B O L E S T    I   O Z D R A V LJ E NJ E 

 

( Martinus )   

 

        Ovo je rukopis predavanja koje je Martinus održao u Martinusovom institutu, u Kopenhagenu na nedjelju 23. studenog 1952. Isto je predavanje održano i u Odense 3. studenog 1952. Ole Therkelsen je napravio podnaslove i manje gramatičke ispravke originala.

Bolest kao kršenje zakona života 

 

        Bolest je jedna od najpoznatijih pojava na svijetu, međutim, ona je poznata samo na stupnju  svojeg razvoja na kojem uzrokuje neugodnost i bol fizičkom organizmu.

No bolest može imati i stupnjeve koje pojedinac ne primječuje ili ne opaža kao bolest.

Upravo su ti stupnjevi vrlo opasni za dotično biće jer ono baš nije motivirano da se bori protiv te bolesti, koja se polako i postupno može razvijati, cvjetati i donijeti plodove, što znači da se može razviti do stupnja na kojem se doživljava kao bol i patnja, da bi konačno razorila fizički organizam, što podrazumijeva neprirodnu smrt bića.

Postojanje bolesti nam pokazuje da normalno doživljavanje života, što znači potpuna dobrobit, može samo postojati ako se ispunjavaju određeni zakoni.

Svako kršenje tih zakona, bez obzira kako ono bilo malo, konačno će, na ovaj ili onaj način, u odgovarajučem stupnju oslabiti doživljavanje života.

Obzirom da večina ljudi umire od bolesti, a ne od starosti, to nam pokazuje činjenicu da se u odgovarajućoj mjeri krši zakon doživljavanja života.

 

Bolnice se neprestano moraju proširivati 

 

        Možemo vidjeti da se ulažu ogromni napori da se pobijede bolesti. Zahvaljujući znanosti izgrađene su ogromne bolnice sa brojnim velikim zgradama koje su tako veliki kompleksi da predstavljaju jedan čitavi grad unutar grada.

Širom svijeta školuju se tisuće doktora i sestara i oni obavljaju ogroman i divljenja vrijedan posao kako bi izliječili bolest, jednu od najvećih nevolja čovječanstva.

No ipak se bolnice neprestano moraju proširivati, i vrlo se često mora dugo čekati na bolničku njegu, ukoliko netko nije teško bolestan ili u velikoj opasnosti da izgubi život.

Zašto onda bolesti ne nestaju?

Zašto postoji sve veća potreba za izgradnjom bolnica?

Zašto sve više ljudi ne zrači izvrsnim zdravljem i dobrobiti?

Da bi na to dobili odgovor moramo, naravno, spoznati što je to zapravo bolest.

 

Dva stupnja bolesti  

 

        Bolest postoji na većem području od onoga koje pokrivaju bolovi i neugodnosti koje su povezane sa tom bolešću.

No obzirom da je ona na tom većem području bezbolna, ona se ne može ovdje uvijek otkriti, pa čak i da se otkrije, sa njom se u pravilu ne borimo, upravo stoga što je bezbolna.

Čovjek potpuno mirno nastavlja kršiti zakon života, dovodeći bolest do stupnja bola i neugodnosti, ili drugim riječima, do stupnja na kojem ju počinjemo priznavati kao "bolest".

No na tom stupnju bolest je već savladala obrambenu sposobnost organizma i dotično biće mora pribjeći umjetnim sredstvima i silama kojima će pobijediti bolest.

Ali, ta su sredstva neprirodna i često mogu uzrokovati bolest na nekim drugim mjestima. I tada je često prekasno.

Bolest je već postala tako čvrsto ukorijenjena da ona uopće ne može biti pobijeđena, i tada organizam podliježe i biće umire.

No tek na tom stupnju čovjek se počinje boriti sa bolešću, isto kao što doktori tek na tom stupnju pokušavaju pronaći uzrok bolesti. No ovdje se ne može pronaći pravi uzrok bolesti, jer postoji prethodni stupanj, naime, bezbolni stupanj.

Bolest, dakle, ima dva primarna stupnja. Njen je prvi stupanj onaj koji nazivamo "uzročni stupanj". Od tog stupnja ona napreduje ka "posljedičnom stupnju", a to je stupanj bola i nelagode.

Uzročni se stupanj ne nalazi na fizičkoj razini, jer on postoji samo u psihičkoj ili mentalnoj sferi pojedinca. Ovdje se nalazi pravi izvor svih bolesti, isto kao što svi oblici apsolutne dobrobiti također imaju ovdje svoj izvor.

 

Volja vođena željom i želja vođena voljom 

 

        Čitavi organizam, njegove brojne organe, stanice i molekule na okupu drži nešto mentalno.

To nešto mentalno je svjesna i podsvjesna sfera pojedinca, koji sačinjavaju njegov mentalitet. U tom mentalitetu postoji Jastvo bića koje doživljava i stvara. To Jastvo ima svoju volju. No biće se može naći u situaciji gdje ta volja postaje isključivo vođena nekontroliranim željama.

Biće počinje doživljavati različite poremećaje ili bolesti. To za uzvrat dovodi do toga da biće postupno postaje intelektualno i stoga dolazi u situaciju gdje njegova volja kontrolira njegove želje, i biće se razvija ka savršenstvu, razvija se ka tome da postane "čovjek poput Boga".

I mi se ovdje nalazimo u najdubljoj nutrini bića gdje se odlučuje o njegovoj čitavoj sudbini. Ova dva oblika volje odlučuju o svakodnevnom životu bića, a time i o njegovom odnosu prema svojim bližnjima i materiji.

        U slučaju volje upravljane željom, načinom razmišljanja i postojanjem bića dominiraju životinjski instinkti ili životinjski nagon za preživljavanje, koje podržavaju osjećaji.

On je vrlo sebičan i smatra da se svaki čovjek treba brinuti samo za sebe.

U svojem odnosu prema materiji on isto tako krši zakon doživljavanja života.

Ovdje on puni svoj organizam štetnim proizvodima, proizvodima koji uopće nisu hrana, več čisti otrovi, koji su dogoročno gledano smrtonosni.

Drugim riječima, voljom koja je vođena željom biće djeluje naslijepo i navikava se na umjetne, neprirodne želje, koje onda dovode do težnje za novim načinima kršenja zakona života.

Prije nego što dožive posljedice i proizlezeće bolesti tijekom nekoliko života, oni ne shvačaju činjenicu da je zadovoljavanje tih želja štetno i smrtonosno.

 

Bolest je nedostatak ljubavi 

 

        Egoistični svijet misli također postupno postaje otrov za čovjeka, s obzirom da je zakon života za to biće suprotan životinjskom zakonu života  i glasi - svako za svojeg bližnjeg - što je zapravo isto što i voljeti svojeg bližnjeg kao samoga sebe.

U onome stupnju u kojem netko to ne čini, on ne ispunjava zahtjeve za davanje svojem bližnjem zdravlja i dobrobiti.

U istome stupnju on se mora naći u okruženju gdje ga njegov bližnji ne može voljeti kao što voli samoga sebe.

Može li uopće i biti drugačije?

On bi među ljubećim i nesebičnim ljudima bio poput psa na kuglani. No on tu nema pristupa. Ta su bića zaštićena svojom ljubećom aurom.

On se stoga mora nalaziti među bićima koja su, kao i on sam, egoistična i okrutna, i zbog toga mu nedostaje mir i dobrobit.

On mora neprestano ratovati. On se mora neprestano boriti sa antipatijom i ljutnjom koju njegova okolina osjeća prema njemu.

No to je također bolest koja konačno vodi do postojanja bez prijatelja. Postojanje bez prijatelja vodi ka depresiji, koja vodi ka mentalnoj tami a često i ka samoubojstvu.

 Prema tome, biće umire jer nije imalo ljubavi prema svojem bližnjem. Dakle, biće koje nema ljubavi prema bližnjem predstavlja ozbiljni uzrok bolesti.

 

Misli vibriraju u krvi i organizmu u obliku životne sile 

 

        Ljutnja i mržnja su želja za osvetom. Dopuštati da takva želja upravlja našom voljom nešto je najopasnije što možemo napraviti. To je istovjetno stvaranju smrtonosne mentalne bolesti u samome sebi. Stoga životna sila ljudi koji su na taj način puni smrtonosnih želja i ogorčenosti, nemira i sl. postaje vrlo siromašna, obzirom da njihove misli vibriraju u njihovoj krvi i organizmu u obliku životne sile. Siromašna životna sila stvara siromašnu krv, a siromašna krv predstavlja siromašnu prehranu za mikrobića i mikroživot organizma. Mikroživot su naše stanice, molekule, organi, žlijezde itd. Imati bolesne organe ili organe koji ne rade kako treba, ukazuje na oslabljeno funkcioniranje organizma. Organizam je oslabljen i postaje bolestan i nesretan. A unutar takvog nesretnog organizma postoje svi uvjeti da mikroživot stvara pogrešne veze; u njihovoj međusobnoj suradnji nastaju kratki spojevi. Oni ne mogu izvršavati svoju zadaću u organizmu. I ovdje onda nastaju odgovarajuća nenormalna područja, područja koja postaju tako ozbiljna da se stvaraju tumori i kamenci (na primjer: bubrežni i žučni), i dolazi do pretjerane kalcifikacije. Nastaju užasni bolovi i patnje. I borba protiv patnje ili bolesti počinje tek na tom stupnju. Vrlo je lako razumjeti, u skladu sa onime što sam upravo rekao, da je na tom stupnju vrlo često prekasno.

        Ovdje netko može tvrditi da bolesti kao što su slomljena noga ili invalidnost koja je nastala zbog vanjskih utjecaja, uslijed rada sa strojevima i slično ne mogu imati svoj uzrok u mentalnom području bića. Odgovor na to je da čak i takvi oblici sudbine imaju svoj najdublji korijen u mentalitetu, u volji bića koja je vođena željom. Zašto biće lomi nogu? Zašto biće doživljava povredu uslijed rada sa strojevima i slično? Zašto postoje ostale vanjske neugodne stvari? Zar ne vidimo da okolnosti i okruženje u kojem živimo u našem svakodnevnom životu odgovara okolnostima, životnim uslovima i okruženju koje mi dajemo mikrobićima koja žive u našem vlastitom organizmu? Naša čitava sudbina predstavlja rezultat okolnosti koje osiguravamo mikrobićima u našem organizmu, i okolnosti koje mi stvaramo za našu okolinu ili naše bližnje u vanjskom svijetu.

 

Sprečavanje želja koje uzrokuju bolesti 

 

        Svaka je nesretna sudbina bolest i ona potječe od naših vlastitih prevladavajučih želja koje uzrokuju bolest i nesreću, i koje su vodile našu volju ka ispunjenju tih želja. To ispunjenje dovodi do nesklada sa životom koji mi nazivamo bolest ili nesretna sudbina. Mi se danas moramo nastojati osloboditi takvih želja, iako nam one još ne uzrokuju patnju ili probleme. Ukoliko to ne učinimo, možemo očekivati neku bolest kasnije u ovom ili u nekom narednom životu. Život dopušta stvarima da rastu. Bića su primorana naučiti što je zdravi i normalni način postojanja, a što je neprirodno i smrtonosno, kako za njih same tako i za njihove bližnje.

 

 

        Ovdje završava Martinusov rukopis sa sljedećom primjedbom: "Spomenuti ovdje želje koje stvaraju nesreću današnjim ljudima širom svijeta. To su duhan, alkohol, jedenje mesa, lov, ribolov, ratovanje itd."

 

        Engleski čitatelji mogu naći dodatni materijal o ovom predmetu u čitavoj Martinusovoj literaturi, a naročito u Idealnoj hrani i Vječnoj slici svijeta 2 (19 poglavlje). 

 

Copyright © Martinus Institut