ČUDESNI SVIJET MATERIJE

Harry Rasmussen

Problem koji me je godinama okupirao – a vjerojatno i druge proučavatelje Martinusa – sastoji se u tome kako Martinusove kozmičke analize mogu i moraju biti u skladu sa podacima i činjenicama prirodne znanosti.

Moje je gledište da sadašnja situacija ne bi trebala biti prepuštena sama sebi u nadi da će jednoga dana prirodna znanost spoznati da njena opažanja i podaci predstavljaju nešto više od fizičkih pojava i zakona prirode, tako da će jednom ona direktno ili indirektno potvrditi Martinusovu izjavu da takve pojave zapravo predstavljaju manifestaciju života koja potječe od nekog bića, što zapravo u suštini znači da one predstavljaju neku vrstu ili određeni stupanj svijesti.

Dva načina opažanja

Kako se meni čini, ne može postojati direktno i neproturječno slaganje između opažanja i podataka prirodne znanosti s jedne strane i Martinusovih analiza duhovne znanosti s druge strane. Naprotiv, čini se da je međusobna proturječnost i nespojivost ove dvije znanosti takve prirode da se one moraju vidjeti kao epistemološki komplementarne. To znači da postoji međusobno komplementaran odnos između dvije epistemološke teorije što Martinus naziva «opažanje odozdo» i «opažanje odozgo».

Međutim, on tvrdi i dokazuje da je to istina samo gledano iz takozvane «nisko-psihičke perspektive» i opisuje da s rastom sposobnosti opažanja odozgo nestaje epistemološka podjela između ta dva načina opažanja. Međutim, to ne mijenja činjenicu da će u praksi još uvijek postojati nepomirljivi nesklad između ta dva načina opažanja; opažanje odozdo će nastaviti stvarati samo fizičke podatke i činjenice, dok će opažanje odozgo samo moći tumačiti i doživljavati te podatke i činjenice kao izraze života i svijesti.

Način opažanja odozdo ne može tumačiti i doživljavati izraze života i svijesti, a način opažanja odozgo ne može tumačiti i doživljavati stvari isključivo samo kao fizičke pojave bez života i svijesti. Materija i kvantna fizika Nadalje, uvijek me čudila činjenica da brojni prirodni znanstvenici i takozvani duhovni znanstvenici – uključujući proučavatelje Martinusove kozmologije – nisu uspjeli i još uvijek ne uspijevaju spoznati čudesnu prirodu takozvane fizičke materije u većoj mjeri nego što je to slučaj.

Čak i da u svemiru ne postoji ništa više od fizičke materije i zakona koji njome upravljaju, njena sama infrastruktura i sastav toliko su krajnje čudesni da samo ta činjenica zaslužuje visoki stupanj očaranosti.

Istraživanje atoma pokazalo nam je uistinu neobičan i nepoznati svijet u obliku mikrokozmosa materije, sa njegovim elementarnim česticama, atomima i molekulama; zapravo on je toliko krajnje različit da nam je teško vidjeti vezu sa nama samima, našim vlastitim svijetom i našim svakodnevnim životom. Teško je shvatiti da se ta materija sastoji od čestica ili paketa energije koji putuju nezamislivo velikim brzinama i između njih se nalazi toliki prostor da se o materiji može govoriti kao uglavnom o praznom prostoru.

Posljedica toga je da se svaka fizička pojava – uključujući i čovjekov organizam – uglavnom sastoji od praznog prostora, drugim riječima : od ničega ! Koristeći se pojmovima epistemologije, kvantna fizika predstavlja izazov za fizičku realnost materije jer u potpunosti ovisi o postojanju elementarnih čestica.

Neki istraživači kvantne fizike vjeruju da su elementarne čestice zapravo proizvod ljudskog mozga jer nam to pomaže da na praktičan način prihvatimo i klasificiramo brojne fizičke pojave kao što su elektroni.

Teško je definirati na primjer sami elektron jer je u eksperimentu nemoguće održati razliku klasične fizike između promatranog (objekta koji se istražuje ili promatra) i mjernog instrumenta (subjekta).

No ipak je činjenica da atomski pojmovi kao što su elektroni, neutroni i pozitroni na ovaj ili onaj način odgovaraju objektivnoj stvarnosti. Veliko je pitanje kako.

Materija i svijest Stanje zadivljenosti prirodom i karakteristikama materije koje sam opisao gore u velikoj mjeri dijelim, kako mi se čini, sa Martinusom; iako se govori da je on mogao opažati i vidjeti sile i zakone koji, gledano iz kozmičke perspektive, predstavljaju osnovu fizičke materije.

Činjenica da fizička materija u svojoj krajnjoj analizi, to jest kada se gleda iz kozmičke perspektive, predstavlja iluziju jer je istovjetna sa nepoznatim X1, ne mijenja činjenicu da unutar svojih vlastitih granica i okvira ona predstavlja ono što obično smatramo stvarnošću.

Tome treba dodati da bi mi – ništa manje ni prirodni znanstvenici – trebali biti zadivljeni postojanjem «elementa» ili «nečega» što se može čuditi prirodi materije.

Taj «element» nije ništa manje nego svijest za koju većina prirodnih znanstvenika, naročito istraživači mozga, psiholozi, i tako dalje, vjeruju da predstavlja mozak i središnji živčani sustav. Ili rečeno još točnije : vjeruje se da je svijest nusproizvod dokazanih i objašnjivih fizioloških procesa – to jest elektro-kemijskih procesa – koji se doista događaju u mozgu i središnjem živčanom sustavu.

Prema tome, svijest ne predstavlja ništa sama po sebi i kada čovjek govori o sebi kao o «ja», ti istraživači vjeruju da je to lingvističko ili intelektualno upućivanje mozga na postojanje njega samog i njegovog organizma.

Osobno sam jednom čuo jednog poznatog danskog istraživača mozga koji je rekao : «Apsurdno je da čovjek govori o sebi kao o «ja»; on bi zapravo trebao reći «moj mozak» i da moj mozak misli i želi ovo ili ono ! Jer se za svakog čovjeka, za tebe i mene, sve svodi na mozak – ni manje ni više. Koliko se može vidjeti iz istraživanja mozga, nema drugih mogućnosti».

Zanimljivo je i potiče na razmišljanje čuti i svjedočiti tome da se istraživač koji uživa u velikoj medijskoj eksponiranosti ne ustručava odvojiti od «sebe», a istovremeno se poistovjetiti sa «mozgom». Taj istraživač se nimalo ne čudi jezičnom izrazu «moj mozak» koji direktno i bez razmišljanja upućuje na «pojam vlasništva», drugim riječima «Ja posjedujem mozak koji je važan i uzvišeni dio mojeg tijela».

Fiziologija i psihologija

Današnji istraživači mozga, psiholozi i psihijatri izgleda da smatraju da se čovjekova psihologija može i mora objasniti kroz fiziologiju. To je jedan od razloga zašto je psihologija Sigmunda Freuda izvršila toliki utjecaj na istraživanje i razmišljanje u 1960-tim i 1970-tim, u vrijeme kada su gledišta krajnje materijalistički orijentiranog Marksizma postala dominantna u Danskoj i brojnim drugim zemljama. Zbog toga su bila potiskivana gledišta koja nisu bila u skladu sa ovim općim mišljenjem.

Među svrgnutim gledištima bilo je, na primjer, duboka psihologija C.G. Junga koji je, suprotno Freudu, vjerovao da psiha predstavlja sveprožimajući sustav energije i da se psiha ne može objasniti kroz fiziologiju. Međutim, treba dodati da postoje suvremeni istraživači mozga i znanstveni psiholozi koji ne vjeruju da se svijest može objasniti samo putem fiziologije.

Jedan od problema s kojim se suočavaju fiziolozi i psiholozi sastoji se u tome kako se mogu opisati ili objasniti na primjer elektro-kemijski procesi u mozgu, koji automatski stvaraju vezu sa sposobnošću gledanja, pretvaraju u svjesne slike okolnog svijeta, u slike koje se ne mogu direktno registrirati pomoću mikroskopskih elektro-kemijskih signala koji se prenose sa mrežnice oka i kroz optičke živce ka vizualnom centru u stražnjem dijelu mozga.

Najvažnije pitanje se postavlja kada ti istraživači na čisto spekulativnoj i teoretskoj osnovi pretpostavljaju da različiti centri u mozgu na ovaj ili onaj način, na do sada nepoznat način, procesiraju signale koje odašilje vizualni centar tako da se na kraju oni – pri vrlo velikim brzinama – pretvaraju u slike okolnog svijeta.

Kako Martinus gleda na ovo pitanje

Kao što je poznato svakome tko ima najosnovnije znanje o Martinusovoj kozmologiji, pitanje svijesti i opažanja vrlo se razlikuje od rezultata i zaključaka do kojih su do sada došli fiziolozi i istraživači mozga. Martinus se bavio i analizirao je složeno pitanje opažanja i doživljavanja na način koji premošćuje jaz koji izgleda da postoji između fiziologije i znanstvene psihologije s jedne strane i činjenica epistemologije i duhovne znanosti s druge strane.

Ja se ovdje više neću baviti tim pitanjem; samo ću istaknuti da gledano iz Martinusove perspektive mozak nije krajnje sjedište opažanja. To je zapravo sustav ili polje sile koje se sastoji od ukupno šest duhovnih tijela koja Jastvo, kroz svoju nadsvijest, koristi za opažanje i manifestaciju, ili drugim riječima : za doživljavanje života.

Primarna uloga koju Martinus u svojoj kozmologiji pripisuje samom procesu doživljavanja života, naravno nije prihvatljiva istraživačima mozga i znanstvenim psiholozima koji uglavnom nalaze da je to nusproizvod materijalnog postojanja kojim isključivo upravljaju i određuju ga fizički, biološki i psihološki zakoni na koje čovjek može utjecati u ograničenoj mjeri.

No, razlika između načina analiziranja prirodne znanosti i njenih rezultata s jedne strane i Martinusovih kozmičkih analiza s druge strane može samo, prema Martinusu, biti privremeni rezultat nisko-psihičkog načina opažanja ili svijesti koji uobičajeni predstavnici znanosti neminovno predstavljaju i koriste u svojem istraživanju i razmišljanju. Ovaj oblik razmišljanja uglavnom karakteriziraju ograničenja vremena i prostora, zbog čega je moguće pomoću fizičkih osjetila – uz pomoć intelekta – registrirati, mjeriti i vagati fizičke pojave.

U usporedbi s time Martinusove kozmičke analize rezultat su visoko-psihičkog načina opažanja i svijesti, takozvane kozmičke svijesti, kojom dominira najviša osnovna energija i vizualna sposobnost u postojanju : intuicija, koja može vidjeti beskonačnost u vremenu i prostoru, u svakom obliku ograničenja, i bez koje bi život zauvijek ostao neriješen misterij.

Gledano iz te perspektive, postoji dobar razlog zašto je Martinus rekao da znanost predstavlja miris svježeg morskog zraka pored oceana; u toj usporedbi pod oceanom se podrazumijeva znanje ili mudrost kozmičke svijesti koju će bez izuzetka prije ili kasnije dobiti svaki čovjek.

Izdano u danskom Kozmosu 2004-3.

Prijevod : MKB

Preveo sa engleskog na hrvatski : Davorin Gruden (20.10.2011.)