DA  LI  JE  POMISAO  DA SMO  MI SAMI  UZROK  NAŠE  SUDBINE NEMORALNA ? 

Sören Grind

 

 Mnogi ljudi snažno reagiraju protiv pomisli da mi sami stvaramo svoju sudbinu. Oni smatraju da je cinično i nemoralno nešto tako reći. Oni to doživljavaju kao da netko kaže da je čovjek koji je doživio nesreću ili koji je izgubio dijete, to sam uzrokovao, da je to nešto što je on sam stvorio. Dakle, krivica se prebacuje na osobu koja je već pogođena i srušena.

Pomisao da smo mi kreatori svoje sudbine, to jest zakon karme, jasno je, može se tumačiti na taj način, ali tada ga čovjek ne vidi u njegovom ispravnom kontekstu.

Ako muha sleti na crno područje slike, ona će tvrditi da je slika crna, ali gledano iz daljine crno područje predstavlja samo detalj na umjetničkom djelu koje je puno boja i svjetlosti.

Mi trebamo stati malo podalje i gledati sa distance kako bi mogli vidjeti da je zakon sjetve i žetve princip učenja ispunjen ljubavlju.

Ako je čovjek navikao razmišljati iz perspektive jednog života, ideja o karmi je okrutna i izgleda kao bezuzročna ili besmislena kazna.

Kada bi ja vjerovao da živimo samo jednom, i ja bih također protestirao protiv onoga što predstavlja, gledano iz te perspektive, tako krajnje nehumanu pomisao kao što je karma.

Ja sada doživljavam ideju o reinkarnaciji kao nešto jednako prirodno kao činjenicu da sunce zalazi navečer i ponovno izlazi ujutro.

Ja ne vidim ideju o reinkarnaciji kao hipotezu, već kao posljedicu principa ciklusa koji se objavljuje svugdje u prirodi i koji nudi mnogo bolji okvir unutar kojeg se može razumjeti čitavi niz unutarnjih iskustava.

Iz perspektive duhovno-znanstvenog razumijevanja života, ideja o jednom životu izgleda kao dobro utemeljena hipoteza sa okrutnim posljedicama.

Njena polazišna točka je da ono što ne možemo vidjeti ili izmjeriti, ne postoji.

Ako čovjek vidi život kao vječan i reinkarnaciju kao ciklus koji je povezan sa djelima i mislima koje odašiljemo, karma se tada pokazuje kao najuravnoteženiji pedagoški princip, koji nas sa najmanje mogućom količinom patnje postupno ispunjava  suosjećanjem koje će dokinuti sve ratove.

A ovdje ne govorimo samo o ratovima između ljudi, već i o ratovima koje vodimo protiv životinja, prirode i organa, stanica i tako dalje, u našem tijelu.

Ideja da sve neugodnosti, sve bolesti i gubici koje doživljavamo, da nas pogađaju slijepo i bez smisla, za mene predstavlja okrutnu sliku svijeta, i nadalje, to je slika svijeta koja nas ne motivira u prakticiranju više razine morala.

Ako je sam život slučajan, besmislen i bez morala, zašto bi mi trebali razvijati osjećaj za moral?

Ideja da postojanje predstavlja moralni tečaj mnogo nas više motivira da činimo najbolje što možemo kako bi imali udjela u ovoj zori čovječanstva.

 

Prijevod : Andrew Brown

Preveo sa engleskog na hrvatski : Davorin Gruden (11.05.2013.)