DA LI TREBAMO NAŠ MOZAK?

Bo Edvinsson

U članku koji je napisao Roger Lewin u magazinu Science br. 210, 1980 „Da li nam je uistinu potreban mozak?“ – što je također naziv predavanja engleskog neurologa Johna Lorbera, na konferenciji školskih učitelja nekoliko godina ranije – pisac postavlja pitanje: u kojoj mjeri trebamo naš mozak ?

Lorber misli da njegova promatranja niza slučajeva hidrocefalusa, gdje je cerebralno tkivo bilo znatno smanjeno, postavljaju pitanja o brojnim tradicionalnim idejama koje imamo o ljudskom mozgu.

Lorber govori kako je tijekom svojeg rada upoznao mladog studenta sa kvocijentom inteligencije 126, koji je imao najviše ocjene iz matematike i potpuno normalan društveni život.

Školski je doktor primijetio prilikom rutinskog pregleda da je glava tog mladića bila veća od onoga što se smatra normalnim i uputio ga je na Lorbera radi daljnjeg istraživanja. Kada je Lorber napravio rendgensku snimku mozga otkrio je da je umjesto normalnog 4,5 cm debelog cerebralnog tkiva između šupljine i površine mozga, debljina cerebralne ovojnice bila samo 1 mm. Lubanja ovog mladića bila je uglavnom ispunjena cerebrospinalnom tekućinom. Iako je ovo otkriće predstavljalo iznenađenje, ovaj slučaj nije bio jedinstven.

Već dugo su slični slučajevi bili opisivani u medicinskoj literaturi. Patrick Wall, profesor anatomije u srednjoj školi u Londonu misli da je Lorberovo istraživanje važno zato jer je napravio niz sistematskih testova i nije se bavio pukim anegdotama.

Uzrok hidrocefalusa je u određenoj mjeri nepoznat, ali je povezan sa poremećajem toka cerebrospinalne tekućine u rezervoarima i kanalima mozga, takozvanim komorama. Dolazi do povećanja pritiska koji može uzrokovati povećanje komora do nekoliko puta od njihove normalne veličine, što uzrokuje da se cerebralno tkivo pritišće prema lubanji.

Kod malene djece, čija je lubanja fleksibilna, to može dovesti do krajnje povećanog mozga i do oštećenja cerebralnog tkiva. Zbog toga ne iznenađuje da su brojni pojedinci sa hidrocefalusom postali intelektualno ograničeni.

Ono što iznenađuje jest to da je određeni broj pojedinaca izbjegao funkcionalne poremećaje, usprkos krajnje nenormalnoj strukturi mozga.

Do vremena održavanja konferencije Lorber je napravio više od 600 rendgenskih snimaka mozga pojedinaca sa hidrocefalusom. On ih je podijelio na četiri kategorije:

1. Oni sa minimalno povećanim komorama.

2. Oni čije su komore ispunjavale 50 –70% lubanje.

3. Oni čije su komore ispunjavale 70–90 % lubanje.

Najozbiljnija grupa u kojoj proširenje komora ispunjava 95% lubanje. Brojni pojedinci posljednje grupe, koja čini nešto manje od 10% ukupnog broja istraživane grupe krajnje su duševno zaostali, ali polovica njih imaju kvocijent inteligencije preko 100.

Kritičari su sugerirali da je teško tumačiti rendgenske snimke mozga i da možda ima više cerebralnog tkiva u mozgu nego što trenutno vjerujemo.

Lorber se slaže da su rezultati iznenađujući ali ne i pretjerani, i kaže da u slučaju spomenutog studenta nije moguće reći da li je njegov mozak težak 50 ili 150 grama, ali sigurno je da nije težak ni blizu normalnih 1,5 kilograma i da je većina njegovog cerebralnog tkiva primitivnije, dublje strukture, koja je često relativno zaštićena od hidrocefalusa.

Lorberov zaključak je da se moramo složiti da postoji „ogromno obilje ili rezerva kapaciteta u mozgu…“ i da je „neokorteks odgovoran za mnogo manje (funkcija) nego što većina ljudi misli“.

Prema Patricku Wallu jedan od razloga zašto su ignorirana istraživanja kakva provodi Lorber jest taj ta ona dovode u pitanje prihvaćeni pogled neurologa da je neokorteks nositelj niza važnih funkcija kod ljudi.

Zapravo rezultati ovog istraživanja dovode u pitanje pozadinu biološkog pogleda na ljude. Usput se može spomenuti da je Lorber, već na toj konferenciji, što znači prije više od 25 godina, smatrao da brojni dokazi sugeriraju da se stanice mozga mogu obnavljati, što je tek nedavno dokazano.

Naravno da je naslov ovog članka neka vrsta šale. Naravno da mi trebamo naš mozak, ali očigledno je da naše znanje o njegovim funkcijama nije dovoljno. I postalo je jasno da moderna materijalistička znanost ne može objasniti ove pojave.

Lorber tvrdi da se uzrok brojnih funkcija koje se pripisuju neokorteksu nalaze u dubljim, starijim dijelovima mozga. Istraživanja na područjima psihijatrije i neurologije o neurološkim aktivnostima mozga kod ljudi kod kojih su dijagnosticirani različiti psihijatrijski poremećaji otkrila su da je neurološka aktivnost različita od onoga što se smatra normalnim i to je dovelo do vjerovanja da je promijenjena neurološka aktivnost uzrok i objašnjenje „bolesti“.

Ovo vjerovanje predstavlja osnovu pokušaja farmaceutske industrije da pronađe fizičke komponente u obliku psiho-farmakoloških lijekova za koje tvrde da „ozdravljuju“ ljude.

Ova interpretacija rezultata testova ima svoju pozadinu u praznovjerju da je materija uzrok mentalne aktivnosti, praznovjerju koje sprječava ljude da traže druga objašnjenja.

Ovo praznovjerje također dovodi do različitih „istraživanja“, kao što je istraživanje opisano prije nekoliko godina u Švedskom magazinu „Forskning och Framsteg“ kako Danski znanstvenici koriste različite vrste otrova kako bi namjerno stvorili „shizofrene svinje“, kako bi otkrili u kojoj je mjeri shizofrenija uzrokovana trovanjem na stadiju embrija.

Logičnije je krenuti od stajališta da je mentalno stanje pojedinca ono koje uzrokuje poremećenu ili promijenjenu aktivnost mozga.

To da je psiha ta koja upravlja procesima u mozgu, a ne obrnuto, potvrđeno je rezultatima istraživanja placebo efekta u vezi sa fizičkim bolom. Mjerenja živčane aktivnosti onih područja mozga za koja se misli da su povezana sa doživljavanjem bola pokazuju da kada netko misli da je dobio lijek za koji vjeruje da ublažava bol (ali zapravo taj lijek nema takve osobine) instrumenti ipak čisto objektivno mjere drastično smanjenje živčane aktivnosti tog područja, usprkos činjenici da je osoba izložena istom bolu koji je prije uzrokovao snažnu živčanu aktivnost u tom području mozga.

To da naše misli i osjećaji ili naša psiha upravlja živčanom aktivnošću u mozgu potvrdio je Martinus u sljedećem odlomku o mozgu:

„Drugim riječima, mozak i živčani sustav pojedinca predstavljaju „vrata“ ka duhovnom svijetu. U mjeri u kojoj su duhovna tijela zemaljskog čovjeka još nerazvijena, u toj mjeri je on žrtva zablude da su „vrata“, to jest njegov mozak i živčani sustav izvor njegovih mentalnih funkcija, pa on još uvijek nije svjestan svojih duhovnih tijela ili stvarnog činjeničnog stanja.

Ova se zabluda još više pojačava time što se u tim „vratima“ prema duhovnom svijetu nalaze određeni mali otvori za razne vrste elektromagnetskih valova, što znači da u mozgu i živčanom sustavu postoje posebni centri ili područja za različite mentalne funkcije.

Dakle, zemaljski čovjek će biti žrtva iluzije da su ti posebni centri ili područja pravi izvor njegovih funkcija, dok su to zapravo samo određeni organi za fizičko odašiljanje i primanje određenih duhovnih energetskih valova ili vibracija.

Kao što antena nije izvor glazbe ili predavanja koje prima na nju priključen radio-prijemnik, nego je centar za prijem električnog oblika glazbe ili predavanja koji se prenose do drugih dijelova aparata u kojima se pretvaraju u svoj prvobitni oblik, tako ni mozak i živčani sustav nisu izvor bilo koje vidljive manifestacije, već su samo dijelovi sustava prijemnika i odašiljača za elektromagnetske valove koji izazivaju reakcije između tjelesne strukture pojedinca i osnovnih energija.

Na isti način na koji je prijem ili odašiljanje putem radio-aparata onemogućeno ukoliko postoji neka greška u dijelovima ili opremi, tako je poremećeno i prenošenje reakcija preko mozga i živčanog sustava ukoliko postoji neka greška ili oštećenje određenih centara ili područja tog sustava.

Takav nesklad u umu pojedinca u svakodnevnom životu poznajemo kao umobolnost, mentalna poremećenost ili retardiranost.“

(Livets bog (Knjiga života) 1, 224)

Zanimljivo je primijetiti da čovjek u određenim slučajevima može imati potpuno normalan život, usprkos činjenici da mu u potpunosti nedostaje dio mozga (neokorteks) koji se smatra nositeljem ili „izvorom“ slušanja, govora, vida, i tako dalje, kao i same svijesti.

Čovjekovom mentalnom aktivnošću prividno još uvijek upravljaju stariji, primitivniji dijelovi mozga. A tada bi se mogli zapitati koju funkciju onda ima neokorteks.

Obzirom da stanice mozga predstavljaju fizička „tijela“ živih bića, a ona se ne mogu razvijati drugačije nego kroz upotrebu, one su očigledno imale i još uvijek imaju neku funkciju.

No njihova trenutna funkcija nije od suštinske važnosti za funkciju razmišljanja njihovog makro-bića (čovjek) i možemo se stoga zapitati da li su one možda stvorene za neku drugu svrhu.

U Martinusovim kozmičkim analizama možemo pronaći zanimljivi odgovor na to pitanje. Iako Martinus ne upućuje na neki određeni dio mozga, on piše da određeni dijelovi mozga još uvijek nisu u upotrebi i da su oni bili stvoreni sa svrhom da, kada pojedinac dosegne takav stupanj svojeg razvoja, nose i potiču kozmičke bljeskove, a kasnije i kozmičku svijest.

U članku „Pojašnjenje uvoda u Livets bog (Knjiga života)“ Martinus opisuje kako evolucija od životinje do čovjeka dovodi do transformacije njegovog „prijemnika“, drugim riječima mozga, i kako napredni čovjek koristi sve suptilnije „misaone klime“, koje potiču sve suptilnije misaone energije koje vibriraju na „kraćim valnim duljinama“.

Martinus piše o transformaciji mozga koja dolazi sa razvojem veće humanosti:

„Zemaljski ljudi, kao rezultat životnog iskustva, biti će vođeni od „dugih“ valnih duljina do sve „kraćih“ valnih duljina, a ovaj prijelaz se samo može dogoditi kao rezultat određenih promjena u njihovom „prijemniku,“ drugim riječima u njihovom mozgu, koji iako izgleda organski, zapravo je tehničke konstrukcije.

Ova transformacija predstavlja neku vrstu otvaranja novog i do sada latentnog i nekorištenog dijela mozga. Ovaj dio je tako konstruiran da točno odgovara određenom dijelu skale valnih duljina koje pojedinac do sada nije koristio. Jednom kada je takav dio došao do stupnja kada je spreman za upotrebu, što je rezultat moralnog razvoja pojedinca, pojedinac se tada može manifestirati i koristiti vrste misli ili valne duljine koje odgovaraju prije-spomenutim dijelovima ili centrima u mozgu. I pojedinac će za svoju okolinu u odgovarajućoj mjeri biti preobražen (…)

Ali obzirom da je mozak zemaljskog čovjeka još uvijek daleko od toga da se koristi u mjeri u kojoj bi trebao, postojat će nekoliko takvih latentnih ili nekorištenih centara u mozgu koji će se otvoriti i početi koristiti s razvojem njegovog morala.

Kada takav centar postane spreman za upotrebu, njegova sposobnost funkcioniranja postaje izložena naročito snažnom vanjskom bombardiranju takvim valnim duljinama koje odgovaraju tom naročitom centru.

Takvo bombardiranje može nastati kao rezultat predavanja kojem je on prisustvovao ili nekom radikalnom moralnom učenju i tako dalje (…)

Nakon što je prvi puta doživio otvaranje jednog za drugim dijela ili centra u mozgu, pojedinac konačno dolazi do konačnog i najvećeg oslobađanja u životinjskom carstvu. Ovo oslobađanje je istovjetno otvaranju onog centra u mozgu koji od pojedinca čini dovršenog ili savršenog čovjeka ili „bogočovjeka“.

Kao što vam je poznato iz knjige Livets bog, ja nazivam otvaranje tog centra „veliko rođenje“. Nakon toga valne duljine koje pojedinac može koristiti i kroz koje može doživljavati najmanje su u postojanju i sastoje se od: čistog razuma, ljubavi, intuicije i blaženstva.“

(Martinusov članak: „Pojašnjenje uvoda u Livets bog“)

Kao što sam već spomenula, Martinus nije izričito spomenuo koji dijelovi ljudskog mozga još nisu u upotrebi, a koji su namijenjeni za kozmičku svijest. Isto tako se ne može izvući konačni zaključak po tom pitanju na temelju onoga što je on rekao u članku. No razumno je pretpostaviti da je neokorteks, dio mozga koji se zadnji razvio, također namijenjen za najnovije mentalne i duhovne funkcije kod ljudi.

Također je zanimljivo znati da proučavanjem duhovne znanosti mi u određenoj mjeri doprinosimo razvoju naših stanica mozga.

Martinus kaže u predavanju koje je održao 5. siječnja 1959., u vezi sa našim razvojem prema kozmičkoj svijesti:

„Ako prakticirate život u skladu sa prirodom, ako stvarate proljetni povjetarac i sunce za svoju okolinu, jednoga dana biti ćete ispunjeni potpuno drugačijim stanjem svijesti: Bog će vam se objaviti. Dogodit će se transformacija u određenim stanicama mozga koje su danas latentne, ali one su se u određenoj mjeri razvile kroz praksu u kozmičkom proučavanju ili duhovnom istraživanju.

Jednog će se lijepog dana te stanice otvoriti kako bi primile novu svijest i vi tada nećete biti svjesni samo u fizičkom svijetu, već i u duhovnom svijetu.

Bit ćete potpuno svjesni strukture čitavog univerzuma, svoje vlastite besmrtnosti, svoje vlastite sudbine, zapravo sudbine čitavog čovječanstva.

Dobit ćete neograničeni pristup kozmičkoj znanosti i Božjoj svijesti i doći ćete do toga da ćete živjeti na fizičkoj razini u potpuno preobraženom stanju.“

(Moj kurziv).

(Martinus : Misli na prijelazu godine, englesko izdanje Kozmosa 1995/6) Prijevod: Andrew Brown

Preveo sa engleskog na hrvatski : Davorin Gruden (12.11.2012.)