BOŽIĆNA  VEČER  I  NOVOGODIŠNJA  VEČER 

                                              Martinus

 

 

Proslava Božića i Nove godine

Božićna večer i Novogodišnja večer dvije su vrlo osobite večeri. One se razlikuju od svih ostalih večeri u godini. To su noći vrhunske proslave. One se slave u čast dva velika, osnovna životna principa u vječnom, sveobuhvatnom poretku svijeta. Kao što ćemo vidjeti iz onoga što slijedi, proslave Božića i Nove godine predstavljaju, u kozmičkoj svjetlosti, proslavu principa ljubavi i principa besmrtnosti.  

Božićna večer i princip spasenja svijeta

Osnovni princip zbog kojeg Božićna večer predstavlja proslavu je princip spasenja svijeta. Ovaj princip sastoji se u tome da snažni pomažu slabima, da pametni pomažu manje pametnima, da zdravi pomažu bolesnima, da bogati pomažu siromašnima i tako dalje. Zbog toga ovaj princip predstavlja osnovu održavanja čitavog svijeta. Tamo gdje nije tako postoje Armagedon i Sudnji dan.

     Otkrivanje ovog spomenutog principa naročito vidimo u obliku roditeljskog principa. Roditelji se moraju brinuti za svoju djecu sve dok ona ne postanu samostalna. Vidimo da se taj princip na sličan način otkriva kod životinja. Ovdje se roditelji brinu za preživljavanje svojeg potomstva. Doista, čak i u biljnom carstvu vidimo kako izdanci rastu iz biljke majke. Ova situacija, kao i razvoj i zaštita embrija u majčinoj utrobi isto tako predstavlja princip: zrelo štiti nezrelo sve dok se ono ne može brinuti za sebe. Vidimo da ovaj princip vrijedi  u još višim ili širim krugovima. To što su postojali Buda, Muhamed, Krist i slični, to je također izraz za činjenicu da se duhovno vodstvo čovječanstva ili stvaranje religiozne kulture rodilo iz principa: mudri ili pametniji su vodili manje mudre ili manje pametne. I ako idemo još dalje ili još više u našem pogledu na vječne principe, vidimo kako se životni uslovi bića u mikrokozmosu ostvaruju u makrokozmosu. I ako pogledamo taj makrokozmos, vidimo da on zapravo ovisi o još većem makrokozmosu u kojem se ostvaruju njegovi uslovi za doživljavanje života i tako dalje naviše u beskonačnost. Čitavi svemir je izgrađen na principu: životni uslovi manjeg života ostvaruju se u većem životu.

Bog kao živo biće

Kako bi opisali ovaj prethodno-spomenuti veći život kao cjelinu, mi koristimo pojam „Bog“. Kako svi ovi oblici života, koji su jedan unutar drugoga, predstavljaju međusobni, apsolutni životni uslov za svoje postojanje tako da se ne može izdvojiti niti jedna postojeća među-veza, svi ovi oblici života postaju jedan vječni i beskonačni djelujući organizam. I kako djelovanje i manifestacija ovog organizma izražava dakle najvišu logiku koja su uopće može manifestirati kroz svijest, naime da zreli pomažu nezrelima, snažni pomažu slabima i tako dalje, i time ostvaruju princip ljubavi prema bližnjem, mi smo ovdje primorani priznati da je izvor ovog velikog djelujućeg organizma, koji mi nazivamo Bogom, živo biće. Samo živo biće može manifestirati logiku i ljubav.

Zašto je Božić sveta tradicija

Kada ljudi kršćanskog svijeta slave Božić to je kako bi održali sveto sjećanje na rođenje Isusa, sjećanje na biće koje je došlo na svijet kako bi, pomoću svoje veće mudrosti i ponašanja koje je ispunjenom većom ljubavlju, pomoglo manje mudrom i manje ljubećem čovječanstvu i na taj način ga vodilo naprijed prema većem savršenstvu ili većem ostvarenju velikog principa davanja ovog svemira ili Boga i posljedičnom apsolutnom miru ili velikoj dobroj volji za čovječanstvo.  Tako je Božić zapravo postao proslava velikog principa davanja pod kojim žive sva živa bića. Kako su ljudi počeli slaviti sjećanje na Isusovo rođenje, oni su, takvom simpatijom, došli u kontakt sa ovim Božjim gigantskim principom davanja. I zahvaljujući tom kontaktu ova godišnja proslava Kristovog rođenja postala je tradicija svjetlosti koja je, takoreći, slomila sva ograničenja. Da li netko ikada vidio nešto poput ove proslave? Iako će to uskoro biti dvije tisuće godina stara tradicija ona je toliko snažna da, u vrijeme solsticija usred zimske tame, ona može prožeti čitavi kršćanski svijet i na neko vrijeme oživjeti umove miliona ljudi i dovesti ih u kontakt sa nebeskom svjetlošću. Tada bi svatko želio biti dobar, svatko bi volio davati darove, isto kao što čovjek želi da nitko, tijekom ovog visokog prolaska nebeske svjetlosti kroz vlastiti um, ne gladuje i da se ne smrzava, da je beskućnik ili napušten. Svi žele učiniti sve ostale sretnima. Nitko ne mora biti vani u tami i hladnoći noći. Svatko bi trebao osjećati ljubav. Zamislite kakva je to božanska svjetlost u čovječanstvu koje živi u svojoj epohi Sudnjeg dana ili u svojoj ratobornoj epohi Armagedona. Sa jednog kraja svijeta na drugi šalju se milioni pisama sa ljubećim pozdravima i tone paketa sa poklonima kojima će darovatelji obradovati i ohrabriti druge ljude. Upaljena su milioni i milioni dodatnih svjetala u domovima i na glavnim i sporednim putovima, koja stvaraju sunčevu svjetlost usred noćne tame. Na trgovima i na otvorenim prostorima gradova božićna drvca blistaju i odašilju svoj poziv ljudima da sudjeluju u velikom principu spasenja svijeta: radije davati nego uzimati, kako bi oni mogli pomoći stvoriti dobar Božić za one koji žive u tami, u bijedi i siromaštvu.  Doista, svjetlost Betlehema još uvijek prožima svijet i pjesma anđela o „miru na Zemlji“ našla je odjeka u umovima brojnih ljudi. Svi oni koji rade za mir i za ukidanje rata između sebe i svojih bližnjih, pjevaju u anđeoskom zboru. Dakle, proslava Božića nije samo proslava rođenja spasitelja svijeta, već također predstavlja svetu tradiciju u čijoj svjetlosti ljudi dolaze u kontakt sa najvišim principom života – principom davanja, sa sve-ljubavlju vječnog Boga, sa vječnim temeljem svake manifestacije i životnog iskustva.

Proslava Nove godine neće nastaviti biti samo materijalistička proslava

Odmah nakon proslave Božića slijedi proslava Nove godine. I ovdje je prisutan princip davanja, iako on nije toliko realan kao što je sa božićnom večeri. Ovdje se on javlja samo u obliku manje ili više ljubećih želja za „sretnom Novom godinom“, što ljudi izražavaju jedni drugima. No u slučaju proslave Nove godine u temelju proslave nije princip davanja. Kao što je poznato, tu je prisutan drugi osnovni princip, naime početak nove godine. Da li je tada početak nove godine svet? Da, zapravo je početak nove godine jednako božanstven i životni princip za održavanje svemira kao i princip davanja. No ljudi još uvijek ne poznaju taj princip u njegovoj pravoj veličini. Za brojne ljude početak nove godine samo je izgovor da se provede ugodna večer ili u najgorem slučaju izgovor za pretjerivanje u piću i pijanke. Doista, za neke ljude je postalo tako da oni jednostavno misle da je to dio Novogodišnje večeri da se bude manje ili više pijan ili nesputan. Oni se čak hvale time koliko su različitih otrovnih tekućina konzumirali te večeri. Neki se hvale kako su popili toliko i toliko, a da nisu bili pijani. Drugi se hvale da su toliko bili pod utjecajem alkohola ili toliko nesvjesni da nisu znali kako je večer prošla ili kako su uopće došli kući. Prema tome, Novogodišnja proslava za većinu ljudi još je uvijek samo čisto materijalistička proslava. No to neće nastaviti biti tako.

Što ciklus od dvadeset i četiri sata i godišnji ciklus znače za postojanje života

Dakle, razlog Novogodišnje proslave je početak nove godine. No početak nove godine samo je jedno lokalno izražavanje sveobuhvatnog, gigantskog, kozmičkog principa bez kojeg bi bilo apsolutno nemoguće vječno doživljavanje života. Kako bi bilo kada početak nove godine ne bi postojao? Ako Zemlja ne bi kružila oko Sunca mi ne bi znali za vrijeme ili sate. Zemlja bi bila usijana na strani koja je okrenuta prema Suncu, a smrznuta na strani koja je okrenuta od sunca. Bio bi nemoguć svaki životinjski život u visoko-intelektualnom obliku koji se danas javlja na Zemlji. No zahvaljujući sveobuhvatnom božanskom principu obnove koji prožima čitavi svemir, Zemlja se ne okreće samo oko Sunca, već se i okreće oko svoje vlastite osi, čime nastaju dan i noć. Na taj način je prilagođena ogromna količina svjetlosti i topline koju Zemlja dobiva od Sunca kako bi bilo moguće fizičko doživljavanje života. Zemlja, zahvaljujući tom kretanju, ne može postati užarena masa na jednoj strani, a potpuno beživotna ledena pustinja na drugoj strani. Istina je da postoje ledene pustinje na njenim polovima i mnogo topline na njenom ekvatoru, no upravo ta dva kontrasta uzrokuju, na zemljopisnoj širini između ekvatora i polova, naročito pogodnu umjerenu klimu za razvoj ljudi u smjeru visoke intelektualnosti. Materijalistička znanost nije nastala ili se razvila do današnje genijalnosti na visokim temperaturama ekvatorskih kiša ili na ledenim poljima polarnih područja.

Svaki od zemaljskih života ljudi predstavlja kariku u lancu zemaljskih života u kozmičkom ciklusu

Dakle, okretanje Zemlje oko svoje vlastite osi stvara ciklus od dvadeset i četiri sata, kao što njeno kretanje oko sunca stvara godišnji ciklus. Isto kao što ti ciklusi uzrokuju apsolutno neophodno raspoređivanje svjetlosti, topline i hladnoće za fizički život Zemlje, postoje i viši i niži ciklusi koji su jednako neophodni za doživljavanje života, manifestaciju i stvaranje bića. Sva kretanja, svako doživljavanje života, svi stvaralački procesi mogu samo postojati kao dio ciklusa. Isto kao što dan kao i godina predstavljaju jednu kariku u lancu dana i godina , tako i naš sadašnji fizički zemaljski život također predstavlja jednu kariku u lancu zemaljskih života. Isto kao što će ljudi kroz te zemaljske živote napredovati i ponovno se roditi u sve savršenijim životima i na taj način doseći taj stupanj na kojem će ostvariti Božji plan za ljudska bića, što znači oni će doći do toga da će predstavljati „čovjeka na Božju sliku i priliku“, tako će također ljudi zahvaljujući fizičkim zemaljskim životima napredovati od nižih ili manje savršenih života prema višim stupnjevima evolucije. Možemo vidjeti da takav kozmički ciklus počinje u mineralnom carstvu i nastavlja se kroz biljno carstvo i životinjsko carstvo kojem nedovršeni zemaljski ljudi, onom stranom svojeg mentaliteta koja još nije postala „humana“, još uvijek pripadaju.

Kada kozmički ciklusi ne bi postojali

Pod „humanom“ stranom ljudskog mentaliteta podrazumijeva se sklonost koja izražava ljubav, sklonost koja ima za posljedicu da oni ne mogu ubijati, ne mogu povrijediti druga bića. Ona se prepoznaje u onim ljudima koji će radije sami patiti nego dozvoliti da drugi pate, oni će radije davati nego uzimati, to su bića koja vole svojeg Boga i svoje bližnje. „Životinjska“ sklonost u čovjeku je ona koja u većoj ili manjoj mjeri izražava mržnju i proganjanje, netrpeljivost, zavist, ljubomoru i ogorčenost. Ona se prepoznaje u onim bićima koja žive u ratu sa svojom okolinom, u onim bićima koja mogu ubijati, pljačkati, krasti i varati, to su oni ljudi koji tlače druga bića i žive na njihov račun, to su ona bića koja ne mogu oprostiti uvredu, ona bića koja kleveću i škode drugim bićima, ona bića koja ismijavaju i rugaju se Bogu i svojim bližnjima. Da stanje doživljavanja života i posljedična sposobnost manifestiranja i stvaranja živih bića nije podređena kozmičkom principu ciklusa koji ih vodi naprijed prema sve savršenijim životima, kako bi oni ikada postali potpuno savršeni? I kako bi oni mogli imati vječno postojanje ako oni, nakon zasićenja ili proživljavanja stanja blaženstva i sreće dolazećeg savršenog, ljudskog oblika životnog iskustva i stvaranja ne bi mogli nastaviti u novom ciklusu i ovdje mogli doživjeti život u novim varijacijama stanja koja stvaraju radost i blaženstvo oblika životnog iskustva i stvaranja u savršenom stanju? Doista, kada ti kozmički ciklusi ne bi postojali ne bi moglo postojati nikakvo doživljavanje života. 

Zemaljsko čovječanstvo u zimskoj zoni kozmičkog ciklusa

Ovi kozmički ciklusi također imaju svoja godišnja doba: zimu, proljeće, ljeto i jesen. Ja ovdje ne mogu detaljnije objasniti ova „godišnja doba“, već moram uputiti čitatelja na moje glavno djelo „Livets bog“ (Knjiga života). Samo ću spomenuti da se čovječanstvo, gledano iz mentalne perspektive, trenutno nalazi u „zimi“ takvog kozmičkog spiralnog ciklusa. Zima je naravno godišnje doba smrti i hladnoće. Ljudi također žive na vrhuncu smrti ili principa ubijanja. Svojim ratovima, ubilačkim oružjem i strojevima za uništavanje oni su na Zemlju donijeli mnogo smrti, invalidnosti i sakaćenja. Na svijetu ne nedostaje mentalnog mraza, leda i hladnoće. Početni proljetni vjetrovi u toj mentalnoj zimi su Božićne proslave. Prekrasno je znati da ciklus neminovno vodi čovječanstvo iz te tame prema kozmičkom proljeću nakon kojeg isto tako sigurno dolazi ljeto ljubavi, i nakon toga je ono ponovno vođeno u veliku epohu života novog kozmičkog spiralnog ciklusa, prema evoluciji i doživljavanju još većih sjajnih varijacija životnog doživljavanja blaženstva i tako dalje u čitavu vječnost.

Proslava Nove godine postat će jednako važna kao proslava Božića

Kada ljudima postane očigledno koja je osnova godišnjeg ciklusa, da je to zapravo izdanak sveobuhvatnog, božanstvenog kozmičkog principa zahvaljujući kojem se neprestano obnavlja sposobnost doživljavanja života i manifestiranja bića i da im je stoga zagarantirano vječno, nepobitno životno iskustvo u svjetlosti i savršenstvu, njihova proslava Nove godine dobit će novu, višu dimenziju od samo čisto materijalističke proslave. Doživljavanje Nove godine tada će postati jednako važna, božanstvena proslava besmrtnosti kao što je  Božićna proslava danas, proslava ljubavi.

 

Originalni danski naslov: Juleaften og Nytårsaften , objavljeno u danskom izdanju Kozmosa br. 16, 1974.

Prvi puta objavljeno u Kontaktbrev br. 26, 1969 i kasnije u danskom izdanju Kozmosa br. 16, 1974.

Prevela: Mary McGovern 

Bibliografija br. UK 0920-K

UK Kozmos br. 6, 1987

Preveo sa engleskog na hrvatski: Davorin Gruden (20.12.2014.)

Copyright © Martinus Institut