ČUDO BROJ 66

(Eigil Kristensen) Jean-Pierre Belya mučila je uznapredovala multipla skleroza sve dok nije u Listopadu 1987 otišao na putovanje svojeg života, u Lourdes u francuskim Pirinejima. Dok je sjedio u invalidskim kolicima ispred spilje, koja je ispunjena štakama kao dokaz neobjašnjivih čuda koja su se dogodila u Lourdesu od 1858, on je odjednom ponovno počeo osjećati svoje prste i druge dijelove tijela koji su bili paralizirani.

Prvo je osjećao hladnoću, a zatim toplinu. Tijekom noći glas mu je šaputao na uho da se treba ustati; došlo je vrijeme da počne hodati. To je bio početak ozdravljenja koje su različiti doktori, psihijatri i neurolozi od tada jednoglasno nazvali «iznenadnim, potpunim i trajnim».

To su tri preduvjeta koji moraju biti ispunjeni prije nego se može govoriti o pravom čudu.

Posebni odbor za čuda u Katoličkoj crkvi registrirao je sada 63-godišnjeg Jean-Pierre Belya kao 66 čudo u Lourdesu. Taj odbor, koji je do sada zaprimio 6500 zahtjeva za potvrdu čuda, inače se ne razbacuje Božjim darovima.

Posljednje čudo je bilo potvrđeno 1989. Četiri mjeseca nakon svojeg hodočašća 1976, 12-godišnja talijanska djevojčica čudesno je ozdravila od raka u zadnjem stadiju.

Lourdes se tijekom godina razvio u turistički grad nakon što je mala pastirica Bernadette Soubirous 1858 ugledala Gospu u spilji. Kada je pastirica zagrebala kamen, počela je teći sveta voda.

Jean-Pierre Bely smatra samoga sebe poniznom osobom koja vrlo mirno prihvaća svoj novi čudesni život. Taj događaj je ojačao njegovu vjeru i danas on aktivno djeluje u svojoj lokalnoj župi. Međutim, 800 hodočasničkih ispovjednika nije krilo svoje osjećaje kada su prilikom okupljanja u Lourdesu čuli vijest. Bili su ganuti do suza.

Otac Jacques Perrier rekao je novinarima da nitko ne može objasniti čuda. «To je Božja tajna», rekao je. (Izvor: Jyllands Posten, Ožujak 1999).

Molitva i čuda U knjizi Vječna slika svijeta, 2 i 3 dio, u objašnjenjima simbola 21 i 23, Martinus nešto malo piše o različitim aspektima i duhovnom podrijetlu čuda.

On kaže : «Samo u naročitim i izuzetnim slučajevima biće može biti predodređeno za čudesno ozdravljenje od bolesti ili za čudesno izuzeće od drugih vrsta sudbinskih nevolja.»

Pomoć koju dobivamo iz duhovnog svijeta putem molitve samo rijetko podrazumijeva da ćemo odjednom biti oslobođeni svojih patnji.

Martinus kaže da ako bi mogli biti pošteđeni posljedica svojih postupaka koji nanose bol, prestao bi svaki razvoj.

Kroz doživljavanje patnje u vlastitom mesu i krvi mi ćemo postupno steći mentalno razumijevanje patnje, što je istovjetno razvoju sposobnosti humanosti. Kada dođe do čudesnog ozdravljenja, to se događa na psihički način ili su to uzrokovala duhovna bića koja su se umiješala u nečiju sudbinu.

Čak iako nam čuda djeluju mistično, ona izražavaju najvišu logiku života.

Martinus piše da ćemo postupno razviti visoko-psihičke sposobnosti i, kada psihička sila dosegne vrhunac u našoj svijesti, čovjek će se povezati sa visokim duhovnim silama ili Providnošću.

Psihičke sposobnosti se manifestiraju na brojne načine, uključujući materijalizaciju i dematerijalizaciju, kao i čudesna ozdravljenja. Iako samo rijetki dožive nešto čudesno, molitva za sve ljude predstavlja malo «čudo» i izuzetno korisnu duhovnu silu.

Martinus kaže da kada se nađemo u teškoj i vrlo bolnoj situaciji mi ćemo, putem molitve, uistinu moći postići optimizam i svijetli pogled na našu nesretnu situaciju – ponekad čak u takvoj mjeri da čak možemo vidjeti Božji blagoslov u toj tami i doživjeti ju kao nešto dobro.

«Princip i struktura molitve predstavlja otvorena vrata ka Bogu i najvišim svjetovima, bez obzira na to koliko je duboko netko potonuo u tamu, Armagedon ili pakao. Kroz ta otvorena vrata ka carstvu svjetlosti ili raju, Bog sluša svojeg vječnog sina u njegovoj trenutnoj nevolji. I kroz ta otvorena vrata on privija svojeg nesretnog sina na svoje srce.»

Prevela sa danskog na engleski : Mary McGovern

Preveo sa engleskog na hrvatski : Davorin Gruden (06.03.2011.)