CIKLUS  BRAKA  ( Martinus )

1. Misija braka 

Kao što sve velike pojave, kretanja ili izražavanja energije u spiralnom ciklusu predstavljaju cikluse, tako je i princip braka jedan ciklus. On ima kulminaciju u tami i kulminaciju u svjetlosti. Veliki kozmički spiralni ciklus počinje u tami i završava u svjetlosti. To nije slučaj sa brakom, koji počinje u svjetlosti i završava u tami. To nas, međutim, ne treba obeshrabriti, jer Bog ima drugi veliki plan za ljudsko biće, onaj koji je bio predviđen istovremeno sa brakom. Brak ne postoji samo radi samoga sebe: to je sredstvo pomoću kojeg Bog može poticati evoluciju bića od primitivne svijesti ka ljudskoj svijesti. To je božanstveno da je brak velika svjetlost koja svijetli u tami.

 Biblija također spominje brak, i ona nas uči o stvaranju Adama. No Adam nije bio stvoren; živo biće ne može biti stvoreno jer ono je samo stvaratelj i postojalo je čitavu vječnost. Stvaratelj ne može biti stvoren; zbog toga treba razumjeti da je Biblijsko objašnjenje stvaranja Adama i Eve samo simboličan opis pravih principa.   

2. Od dvopolnog stanja do jednopolnog stanja 

U Bibliji piše da se u početku Adam nalazio u raju i da je tamo sve bilo lijepo jer nije bilo zla. Taj raj je u stvari carstvo blaženstva. Obzirom da sva bića žive vječno, vidimo da njihova priča ne počinje tamo gdje Biblija započinje svoju priču. Obzirom da je Adam naziv za bića koja su vječna, morala je postojati prošlost, a Adam je morao doživjeti čitavi prethodni spiralni ciklus. Prema tome, Adam nije samo jedno biće, već stanje bića. Ta bića su prošla kroz biljno i životinjsko carstvo prethodnog spiralnog ciklusa, prošla su kroz božanstvene svjetove i u tolikoj su mjeri doživljavala najvišu svjetlost da su postupno postala njome toliko zasićena i nezainteresirana da je njihova osjetilna sposobnost toliko degenerirala da ona više nisu ništa mogla doživljavati u vanjskom svijetu. Ona su mogla samo doživljavati u carstvu blaženstva; to jest ona su samo mogla ponovno doživljavati svoja sjećanja na ono što su doživjela u tom velikom ciklusu. Carstvo blaženstva predstavlja prijelaz od duhovnog ka fizičkom svijetu. Sve dolazi iz carstva blaženstva; novorođenčad, planete koje se inkarniraju u svemiru, dolaze iz carstva blaženstva.

Dakle, Adam u raju je bio biće koje je živjelo u svijetu svojih sjećanja kako bi postalo dovoljno zrelo za ponovno inkarniranje u novom kozmičkom spiralnom ciklusu. U Bibliji piše da nije bilo dobro za Adama da bude sam. To ne znači da nije bilo dobro za Adama da nije oženjen; tu se ne govori o braku. To znači da nije bilo dobro za Adama da ostane dvopolan, što je bilo njegovo tadašnje stanje. U posljednjim carstvima spiralnog ciklusa, u najvišim duhovnim svjetovima, bića su dvopolna; to jest ona nisu ni muška ni ženska bića. U tim svjetovima nema ni govora o braku. Adam u Edenskom vrtu bio je jedno od tih bića. To su bila bića koja su se trebala početi inkarnirati u novom kozmičkom spiralnom ciklusu. No da bi se to dogodilo, trebala se dogoditi promjena, jer je cilj bio da ta bića dobiju svijest, jer su ona bila nesvjesna u vanjskom svijetu. Ona su potrošila svoju svijest u prethodnoj spirali i više nisu mogla opažati u vanjskom svijetu; sve je degeneriralo i nalazilo se u latentnom stanju. Da bi ta bića mogla nastaviti svoj vječni život, ona su ponovno morala ući u novi kozmički ciklus, ona su morala doživjeti kontrast svjetlosti. Bez kontrasta nema doživljavanja. Prema tome, Adam ili ta bića su morala dobiti svijest kako bi mogla opažati u vanjskom svijetu. Ona su doživjela kontrast, naime stvaranje Eve, što im je omogućilo da jednoga dana dožive najvišu svjetlost u novoj spirali.

 

 U Bibliji piše da je Bog doveo Adama u stanje dubokog sna i izvadio mu jedno rebro, od kojeg je stvorio ženu. To simbolizira jedno unutarnje stanje, unutarnji proces koji se odigrao u samome Adamu. A kada se kaže da je Bog stvorio ženu, to očigledno upućuje na to da Adam nije mogao biti muškarac. Zašto bi postojala muška bića bez ženskih bića? Muškarac i žena pripadaju jedno drugom poput kotača automobilu. Prema tome, Adam ne predstavlja muškarca već homogeno, dvopolno biće koje je trebalo biti transformirano i postati dvije vrste bića. Jedna su postala muška bića, a druga ženska bića. Adam više nije postojao. Adam je naziv za takvo stanje bića u kojem su bića dvopolna i nalaze se u carstvu blaženstva; to jest na prijelazu iz duhovnog u fizički svijet. 

 

3. Muški princip i ženski princip 

 

Temelj principa spiralnog ciklusa predstavljaju dva velika kozmička organa koji se nalaze u svakom biću, a koja nazivamo muški princip i ženski princip. Oba su prisutna u svim bićima i oni su također bili prisutni u Adamu prije stvaranja Eve, no tada su bili jednaki, bili su u ravnoteži. Da bi bilo stvoreno stanje u kojem bića mogu doživjeti tamu, ona moraju početi u neznanju, sa manje talenata kako bi mogla postati talentiranija. Adam-bića su se transformirala tako da je u nekima od njih ženski pol stagnirao, a muški pol je postao dominantan, tako da su ona postala muška bića. U drugim bićima dominirao je ženski pol, a muški pol je stagnirao tako da su ona postala ženska bića. Dakle, u ženskim bićima ženski pol je preuzeo kontrolu nad strukturom doživljavanja bića, a u muškim bićima muški pol ili polni organ je preuzeo kontrolu nad strukturom doživljavanja bića. Bile su stvorene dvije suprotnosti; oni su postali dvije vrste bića koja ovise jedno o drugome; oni su postali jednopolni i morali su stupiti u međusobni kontakt. Oni su mogli ostvariti taj kontakt samo kroz ono što nazivamo čin parenja ili seksualni odnos. Osjećaj užitka u tom odnosu predstavljao je samo bljesak stanja blaženstva u kojem su bića živjela u najvišim svjetovima.

 

4. Svjetlost u tami 

 

Ovdje možemo vidjeti svu božanstvenost toga da su ta bića koja su sada trebala živjeti u tami sve više i više postajala sposobna ponovno doživljavati tu božanstvenu svjetlost iz tog svijeta iz kojeg su došla. Ona su, dakle, mogla doživjeti tu svjetlost u svojem fizičkom stanju, ali ona nisu odmah postala ljudska bića. Transformacija je počela tamo gdje Biblija kaže da je Bog doveo Adama u duboki san. Kakav je to bio san?

 

5. Osjetilne sposobnosti bića u biljnom carstvu 

 

Kada govorimo o počecima spiralnog ciklusa, to se odnosi na biljno carstvo. Biljke još uvijek žive, u velikoj mjeri, u carstvu blaženstva, jer u svojoj svijesti one doživljavaju sjećanja iz prethodne spirale. Postupno, kako one stvaraju organizme ovdje na materijalnoj razini, njihovo prvo doživljavanje života svodi se na sposobnost nejasnog opažanja. One ne mogu, poput ljudskih bića, vidjeti, slušati, mirisati ili kušati, no one mogu nejasno opažati ugodu i neugodu, one mogu opažati vrućinu i hladnoću, i one mogu početi reagirati na tu ugodu i neugodu.  Zbog toga što ta bića ovdje na materijalnoj razini imaju samo tu malenu sposobnost, ona se smatraju uspavanim bićima. Mi također vidimo da su biljke dvopolne, da bi sa kasnijim razvojem one sve više postajale jednopolna bića. Vidimo da one sve više i više razvijaju svoje organizme. U početku svako biljno Jastvo živi u grupnom tijelu, no cilj svakog pojedinog biljnog Jastva je da izađe iz tog grupnog tijela i da dobije svoje vlastito fizičko tijelo, i to se događa kada sa evolucijskim razvojem one postaju životinje. 

 

6.  Razvoj fizičkih osjetila životinja

 

Životinja je biljno biće koje je toliko napredovalo da ima svoj vlastiti organizam i razvilo je svoje fizičke sposobnosti do takvog stupnja savršenstva da se može kretati; može slušati, gledati, kušati i orijentirati se na materijalnoj razini. Istovremeno ono napušta carstvo blaženstva; prestaje dvopolno stanje i počinje jednopolno stanje. Ono se dalje razvija i počinje prevladavati seksualno stanje. Zahvaljujući tom stanju dolazi do razmnožavanja; moraju se stvarati novi organizmi. No bića se ovdje ne mogu razvijati a da povremeno ne doživljavaju duhovnu razinu, to jest proces koji nazivamo reinkarnacija; dakle, niti jedno biće ne može trajno živjeti na fizičkoj razini. Uobičajena razina postojanja je duhovna razina, no tu biće ne može ništa doživjeti ukoliko nema svijest; i upravo zato biće mora proći kroz fizičku razinu postojanja kako bi ovdje stvorilo svijest. Ovdje se treba prisjetiti da biljke i životinje nemaju pravu sposobnost ljubavi, već se kroz jednopolno stanje stvara organska struktura.

 

7.  Božanska svjetlost u životinjskom carstvu 

 

Vidimo da se dva bića suprotnog spola međusobno privlače jer ona, kroz seksualni čin, mogu doživjeti božansko svjetlo. Čak iako ona ne znaju kakva je to svjetlost, ona doživljavaju taj božanstveni užitak i upravo zbog toga je to najvažniji princip u čitavom životinjskom carstvu. Upravo zbog toga se životinje pare, bore i brane svojeg bračnog druga i svoje potomstvo; to je apsolutno najviša svjetlost u toj sferi tame. Životinjska svijest samo se sastoji od potrebe za razmnožavanjem, pronalaženja hrane i zaštite potomstva. Njih pored toga ništa drugo ne zanima. One nemaju drugih interesa osim tog stanja svjetlosti; prema tome, stanje parenja je za životinje najviša manifestacija svjetlosti. Ovdje se mogu pronaći apsolutno najsretniji brakovi; ovdje ne postoje užasni oblici nevjere ili neodgovornosti i slično koji se mogu pronaći kod kasnijih bića. Ovdje, u ovoj svijetloj epohi braka, brak i seksualni nagon koji je kod bića naročito razvijen, predstavljaju uistinu najvišu svjetlost i zahvaljujući svojem seksualnom stanju ona doživljavaju raj na Zemlji. Ovdje kroz bića protječe prava božanska, nebeska svjetlost. Potrebno je samo u proljeće otići u šumu i poslušati pjev ptica, zov kukavice, pjesmu ševe, cvrkut slavuja; to je jedna neprestana pjesma i jedan neprestani pjev. Zamislite samo da svi ljudski brakovi u istoj mjeri odjekuju pjesmom i radošću; tek tada bi mogli reći da su uistinu sretni. No oni ne pjevaju, jer ljudski brakovi nisu ni blizu tako sretni. Kod životinja to je božanstveno stanje usred tame, jer ne smijemo zaboraviti da, iako su one tako sretne, životinje još uvijek žive u opasnosti, jer ovdje na ovoj razini je životni uslov da one moraju ubijati kako bi preživjele. Ili druga bića vrebaju njihova tijela kao hranu, ili se one same moraju boriti za hranu, protiv hladnoće i mraza; ta mala bića moraju nadići puno toga, no ona imaju u sebi tako snažnu svjetlost da ona to ne primjećuju u tolikoj mjeri.

 

8.  Brak je nespojiv sa zakonom ljubavi prema bližnjem 

 

Brak se temelji samo na stvaranju svjetlosti za bića. Kroz jednopolno stanje ta bića zapravo uopće ne mogu ostvariti zakon života; oni ne mogu voljeti svoje bližnje kao same sebe; oni još nemaju ljubavi, već samo tu umjetnu simpatiju koju može proizvesti njihova organska struktura. Istina je da je zaljubljenost vrlo učinkovita za osobu koja je njen objekt, ali to nije ljubav. Ona u jednakoj mjeri mora biti uzvraćena. To ne vrijedi za bića istoga spola; ta se bića ne mogu voljeti, tako da u životinjskom carstvu nema savršenih bića. Životni uslov sreće i savršenstva ljudskog bića je ovaj – da čovjek može voljeti svojeg bližnjeg kao samoga sebe. No kada se postigne stanje u kojem bića mogu voljeti svoje bližnje kao sama sebe, to je nespojivo sa brakom. Tada dolazi do sukoba između te dvije epohe. U životinjskom braku  simpatija je namijenjena bićima suprotnog spola. Isti spol se tolerira samo kada za njih predstavlja životni uslov da budu u stadu, no inače nema baš puno međusobnih simpatija između muških bića, kao ni između ženskih bića u životinjskom carstvu. Simpatija se izražava između bića suprotnog spola; nema druge simpatije osim vrlo latentne ljubavi koja se izražava prema potomstvu. Tu nema prave ljubavi, jer se zaljubljenost temelji na egoizmu. Kada su bića toliko ljubazna i slatka jedno prema drugom kada su zaljubljena to je samo zato da bi im se vratilo istom mjerom i da bi se zadovoljila njihova žudnja pri čemu doživljavaju svijetli kontrast svojem uobičajenom mračnom postojanju.

 

9.  Transformacija polova u biću 

 

No to ne može vječno trajati. Ljudi su sada toliko napredovali u razvoju da oni mogu gledati unazad na ono što se uistinu dogodilo i na ono što se danas događa. Oni su vrlo slični životinjama; oni imaju isto muško stanje i žensko stanje, i oni također rađaju svoje potomstvo slično životinjama. To znači da ljudska bića još uvijek nisu postala prava ljudska bića. Oni su postali bića koja su dobila tijelo, organizam koji predstavlja početak pravog ljudskog organizma, no oni još uvijek nisu postali prava ljudska bića. Oni se zaljubljuju; oni žive u istim uslovima razmnožavanja, u istim bračnim okolnostima kao i životinje. No kako se dogodilo da su bića postala takvima? Kako je moguće da su se oni razvili iz životinjskih uslova, a više ne mogu toliko uživati u svojim brakovima i u svojem seksualnom stanju, poput životinja? To proizlazi iz činjenice da na određenom stupnju evolucije dolazi do jednog drugog procesa, koji, koliko je meni poznato, nije spomenut u Bibliji; to tada nije bilo od neposredne važnosti. Dogodilo se ovo: Eva koja je bila stvorena, trebala je, govoreći simbolično, ponovno umrijeti. Na određenom stupnju evolucije bića to jednopolno stanje postaje poremećeno. To se događa tako da onaj pol koji je bio latentan u biću počinje rasti, počinje se osjećati njegova prisutnost, a u muškim bićima to je ženski pol. Danas su muškarci manje ili više ženstveni, a žene su manje ili više muškobanjaste. Ta je transformacija polova uzrokovala da žene postanu samostalne: žene postaju svećenici, menadžeri, direktori; one sve više i više toga rade kao i muškarci, a muškarci sve više idu u ženskom smjeru. Iz ovoga se može vidjeti da u ljudima dolazi do transformacije principa. To je također bilo simbolizirano rođenjem djeteta Krista. Ono što se

rađa u čovjeku, ono što se počinje događati sa tom transformacijom polova, jest to da se u životinji počinju pojavljivati ljudske karakteristike.