EKUMENSKA TEOLOGIJA I PLANETARNI POLILOG RELIGIJA

HANS KÜNG, Kršćanstvo i svjetske religije – Uvod u dijalog s islamom, hinduizmom i budizmom, Biblioteka

Religija i mistika, Naprijed, Zagreb 1994.

Pojam EKUMENE u značenju «uljuđene, nastanjene Zemlje» stječe jedno od središnjih značenja u cjelokupnosti suvremene kršćanske misli i života i najuže se povezuje s krucijalnim aspektima LJUBAVI: u smislu prijateljevanja sa svima onima koji štuju Boga ali razumijevanju i priznavanju i onih koji još nisu stupili u predvorja Božanske milosti, ili u svojoj duhovnoj biti i religioznom životu to artikuliraju na načine različite od kršćanstva. Spomenuta je knjiga svojevrsni zapis razgovaranja o temi interreligijskog dijaloga koji je održan na Sveučilištu u Tübingenu 1982. Hans Küng, predstavnik ekumenske teologije učinio je jedan pionirski korak u promišljanju nekih aspekata mogućeg poliloga kršćanstva i drugih religija, otvarajući pitanja i uočavajući probleme, naznačujući jedan put međusobnog uvažavanja i razumijevanja kao pretpostavke zajedničkog duhovnog planetarnog bivstvovanja. Svaka moguća kritika treba uvažavati težinu problema i nužnost otvorenog duhovnog ekumenskog mišljenja.

Ono što se naziva «buđenjem globalne ekumenske svijesti» jedno je odjelito pitanje i mišljenje planetarnog poliloga čiji je integralni dio i dimenzija planetarnog multiloga religija.

Religija jest «življeni život» i «susret sa Svetim» (R. Otto) što nadilazi svaki duhovni logo- i etnocentrizam, situaciju monologizacije i ekleziocentrizma radi li se o bilo kojoj vjerskoj tradiciji i konfesiji. Važno je međutim, ističe autor, sa stajališta kršćanstva promišljati sve što ulazi u pitanja consensusa i disensusa kršćanstva s drugim religijama: mi bi dodali i sa stajališta planetarne polilogizacije s kojom se stvara duhovni univerzum života s bogom i pod njegovom Milošću. U interreligijskom dijalogu, međutim, javlja se ab ovo jedna početna distinkcija: dijalog s onim religijama koje štuju jednog boga (monoteizam) s onima koje štuju na drugačije posebite načine život pod Svjetlom Božanske zbilje. Iz dijaloga je zbog određenih razloga izostavljena židovska religija, ali je artikuliran odnos kršćanstva i islama kao stroge monoteističke religije. Religije nisu zatvoreni religijski sustavi već žive religije koje se međusobno susreću, kao i živi ljudi u svojim sudbinama.

Sudbina duhovne univerzalne planetarizacije jest signum ekumenizacije. Za kršćanina ali i za pripadnika islama, za muslimana, religija je sav život. U islamu to ima primarno, doktrinarno i egzistencijalno značenje.

U razgovoru o islamu i kršćanstvu posebno je istaknuta osobnost i uloga Muhameda, koji se svrstava uz bok starozavjetnim prorocima, te svetost Kurana kao temeljne i trajne islamske vrijednosti na kojemu se temelji doctrina sacra.

Pisac tumači prijepornost naglašujući nužnost jedne duhovno-povijesne prosudbe Kur’ana (jedna hermeneutizacija koju je već prošla Biblija i još se zbiva).To je razvojno pitanje i preoblikovno svake vjere, uza svjetovne sadržaje koji ne moraju in prima faciae razarati temeljna vjerska načela. Preinaka umjesto fundamentalistički usmjerene obnove i okoštalosti u dogmatskim sustavima.

I židovstvu, i kršćanstvu, i islamu je zajednička bezuvjetna pokornost Bogu i ispunjavanje Božje volje sa slobodom odlučivanja unutar alternativa koje je stvorio božanski Zakon.

Za židovsku religiju je središnja točka izbor Izraela kao Božjeg naroda; za kršćanstvo nauk o Kristu kao Sinu Božjem i Ljubavi samoj; za islam nauk o Kur’anu kao Rijeèi Božjoj…ali – ali treba istaknuti ono zajednièko: vjeru u jednog i jedinog Boga, u povijesnog Boga koji je i stvoritelj svijeta i kog treba slaviti, u njegovu Milost vjere u Boga kao Ljubav (najviše izražena u kršćanstvu!).

Bog kao izvor Ljubavi, koji ljubi sva bića, zajednički je, u najvećoj mjeri u kršćanskih i islamskih mistika. Transcendentni je Bog nazočan u duhu čovjeka: u islamskih mistika Krist je utjelovljenje čovječnosti obasjane Božanskim Svjetlom, Duh sam. U religijskom pluralističkom svijetu moguć je samo istinski ekumenizam koji umjesto misionarenja zastupa samo svjedočenje o vlastitioj vjeri radi obostrane prilagodbe i duhovnog prijateljevanja, dakle uvažavanje svih razlika i sličnosti, ali uz priznavanje izvornosti samog zbiljskog vjerskog života, i osluškivanje onog što dolazi iz njedara mistike u svim religijskim tradicijama. Od muslimana se tako ne smije stvarati anonimne kršćane, a od kršćana anonimne muslimane: shvatiti ono ekumensko kao «napuštanje» (u bilo kojem obliku) vlastite religije, ili nametanje vlastite religije drugima. To je in nuce ulaženje u višu dimenziju duhovnog zajedništva po volji Božjoj.

Pluraliziranje vjerskog života ne negira razliku između proročkih i mističkih religija, ali uvažava i mogućnosti «syn-kretismos» pobratimstva: u smislu «razumijevanja» i «pomirenja u miru». «Pravi pluralizam ne spoznaje samo egzistiranje mnogih religija i njihovu različitost, nego i njihovu unutarnju jednakovrijednost» (Martin Kämpchen). To implicira i štovanje, razumijevanje različitih, viših i nižih razina čovjekovog bivstvovanja a prije svega duhovnih iskustava o èemu postoje svjedočanstva u svim religijama, a ponajprije u iskustvima mistike. U hinduizmu je to eksplicite postavljeno.

Tu je nadalje pitanje reinkarnacije, potpuno tuđe kršćanskom učenju. Kako to pomiriti, kako misliti zajedno? U kontekstu jedne «interkulturalne teologije» (W. Holenweger) postavlja se pitanje, uz ostalo, kako u kontekstu vlastite duhovne tradicije i kulture, misliti jednu tuđu religiju. Što u religioznom smislu znače fenomeni inkulturacije, toliko nazočni u suvremenosti, naročito na Zapadu? Tu su i mnoga druga pitanja.

Potrebno je za zbiljski dijalog izabrati one elemente naučavanja i religijske prakse koji su razumljivi onima koji vode dijalog, jer postoje unutar njihovog predočbenog polja i konstitutivi su njihovog duhovnog iskustva. Možda je to lakše s hinduizmom nego s budizmom, ali na tome treba ustrajati.

Pitanje jest, naglašava autor, je li sve što se povijesno pokazuje kao kršćanski nauk, zaista samo kršćansko, a sve što se smatra budističkim zaista budističko? Kao i u kontekstu dijaloga s islamom, on uvažava i iznosi sličnosti i razlike Isusa i Muhameda, Isusa i Gautama Bude.

Ekumenska teologija insistira na miru u Ekumeni a mir je moguć samo zajedništvom kao prijateljevanjem. To je i jedna od misija Svetog Oca i intencija katoličke Crkve. Ekumenizam ad intra (unutar kršćanstva) integralni je dio ekumenizma ad extra, između kršćanstva i svih drugih religija, usmjeren na čitavu nastanjenju zemlju, ističe Hans Küng. «Mir je nedjeljiv i počinje u nama»: ali da bi se to ozbiljilo treba mnogo toga učiniti, prije svega prevladati svoju duhovnu uskost, uzdići se u duhovni univerzum apsolutne Božanske milosti. To je, po autorovu mnijenju zadaća kršćana kao i pripadnika svih drugih religija: slušati Volju Božju i živjeti duhovnu slobodu na poprištu duhovne planetarnosti.