DA  LI  JE  OPRAŠTANJE  PITANJE  VOLJE?

                      Helle Frederiksen

Martinus je odabrao dva svoja simbola kako bi predstavljala prednju i stražnju stranu njegovog glavnog djela, Livets bog (Knjiga života). Ova dva simbola pokazuju dva dijametralno suprotna načina suočavanja sa nečime neugodnim. Jedan je način opraštanje; drugi je način osveta. Ja to shvaćam kao izraz toga da je namjera knjige Livets bog voditi nas dalje od onoga čime smo zasićeni, naime osvetom i borbom, prema onome za čime težimo, a to su opraštanje i mir.

     No pogledajmo što to zapravo znači oprostiti. Pa, kao što možemo vidjeti iz simbola na prednjoj strani na kojem Krist dolazi do izražaja, opraštanje se može vidjeti kao istovjetno Kristovoj izjavi: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine“. To je bilo rečeno bez i najmanje misli ili osjećaja neprijateljstva prema njegovim krvnicima. Naprotiv, ovdje imamo najveće razumijevanje ili simpatiju prema njima u kombinaciji sa istinskim suosjećanjem. Martinus to naziva „pravim opraštanjem“. Ono je dano iz srca i uma (Livets bog, 7. tom, odlomak 2409). I to pravo opraštanje nije pitanje volje. To znači da mjera u kojoj netko može uistinu oprostiti ovisi o tome koliko su razvijeni nečiji humani osjećaji, što za uzvrat ovisi o tome koliko je netko imao iskustava patnji.

    Martinus također govori o nečemu što naziva „teoretsko opraštanje“ (odlomak 2409). Ono najčešće ima egoističnu osnovu, jer nam daje prednosti. To je „samo površno i prikriveno opraštanje“, no ispod površine ostaju zamjeranje, ogorčenost i ljutnja. Ono je dano samo sa nečijim razumom,  a ne od srca. Martinus kaže da je i to bolje od neopraštanja, jer ono može spriječiti rat, samo ako jedna strana to može prakticirati. I ovo teoretsko opraštanje mi sigurno možemo prakticirati kako bi izbjegli rat.

    No čineći tako mi nismo postigli pravi mir, jer mi u sebi još uvijek imamo negativne misli i osjećaje. No mi se također možemo vježbati u njihovom nadilaženju. Martinus nas u velikoj mjeri potiče na taj proces, na primjer u članku „Kako čovjek može oprostiti?“ (engleski Kozmos 1985, br.3)

      No iako pokušavamo prakticirati opraštanje najbolje što trenutno možemo, mi uvijek nanovo posrćemo i padamo, poput malenog djeteta koje uči hodati. Mi uistinu trebamo prihvatiti činjenicu da nas naš najgori neprijatelj, naša vlastita životinjska priroda, uvijek nanovo sprječava da u potpunosti uspijemo. Mi to možemo doživjeti kao da u sebi imamo čudovište koje nas želi ubiti, što je na neki način istina. Možemo osjećati kao da smo zarobljeni u stanju potpune nemoći i uvijek nanovo se moramo moliti za pomoć kako bi prihvatili neizbježno ili Božju volju. To može biti povezano sa velikom količinom patnje. No to također igra ulogu u razvijanju svojih humanih osjećaja, koji se mogu razviti isključivo kroz iskustva patnji. I vrlo, vrlo polako, tijekom nekoliko života, razvija se naša sposobnost istinskog opraštanja, koja drži korak sa razvojem naših humanih osjećaja.

    Zaključit ću predavanjem riječi Martinusu. On opisuje ovaj proces kao uspon na najviše vrhunce života, i on ne taji koliko težak taj uspon može biti. On to opisuje na ovaj način: „U početku je uspon nalik penjanju na okomitu stijenu. Naše ruke su izderane i krvare. No na kraju teški, glomazni teret mržnje, egoizma, pohlepe, oholosti ili samo-važnosti i senzacionalizma ostavlja se iza sebe u najdubljim, najmračnijim, sjenovitim područjima doline. Kada se oslobodi tog tereta duhovne sposobnosti počinju uzdizati čovjeka prema vječnim područjima. Kada nesebičnost, ljubav, intuicija i poniznost postanu prevladavajući faktor u njegovoj svijesti, on dolazi na istu valnu duljinu sa logikom svemira. I kroz prevladavajuću harmoniju te valne duljine čovjekova sposobnost razmišljanja postaje savršena; ona postaje „Sveti duh““. (Logika, 16 poglavlje)

     Na kraju voljela bi reći da mi se čini da je od velike pomoći razumjeti svoju vlastitu situaciju u svjetlosti analiza. No također sam doživjela da najbolje što netko može napraviti za druge ljude koji se nađu u teškoj sudbinskoj situaciji jest moliti se za njih, a ne početi ih podučavati o analizama. Nitko ne zna kako je hodati u tuđim mokasinama; to može izgledati lako, no čovjek se ne bi smio zavaravati. Moj brat blizanac koji je u 31. godini umro od tumora na mozgu mogao se šaliti na svoj račun sa svojom medicinskom sestrom govoreći: „Ja ću biti najljepši leš koji ste ikada proučavali“, no jednoga dana sam mu rekla da mogu razumjeti kako se osjeća, na što je on odmah odvratio: „Ne, ne možeš“. I to je bila prava istina. Mi smo na nesreću još uvijek u vrlo velikoj mjeri potpuno uspavani kada je u pitanju patnja drugih ljudi. Martinus piše o tom problemu pod naslovom „princip velikog četvrtka“ u svojem članku „Misterij Uskrsa“, ako ste zainteresirani da o tome čitate.

 

Prijevod: Andrew Brown

Preveo sa engleskog na hrvatski: Davorin Gruden (26.10.2014.)