, zemaljski ljudi, izračunali – barem ne mora izgledati tako velika! Gledano iz perspektive bića koja žive na „elektronu“ mora biti dovoljno vremena za odvijanje svega, a da to ne rezultira time da se vjeruje da se elektron kreće naročito polako. Planet Zemlja kruži oko svoje osi brzinom od 1,670km/sat na ekvatoru. Ona se kreće oko sunca brzinom od 107,200km/sat = 30km/sekundi. Sunčev sustav se kreće oko centra Mliječnog puta brzinom od 800,000km/sat. To je sporo u odnosu na kretanje galaktika i grupa galaktika u svemiru. Kao što nam je poznato, mi ništa od toga ne primjećujemo, osim ciklusa dana i noći i godišnjih doba.

    Iako veličina, udaljenost, brzina i vrijeme, gledano iz kozmičke perspektive, predstavljaju iluziju, Kaj i Gerda ipak trebaju paziti kada prelaze cestu, jer perspektiva iz koje vidimo stvari više nije iluzija. Mi se tome moramo prilagoditi sve dok živimo sa fizičkim tijelom u fizičkom svijetu.

    P.S. Postoji još jedan aspekt koji predstavlja izazov za naše razumijevanje tog pitanja. Čim niže i niže idemo dolje u spiralnim ciklusima tim kraće i kraće postaju fizičke inkarnacije za životne jedinice. Dakle, prema Martinusu, za životnu jedinicu atoma fizička inkarnacija traje nekoliko sekundi (Livets bog 3, odlomak 923). Prema tome, može se procijeniti da dužina fizičkog života životne jedinice elektrona traje samo djelić sekunde. Ipak je fizički svijet ispod atoma još uvijek krajnje stabilan i nepromjenjiv.

 

Prijevod : Andrew Brown

Preveo sa engleskog na hrvatski : Davorin Gruden (02.11.2013.)