DUHOVNOST I BARBARSTVO. POJMOVNA ODREÐENJA

(sažetak predavanja održanog u Nauènoj biblioteci Rijeka,

1993. god.)

(predavanje je održano u kontekstu promišljanja razlièitih

putanja o duhovnoj i religijskoj kulturi u razlièitim

duhovnim tradicijama, a kao svojevrstan uvod u niz

predavanja o problematici duhovnog odgoja i obrazovanja

mladih).

Suvremeno bivstvovanje, ne samo na ovim našim

prostorima života i mišljenja, aktualizira pitanje duhovnosti i o

barbarstvu i kao egzistencijalni prius, i kao dublje odreðenje

antropološkog i svjetovnog ustrojstva i ljudske zajednice i

168

èovjeka kao osobnosti. Duhovna konstelacija našeg vremena

iziskuje upravo jedno temeljito promišljanje tih problema. U

kontekstu mišljenja planetarnog poliloga kao multiloga, onog

mišljenja koje stoji na frontu univerzalnog i planetarnog, ti se

problemi kristaliziraju jasnije i dublje nego u nekom drugaèijem

pliæem mišljenju koje je ogranièeno i optereæeno odreðenim

logo-i etnocentrizmom ili pretpostavkama odreðene filozofske

koncepcije svijeta i èovjeka.

Terminološki, pojam barbarskog vodi porijeklo iz antièke

baštine, iako bi npr. mogao «važiti» i za kinesku tradiciju i za

njen odnos spram svega ne-kineskog. «Bárbaros» je u staroj

Grèkoj bio svaki stranac, onaj koji nepravilno govori ili «muca»

u izgovaranju grèkih rijeèi, ali je dublje znaèenje za èovjeka koji

nema grèku kulturu ili koji ne poštuje kulturne vrijednosti, ne

poznaje ih ili ih uništava. U tom smislu onda to postaje i

moguænost: «p~n tb báarbaron», stanje u životu pojedinca ili

društva, stanje barbariziranosti kao neobrazovanosti, kulturne

sirovosti i neizgraðenosti, nasilja spram svake kulture i

duhovnosti, («barbaróomai» – postati barbarinom,

pobarbarizirati se, podivljaèiti etc.). To implicira i moguænost

jednog politièkog stanja ili vlasti kada neznanje, netolerancija i

nasilje postaju odlike vlasti kao i jedan naèin života:

«BarbarokrBtia».

U latinskom je to postala kovanica: «Barbárnus

inhumanus» što implicira zataju humaniteta, zbilju

dehumaniziranosti života i èovjeka, in ultima linea – vlast onog

nižeg u èovjeku.

Istaknuti treba: pitanje o duhovnom i barbarskom, o onom

višem i onom nižem u èovjeku, nije samo problem zajednièkog

mišljenja niti ima samo politièku konotaciju. Ne radi se samo o

neèem terminološkom ili pojmovno-egzistencijalnom: pitanje

ima univerzalno znaèenje. Èovjek jest i duhovno i barbarsko

biæe a taj smo krucijalni odnos mi saželi u formulaciju ili

paradigmu samog èovjekovog bivstvovanja: homo spiritualis

contra homo barbaricus. Ako je èovjek odreðen i voðen svojoj

nižom prirodom, ako bivstvuje pod vlašæu onog tamastièkog i

niskih strasti, mržnje, zasljepljenosti etc. on jest in nuce

barbariziran i to rezultira barbariziranošæu njegova života kao i

reperkusijama na život zajednice, ne samo najbližu okolinu. U

169

velikoj mjeri to važi za homo politicusa koji postaje

predominantan u našem sadašnjem trenutku, ali i za homo

oeconomicusa kojeg ne odreðuje samo mentalitet homo

consumensa etc. Barbarizirani èovjek dehumanizira vlastiti život

i život onih oko sebe, i znatno šire. On postaje biæe nasilja bilo

koje vrste jer bivstvuje neèista uma i srca, u neznanju i vlasti

svoje niže prirode.

Njegova se duša demonizira i thantizira, a um postaje

sredstvo barbarske volje za «život» tj. moæ, nadmoæ etc. On

postaje istinski stranac i tuðinac negirajuæi svoje duhovno biæe i

dignitet vlastite i tuðe ljudskosti, vrijednost života i njegovu

sakralnost. On, dakle, ne samo da ne poznaje, vrednuje i štuje

ono duhovno i kulturno, veæ teži razaranju, mržnji ne samo

prema kulturi veæ i životu u cjelini. On postaje stranac u onom

duhovnom i kulturnom jedne opehoe, tradicije i naroda.

Ali treba misliti pro funcamentis. Svaki logo- i

etnocentrizam dakle, ne samo europocentrizam, predstavlja

jedna vid barbarstva. Zatvorenost, nepoznavanje i nepriznavanje

drugog i drugaèijeg, raða nepovjerenje, netoleranciju i

naposljetku mržnju što vodi nasilju i razaranju. To je in nuce ono

barbarsko što rezultira èesto vrlo konkretnim etnocidom,

kulturocidom, logocidom i homocidom. To bogato posvjedoèuje

povijest, na žalost i ova najnovija.

Barbarin ono tuðe što ne poznaje i ne priznaje ono niti ne

želi niti podnosi. Netolerancija vodi mržnji i razaranju.

Tuðinstvo u odnosu na ono drugo i drugaèije, èesto, meðutim,

rezultira i tuðinstvom u vlastitoj sredini (ukoliko ona veæ nije

potpuno barbarizirana!). Zatvaranje u vlastiti kulturni krug i

baštinu jest potencijalno barbarstvo, jer predstavlja negaciju

univerzalnog i planetarnog. Skrb o dignitetu vlastite duhovne

baštine implicira stvaranje pretpostavki za otvaranje i

zajedništvo na svim drugim duhovnim tradicijama.

Samo korijenita, duhovna promjena u èovjeku, ne neki

politièki ili drugi spoljašni «agens», može dovesti do istinske

humanizacije, tj. promjene u èovjeku, a po tome, i u svijetu.

Samo ono više, duhovno u èovjeku, može prevladati ono niže,

ono barbarsko. To je pitanje spiritualizacije kao istinske

odgonetke na problem humaniziranja èovjeka i svijeta. Bez skrbi

o duhovnom biæu èovjeka, o promjeni u èovjeku, nema niti

170

istinske humanizacije tj. oslobaðanja od svega onog što vodi

barbarskom mišljenju, osjeæanju i djelovanju.

Umjesto nasilja kao zakona života (tog Principa Noæi)

potrebno je ozbiljno štovanje ljubavi kao zakona života (Princip

Dana i nade). A to pretpostavlja duhovno perfekcioniranje

èovjeka. Umjesto tuðinstva svake vrste, nepoznavanja i

nepriznavanja, potrebna je èista otvorenost uma i srca, stjecanja

znanja i širenja horizonta znanja i života, jedno drugaèije

mišljenje i osjeæanje, jedna izvorna otvorenost i tolerancija za

razlièito i novo. To vodi iz stanja stvorenog ili potencijalnog

nasilja u nenasilje.

Potrebna je jedna duhovna kvaliteta života, ali ona ne

dolazi naprosto sama od sebe, bez takve promjene u èovjeku.

Bez duhovnog perfekcioniranja nema ni istinskog oslobaðanja

od onog nižeg, tamastièkog, barbarskog u èovjeku, dakle nema

niti istinskog svijeta ljubavi, mira i nenasilja. To, meðutim vodi

pitanju o naèelima univerzalnog, duhovnog odgoja i obrazovanja

mladih, onih koji ulaze u život, kojima prijeti ono barbarsko oko

njih i u njima samima. Ne radi se o nekoj «novoj pedagogiji» ili

«alternativi» postojeæim pedagoškim znanjima i praksi. Radi se

o primjeni pedagoških spoznaja i iskustava za konkretan

duhovan život mladih.

Prije svega, taj odgoj i obrazovanje moraju biti voðeni

uvidom u ono univerzalno i planetarno, humanizmom Novog,

duhovnog doba koje ljubav prema životu, kozmosu i svim

biæima èini sakralnom vrijednošæu a nenasilje zakonom takvog

života. Na djelu treba biti novo, a planetarno prosvjetiteljstvo

koje inaugurira izvorno i nepatvoreno upoznavanje sa

svjetonazorima i duhovnim tekovinama i vrijednostima svih

duhovnih tradicija èovjeèanstva i kultura. Ono treba mlade

uvoditi kroz stjecanje predznanja u dimenziju planetarnog

bivstvovanja kojeg èine razlièiti civilizacijski tokovi, razlièite

tradicije i kulture èovjeèanstva, razlièiti etiki i religijski corpusi

i iskustva. Duhovna i religijska kultura koju mladi trebaju

upoznavati i kroz nju se odgajati i obrazovati, samo je uvid u

uvod u ono univerzalno duhovno i planetarno. Primarna je skrb o

duhovnom biæu mladih, stvaranje pretpostavki na njihovo

duhovno perfekcioniranje kroz što æe moæi nadrasti ono niže u

sebi i otkriti višu dimenziju bivstvovanja od one u kojoj je

habitus jednog homo politicusa ili homo oeconomicusa.

171

To je jedini istinski garant za buduæi svijet ljubavi, mira i

nenasilja. Utoliko veæa odgovornost na svima onima koji trebaju

skrbiti o duhovnom biæu mladih, o tome kakve ljude «stvaraju»

tj. što èine od mladih, da li nove (možda još gore!) barbare ili

duhovna biæa koja æe jednom s gnušanjem odbijati i sjeæanje na

stari svijet prepun mržnje i nasilja.