10.  Mračna epoha braka 

 

Ovdje bića prolaze kroz mračnu epohu braka. Svijetla epoha braka bila je onda kada su životinje bile toliko sretne sa svojim seksualnim nagonom da one nisu bile opterećene opasnim uslovima života, neugodnostima kojima su bile okružene. Sa ovim početnim dvopolnim stanjem nastaje nešto novo u životinji. To nešto novo je aktivnost zaostalog pola. Svrha tog pola nije poticati brak. Naprotiv, on predstavlja smetnju braku. Suprotni pol stimulira humane talente i sposobnosti, prije svega veću sposobnost osjećanja. Biće uslijed toga, pomoću tih osjećaja i instinkta, počinje opažati religiozna stanja, počinje razumjeti nešto od onoga što vidi. Životinja ne razmišlja o onome što vidi; ona je zainteresirana samo za svoju hranu. No, ovdje biće postaje svjesno sebe u odnosu na svoju okolinu. Ono počinje razmišljati o svojem postojanju, i ovdje imamo prvu vrstu čovjeka. Ljudi u velikoj mjeri žive poput životinja, no oni počinju vjerovati u Providnost; to je prvi oblik ljudske svijesti. Ali oni se dalje razvijaju, no brak još uvijek predstavlja glavno uporište ili glavni princip u njihovom životu.

 

11.  Evolucija intelektualnih sposobnosti 

 

Sve dok čovjek nije bio toliko znanstveno nadaren kao što je sada, stvari su se dobro odvijale. Tada je na scenu stupila inteligencija, koja je također ljudska sposobnost, i čovjek je počeo učiti i ozbiljno promatrati. Do tada je postojala vjera, instinkt i određeno stanje osjećaja uslijed kojih su bića bila zainteresirana za Providnost i koji su im omogućavali da osjećaju i opažaju da mora postojati nešto više; oni nisu mogli nastati sami od sebe. No kada je inteligencija počela rasti u čovjeku, on ju je počeo koristiti u svojem svakodnevnom životu, jer je on još uvijek živio u životinjskim uslovima. On je morao ubijati kako bi preživio; on se morao boriti sa drugim ljudima kako bi zadržao ono što mu pripada. On je počeo koristiti svoju inteligenciju kako bi se bolje branio i bolje napadao. To je životinjski mentalitet koji potiču ljudski talenti i čovjek još uvijek ne može reći da se oslobodio tog životinjskog mentaliteta. On stvara ogromne količine ubilačkog oružja, zastrašujuće atomske bombe koje u trenu mogu izbrisati milione ljudi. To je životinja u čovjeku; ljudski aspekt je samo sposobnost izrade takvog oružja. Vidimo da ta ljudska sposobnost, inteligencija, vodi ljudska bića u izražavanju njihove životinjske prirode ka takvoj kulminaciji da se oni više ne mogu opisivati kao životinje. Čovjek ubija na način koji životinjama nije moguć. Životinja ubija samo da bi došla do hrane i u samoobrani, no čovjek je počeo ubijati iz sasvim drugih razloga. Oni to ne čine zbog nedostatka hrane i odjeće, već zato što su podređeni životinjskim principima, pravu jačega koji je istovjetan Mojsijevom zakonu, oko za oko i zub za zub. Čovjek se mora osvećivati, kažnjavati i proganjati, on ništa ne može tolerirati. To je kod životinja vrlina i još uvijek se može pronaći kod ljudi, gdje nije vrlina; to predstavlja narušavanje ljudske sreće. Vidimo da je to naročito i neophodno stanje. Njega potiče početno dvopolno stanje. Da se to nije pojavilo, bića bi nastavila biti životinje. Sada, to početno dvopolno stanje transformira životinju tako da ona počinje stjecati ljudske talente prije nego što počne stjecati ljudski moral ili ljudski mentalitet. Ljubav se još nije razvila i upravo zato čovjek u tolikoj mjeri stvara oružje za obranu i napad. Ovdje se razvija svijest koju nazivam „demonska svijest“, jer se ona ne može više zvati životinjskom sviješću. Životinje ne ubijaju u tolikoj mjeri i međusobno si ne stvaraju takve patnje kao bića koja su opremljena ljudskim talentima.  Također ih ne možemo nazivati savršenim ljudskim bićima, jer se ona nalaze na demonskom stupnju; ona imaju demonsku svijest. No za to ne možemo kriviti ljude; to je dio Božjeg plana. Tama mora biti stvorena, jer ukoliko netko ne bi mogao doživjeti patnju, ubijanje, usmrćivanje i sakaćenje, ukoliko on ne bi mogao doživjeti taj kontrast, to mračno stanje, on nikada ne bi mogao doživjeti svjetlost. Ta vrlo velika inteligencija potiče životinjske principe i uzrokuje ogromnu količinu patnje, ona uzrokuje Sudnji dan, bolesti, tugu i probleme, samoubojstva i mentalne bolesti; ona uzrokuje sve ono što danas moraju liječiti doktori u bolnicama.

 

12.  Misija patnje 

 

Kroz patnju u ljudima se razvija sposobnost humanosti; oni postaju svjesniji što rade; oni počinju osjećati simpatiju. To dovodi do toga da oni više nemaju srca činiti zlo. Svi se ljudi nalaze na različitim stupnjevima razvoja te sposobnosti: neki ljudi imaju srca ubijati, usmrćivati, lagati i varati; dok drugi to ne mogu činiti u istoj mjeri. Sve se više i više razvija ta sposobnost da se nema srca činiti zlo i ona postaje ono što nazivamo ljubav. Ta ljubav je pravi, organski talent koji nastaje u biću. To nije umjetni proces poput zaljubljenosti, već se razlikuje od zaljubljenosti po tome da samo želi pomagati, samo želi činiti dobro, biti radost i blagoslov. To je rezultat patnji, prvog stupnja dvopolnog stanja.

 

13.  Degenerira talent za brak

 

Kako se razvija talent za simpatiju, biće postaje sve darovitije. Njihovi darovi postupno postaju vođeni i kontrolirani od strane sposobnosti humanosti i biće postaje sve više i više ispunjeno ljubavlju. No tu počinje sukob sa brakom, i postupno, kako biće postaje sve više i više ispunjeno ljubavlju, nestaje ta robusnost, ta međusobna razlika između muških bića i ženskih bića, koja se može pronaći na životinjskom stupnju. Oni osjećaju simpatiju bez te seksualne privlačnosti koju stvara zaljubljenost. Kod čovjeka sa razvijenom sposobnošću ljubavi to nije seksualna privlačnost, već topla, ljudska želja da čini dobro, za ljubavlju, za naklonošću, za stvaranjem savršenstva tamo gdje je kaos, za ispravljanjem onoga što je pogrešno. To je uistinu čudesna sposobnost i kod nekih ljudi je vrlo razvijena. Zapravo, čim je više razvijena ta sposobnost, takav čovjek postaje gori bračni partner. On je izvrstan za bića u svojoj okolini, ali u braku može biti poteškoća jer je dana zapovijed da „čovjek treba napustiti svojeg oca i svoju majku i prionuti svojoj ženi“; no čovjek koji počinje voljeti sve i svakoga može doći u stanje konflikta. Ako je on oženjen za biće koje se još uvijek u potpunosti nalazi na bračnom stupnju, dolazi do sukoba, zavisti i ljubomore, i to je korijen degeneracije braka.

 

Današnji brakovi nisu ni izbliza tako stabilni kao što je to bilo u prošlosti. Tada je predstavljalo skandal ako dva bića nisu mogla ostati zajedno čitavi život. No vidimo da pored razvoja talenta za simpatiju, razvoja ljubavi prema svim bićima, zajedno sa velikim novim područjem interesa, očigledno je da se više ne može toliko energije posvetiti braku kao kada je brak bio jedino područje interesa. Čovjek prolazi kroz potpuno prirodnu transformaciju i moramo razumjeti zašto brak mora imati zakonske okvire. To je zato jer on degenerira. Čovjek vjeruje da će brak trajati zauvijek; čovjek vjeruje da će se on uvijek zaručivati i ženiti. Čovjek vjeruje da je to nešto što se događa svugdje, pa čak i na nebu; ali to nije tako. Na nebu čovjek ne treba imati neki umjetni proces da bi volio; on to treba samo ovdje na primitivnom početničkom stupnju. To je božanstveno uređenje da bića, na stupnju razvoja gdje nema ljubavi, mogu voljeti i biti voljena unutar određenog područja.

 

Ljudi se sada nalaze na stupnju na kojem ljubav počinje rasti i na kojem degenerira sposobnost vezivanja za neko drugo biće. Kako se može vidjeti ta degeneracija? Ona se može vidjeti nastankom onoga što ljudi nazivaju medenim mjesecom. Medenim mjesecom je nazvan prvi dio braka u kojem ljubavna veza cvjeta u izobilju i kada je par vrlo sretan i uživa jedno u drugom. To stanje vrlo različito traje. Kako to da uopće postoji medeni mjesec? Kako to da medeni mjesec ne traje čitavi život? Tako je bilo prije i još uvijek jest kod životinja.

 

Ono što doživljavamo od principa braka jest ono što ostaje kada je ostatak čovjekove svijesti djelomično zauzet humanošću, a djelomično intelektualnošću. Ljudi su toliko zaokupljeni drugim stvarima da, iz života u život, brak nije više bio toliko važan, nije bio održavan kao na primitivnim stupnjevima kada je predstavljao glavno područje interesa. No kada ljudi izgube interes za nešto, to počinje degenerirati. Brakovi predstavljaju samo ponavljanje nečega što je nekad postojalo i oni nestaju. Ljudi se žene i kada je medeni mjesec gotov brak se može nastaviti ako je dvoje ljudi razvilo toliko ljubavi da oni nemaju srca povrijediti jedno drugo, i zbog dobrobiti svoje djece oni se nemaju srca razvesti. No nema svatko toliko ljubavi, i oni se razvode iako su tu i djeca u pitanju. No ljubav će se razviti u čovjeku i postat će toliko jaka da će on postati sposoban voljeti svojeg bližnjeg kao samoga sebe, kao što nas je Krist učio.

 

14.  Bog pretvara životinju u ljudsko biće 

 

Ove analize, naravno, ne mogu za tebe postati stvarnost samo zato jer ti ja govorim o njima, no ja bi ipak volio da postaneš svjestan toga. Ovdje su ti dane smjernice, način ponašanja o kojem možeš razmišljati i koje možeš istraživati. Pred našim očima se ostvaruje Božji plan: životinja se pretvara u ljudsko biće. Trenutno Bog pretvara ljudsko biće u čovjeka na svoju sliku. Ljudi još uvijek nisu dovršena ljudska bića, što znači bića poput Krista. Možemo osjetiti bez ikakve sumnje da za takvo ljudsko biće brak nije bio najvažniji, i zapravo ne možemo zamisliti gospođu Krist. Možemo također vidjeti da sva uistinu najuzvišenija bića nisu bila oženjena, jer su bila dvopolna; oni se ne mogu zaljubiti, oni nemaju tu umjetnu simpatiju, jer u onoj mjeri u kojoj raste prava ljubav, ta umjetna simpatija, zaljubljenost, nestaje. Ja se nikada u svojem životu nisam mogao zaljubiti. Ja neizmjerno volim sva ljudska bića, no ja ne volim muškarca ili ženu; već ljudsko biće u čovjeku, ja volim ljudsko biće u ženi i ljudsko biće u muškarcu kada vidim da ono sjaji kroz njihove oči; to mi pruža toplinu i čini me izuzetno sretnim kada vidim takve ljude.

 

No ljudi nisu svjesni da su došli do stupnja razvoja na kojem je brak manje ili više prolazan. Kada su mladi oni prolaze kroz ponavljanje (to jest oni ponavljaju suštinu svojih prethodnih života – primjedba prevoditelja), zaljubljuju se i vjeruju da ta ljubav može trajati čitavi život. Oni ne znaju da oni vrlo kratko prolaze kroz to ponavljanje; oni tako sigurno ulaze u brak i tada otkrivaju da taj brak ne može trajati. Tada oni pokušavaju sa novom ljubavnom vezom, no ni to ne traje i tako imamo brojne razvode, mnoge oblike degeneracije bračnog života. Napravit će se upute kako bi se trebao oblikovati zajednički život kako bi se bilo u skladu sa kozmičkim zakonima, kako bi se bilo u skladu sa ostvarivanjem Božjeg plana, kako ne bi nastali brojni oblici patnje koje sa sobom nosi degeneracija braka. Ova degeneracija braka je samo sredstvo na putu izlaska ljudi iz životinjskog carstva, sredstvo stvaranja tame; a sa doživljavanjem kulminacije tame razvija se ljubav.

 

15.  U naprednom čovjeku raste sposobnost intuicije 

 

Kada je čovjek toliko napredovao da on više ne može činiti zlo, kada će radije sam patiti nego dozvoliti da drugi pate, tada je on spreman za razvoj nove sposobnosti. Tu sposobnost poznajemo kao intuiciju, no mnogi ne znaju kako ona djeluje. Ta sposobnost, kada je potpuno razvijena, dovodi do toga da biće može doživjeti rješenje misterija života, sve kozmičke i vječne principe. Pomoću intuicije se doživljava sve što se nalazi izvan prostora i vremena; sve te stvari koje se ne mogu istraživati, stvari koje nikako ne mogu postati znanstvene činjenice putem istraživanja, čovjeku su dane kao živa iskustva koja dolaze sama po sebi.

 

To što ja mogu pisati svoje djelo „Livets Bog“ (Knjiga života) mogu zahvaliti tome što sam to dobio odozgo. Ja ništa nisam morao studirati; ja sam primio ta rješenja u svojoj svijesti i još uvijek ih primam; moja zadaća se sastoji samo u tome da putem svoje inteligencije ono što doživljavam učinim dostupnim i drugim ljudima. To mi dolazi kroz moju intuiciju iz kozmičke razine mudrosti. Znanje do kojeg se tako može doći dakle nije znanost do koje se dolazi putem istraživanja; do njega se samo može doći kroz razvoj ljubavi. Kada čovjek ima dovoljno ljubavi on dobiva kozmičku svijest. Tada i posljednji ostaci sklonosti ka braku napuštaju ljudsko biće; tada je u ovoj spirali prestala misija braka.

 

Kada čovjek dođe do tog stupnja kozmičke svijesti, on se također više ne mora inkarnirati na fizičkoj razini. Ljudi više ne moraju istraživati i promatrati; oni su, kroz svoje živote na fizičkoj razini, kroz svoje inkarnacije razvili sposobnost razmišljanja, razvili su svoju inteligenciju i svoj intelekt, i sada primaju sve to prosvjetljenje sa duhovne razine i mogu nastaviti svoje božanstveno, uzvišeno postojanje u najvišim svjetovima kozmičkog spiralnog ciklusa, i to će trajati neizmjerno dugo vremena.

 

Mnogim ljudima se ne sviđa pomisao da se moraju vraćati u materijalni svijet. Oni se toga ne moraju bojati, jer svatko će ostati u visokim duhovnim svjetovima sve dok oni to žele. Sve dok tamo mogu uživati, oni se neće vratiti u materijalni svijet.

 

16.  U najvišim svjetovima dvopolno stanje dolazi do svojeg savršenstva 

 

U tim najvišim svjetovima bića su, kao što sam već rekao, dvopolna. Ovdje dvopolno stanje dolazi do svojeg savršenstva i seksualni nagon je zamijenjen pravom ljubavlju. Ta bića imaju takvu kozmičku strukturu da pri svakom međusobnom susretu ona doživljavaju osjećaj blaženstva. To nije nešto što se može smatrati nemoralnim; to je božanstveni, neskriveni susret pri kojem oni obostrano zrače božanstvenu ljubav. Kada ta ljubav dovede do kontakta, ljudska bića doživljavaju najuzvišeniji i najljepši osjećaj koji se može doživjeti. Ovdje se može reći da ona doživljavaju Boga. To je cilj.

 

17.  U nižim sferama spirale brak stvara mračni kontrast 

 

No brak je također važan u nižim sferama spirale jer stvara mračni kontrast, jer stvara stanje u kojem se bića ne mogu međusobno voljeti. Zahvaljujući tome može biti stvorena tama, i kroz brak bića se mogu razviti do stanja u kojem brak više nije potreban. Brak postoji samo kao mali dio spiralnog ciklusa. On počinje u životinjskom carstvu i tu postiže svoju kulminaciju svjetlosti. Njegovu mračnu fazu pronalazimo u zoni nedovršenih ljudskih bića. Mračna faza braka proteže se od početka nedovršenog čovjeka sve dok on ne dobije svoju kozmičku svijest; i nakon toga brak u ovoj spirali prestaje. Kada biće prođe kroz kozmičke svjetove i kada, nakon neizmjerno dugog vremenskog perioda, uđe u novu spiralu, ponovno se javlja princip braka.

 

18.  Mjesto braka u kozmičkom spiralnom ciklusu, u božanskom planu svijeta 

 

Ako netko živi u neskladnom braku i volio bi slijediti zakone života, on mora pronaći način kako postupati u skladu sa ljubavlju. Vrlo često što god netko napravi je zlo. Zato treba pronaći način da se čini manje zlo.

 

Naravno, postoje brakovi u kojima je najmanje zlo da se suprug i supruga rastanu jer se oni uopće ne mogu razumjeti; između njih se ne može stvoriti harmonija. Naravno da je u takvim slučajevima u skladu sa ljubavlju da se oni rastave, jer je bolje da se dvoje ljudi rastanu kao dobri prijatelji nego da žive zajedno kao neprijatelji u neprestanom svakodnevnom ratu koji je strašan za djecu koju su oni donijeli na svijet. No i ovdje će putem uputa kozmičkih analiza biti dano kako će ljudi najlakše proći kroz ta područja koja se nalaze pred njima.

 

Oni ljudi danas koji su zaljubljeni i sretni u braku ne trebaju se bojati, jer će to trajati još tisućama godina; tako da se ne trebaju brinuti oni koji pronalaze svoju najveću radost u braku.

 

Ja vam sve to govorim ne zato jer sam protiv braka, već zato jer smatram da ste svi vi zainteresirani za razumijevanje božanskog plana svijeta, kozmičkog spiralnog ciklusa, i gdje se brak nalazi u tom ciklusu i jer kroz to možete dobiti neka rješenja za probleme koji bi inače mogli nastati.

 

 

Originalni danski naslov: „Ægteskabets kredsløb“. Prepisano i objavljeno sa snimke predavanja i izdano u danskom izdanju Kozmosa br. 20, 1972.

 

Prevela: Mary McGovern

 

Preveo sa engleskog na hrvatski: Davorin Gruden

 

Copyright © Martinus Institute