DUHOVNA ZNANOST

Martinus

Ovaj tekst je predavanje koje je održao Martinus u uredu Livets Bog na nedjelju 3.Rujna 1944.

Ole Therkelsen je napisao podnaslove, koji su odobreni od strane vijeća Martinusovog instituta.

Znanje o životu i najvišim zakonima života

Znanje o životu i najvišim zakonima života, što je postalo mojom misijom, može se samo nazvati «duhovnom znanošću».

Činjenica je da ljudi koji se još nisu upoznali sa tim znanjem ili analizama koje predstavljaju čvrsti temelj tog znanja, ne mogu to prihvatiti, već naprotiv smatraju moje djelo nekom vrstom religiozne sekte, isključivo se može pripisati njihovom potpunom nepoznavanju slike svijeta koju sam donio svijetu. Za mene je ta situacija savim prirodna, jer su tijekom tisuća godina ljudi doživljavali da je sve što je pripadalo najvišim analizama života ili živog bića predstavljalo «misticizam», predstavljalo je misterij u koji su imali uvid samo visoki svećenici, proroci ili posebno odabrani ljudi. Većini ljudi bilo je rečeno da su «Božji putevi nedokućivi». Javnost je stoga u potpunosti ovisila o tim misticima, svećenicima ili prorocima kada su bile u pitanju skrivene pojave misterija samoga života.

Dogmatsko i znanstveno tumačenje zakona života

Zar ti mistici, proroci i religiozne vođe nisu posjedovali pravo znanje o skrivenim, duhovnim aspektima postojanja ?

Dozvolite mi da ovako odgovorim na to pitanje. Ti ljudi su posjedovali upravo toliku količinu uvida i religioznog znanja koje im je omogučavalo vođenje svojih suvremenika tako da oni budu u skladu sa zakonima života koji su odgovarali njihovom tadašnjem stupnju razvoja. Dakle, ti zakoni su bili tumačeni upravo na takav način da su oni mogli opravdati ili stimulirati ostvarenje ideala koji se nalaze upravo unutar područja tih razvojnih stupnjeva.

Ovdje je očigledno da ta tumačenja nisu mogla predstavljati znanstvenu objavu najviših pojava misterija života. Obični čovjek tadašnjeg vremena nije, naravno, bio predstavnik stupnja razvoja na kojem je čovjekova sposobnost stupanja u kontakt sa životnom energijom inteligencije došla do stupnja razvoja koji je danas uobičajen.

Naprotiv, čovjek na tim stupnjevima razvoja nalazio se tako blizu primitivnim ljudima da je on i materijalno i duhovno morao temeljiti svoj život na «dogmama», što zapravo znači na pukim tumačenjima istine, čije je postojanje on priznavao, ali za čije najdublje analize on još nije bio dovoljno zreo da bi ih mogao razumjeti.

Radost osjećanja kontakta čovjekovog stupnja razvoja sa najvišim zakonima

No, zar ista situacija ne vrijedi i danas ? Zar velika većina vjernika unutar današnje takozvane civilizacije ne živi od dogmi koje su točno prilagođene stupnju razvoja na kojem se taj vjernik nalazi ? Zar te dogme ne kažu vjerniku da on ne smije ubijati, lagati, krasti, biti nasilan itd., već naprotiv da treba ljubiti svojeg bližnjeg, pobijediti svoju ljutnju i uvijek nanovo opraštati ? Nije li tako da moderni čovjek neprestano teži tome da se razvija u smjeru više i profinjenije kulture, što znači u smjeru ljepšeg i savršenijeg mentaliteta od onog koji je postojao u prošlosti ? Nije li nepobitna činjenica da kako bi se zadovoljili ti zahtjevi, čovjek se mora osloboditi navika naslijeđenih iz primitivnog stanja ili iz prošlosti ?

Svaki napredni čovjek mora potvrdno odgovoriti na ta pitanja. Danas svugdje možemo vidjeti da kršćansko tumačenje misterija života predstavlja istinu u takvom obliku koji može biti inspirirajući za ljude koji su, kroz vlastito iskustvo, počeli osjećati antipatiju prema prethodno spomenutim primitivnim sklonostima u svojem vlastitom umu.

Dakle, ti ljudi traže moralnu osnovu ili podršku u svojoj borbi protiv naslijeđenih, primitivnih sklonosti iz prošlosti u svojem vlastitom umu i stoga je božanstveno da takva tumačenja postoje i da ona na njih mogu utjecati na takav način da im oni mogu vjerovati i putem toga doživjeti radost koja se uvijek osjeća kada je čovjekov stupanj razvoja u kontaktu sa najvišim zakonima.

Upravo taj osjećaj radosti se nalazi iza osjećaja nekog vjernika da je «spašen» ili da je jedan od «Božje odabrane djece».

Izvor morala starih nordijaca

Dakle, takav je današnji vjernik, ali on nije uvijek bio takav. Naši stari nordijski preci ne bi mogli opažati kršćanske dogme kao životvornu inspiraciju i izvor morala. Njihova iskustva još nisu stvorila gađenje i odbojnost prema prethodno spomenutim primitivnim sklonostima, jer su to gađenje i odbojnost preduvjet da bi ih se moglo pobijediti. Za njih je bilo prirodno ubijati i biti nasilan; doista, bilo je toliko prirodno da su oni gledali na smrt od bolesti i starosti kao nešto krajnje ponižavajuće i kao na put u pakao tog vremena. Samo oni koji su umrli u borbi mogli su očekivati ulazak u «Valhalu», nebo tog vremena, i tamo doživjeti sreću u obliku života u društvu Valkira i gozbi u društvu bogova. Samo onaj tko je poginuo od maća mogao je postati miljenik bogova; samo sa takvim životnim stavom čovjek je mogao postati «spašen» i mogao je izbjeći strašni «Helheim» tog vremena.

Svaki razvojni stupanj ima svoju najvišu istinu

Ovdje vidimo dvije suprotne interpretacije misterija samog života. U jednom slučaju dogme pretvaraju protivljnje ubijanju, nasilju, mržnji, proganjenju i klevetanju i povređivanju bilo kojeg živog bića u najviši ideal života, dok u drugom slučaju pretvaraju čak i ubijanje u vrlinu i ideal koji donosi najveću sreću.

Kako dva različita oblika ideala mogu biti izraz iste istine ? Ili je stari nordijski ideal pogrešan ili je kršćanski ideal pogrešan.

Odgovor na to je da su oba pogleda zapravo jednako ispravna. Svaki od njih izražava najvišu istinu na svakom stupnju razvoja. Činjenica je da apsolutna istina ili stvarnost nije izraz diktature ili nečijeg standardiziranja života. Ona nije naredba da se bude ovakav ili onakav.

Dakle, najviši odgovor nije izražen u ovim riječima : «Sve će biti vrlo dobro», već naprotiv ¨»Sve je vrlo dobro» ! A to za uzvrat znači da je apsolutna istina to da je sve najbolje, najsavršenije i najgenijalnije što trenutno može biti.

Kako sve može biti vrlo dobro

Kako čovjek može razumjeti da su masakri, proganjanje i ugnjetavanje nešto «vrlo dobro» ? Da su krađa, pljačkanje i ubijanje iz koristoljublja genijalni faktori u sveukupnoj manifestaciji samoga života ? Ovdje se može dati brzi odgovor da život na našem planetu u globalu pokazuje da je to tako. Nitko ne može osporiti da su te sklonosti i pojave nepobitne činjenice i da one doprinose oblikovanju našeg postojanja. Istina je da one postoje i da su one dio života. A za život se u Bibliji kaže da je «vrlo dobar».

No, sada bi netko mogao prigovoriti da Biblija označava te pojave kao «zlo», kao «đavolje djelo» i vrlo ozbiljno opominje ljude da ne ispoljavaju takve sklonosti u mislima i ponašanju, kao što se zakonski sustav u vrlo velikoj mjeri temelji na sprečavanju ljudi od ispoljavanja tih takozvanih «kriminalnih sklonosti». Dakle, ti zakoni, na čelu sa Biblijom, bore se protiv nečega što je opisano u velikom odgovoru kao «vrlo dobro».

No, kada Biblija kaže da je «sve vrlo dobro», dok istovremeno potiče proganjanje i poraz kao dio istog života, nisu li onda njene riječi i zapovijedi, sa svom njihovom prividnom nelogičnošću, bezvrijedne ?

Za onoga tko nije dovoljno napredovao da može riješiti ovaj problem ili vidjeti prave povezanosti, odgovor je da.

Za čovjeka u čijoj je svijesti inteligencija došla do tako visokog stupnja razvoja da on ne može vjerovati u službene dogme i tvrdnje, Biblija je postala krivotvorina i stoga za njega nema nikakvu važnost. Doista, za takvu osobu svaka religioznost je nešto primitivno, neka vrsta praznovjerja koje je od vrijednosti samo za jednostavne i vrlo naivne duše.

Biblija i rast čovjekove inteligencije

Tko sumnja u to da je razvoj intelekta kod ljudi uzrok brojnih praznih mjesta u crkvama tijekom mise ? No, s obzirom da je taj intelektualni razvoj dio života i da stoga spada pod riječi «Sve je vrlo dobro», može izgledati kao da Biblijeske riječi ne odgovaraju stvarnom životu. Ovdje postaje činjenicom da za intelektualno orijentiranog čovjeka Biblijske riječi sve više postaju nejasne i besmislene.

No, s obzirom da je također činjenica da je Biblija imala ogroman utjecaj na evoluciju čovječanstve i da je udaljila to čovječanstvo od stanja primitivnog čovjeka ka svijetu u kojem brojne njezine priče predstavljaju direktan uzrok divnih pojava kao što su bolnice, socijalna pomoć, škole i fakulteti, starački domovi i domovi za invalide, itd., nitko ne može tvrditi da, usprkos njenim očiglednim proturječjima, ona nije imala nikakvo značenje. Jer sve je u zapadnoj kulturi i civilizaciji u velikoj mjeri nastalo iz njenih besmrtnih rečenica.

Kada je misija Biblije dovršena

Kada Bibliju, usprkos svoj njenoj ogromnoj korisnosti, rastuća intelektualnost doživljava kao nejasnu ili besmislenu, postaje očigledno da njena namjera nije da predstavlja konačni izraz istine. Gledano sa kozmičke razine, ona je imala jedini zadatak ili svrhu voditi onaj dio čovječanstva na koji je mogla utjecati na jedan specifični, naročiti način u velikom procesu koji nazivamo «evolucija». S obzirom da ljudi postupno prevazilaze te stupnjeve, misija Biblije je dovršena.

Misija Biblije bila je poticati ljude da se udalje od životinjskog talenta, da se udalje od krvoprolića i sebičnih sklonosti i da im omoguči da postignu oblik postojanja koji je bio u većem skladu sa njihovim željama i težnjama. S obzirom da se to postupno događa i čovjek počinje misliti svojom glavom, vidimo da on gubi interes za Bibliju.

Prema tome, postaje činjenicom da Biblija nikada nije trebala predstavljati analizu apsolutne istine, istine koju izražava sveukupni život. Biblija izražava samo lokalitet u toj istini. Dakle, život predstavlja nešto drugo i mnogo više od onoga što može izraziti Biblija, a s obzirom da zemaljski čovjek samo što nije otkrio to «nešto», što Biblija ne može i neće moći objasniti, on se osjeća zbunjenim i bespomoćnim pred misterijem samoga života. Činjenica da Biblija ne može i neće pomoći ljudima po tom pitanju bila je izražena Kristovim obećanjem o «Utješitelju, Svetom duhu», koji će doći i učiti ljude svemu što oni tada nisu mogli razumjeti.

Lažni proroci

Što je to što čovječanstvo sada treba ? Da li je to novi prorok, novi mesija, novi spasitelj svijeta ? Ne, ne u prethodnom smislu tih riječi. Svatko tko danas dolazi i kaže da je on novi Krist ili novi mesija, bez izuzetka pripada kategoriji lažnih proroka za koje je Krist rekao da će doći.

Svijet ne treba nove religiozne dogme. Najveće istine u obliku dogmi propovijedale su se tisućama godina, tako da svatko tko dolazi i može pružiti ljudima samo iste dogme može samo biti plagijator pravog mesije ili Krista. I ako on također zahtijeva da mu ljudi slijepo vjeruju i da ga slijede, njegov identitet lažnog Krista očigledna je činjenica za onoga tko ima visokointelektualni uvid u najviše životne pojave. Tada on ne predstavlja ostvarenje obećanja koje je Krist dao. Jer Krist nije navijestio novog vođu ili duhovnog diktatora, već visokointelektualne analize najviših problema ili rješenja misterija samog života na takav način da svaki čovjek može postati svoj vlastiti Krist. Naziv takve analize može samo biti «Sveti duh».

Moje djelo u odnosu na gore izneseno

Moje analize predstavljaju povezani niz misli koje se mogu proučavati inteligencijom. Nije moja misija da budem mesija, novi Krist, novi spasitelj svijeta u uobičajenom smislu. Ja sigurno nemam želju biti izvor takve situacije, situacije u kojoj se ljudi sugestijom čine ovisnima ili mentalno vezanima za mene, situacije u kojoj bi ja trebao biti neka vrsta duhovnog ili mentalnog diktatora kojeg će ljudi slijepo slijediti.

Ne, ja želim da svi ljudi slobodno misle i sami zaključuju i da postanu svoji vlastiti spasitelj svijeta, svoj vlastiti Krist.

Razlika između mojeg zadatka i zadatka proroka sastoji se u tome da su oni koristili sugestiju i dogme kako bi njihovi bližnji u njih vjerovali i stoga su bili bića koja je čovjek, zbog vlastite intelektualne nesposobnosti, trebao slijediti i oslanjati se na njih, moje djelo je po prirodi takvo da omogućava pojedincu da slobodno i samostalno razmišlja. Za čovjeka rješenje misterija života postaje teoretska činjenica. Nije potrebno nikakvo vjerovanje ni sugestije. Moje djelo pruža čovjeku znanje.

Dakle, trenutna misija spasenja svijeta je pružiti bićima znanje, a ne vjerovanje. I sa neovisnim znanjem čovjek ne ovisi o meni, kao što bi to bio slučaj da je to samo vjerovanje. Manifestacija spasenja svijeta našeg doba je pružiti ljudima znanje, a ne vjerovanje. A pružiti ljudima znanje znači pružiti im duh. A ukoliko to znanje predstavlja rješenje misterija života i savršenu analizu samog svemira, Boga i živog bića kao jedinke, ono mora predstavljati ili biti sto posto istovjetno sa «Svetim duhom». I samo to može predstavljati ostvarenje onoga što je Biblija, kroz Krista, obečala ljudima.

Znanstveno objašnjenje tame na svijetu

Današnji ljudi gladuju za tim znanjem – ne za dogmama, već za znanstvenom osnovom dogmi. A znanje koje može objasniti znanstveni karakter ili identitet dogmi u obliku stvarnosti, a ne u obliku misticizma, mora biti nešto što se može učiti u školama, srednjim školama i sveučilištima. No, prije nego što dođe tako daleko, ono se mora roditi. I upravo to rođenje možete vidjeti u mojem djelu.

Ne postoji ništa u mojem djelu ili u mojim kozmičkim analizama što ne pokazuje da je sve vrlo dobro, a time i da je takozvano zlo dobro. Neizrecivo je lakše biti ispunjen ljubavlju i razumijevanjem prema svemu i svakome kada je stvorena znanstvena osnova za svu tamu na svijetu (koju čovjek ne može voljeti), znanstvena osnova koja pokazuje da nitko ne može biti mučenik (nevina žrtva) i da smo mi sami izvor naše mračne sudbine i da je ta sudbina zapravo također nešto dobro zbog toga što neminovno vodi biće ka višim iskustvima, većem znanju i time oplemenjuje biće, doista, preobražava ga u potpuno savršeno biće – u pravo ljudsko biće. I sa tim razumijevanjem rat, tuga i patnja, neprirodna smrt i uništavanje nestat će sa Zemaljskih kontinenata poput vatrenog sjaja sunčevog zalaska iza planina.

Analiza istine je vječna

Moje djelo nije novi dogmatizam ili novi predmet vjerovanja, već isključivo znanost. Istina je da ono nema svoje profesore i doktore, ali to ne mijenja činjenicu da ono nikada ne može biti osporeno, jer sadrži apsolutnu osnovu za točnu usklađenost svega sa velikim odgovorom : «Sve je vrlo dobro», tama kao i svjetlost, zlo kao i dobro. Bolja analiza , a time i bolja osnova života ne može biti stvorena i ne može postojati. Dakle, ne može se dati bolja osnova za ljubav prema bližnjem, a ne može se otkriti ni bolja osnova za vlastito oslobođenje bića, jer je takva osnova potpuno nemoguća.

S obzirom da moje djelo predstavlja analizu istine, znanstveno objašnjenje kako sve može biti vrlo dobro, a time je i analiza samog života, to nije nešto čiji sam ja izvor. To ne može imati izvor; to je analiza samog života i postoji od vječnosti do vječnosti.

To nije analiza prirode Boga koja je istinita samo na malom lokalitetu u svemiru ili za jedan kratak vremenski period. Analiza koja nikada nije zastarjela i koja pokazuje da je sve vrlo dobro može samo predstavljati najvišu istinu. I kao takva može samo predstavljati «duhovnu znanost» ili Sveti duh. Samo kada čovjek živi analize one postaju prava znanost u srcu i umu Sveti duh, koji dakle sačinjava najvišu znanost, nikako ne može biti nacionalne prirode, nikako ne može biti danski ili njemački, ne može biti američki ili engleski, kao što ne može biti teozofski, antropozofski, spiritualistički ili Martinusov. On je u najvećoj mogućoj mjeri internacionalan, pa čak interplanetaran ili u svakom pogledu neosoban. To je život u kojem svi mi živimo, krećemo se i postojimo. To je sveprisutni «Duh Božji koji lebdi nad vodama».

Kada ljudi moje djelo nazivaju Martinizam to samo ukazuje na to da oni još nisu shvatili sa čime imaju posla. To samo otkriva da ta bića nemaju dovoljnu intelektualnost kako bi shvatili da je to nešto što nikako ne može biti Martinusovo. No, to se može oprostiti jer takav uvid u moje djelo ili u takav niz analiza koje obuhvaćaju čitavi kozmos ili najvišu strukturu života ili svemira, ne može se dobiti samo slušanjem predavanja i čitanjem.

Čak iako je netko možda pročitao moje glavno djelo, Livets Bog (Knjiga života) deset puta ili možda slušao stotinu predavanja, to ne znači da je on stekao pravi, nepobitni uvid u pravi identitet tog djela ili analizu apsolutne i nepobitne istine. Istina je da se do tog uvida može proučavanjem doći teoretski, ali tek kada čovjek živi analize, one postaju prava znanost u vlastitom srcu i umu. Tek tada one predstavljaju utješitelja koji je bio obećan, utješitelja koji će zamijeniti ovisnost bića o mesiji ili Kristu. Tek tada će biće biti ispunjeno Svetim duhom, čime će samo biće postati jedno sa istinom, putom i životom.

S obzirom da moje djelo, moj niz kozmičkih analiza isključivo uzrokuje takve posljedice, nepobitna je činjenica da je ono jedno sa životom. I kao takvo ono se samo može opisati ili se jednostavno, praktično može zvati «duhovna znanost».

Originalni danski naslov : Åndsvidenskab

Predavanje koje je Martinus održao u Kopenhagenu 3.Rujna 1944.

Izdano u danskom izdanju Kozmosa 11/1999.

Prevela sa danskog na engleski : Mary McGovern, 2000.

Preveo sa engleskog na hrvatski : Davorin Gruden (23.12.2010.)

Copyright © Martinus Institut

www.martinus.dk