BUĐENJE SVJESNOSTI U ETERIČKOM

(prijevod 2. poglavlja iz knjige “Pripaljivanje vatri - produbljivanje odgoja i obrazovanja kroz meditaciju” Joergena Smita, Hawthorn Press, 1992.)

         “Buđenje svjesnosti u eteričkom” je tema od posebne važnosti. Međutim, prvo ju je potrebno  pobliže osvijetliti. Poseban problem, zapravo stanje bolesti, je jaz kojeg danas svatko pronalazi između svojih unutrašnjih doživljaja i doživljaja svijeta kog se zamišlja kao površinski materijalnog. Ono što se doživljava u materijalno-fizičkom svijetu ima prirodu koja je strana svim moralnim, duhovnim kvalitetama. A s druge strane, gdje god se manifestira duhovno, ono boravi u određenoj subjektivnoj unutrašnjosti i ne zahvaća fizičko-materijalni svijet. Ono ostaje izolirano. Nastojanja Antropozofije prema putu znanja koji vodi ka duhovnom u čovjeku i od duhovnog u čovjeku ka duhovnom u univerzumu 1). (dakle do premošćivanja tog jaza) jedino mogu biti uspješna ako je duhovno doživljeno tako snažno i tako konkretno da je preneseno u fizičko i u aktivnost u fizičko-materijalnom carstvu, ako fizičko materijalno carstvo ne ostaje neopaženo, već je duh oslobođen iz njega. Međutim prijelaz iz duhovnog carstva bića u fizičko carstvo tvari može se postići samo kroz carstvo eteričkog, i slično, iz fizičkog svijeta čula može se stići do oslobađanja duhovnog koje djeluje unutar njega kroz to isto carstvo, koje direktno graniči s fizičkim svjetom čula, ali se ne može shvatiti običnom svjesnošću. Iz toga proizilazi posebno značene buđenja svjesnosti u eteričkom! Ako svjesnost izčezne iz tog carstva, ili se potiskuje, mi živimo u jazu između druga dva carstva, u stanju shizofrenije.

         Sve misli, čak ako uistinu izviru iz duhovnog, iz eteričkog svjeta (a bez njega misli uopće ne bi postojale), javljaju se u našoj svijesti samo kao sjene, kao misli koje postoje unutar nas. S druge strane je čitavo osjetilno-opažajno carstvo. Taj svijet također izlazi iz izvora duhovnog carstva bića i nameće se našoj pažnji s druge strane, ali ne ulazi kao nešto živo u našu svjesnost, već izbljeđuje u fantomsku pojavu gdje primamo individualne opažaje pomoću mentalnih slika predmeta. Tako mi ne živimo u duhovnoj stvarnosti, niti iz unutrašnje strane duhovnog carstva mišljenja, niti iz vanjske strane duhovnog carstva osjetilnog svijeta; umjesto toga mi živimo u procjepu između fantoma osjetilnih opažaja i sjena misli. Na obje strane nalazi se tama u usporedbi s pravom stvarnošću. Divno je to što mi možemo doseći pravu stvarnost, ali ne bez napora. Ne dobivamo je “badava”.

         Mi se jedino oslobađamo iz carstva sjena i fantoma kroz svoju aktivnost u traganju za znanjem. Premda to traganje za znanjem nije sjenovito, ono se u početku javlja u našoj svjesnosti kao nešto sjenovito ili fantomsko. U njegovom temelju ima nešto što je dublje i nevidljivo radi u životnoj aktivnosti. Ali to samo neće dovesti do nikakvog rezultata ako se ne ojača unutarnja spoznajna snaga - postupno, kroz vježbanje, u početku bez dostizanja ikakvog određenog rezultata. To postaje sve jače sve dok se sama ta snaga ne opazi kao granica carstva sjena kao duhovne stvarnosti. Ovo se u početku događa u oblikotvornom mišljenju, gdje čovjek ne samo da nešto promišlja, već gdje se kreativan oblikotvorni proces iznutra vrši valovitim pokretom koji vodi do pojave forme.

         Ako nastavimo kultivirati samo aspekt oblikotvornog mišljenja, postoji tendencija da se zaluta. Istovremeno moramo raditi i s drugim aspektom, s fantomima osjetilno-opažajnog, kako bismo stigli na njihov izvor. I kod mišljenja i kod opažanja originalni izvori leže u carstvu eteričnog. Samo što su u ljudskoj svijesti u početku odvojeni jedan od drugoga. Kad jednom postignemo aktivno, oblikotvorno mišljenje, taj novi korak se također mora primiti čistom osjetilnom percepcijom.

         Da bismo ovo pojasnili, dat ćemo jedan primjer. Sjedimo na klupi negdje u prirodi. Zatvorimo oči i pokušamo intenzivno meditirati. Tijekom meditacije potpuno zaboravimo da sjedimo na klupi, ali na kraju meditacije okolni svijet se ponovo javlja. Sada možemo doživjeti otkriće u pogledu osjetilne percepcije. Ako ima malo lišća koje lagano šuška, a mi normalno sjedimo na klupi, zvuk koji se čuje je prilično mek, ali ako izlazimo iz duboke meditacije, zvuči kao grmljavina (premda samo na nekoliko sekundi), a onda je sve opet normalno. Što se ovdje dogodilo? Nekoliko trenutaka iznenada smo živjeli direktno u osjetilnoj percepciji u potpunom odsustvu fantoma ili mentalne slike. Kroz ovakvo iskustvo možemo prosuditi o opsegu u kojem su kvalitete potisnute u svim uobičajenim osjetilnim percipiranjima.

         Drugi primjer. Kad idem u krevet, dodirnem pokrivač i iznenada se pojavi strašna buka. Na razmeđu između spavanja i budnosti, kad smo na neki način izvan našeg tijela, nestaje fantomski element, opušta se poredak mentalnih slika, pa se stoga daleko intenzivnije prožive osjetilni dojmovi. Djeca nerijetko to doživljavaju, a neka se i plaše, ne znajući što se zbiva. Nije loše da odrasli oko njih znaju.

         Prema tomu postoje dva aspekta. S jedne strane uzdizanje do sposobnosti aktivnog mišljenja, do oblikotvornog mišljenja. S druge strane uzdizanje od fantoma osjetilnih percepcija do njihovog izvora u carstvu elemenata. A sada oboje počinje zajedno djelovati, kao u disanju. Sa svakim korakom naprijed koji se jača kroz oblikotvorno razmišljanje, širi se opseg apsorbiranja istinskih kvaliteta svijeta osjetilnih percepcija, ali također i obrnuto. Ta grmljavina realnosti svijeta osjetilnih percepcija, elementalnog svijeta, nestaje u istom trenutku osim ako se ne apsorbira kroz oblikotvorno mišljenje. Ako ovo dvoje počne zajedno djelovati, počinje novi udisaj, premda sada ne u zraku, nego između mišljenja i osjetilne percepcije. Svakim sljedećim pojačavamo prethodni. 2).

         Kroz ovu aktivnost osoba doživljava eterički svijet, svoje vlastito eteričko tijelo, premda u početku samo njegov sićušni dio. Volio bih ovo slikovito izraziti - mada ne samo slikovito - na sljedeći način: eteričko koje okružuje glavu je prvi dio koji se ovako uoči. Taj mali “komadić” ima međutim tendenciju da odjednom nestane iz naše svijesti ukoliko se dalje ne ojača. Volio bih spomenuti nekoliko načina kojima se to postiže.

         Prvi način je sljedeći. Ako mislimo da napredujemo u ovom carstvu opažanja i mišljenja a istovremeno smatramo da naš osobni život može ostati nepromijenjen, varamo se. Jer taj mali djelić nije spojen samo sa najbližim eteričkim carstvom glave, već sa našim čitavim tijelom, koje je organizam  koji živi u vremenu i kroz čitavu našu biografiju. Ako u tom času ne počnemo raditi na svom životu, svjesnost u tom eteričkom “komadiću” ostaje malena i slaba. Stoga je možemo nastojati ojačati vraćajući unazad svoj život, situaciju po situaciju, godinu po godinu unazad sve do djetinjstva, a onda, razmatrajući ga sa više točke, ne uživljavajući se u svoj osobni život, već gledajući na njega kao da su se stvari dešavale nekom drugom, s istim stupnjem objektivnosti, razlikujući bitno od nebitnog. Na taj način mi se postupno uživljavamo u istinski oblikotvorne snage naše biografije. Svaki puta kad asimiliramo dio života na taj način, postoji element povratne informacije. Mali komadić “mišljenja i opažanja” počinje rasti, postaje veći i jači, i obrnuto - svjetlost teče iz tog malog komadića u proces asimiliranja života. Odmah postaje vidljivo da ako ja ne radim na svom životu, ovaj komadić ostaje malen i zauvijek nestaje.3).

         Daljnja staza jačanja je ovladavanje “vremenskim organizmom”. Posjedovanje apstraktnog znanja o vremenskom organizmu nije isto što i poznavanje njegove stvarnosti. On se mora direktno iskusiti! Dakle počnimo s onim što je neposredno oko nas. Možemo uzeti ovu situaciju, ovo večernje predavanje ovdje, i hipotetički ćemo zamisliti da je sedam sati  ujutro, i da svi ovdje sjedimo, a ja ovdje stojim i govorim. Bila bi to potpuno drugačija situacija, i potpuno drugačije predavanje, čak kad bih ja izgovarao ove iste riječi. Bilo bi to jutarnje raspoloženje: buđenje direktno iz sna, prije doručka - bila bi to posve drugačija stvarnost. Međutim mi smo prošli kroz dan, imali smo predavanje, razgovore po grupama, i krećemo se prema večeri. Sada zamislimo da je jedan sat u noći - opet bi to bilo sasvim različito predavanje, potpuno drugačija situacija.

         Sve što se događa je to što jest, ne kroz sadržaj trenutka, već kroz položaj u vremenskom organizmu. Gdje sam ja u tijeku dana i noći? Što dolazi prema meni? Što leži iza mene? Mi smo uvijek u mnogo malih, većih i velikih krugova; mali krug dana odnosno noći, čitav mjesec, čitava godina. Mogli bi na primjer zamisliti da nije ožujak i čitava situacija opet bi bila sasvim drugačija; bili bi na drugoj točki organizma godišnjeg ciklusa. O tome možemo brzo promisliti i vidjeti da je tako, a možemo i zanemariti, nastavljajući skakati od trenutka do trenutka i ne osjećati zaista stvarnost vremenskog organizma. Mora se kultivirati taj osjećaj da se konstantno nalazimo u manjim i većim krugovima vremena i da mali, trenutačni krugovi imaju važnost i vrijednost jedino kroz njihov odnos sa cjelinom.

          Kada ispadnemo iz vremenskog organizma, pojavljuje se nervoza. Nervoza se također javlja zbog drugih razloga. Kad ego jednostavno ostavi sve duševne snage i sve što s njima ide - misli, osjećaje, htijenja, instinkete i želje - da se sami odvijaju, a ne preuzme kontrolu nad njima, astralno tijelo postaje slabo i mlitavo. Astralno tijelo ima veliku puninu u sebi, ali ako ga ego ne tjera naprijed i ne počne s njime raditi, ono postaje mlitavo. Što je posljedica toga? Astralno tijelo ne može više inspirirati eteričko tijelo, i sada eteričko tijelo također postaje mlitavo. Što znači mlitavo? To znači ovisiti o vanjskom, čisto neočekivanim utjecajima izvana. Slabo eteričko tijelo gubi kontrolu nad fizičkim tijelom, fizičko tijelo ispada iz “sinkronizacije”. Ne potpuno - kada bi se raspao sistem, umrli bismo. Ali ako fizičko tijelo malo ispadne iz balansa, pojavljuju se nervoze i različite vrste bolesti. Fizički organizam počinje imat grčevite tendencije i postaje ovisno o sebi. Suprotno se javlja ako ego radi na vlastitim duševnim snagama, na instinktima i željama i nešto s njima napravi: postaje humaniji, iskreniji, u mišljenju, osjećanju i volji, u svim nastojanjima, u svim oblicima ponašanja - to je čovjek u nastajanju. To nije stanje savršenstva, ne mora se postati savršen kao ideal, to bi bio potpuno iskrivljen način mišljenja i također nedostiživ. Ono što je važno je započinjanje, ostvarivanje promjene usmjeravanja volje, jer takva promjena već u sebi ima snagu čovjeka u nastajanju. Odjednom astralno tijelo postaje bolje, snažnije. Ono nije punije nego prije, ali sve odjednom postaje sasvim drugačije u njemu kad ova inspirativna snaga dođe iz ega i započne “nastajanje čovjeka”. Astralno tijelo odjednom može inspirirati eteričko tijelo većom snagom, a eteričko tijelo postaje manje podložno alergijama i snažnije i sposobno da stavi fizičko tijelo pod komandu, naređujući mu ozdravljenje, iscjeljenje. Ovdje imamo osnovni elemenat kojeg Rudolf Steiner naziva “higijenskim okultizmom”. Iz najunutarnjijih duhovnih snaga čovjeka u nastajanju bude se izcijeljujuće snage, u početku unutar bića čovjeka, a odatle zrače u društveni organizam.

        Kada “čovjeka u nastajanju” prožme snaga, eterčko tijelo se ojača iz ega, i ta snaga se uzdigne. “Mali komadić” počinje postajati snažniji, on se širi.