DA LI JE TRANSPLANTACIJA ORGANA ČIN LJUBAVI ?

Hans Wittendorff

Jedan je čitatelj napisao : „Jako sam protiv pomisli primanja organa od neke druge osobe (ili od svinje!), ako bi trebao umrijeti od srčane bolesti. I, barem emocionalno, jako sam protiv pomisli da doniram svoje organe tako da bi ih mogli iskoristiti nakon moje „smrti“. No, sigurno je u skladu sa ljubavlju donirati svoje organe sa radošću i na taj način spasiti nečiji život – ili možda nije ? Dok je Martinus živio ovdje među nama transplantacija organa još nije bila dostupna – barem ne transplantacija srca. Da li netko zna koji je bio Martinusov stav prema transplantaciji organa ? I koji je vaš osobni stav ?

ODGOVOR : Kao što nam je poznato Martinus nam govori da se čitavi svemir sastoji od živih bića unutar živih bića. U Livets bog (Knjiga života) 1, odlomak 271 on naglašava da svi organi koji sačinjavaju naš organizam, kao što su mozak, srce, pluća, jetra i tako dalje, predstavljaju živa bića. Ali, prije nego što nastavimo volio bih komentirati tvoju primjedbu o „spašavanju nečijeg života“. Kako bi ti to učinio ? Svaki život je vječan; on nikada nije počeo i nikada neće prestati postojati. Stoga trebaš, ukoliko se držiš Martinusovih analiza, promijeniti ovu rečenicu u „produžiti čovjekov boravak u zoni fizičke patnje“, jer upravo to se događa kada čovjek produži nečiju inkarnaciju putem transplantacije organa. Stoga se može reći da je na to pitanje odgovoreno – ili da ono više ne vrijedi. No, nije sve tako jednostavno za svakoga.

Martinus nije direktno spomenuo transplantaciju u Trećem zavjetu. No, u jednom drugom kontekstu on je govorio o kriterijima smrti; iz toga bi mogli izvući neke zaključke. To je bilo snimljeno prilikom sastanka Vijeća Martinusovog instituta 1971 i glasi ovako :

1. Čovjek treba umrijeti kada prirodni život više nije moguć.

2. Održavanje tijela na životu kada više nije moguće povratiti prihvatljivi prirodni život štetno je za život u duhovnom svijetu.

3. Sadašnje metode održavanja na životu, na primjer, čovjeka sa potpuno oštećenim mozgom, primjenjuju se u pretjeranoj mjeri.

4. Autoriteti moraju odrediti kada čovjek više ne treba biti na umjetan način održavan na životu.

5. Transplantacija organa je neprirodan proces i treba se dogoditi samo sa jasnim pristankom dotične osobe. To je ono što je Martinus rekao.

Moja osobna interpretacija 5. točke je da ako čovjek ima snažnu želju „produžiti svoj život“ putem transplantacije organa, tada je to u redu. Međutim, dotična osoba će, svjesno ili nesvjesno, snositi karmičke posljedice na isti način kao i kod donošenja svih ostalih odluka. No, ako je čovjek razumio Martinusove analize, tada će on shvatiti da produljivanje inkarnacije na neprirodan način nije samo po sebi cilj. A prisutnost „stranog“ organa u čovjekovom fizičkom tijelu uvijek će biti povezano sa nekom vrstom „kemijskog rata“ kako bi se primoralo tijelo da prihvati strani organ. To će nam dati jedno potpuno neprirodno postojanje – kao kada bi mi kao ljudi bili „transplantirani“ na strani planet koji u potpunosti ne odgovara našim jezgrama talenata i našem stupnju razvoja.

Ti pitaš za moj osobni stav. Moja žena i ja odavno smo poslali donatorsku karticu zdravstvenim autoritetima i izjasnili se da niti želimo primiti organe niti ih donirati nakon smrti.

No, kao što smo mnogo puta prije naglasili, Martinus nije guru koji daje pravila što trebamo i što ne trebamo činiti. On nam je učinio dostupnim svoje kozmičke analize. Sada je na svakome od nas da sami donosimo odluke na temelju svojeg vlastitog osobnog gledišta i svojeg vlastitog razumijevanja tih analiza.

Prevela : Mary McGovern

Preveo sa engleskog na hrvatski : Davorin Gruden (22.06.2012.)